Dnevnik slučajnog prolaznika: Ljubav nije briga za tvoje kile viška

Kolumna na likaclub.eu

“Ljubav je za ljude sve…” Je? Nije? Smatram kako ljubav ne poznaje čovjeka, a ima nevjerojatno snagu učiniti ga većim u ovome sumornom svijetu. Ljubav ne poznaje čovjeka, ne gleda njegovu spoljašnjost i dobro pristaje svakome. Pristaje čovjeku neovisno o rasi, religiji ili fizičkom izgledu (!!!). Par kila viška ili pjegice ne mijenjaju namjenu. Namjena je ista. Ista u svakome i za svakoga.

Ukrcao sam se u vlak, a točno 5 minuta od kuće do željezničkog kolodvora bilo je dovoljno da me oblike znoj. Preživio sam, sjedim u vlaku i spremno iščekujem zvižduk. Tri djevojčice ili djevojke, ne znam, no siguran sam kako ne broje više od šesnaest godina, sjede s moje lijeve strane i preglasno se smiju. Zaista. U javnom prijevozu je red ispoštovati svakog putnika, a ovako se to ne čini. S druge strane bilo je tu previše psovki i podrigivanje. Izgubljenu maniri, a od muškaraca se traži da ne budu ženstveni […] Kako? Kako ako ja ne želim podrigivati, preglasno se smijati i psovati? Teško je naći kompromis između spolova ako postoje krajnosti, a postoje i narušavaju sklad. No, nije ovo samo kritika spolova i zašto sam sve počeo pričom o ljubavi? U vlak je došetala djevojka s naočalama, u trenirci i s nekoliko kila viška. Pa, što? Izgleda da su joj tri djevojke bile razredne kolegice i sjela je k njima.

Komunikacija je tekla podrugljivim tonom…

“Oooo, gdje si stara? Kako je bilo s dečkom?”

Odgovorila je nešto tiho i nasmiješila se.
Druga je stala ispitivati pitanja o njenom seksualnom životu, a vidjelo se da djevojci nije ugodno, ali bila je pristojna. Ponudila im je odgovore na sva pitanja koja je mogla, a na druga se smješkala.

Ugodno ih je pozdravila i napustila je vlak na sljedećoj stanici, a nastavak slijedi ovako:

“Jesi ti vidjela tog lika? Odvratan je i prištav (hahahaha).
Daaaa, ajme! Ali nije ni ona bolja, kaže druga.”

Nisam mogao više slušati, a nisam ni morao jer je njihov podrugljivi smijeh otkrivao mnogo. Ne znam što bih kritizirao počevši od društvene propagande, pa do obitelji. Postoji ono čemu nas uvijek zaborave učiti, a to je o svijetu bez osude. Umjesto toga dobili smo svijet degradacije po osnovi…zato što si čovjek jer niti jedan čovjek nije savršen. Čovjek je prirodan u nesavršenostima i ljubavi. To je čovjek. Takvog čovjeka želimo. Čovjeka kojeg će voljeti i koji će voljeti jer je čovjek. Da, baš tako glupo kako zvuči!