KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKE

"Grobovi vojnika raznih zaraćenih strana iz 1. svjetskog rata dobro su održavani tijekom godina, no kako je Hrvatska bila na gubitničkoj strani, a jugoslavenska država nije držala do žrtava onih koji su poginuli boreći se za propalo carstvo, hrvatski grobovi ostali su neobilježeni ili zapušteni. Stogodišnjica završetka velikog rata suočila nas je s tim naslijeđem…"

Emisiju možete pogledati na: VIDEOTEKA HRT  ili klikom na sliku (Napomena: otvorit će vam se  prozor za logiranje koje možete učiniti putem Google ili Facebook računa, potom u tražilicu upišete naziv emisije koji piše u naslovu ovog članka).

Ovaj je prilog posvećen stotoj obljetnici Prvoga svjetskog rata i pripadnicima ličke 79. pješačke pukovnije zajedničke vojske iz Otočca (K.u.K. Otočaner Infaterieregiment Graf Jellačić Nr. 79.), poznatije kao "Jelačićevci" i 26. domobranske pješačke pukovnije iz Karlovca iz 42. domobranske pješačke divizije u čijem je sastavu bila bojna Ličana iz Gospića.1 U njemu je opisano njihovo sudjelovanje u zadnjoj godini rata.
Na temelju raspoložive stručne literature i izvorne arhivske građe iz fundusa Austrijskoga državnog arhiva - Österreichisches Staatsarchiv (ÖeStA) – Kriegsarchiv (KA) i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu (HDA), prvenstveno iz sačuvane operativne dokumentacije, izvještaja o bitkama, listama gubitaka, matičnih knjiga umrlih i ostale dostupne dokumentacije, autor obrađuje tijek bitaka tijekom 1918. godine. Vojna terminologija prilagođena je sadašnjoj službenoj hrvatskoj terminologiji, a ondje gdje to nije bilo moguće navedeni su usporedno hrvatski i austrougarski pojmovi, osobito za vojne činove i formacije.

Cijeli tekst pročitajte na: Ličke pješačke postrojbe austrougarske vojske u borbama tijekom 1918. godine. 

Jedna lijepa lička priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

"Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka", započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

"Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!"

U šaljivom tonu tvrde…

"Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali."

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

"Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju."

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

"Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra", kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

"To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla."

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

"U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet. Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla", izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

"Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…"

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

"To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…"

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

"Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo."

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

"Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!"

preuzeto: brinje.hr

Ministar državne imovine Goran Marić u srijedu, 6. veljače 2019. godine, posjetio je Općinu Brinje gdje je s načelnikom Zlatkom Fumićem potpisao Ugovor o darovanju zemljišta vrijednog 20,5 milijuna kuna, za izgradnju poduzetničke zone „Maljen“. Potpisivanju ugovora, nazočio je i saborski zastupnik Marijan Kustić.

„Danas je važan dan za našu općinu. Hvala Ministarstvu državne imovine, ministru Mariću i Vladi Republike Hrvatske što su omogućili i darovali zemljište za izgradnju buduće poduzetničke zone „Maljen“. Prednosti zone ukupne površine 282 872 četvorna metra su: dobra prometna povezanost s ostatkom Hrvatske, realizacija većih investicija, razvijanje brojnih gospodarskih djelatnosti u zoni koja je smještena na jednoj parceli“, rekao je načelnik Fumić.

U prigodi potpisivanja ugovora ministar Marić je rekao: „Današnjim događajem potpisivanja ugovora o darovanju u općini Brinje, mijenjamo gospodarsku, ali i ukupnu stvarnost Brinja. Ovim će ugovorom oživjeti imovina koja je bila mrtva, a s njom će auto-cesta koja je prošla brinjskim krajem postati auto-cesta života. Nakon specifične potpore hrvatske Vlade i odluke o darovanju Ministarstva državne imovine, na redu su potezi Općine Brinje da bi nova zona „Maljen“ postala impuls oživljavanja lokalnog, ali i cjelokupnog županijskog gospodarstva“.

Ličke priče-Dragutin Perković

Čovjek koji svojom pojavom donosi mir u društvo, čovjek kojeg se na ličkim događanjima u Zagrebu najčešće može vidjeti s fotoaparatom u ruci, čovjek koji je dao i daje puno za svoj brinjski kraj…

"Rođen sam u Brinju (selo Antulići/Košari, na Jozefinskoj cesti prema Križpolju) 22. ožujka 1948. Osnovnu školu polazio sam u Brinju (3 km udaljena od mog sela)."

Daljnje obrazovanje Dragutin je pohađao u Zagrebu, a sve praznike provodio je, pretpostavljate gdje…

"Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja (gimnazija pedagoškog smjera) i Pedagoške akademije u Zagrebu sve školske praznike provodio sam u svom selu."

Od 1969. godine, kada su njegovi roditelji s obitelji najstarijeg brata preselili u Slavonski Brod, njegov je dolazak i boravak u Brinju tek prolaznog karaktera.

No, njegova veza s Brinjem nikada nije bila takva, “prolaznog karaktera”, o čemu svjedoči uloga u Zavičajnom klubu “Sokolac” i brojni drugi projekti koje je gospodin Perković pokrenuo:

"Zavičajni klub Brinjaka „Sokolac“ u Zagrebu osnovan je 14. travnja 1988. godine, a ja sam od osnutka bio član Upravnog odbora te od 2008.godine i predsjednik Kluba. Dosadašnji rad u Klubu Brinjaka, 30 godina, (tako i u „Vili Velebita“ 6 godina) je na zaštiti, čuvanju i promociji hrvatske i zavičajne narodne kulture Like i posebice Brinja i brinjskog područja."

Dragutin svoje znanje, vrijeme i novac nesebično daruje svojem rodnom kraju, a danas je to posebno vidljivo kroz projekte koje spominje u nastavku

"Zbirka narodnog blaga u Brinju koja ima 1183 eksponata, očuvanje važne parne mašine (lokomobil) u Brinju iz 194o. godine i staroga mlina vretenaša. Sva tri projekta su registrirani u Ministarstvu kulture kao kulturna dobra Republike Hrvatske. Zatim, izdanje prikupljenih “Napjeva Brinjskoga kraja”, a nakon pet godina intenzivnog terenskog rada na prikupljanju dvostihova i pjesama Brinjskoga kraja i šire te svih pripremnih i uredničkih poslova tiskana je u kolovozu 2018. knjiga „Pjevana narodna baština Brinjskoga kraja“ na 280 stranica."

Uz sve navedeno, gospodin Perković je zaslužan i za Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja.

"U želji prepoznavanja sorti jabuka, supruga i ja smo u suradnji s poštovanim gospodinom Željkom Dasovićem i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, 2016. godine napravili Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja. Inače u tom su kraju poznate jabuke: slatke/kisele, male/velike, rane/kasne, crvene/zelene/žute i petrovače."

Za sve navedene projekte, govori moj sugovornik, zaslužni su najvećim dijelom on sam i njegova supruga, ali ne izostavlja napomenuti da se povremeno uključuju i neki od članova Kluba.

"Značajna uloga u pojedinim projektima bila je od Etnografskog muzeja u Zagrebu (muzejska savjetnica Ivančica Ivkanec, prof.)"

Dragutin Perković je u mirovini od 2005.godine, a za vrijeme radnog vijeka svojim znanjem dao je doprinos prosvjeti, gdje je dugi niz godina radio kao nastavnik i pedagog, te policiji. Od nastavnika i pedagoga u osnovnoj školi, zatim pedagoga Srednje policijske škole, načelnika Odjela u Policijskoj akademiji došao i do pozicije načelnika Odjela u MUP-u. Bio je branitelj (dragovoljac) u Domovinskom ratu u punom njegovom trajanju. Dobitnik je plakete Prvi hrvatski redarstvenik 5. kolovoza 1990., te odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata (sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci HV-a ili na drugi djelatni način), Spomenica domovinske zahvalnosti (časnu i uzornu službu), Red hrvatskog pletera (osobiti doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana).

Na početku priče spomenula sam da je Dragutin često viđen na ličkim večerima, te smo se dotakli i te teme odnosno zanimalo me što on misli o održavanju tih večeri

"Održavanje „ličkih večeri“ ili susreta Ličana su pohvalni jer se na njima prezentira naša baština, prvenstveno folklor, a ljudima je to i prilika da se malo vide i ispričaju (nadivane). Lijepo je vidjeti i aktivno uključivanje mladosti u te susrete"

Što se fotografije tiče, gospodin Perković kaže:

"U posljednjih 14 godina bavim se fotografijom s raznovrsnom tematikom. Samo za potrebe provedenih aktivnosti Kluba i privatno iz brinjskoga kraja imam oko 40.000 fotografija različitog sadržaja."

Ovu Ličku priču završavam vrlo važnom porukom i poukom gospodina Dragutina Perkovića koju upućuje prvenstvo (nama) mladima

"Kroz navedene projekte sačuvana je baština koja je podsjetnik mladima kako su živjeli njihovi preci, a njihova zadaća da je dopunjavaju i sačuvaju za budućnost kao spomen na teška, ali sretnija vremena."

Više fotografija na: likaclub.eu

photo/brinje.hr

---

Ovih dana šuška se o Udruzi mladih ljudi iz Lipica koji su odlučili stati na kraj pričama o napuštenosti ličkih sela. Dosta im je da se njihov kraj spominje samo u kontekstu nerazvijenosti, iseljavanju, području punom mina... Ovi ljudi odlučili su krenuti u borbu za svoje selo, za svoj kraj i nadaju se da će ih u tome podržati sumještani kako njihovog, tako i okolnih sela te vodećih ljudi u općini i županiji.

Jedan od njih je Damir Brbot i upravo on za ovaj članak iskreno govori o njihovim planovima, njihovim strahovima, nadanjima i željama...

"Udruga Lipice osnovana je 15.srpnja 2018., ali smo se uhodavali do sada. Još puno toga imamo za naučiti. Osnivači, ujedno i članovi skupštine su: Hrvoje Bićanić (predsjednik udruge), Marko Brbot, Dražen Mesić, Mile Vuković, Damir Bićanić i ja (Damir Brbot). Hrvoje je puno napravio što se tiče aktivnosti i papirologije oko samog osnivanja.

Različitih smo profesija, ali smo u razgovoru došli do ideje da bi se trebali na neki način udružiti te pokušati učiniti nešto za naše selo, a i za okolna sela jer imamo članove i simpatizere i u okolnim mjestima. Tako se rodila ideja o udruzi. Često smo bili svjedoci da se o selima piše i priča u negativnom kontekstu ili je sve mrtvo ili umire ili si lud što živiš tamo, a posebno čudno gledaju nas koji smo odlučili živjeti ovdje i podizati djecu na selu. Nije lako, u smislu na neke stvari moraš misliti prije jer trgovina nije tu pod nosom i slično, ali sve se da organizirati. 
Neki od ciljevi udruge su: razvoj ruralnih područja, očuvanje prirode, poboljšanje kvalitete života, okupljanje svih zainteresiranih građana, posebice mladih, radi organiziranog djelovanja sukladno interesima i potrebama, osmišljanje konkretnih programa kao i njihova realizacija, promicanje koncepta održivog razvoja, promicanje turizma u ruralnim sredinama itd.

Smatramo da naš kraj ima itekako puno za ponuditi što se tiče netaknute prirode, zdrave hrane, planinarenja, biciklizma, robinzonskog turizma. Cijela općina Brinje ima „bogom danu“ lokaciju i čistu i nezagađenu prirodu samo se ljudi trebaju malo trgnuti, a ja se nadam da ćemo i mi bar malo uspjeti pomoći u tome. Jedino bitno i najvažnije u svemu tome je da nas motivira ljubav prema našem selu i zavičaju.

Za Božić smo kitilii bor i uređivali crkvu. Trudimo se sastajati češće, razmjenjivat ideje kojih imamo puno samo se nadam da će doći i do realizacije. No, za realizaciju su nam isto potrebni i naši ljudi kojih isto ima različitih profesija i sposobnosti pa se nadam da će se i oni priključiti i „pogurati“ nas."govori Damir Brbot.

Ova udruga pokrenula je i peticiju kojom bi se izgradila cesta za povezivanje sa Plitvicama. To je sada poljski put, seoska cesta. Riječ je oko 5km! Dakle, ponavljam, cca 5km poljskog puta kojeg bi trebalo asfaltirati da bi, ne samo to malo selo Lipice, nego i cijeli taj dio Like oživio turizmom. Vrlo često ljeti turisti znaju zalutati u naša sela, jer ih karta vodi tim putem prema Plitvicama.

"Spajenjem tih 5 km asfaltom do Ličke Jasenice bi na neki način probudilo cijeli kraj. Priče o minama i ratu su već naporne i idu nam na uši jer dobro znamo o čemu se radi; nekome paše da je u lošem stanju i da turisti prije misle da su zalutali nego da idu u pravom smjeru. To je jedna od rjetkih stvari koja može povećati turizam u općini, a blizu su i dva izlaza sa autoputa. Mi se ne možemo nadati nekoj velikoj industriji, ogromnom povratku ljudi ili čudu, ali možemo i moramo iskoristiti resurse koje imamo i boriti se za njih, a ŽC-5113 (županijska cesta) je jedna od njih. Još lani župan je obećao financijsku potporu i spomenuo isto kada je bio u Brinju, ali obećanje ludom radovanje. Mi trebamo djelovanje jer vremena nemamo i takvu nebrigu nismo zaslužili!", govori Damir.

O ovoj peticiji ćemo pisati više u narednim danima, sada je tek spominjemo. Nadamo se da će u bliskoj budućnosti ovi mladi i uporni ljudi uspjeti u realizaciji ove i mnogih drugih ideja, ne samo za svoj, nego i za dobrobit cijelog ličkog kraja.

Članovi Udruge s načelnikom Fumićem

 Skoro pa 100 godina odkako je djed napustio Stajnicu I otisao za Argentinu I nikad se vise nije vratio, njegovi potomci tj. druga generacija je odlucila preci 20000km I posjetiti to djedovo mjesto ispod Velike Kapele.

Pa krenimo redom.

Davne 1926 godine dva brata Stipa I Pera Perkovic Stenta iz Stajnice  odlucise potraziti bolji zivot na drugoj strani svijeta  u obecanoj zemlji, zemlji u  kojoj je ekonomija rasla I zivot bio bolji. I tako krenuse u 25-26-toj godini zivota na svoj zivotni put prema Argentini sa ostalim deckima iz Like. Teska srca al u nadi da ce se vratiti uskoro  kupit nesto zemlje I sagradit kucu. Putovalo se 3 mjeseca brodom I nakon dolaska u Argentinu zivot je krenuo svojim tokom, bilo je posla, novaca  I nade da budu se vratili jednoga dana natrag u Stajnicu  o cemu su I sanjali. No ipak  ti se snovi srusise,  neposredno nakon dolaska za nekih par godina ekonomia u Argentini  okrenula se naglo na gore, nastala je nestasica u zaposlljavanju, novac je gubio vrijednost I jedino rijesenje je bilo ostati tu gdje jesi jer nazalost drugog izbora nema.

Nedugo nakon toga stize pismo iz daleke Argentine u kojem pise svojem bratu Tomi Stenti u Stajnicu.

“Dragi brate vratili bi se natrag u Liku ja I brat al nemamo za kartu, nema posla nema novaca, ostajemo ovdije”. Bile su to kratke I teske rijeci odluke napisane rukom covijeka koji je vec predvidio svoju sudbinu .

Nedugo nakon toga Stipin brat gubi zivot u jednome rudniku I Stipa ostaje sam u dalekoj Argentini. Daleko od svoje Like I njegove Stajnice koju je je sanjao iz noci u noc, svoje malo selo u podnozju zelene Velike Kapele  bilo je tako blizu a tako daleko, a u tudem svijetu daleko, daleko nostalgija dusu para za Stajnicom, curama I tamburama. Godine su prolazile Stipa se ozenio sa Argentinkom I imao 5 djece od kojih je najstariji sin Louis Pablo I njegov mladi brat Oscar Esteban ostali u kontaktu sa rodbinom u Stajnici.

Pisma su dolazila na nasu adresu 80-tih godina I to na Spanjolskom jeziku. U to vrijeme bilo je tesko naci prevoditelja koji bi mogao procitati i prevesti Spanjolski jezik na Hrvatski, tako da se samo po slikama moglo zakljuciti da I oni zele odrzati kontakt sa ocevem familijom u starome kraju. Javljali su se za Bozic, Uskrs I sa razglednicom iz nekoga putovanja,  a I mi bi se njima javili na isti nacin ali na Hrvatkom jeziku kojeg ni oni nisu razumijeli.

Godine su prolazile I kontakti se izgubili.  Danas uz pomoc Inteneta I drustvenih mreza stvari se odvijaju drugacije tako da sam pokusao da stupim u kontakt sa njihovom djecom sto je I poslo za rukom.  Znao sam da Oscar Esteban koji nam je cesto pisao slao je I slike od svoje djece, kcer Veronica I sin Dario.  Na drustvenoj mrezi pronasao sam Veronica Perkovic u Chubut Argentina I poslao poruku. Nedugo zatim stigla je I poruka natrag koja glasi:

Tom ja jesam Veronica Perkovic, moj djed je Stipa Perkovic koji nije vise ziv,  moj tata je Oscar Esteban Perkovic koji je nedugo umro, I on je pisao njegovoj familiji u Lika, Croatia mislim da se ona zove Vera Perkovic, ali nisam sigurna dali smo mi rodbina.

Pozdrav iz Argentine

Veronica Perkovic

 

Znao sam da sam na pravome putu, pitao sam mamu dali ima jos ta pisma sto stu pisali od Strica Stipe sinovi iz Argentine I naravno da je arhiva bila spremna I dostupna za nekoliko minuta. Poslikao sam I poslao natrag Veronici pisma koja je pisao njezin otac. Odgovor je stigao brzo.

Tom to je pisao moj tata mi smo rodaci !!!!

I tako je sve krenulo, nedugo zatim javio se I brat Dario koji mi je rekao. “Volim Hrvatsku I navijat cu za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu, zemlju mojega djeda o kojoj je uvijek nama pricao, a ti mi molim te posalji kockasti dres od Reprezentacije Hrvatske kojeg cu nositi sa ponosom”.

Tokom razgovora rekao sam im da posjedujemo I Web Stranicu od Zk Stajnica gdje mogu naci pregrst informacija o Stajnici. Nedugo zatim javila se Veronica sa ovim rijecima:

Znas isprintala sam sve sto se moglo isprintati sa www.stajnica.com I napravila sebi jednu ogromnu knjigu, moj tata da je ziv za njega bi bilo ovo nesto neopisivo, uvijek je zelio da otide I vidi Stajnicu I Hrvatsku. On nije mogao ali znas ja dolazim ove godine. Moram vidjeti gdje se moj djed rodio I to zeleno polje ispod brda Velike Kapele.

 

Sredinom Lipnja, skoro pa 100 godina poslje doputovala je Veronica  Stipina unuka u Liku u mjesto Stajnica. Stara kuca u kojoj je roden djed Stipa I dan danas sluzi kao drvarna no ipak uspijela je obstati I oprti se zubu vremena  kao da je znala da ce se vratiti Stipini potomci i prekoraciti preko staroga praga.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   

 

I ovo su njezine rijeci:

 

Rodena sam u Argentini od majke Argentinke I oca pola Hrvata pola Argentinca. Nisam nikada ni mogla pomislit da postoji ovako ljepa Zemlja daleko od Argentine na drugome kraju svijeta. Nerazumijem zasto ljudi napustaju ovako ljepu zemlju I odlaze?  Znas lipo mi je u Stajnici, ljudi su gostoljubivi i prihvatili su me kao da sam rodena ovdije, ne razumijem Hrvatski jezik ali osjecam I razumijem ove ljude I njihovu dobrotu. Ovdje ima jako puno prirodne ljepote, Velika Kapela je carobna planina sve je zeleno I cisto a Stajnicko polje je prekrasno I tako ljepo mirise pokosena trava. Plitvice su raj na Zemlji, a Jadransko more je velicanstveno. Ljudi su dobri ovdije  svi mi nude kafu, sljivovicu I pivu to mi se svida, volim to. Volim Zagreb grad drevne culture, a Zadar i Kalelarga je kao iz Bajke.

Volim ovu zemlju ja sam dio Hrvatske I Hrvatska je dio mene, Krv nije Voda !

 

Vratit cu se opet !

Veronica 

 

Večernjakova blogosfera: Kiša me na tebe podsjeti

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice.

Ovo su situacije kada bilo kakav stil pisanja prestaje važiti. Ovo je kada iz mene progovara emocija, a emocija nema stil. Pospremio sam uspomene, imam ih u mislima, a sjeta nagovara moje srce da zakuca brže. Često tako razmišljam s kišom, ona oživi moju emociju i podsjeti me kako daljina nije prepreka ljubavi i kako ljubav ne vezujemo samo uz čovjeka, ali je čovjek sredstvo njena formiranja.

Odsanjao sam te, a pljusak je sa sobom donio sve ono lijepo što se dešavalo u prethodnih dvadesetak godina. Ulazim u tramvaj, sklapam kišobran i brzinski utrčavam ne bih li u toj gužvi ugrabio prostora dovoljno da se mogu ukopati i preživjeti mahnitu vožnju. Ceste su podivljale, nije dugo bilo kiše i ljudi ponovno doživljavaju skliske kolnike. Snalaze se. Nadomak mene stoji starija gospođa, baka, čvrsto držeći svog, rekao bih, unučića i gladeći ga po kosi dok se on sneno drži za tramvajsku sjedalicu.

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice. Osjećaj topline kao oganj, ali bez opeklina, pritom ne zaboravljajući nazvati te svim nebeskim tijelima. Bio si joj sunce i zvijezda, ponekad mjesec, a najčešće sunašce. Tvoja fizička odraslost njoj nije predstavljala bitan faktor, a dok s ponosom promatra kako je plafon sve bliže vršcima tvojih prstiju, tako svjesna kako je tvoj poriv za svijetom jači, još intenzivnije uči te kako je biti dobar najveća vrijednost koju možeš imati u ovom besramnom svijetu.

Lutam. Vezujem emocije i događaje. Trenutak se krišom smijem, a već drugi gorčina se prostire mojim licem. Ma, tako se ljutim jer su mi oduzeti oni koje nisam htio dati. Ne osjećam se uvijek spremno koračati bez njih, a ljutnji dajem prostora toliko da se kao razmaženi dječarac spremam prekrižiti ruke i nezadovoljstvom ometi vlastitu aktivnost.

Promatrajući kapljicu na tramvajskom prozoru njenu prolaznost poistovjetim sa životom, ali baš kao što kapljica obilježi svoju putanju, tako i ljudi ostave svoje tragove. Toliko snažno se integriraju u tebe za cijelog života, a njihovo učenje te čini cjelovitim u ovom malo manje cjelovitom svijetu.

Misao o tragovima me vodi do njenih začetaka. Promišljam o svojoj kišnoj Stajnici, tamo sam tkan. Satkale su me riječi, promatranje i pitanja na koje sam uvijek dobivao najbritkije odgovore. Tamo se osjećam najbliže tebi. Nikada se neću sramiti kada me usporede s tobom. Naučila si me da ‘praštam, jer nitko zla ne može učiniti koliko ti možeš oprostiti. Naučila si me da šamar ne shvaćam dovoljno ozbiljno, jer nesretniji je onaj koji ti ga je dao. Naučila si me da priđem svakome tko plače i smijem se sa svakim tko se smije.

Mlad sam i propitkujem važnost, ali češće prihvaćam smjenu, jer možda se na onome svijetu zaista gradi štit. I kako sam rekao jednom, ponavljam, sjećat ću te se zauvijek. Ti za mene nisi bila broj i nikada nećeš postati datum.