UMRO JOSIP BRACO MURKOVIĆ

 Napustio nas je Josip Braco Murković, rođen 1927. godine, jedan od posljednjih starih Murkovića koji su živjeli na svome Dvoru u Stajnici. Želio je djelimično obnoviti staro imanje ali ga je, nažalost, smrt zaustavila u provedbi zamišljenih planova.

Obitelj Murković bila je nositelj vrlo značajnijih gospodarskih aktivnosti u brinjskom kraju između dva svjetska rata. Zapošljavali su veći broj domaćih ljudi, čime su zadržavali domaći živalj od iseljavanja. Početkom rata njihovo veliko gazdinstvo napali su partizani i uništili. Tako je 17. rujna 1941. nestala značajna gospodarska snaga u Stajnici koja se nikada nije oporavila. Napad je izvršilo pedesetak partizana pod zapovijedanjem Ivice Lovinčića. Tom je prilikom ubijen Slave Murković, kojega je ubio partizanski aktivist Srđan Uzelac, a lakše je ranjen Vlade Murković

Preživjeli Murkovići uspijevaju nabaviti kamion i s malo spašenih stvari odlaze u Zagreb. Tu borave do 1945. godine kada većina obitelji odlazi u Austriju. U Zagrebu ostaju Vlade i Josip. Međutim, kada su se partizani krajem rata približili Zagrebu i njih dvojica kreću prema Austriji. Tako su stigli do mjesta Pörtschacha, gdje ih Englezi zaustavljaju i upućuju na vlak za Italiju. Ukrcavaju ih u stočne vagone na stanici Maria Hilfe na Vrpskom jezeru. Umjesto u Italiji završavaju u Kranju. Kada su neki shvatili gdje su i što ih očekuje, otrovali su se i izvršili samoubojstvo. Bez hrane i pića nastavili su poput brojnih kolona prema Hrvatskoj. Putem su jeli travu samo da bi preživjeli.

U Ljubljani je odvojena vojska od civila. Nad vojnicima je odmah izvršena smrtna kazna bez suđenja. Josip (Braco) je temeljem učeničke iskaznice stigao u Zagreb, dok je njegov stric Vlade proveden u zatvor u Savskoj cesti, gdje je ubijen. Kada se vratio u svoj stan tamo je zatekao nove stanare. Ubrzo je obolio od tifusa pjegavca zbog čega završava u bolnici. Brigu o njemu vodila je sestrična iz obitelji Crnadak. Usput polaže ispite iz 7. razreda gimnazije. Međutim, opet obolijeva od tifusa. Nakon ozdravljenja boravi kod strica (po baki) Tominca. Maturira 1946. godine i upisuje Ekonomski fakultet.

Međutim situacija se naglo pogoršava. Otac mu je u odsutnosti osuđen na smrt i konsifikaciju cjelokupne imovine. Jedna ga osoba iz Stajnice upozorava da mu je život u opasnosti. Uzima nešto najnužnijih stvari i odlazi u Austriju. Tamo ga zarobljavaju Englezi i pritvaraju. Nakon kraćeg vremena pušten je na slobodu i spaja se s ostatkom obitelji.

Pošto je gospodarska situacija u Austriji bila vrlo teška i složena odlučuje na odlazak u Kanadu, gdje mu je živjela sestra blizanka. Od kanadskih vlasti osumnjičen je za komunističku djelatnost i ne dobiva vizu (!) Godine 1949. odlazi sa sestrom Vesnom u Argentinu. Bavili su se raznim poslovima kako bi stekli nešto financijskih sredstava, koja su dijelom slali roditeljima za njihovo uzdržavanje u Austriju. Pokušavaju roditelje dopremiti u Argentinu. Majka zbog bolesti nije mogla dobiti dozvolu za useljenje sve do 1952. godine.

Godine 1963. Josip napušta Argentinu i na nagovor prijatelja seli se u Južnoafričku Republiku. Na početku je radio kao tekstilni tehničar a kasnije je osnovao uspješno taxi poduzeće.

Ljubav prema Hrvatskoj vraća ga poslije osamostaljenja na domaće tlo - u Zagreb. Tijekom Domovinskog rata značajno pomaže Republici Hrvatskoj, zbog čega je odlikovan s dva odličja, koja mu je pokojni predsjednik Tuđman osobno uručio u JAR (na slici u prilogu).

Sahranjen je na groblju u Stajnici uz svoje najbliže.