Razmišljam naglas – Ima jedan kraj u mome oku raj

 „Ima jedan kraj

gdje srce brže zatreperi
oko milinom se ispuni
radostan nemir te zaokupi (…)
Ima jedan taj
Podkapelski kraj“
(stihovi iz pjesme „Ima jedan kraj“, Zdenka Sablić, „K izvoru“, Zagreb, 1991)

Jeste li primijetili da ljudi koji su daleko od svojih rodnih mjesta, više o njima pišu, pjevaju, govore od onih koji u njima žive? Mnogo sam puta i sama čula „Vidi onog čovika, išal je u beli svit još ko dite, a piše pisme o svom ličkom kraju kogani vidil već 30 godin!“. Meni to uopće nije čudno. Možda ne bi to mogla razumjeti da nisam jedna od onih koja je odrasla u gradu, a onda otišla živjeti na selo. Lika je zavičaj mojih roditelja. Iako sam se rodila i živjela u gradu, ipak krv nije voda. Od djetinjstva sam vrlo često odlazila na selo k bakama i djedovima. Taj kraj sam jednostavno od rođenja voljela. Lika je uvijek bila odredište za praznike, vikende, blagdane, ali nikad nitko nije niti pomislio da bi baš meni, jednoj djevojci iz grada taj kraj postao mjesto gdje bi živjela. No postao je i puno više od toga.

 

Razmišljanje zašto ljudi koji žive u malom, u mom slučaju ličkom, selu manje uzdižu svoj kraj od onih koji su ga davno napustili, vodi me u mnogim pravcima, ali ja ću se, baš kao i uvijek, dotaknuti samo onih primjera iz vlastitog iskustva.

Sjećam se jednog niti malo lijepog događaja još dok sam bila školarka… Baka i djed tada su već živjeli s nama u Zagrebu (zbog sile prilike uslijed nemilosrdne bolesti majke). Stiglo je ljeto, školski praznici, a ne moram niti spominjati da se o ljetovanju nije niti razmišljalo nego se znalo i jedva čekalo da se ide u Liku. Djed je bio invalid, tada još samo bez jedne noge, u invalidskim kolicima. Lijepi dani nisu ga mogli zadržati samo na dvorištu. Imao je potrebu obići i malo dalje od kuće, ali toga dana, kolica su mu zapela za veći kamen i prevrnuo se. Zvao nas je da mu dođemo pomoći podići ga, a kada je sjeo, osjetio je bolove u prsima i teško disao. Baka je odmah zvala hitnu! Okolni seljani došli su još čim su čuli njegovo zapomaganje u trenutku kada je pao. 

Hitna je stigla za nepunih sat vremena. U tih sat vremena, djedovo opće stanje bilo je sve gore i gore. Sada kada o tome razmišljam, čini mi se da su ga rakija s kojom ga je baka osvježavala po licu i vratu te šaljive zgode susjeda koji su ga zagovarali samo da ostane pri svijesti, odigrali veliku ulogu u održavanju njegova zdravstvenoga stanja stabilnim dok je stigla hitna. S djedom je sve dobro završilo i nakon tog nemilog događaja poživio je još narednih 15 godina, ali isto tako mogao je život napustiti i tada.

Ostati živ kada ti se nešto tako na selu dogodi najbolje je ogledalo koliko imaš (ne)sreće, jer liječnička skrb jednostavno ti ne može biti pružena kao u većim mjestima. Iako da se razumijemo, nije pravilo da je u gradu sve idealno po pitanju toga. No, sada eto pričam o selu… Upravo zato je imati vlastiti automobil na selu doslovce potreba, a ne luksuz. Još je dobro kad je lijepo vrijeme, ali kada, kako bi mještani tog sela rekli, zakreše snig, onda ni od auta nikakve koristi dok ralice ne učine ceste prohodnima.

Usprkos svemu tome, odlučila sam živjeti na selu. Ništa me od toga nije moglo odgovoriti. I naravno da je ključnu ulogu u toj odluci odigrala ljubav. Baš kao što je, nažalost, nakon sedam godina utjecala na moju odluku o odlasku iz tog malog ličkog sela. 

To je ono što možda sama sebi neću moći oprostiti, zašto nisam bila jača od svega i ostala. No, sve ima svoje zašto i zato. Da nisam otišla zasigurno ne bi sada o tom malom selu pisala na način na koji pišem. Iako moram naglasiti da sam počela s pisanjem još za svoga života tamo i naglas govorila o stvarima koje su se tamo događale od onih lijepih poput rođenja djeteta, kulturnih, sportskih i drugih manifestacija, pa do onih ne baš tako lijepih poput problema kao što je bio npr. (ne)odvoz smeća.Naravno da nikome od tada nadređenih te ružne teme nisu baš bile ugodne za slušati uhu niti za gledati oku, ali ja sam pričala.

Općine čine koliko mogu, toga sam svjesna bila i tada i sada. I znam da pokušavaju slušati glas naroda, ali isto tako znam i jasno mi da nitko ne može riješiti sve preko noći. Pogotovo kada za to nema dovoljno materijalnih i financijskih sredstava. Ma svjesni su toga svega i mještani, ali su često ogorčeni zbog arogantnog odnosa zbog kojeg se osjećaju manje vrijednima ako nešto kažu ili prigovore. Liječnici, trgovine, posao, već spomenuto zbrinjavanje smeća, poplave koje ne rade katastrofe kao što se dogodilo u Gunji, ali rade probleme čim padne više kiše. Na određenim dijelovima vode nabujaju i izliju se preko ceste da su neki mještani u trenu odsječeni od svega i prepušteni na milost Božju kako oni sami znaju reći. Sada se to donekle riješilo prokapanjem kanala uz cestu, a koliko je još takvih i sličnih problema.Lijepa riječ, izražavanje i pokazivanje suosjećanja i dobre volje od nadređenih i vodećih ljudi mjesnih odbora i općina ponekad je i više nego dovoljno da se ionako veliki problemi ne čine još i većima. Ne zaboravimo da jedno selo ipak čine ljudi, a ne ono što je na papirima i strateškim planovima.

 Sada eto bar donekle znam i razumijem ljude koji tamo žive, što se pisanja kojekakvih hvalospjeva tiče. Mještani su zaokupirani svakodnevnim problemima s kojima se susreću životom na selu. Upravo zato manje mogu gledati i uživati u prirodnim ljepotama svog kraja, a kamo li uvidjeti sve njegove prednosti i dokučiti zašto mu se ljudi rasuti po svijetu toliko dive.

Eh, mnogo je toga, s čim se tamo ljudi susreću, bore, ali i jako dobro nose. Nije ni čudno što se doslovce sprdaju s gradskim ljudima kojima je sve pod nosom, pa još nekog vraga stalno kukaju. Iako moram priznat da ta „sprdnja“ vrlo često zna prelaziti granice i pokazivati dosta primitivan način razmišljanja u kojem znaju zapravo izražavati ljubomoru na ljude u gradu, kao da su oni krivi za njihov težak život na selu. Ja uvijek kažem da je dobro sve i svuda u životu proći. Ako si već gradsko dijete, nije loše otići bar na kratko na selo, ali i obrnuto. I selo i grad pruža i uzima mnogo toga, samo je pitanje tko je koliko za što sposoban i kako se tko gdje snalazi.

Meni osobno, što se samog života tiče, potpuno je svejedno selo ili grad, ali da mi je selo draže, e pa je! I iskreno se nadam da ću svoju duboku starost proživjeti na selu. O tome ću više razmišljati kad budem sigurna da sam za ostvarenje tog sna dovoljno snažna da ne gledam na ono što me iz sela i odgurnulo. Do tog trenutka živim i živjet ću u gradu i koristiti sve prednosti koje mi on nudi pogotovo mojoj djeci. No, iako sam fizički ovdje gdje jesam, moje misli vrlo često odlutaju, a srce jače zalupa kad mi netko spomene taj mali Podkapelski kraj. Mojim venama i dalje teče ta ista lička krv i usprkos svemu taj kraj o kojem pričam za mene je raj na zemlji i sada baš kao i nekada.

Za fotografije iz Stajnice zahvaljujem Gabrijeli Perković, Ivanu Pavloviću i Ivici Movriću!

Preuzeto sa :http://likaclubbing.eu/razmisljam-naglas-ima-jedan-kraj-u-mome-oku-raj/

 

Tekst: Branka Pavlović