Sjećanje na djetinjstvo i praznike u Stajnici...

Djeca nerijetko zaziru od škole, a zadnje školsko zvono znači kraj. Kraj napornog dana, tjedna, a najljepše je bilo čuti zadnje zvono u 6. mjesecu. Značilo je kraj godine. Značilo je odlazak u Stajnicu. Škola je gotova. Kraj. Nema više.

Došao sam doma i počeo sam skupljati stvari. Nosio sam koješta, ništa suviše potrebno. Dječja klavijatura, bojice, puno igračaka i još mnogo toga. Ne znaš kada će ti zatrebati, a ne želiš ni pomišljati na povratak u Zagreb. Noć prija bivala je neprospavana, srčeko je ubrzano lupkalo i čekalo mamu da krene ujutro prekopavati i pospremati sve što je njoj bilo potrebno. Tipa, jedna metla sa zagrebačkog placa, usisavač i sve ono na što ja nisam mislio. Jer, ja sam svoje igračke pospremio u par vrećica i zauzeo pola bunkera i to još večer prije. Valja se osigurati kako mama ne bi nosila dva usisavača ili još jednu metlu.

"Ivaneee, jesi sve uzeo ?", "Jesam, mama!", "Onda izlazi i idemo." To sam čekao, taj trenutak. Zatvaranje sobe, poskakivanje i uzvici oduševljenja. Napokon! Put u Stajnicu činio se uvijek relativno dug. Nisam mogao čekati. Migoljio sam se i postavljao bezbroj glupih pitanja upućenih mami i sestri, dok nisu počele uzdisati i davati mi neke neiscrpne, kratke i glupe odgovore. Bezbroj pitanja zašto na koje ni one nisu znale odgovor, ali trudile su se.

Ulazak u Stajnicu. Mama je obavezno stisnula po gasu, a moja sreća je rasla. Uzbuđenost na najvišoj razini. Sreća! Puno sreće, iskren osmijeh, gotovo suze od sreće. Dolazak u Tominčevu Dragu i sloboda ljudi moji! Istrčavanje iz auta, padanje u zagrljal svojih najmilijih. Presvlačenje robe i potom bezbroj pitanja upućenih djedu. Zanimale su me životinje, koja ovca, gdje je ovca i što radi? Povremeno sam se znao zatvorit u tor s njima i razganjati ih koliko mi je milo bilo. Vješati se po njima i grliti ih. Psići, oh najdraži psići! Obavezno tuširanje tokom ljeta, jer to sam gledao na filmovima. Psi se moraju kupati. I tako, jedna prespavana noć i već sljedeće jutro smo sklapali dogovore za gradnju kućice na drvetu. Godine su bile nevažne, sva djeca iz sela su radila na tome. Djed je pilio daske, davao nam savjete, a mi smo opet radili po svom. Mislili smo, svi ćemo biti građevinari! Šteta, a stvarno smo bili talentirani. Vjerujte mi na riječ.

Livada je značila slobodu, isto kao i graničar na cesti. Zagreb mi nije davao toliko prostora za slobodu. Granice su bile od nekoliko kamena, a tokom ljeta probušili bismo barem tri lopte. Nema veze, mama ima novaca i kupit će novu. Palenta u grumenu. Ništa bolje i ništa finije. Baka je bila majstor u tome. Finiju palentu ljudi moji jeo nisam, a baka k'o baka... jedeš dok ti jogurt ne curi kroz uši. Ni to ne znači da si sit, jer samo baka zna kada si pojeo dovoljno. Trebaš izgledati nalik bačvici, jer bačve su in.

I tako dan po dan. Ljeto je prilazilo kraju. Svaki odlazak u školu završavao je suzama i snažnim zagrljajima bake, djeda i strica. I još nešto, razbijena koljena, laktovi i očešana glava bile su znak dobrog ljeta. Ako niste bili razbijeni, bilo je bezveze.