Bili su to ljudi

Jure Rajković - Lički Herkul

Izvor: jutarnji.hr


LEGENDA O ZABORAVLJENOM LIČKOM HERKULU Djeca iz ličkoga kraja ne žele postati superheroji, nego snažni kao on: 'Naš did Jure dizao je motocikle, trupce, traktore i ljude, a jednom je podigao konja s jahačem'

Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.


Visoka životinja

Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.


Testiranje snage

No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.


Problemi sa srcem

- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.

 

Stare snimke iz arhive obitelji Krznarić

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKE

 

Zlatni pir - Anica i Mike Pruder

Na današnji dan, prije 50 godina vjenčali su se Anica Sertić (rođena Jelić) i Nikola Sertić (znan kao Mike Pruder).

 
Neka im je sretan zlatni pir i da skupa prožive još duge godine!

 

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ ALBUM

Oni su naši ljudi, kojih se rijetko tko sjeti tokom godine...

Posljednja priča u ciklusu ovogodišnjih Ličkih priča. Znate da sam inače slaba na "male ljude", a posebno u vrijeme blagdana, i da sam i prijašnjih godina pisala priče poput: Ante Vuković, Ivan Tominac, Dean Vranić i dr. 

Ova danas posvećena je... Ma neću vam ništa reći, nego pročitajte...

Oni su mali ljudi u očima mnogih, ljudi koji svakodnevno odrađuju svoje poslove besprijekorno, ljudi bez kojih bi mnogo toga oko nas bilo u kaosu, ljudi koji su itekako bitni da bi društvo moglo funkcionirati, ali nažalost vrlo često prolaze nezapaženo…

Oni su među nama, njih svakodnevno susrećemo … Spremačice, tehničke službe, vozači, skladišni radnici, medicinske sestre, policajci… Stavite ruku na srce pa recite koliko puta pokraj nekih od njih prođete, a da ih i ne pozdravite? Koliko puta ih pogledate s visoka kao da su neka druga vrsta živih bića? Zastanite na tren.

S druge strane, jeste li se ikada upitali kako bi svijet izgledao da smo svi dr.mr. i slično? Jeste li se upitali kako bi sve oko nas funkcioniralo da nema tih „posebnih vrsta zanimanja“ i radnih mjesta? Svaka čast pojedincima, ali nažalost više je onih primjera koji možda i sada odmahuju rukom na sam spomen tih ljudi.

U ovoj priči pročitat ćete iskustva naših ljudi, Ličana, na radnim mjestima koja obavljaju. Neki od njih žive i rade u Lici, neki su u nekim drugim gradovima, a neki i u inozemstvu, ali svih veže nekoliko čimbenika: radišnost, marljivost, samozatajnost… i veza s Likom.

Nikome ovdje ne navodim imena, jer su me tako zamolili da ne bi zbog svojih izjava imali probleme na poslu, ali zapravo su sama imena ovdje i nebitna. Važnija je poanta cijele ove priče! Osvrnimo se oko sebe i opažajmo te male, a toliko značajne ljude!

Ličanin koji radi na viličaru u jednom skladištu kaže:

"Ja dobijem nalog za utovar. Natovarim kamion, zapalim cigaretu, pa odem po drugi nalog, itd. I tako sve ide u krug dok ne prođe 8 sati i kući. Šefa ni ne viđam."

Gospođa koja radi kao spremačica. Iako je po stručnoj spremi čak i prekvalificirana za taj posao, nažalost kako nema izbora poslova da bi radila u struci, prisiljena je raditi bilo što i to joj nije teško.

"Moj posao nije cijenjen. Kad god pred kim kažem da čistim onda po pogledima vidiš da me svrstavaju u grupu koja ne zna niš`, koja je nepismena i kao da imam samo dva razreda škole. I ča je najgore, moj posao više cijene ljudi izvan firme, koji tek povremeno dolaze kao vanjski suradnici, nego oni naši koji su tu svakodnevno."

Nije me iznenadila izjava gospođe spremačice kada je rekla:

"Za djecu bi se čovjek iznenadio. Misliš da ne vide neke stvari, a zapravo vide sve i poštivaju i mene i moje kolegice više od odraslih."

Jedna medicinska sestra, nije rodom Ličanka, ali je udajom došla u Liku, dugi niz godina radila je u Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama, a od prije par godina počela je raditi u Austriji. Živi u Lici, ali dio mjeseca radi vani, a onda je dio mjeseca kod kuće.

"Veća je plaća, radnika se više cijeni. Radim kao cjelodnevni njegovatelj u kući kod jedne obitelji kod koje onda za to vrijeme dok sam tamo i živim. Radim 14 dana, a 14 dana sam doma. Posao je preko jedne agencije koja je korektna prema meni. Mogu birati kod koje obitelji želim raditi. Plaća se po zaslugama i naravno, ako se kvalificiraš za određeni posao, plaća ti je još veća."

Kada sam je upitala kako joj je sada u usporedbi s radom u Hrvatskoj samo je otpuhnula kao da mi je uzdahom rekla “nebo i zemlja”.

"U Hrvatskoj bi i sada mogla opet dobiti isti posao koji sam i prije radila. Međutim, ta opcija mi više nije u glavi. Radila sam i noćne smjene, trpjela mobbing od strane uprave. Uvijek su nešto izmišljali, nije bilo dana da nisam bila pod stresom."

Što sam više ljudi kontaktirala, počela sam se pitati “Hoću li čuti ijednu lijepu priču? Hoću li od ikoga koga sam stavila na popis za razgovor čuti da je zadovoljan s odnosima na poslu u ovoj našoj državi?”

Sljedeći koji mi je otvorio dušu jedan je pravosudni policajac, koji već 25 godina radi u zatvorskom sustavu. Njegove riječi ostavile su me bez teksta. No, to me i nije trebalo čuditi nakon vijesti koje su se zadnjih dana vrtjele po medijima, njegova priča došla je kao zaključak da je cijeli pravosudni (ma i svi ostali) sustav u rasulu.

"U mojih 25 godina rada izmijenilo se 6 ili 7 načelnika. Kada sam mislio da je jedan loš, onda bi došao još gori i tako redom. Sve gore od goreg. Ne plaćaju nam prekovremene sate. Daju nam slobodne dane i to ne onda kada bi nama možda trebalo i kada bi ih mi sami htjeli koristiti nego kad oni odrede. I smjene nakon tih slobodnih dana određuju po svojoj volji, ne vraćaju te više u smjenu u kojoj si bio. Više vjeruju zatvorenicima nego nama policajcima. Potegnuli smo već desetke tužbi za koje je već sudski postupak u tijeku. Najviše nas bole zakinute plaće zbog tih prekovremenih sati."

Na pitanje je li dobro raspoređen broj zatvorenika na broj policajaca, sugovornik odgovara vidno razočarano i odjednom je bujica osjećaja potekla iz njega

"Premalo nas je, a veliki broj kriminalaca nad kojima smo raspoređeni. Mladi ljudi koji se tek školuju za ove poslove odustaju vrlo brzo kada vide kako cijeli taj sustav loše funkcionira. Plaće policajca početnika su oko 3400 do 3800 kn (pravosudnih nešto malo više). Ne razumijem kako cijela garnitura vodstva, od ministra pa niže, misle tko će im za koju godinu raditi, ako ovako nastave. Danas je prosječan staž naših pravosudnih policajaca 32 godine i nijedan nije ispod 42 godine starosti. Da bi mladi pravosudni policajac postao profesionalac u tom poslu, treba mu najmanje 6 do 7 godina obuke uz starijeg. iskusnijeg kolegu. Ove mlade bez takve prave i temeljite obuke, uz mentorstvo, zatvorenici preveslaju taj čas. Djelatnici koji i nisu direktno povezani s policijom, kadar poput liječnika, medicinskih sestara, službenika u administraciji, odlaze jer ne mogu trpjeti nepravdu koju moraju provoditi jer nadređeni tako diktiraju."

Kada sam pokušala saznati kako to da je tolike godine opstao na tom radnom mjestu, sugovornik odgovara

"Da usporedim taj posao onda kada sam počeo raditi i danas, mogao bih samo reći k`o dva planeta. Tada se pravosudnog policajca, ma i općenito policajca, cijenilo. Znalo se gdje je kome mjesto, što tko treba raditi, znalo se što se smije, a što ne. Sve je bilo uređeno i pravednije. Da danas tek krećem u radni odnos, ne bi sigurno ni dana ovdje proveo na ovom radnom mjestu. Sada bome kako je da je, ne bih išao nikud. Ipak sam stari radnik i sa svojim kolegama već sam dostigao status da se znam postaviti i da se ne može nitko prema meni baš odnositi kao prema tek početniku, kako se nažalost ponašaju."

Kada sam već privodila razgovor kraju, sam gospodin rekao mi je još sljedeće

"Znaš što je najžalosnije? Roditelji zatvorenika kada dolaze u posjetu znaju nam često reći: “Svaka vam čast za koju plaću radite s njima! Treba da imate duplo veće plaće. Mi ih ne bi mogli trpjeli niti bi znali kako s njima izaći na kraj, mi koji smo im roditelji!” I znaš što je jadno i tužno, što mi, policija općenito, uglavnom odrađujemo svoj posao kako treba, a onda zapnu brojni slučajevi u ladicama istražnih sudaca koji dopuste da predmeti stoje i prođu svi mogući rokovi i kriminalci izlaze van, a da se ništa ne napravi. O odnosu ministra prema nama bolje da ništa ni ne govorim, jer kad ga čuješ da nas umjesto pravosudnim policajcima naziva čuvarima, što dalje treba pričati…"

Toliko tužnih priča, toliko ružnih priča, toliko nepravde, a svi su oni ljudi. Ljudi koji odrađuju svoj posao, sigurna sam najbolje što mogu, odlaze kući svojim obiteljima s gorkim okusom u ustima, ali ne smiju o tome govoriti jer čemu opterećivati i obitelj s problemima na poslu. Žive i rade i kada ih vidiš nikada na njima ne bi rekao što svakodnevno proživljavaju, nikada na njima ne bi rekao da su zbog nečega nezadovoljni jer većina od njih hoda s osmjehom među ljudima.

Pitam se dok sve ovo sada pišem, zašto ljude općenito degradiramo i različito se prema njima odnosimo zbog poslova koje obavljaju, zbog stručne spreme i sličnih karakteristika. Zašto ljude ne gledamo baš kao ljude, kao čovjeka? Jedan lijepi primjer takvog odnosa je jedan naš Ličanin koji radi u metropoli u jednom dječjem vrtiću.

"Radim u Dječjem vrtiću 11 godina i to na poslovima održavanja, ma kao da oko svoje kuće sređujem. To su sitni popravci struje, vode, plina, farbanje stolarije, krečenje dječjih soba, hodnika i ostalih prostorija. Tu je i vanjsko održavanje dvorišta, košnja trave, šišanje živice, skupljanje lišća u jesen! Metenje staza, ceste, orezivanje voćaka i drugo što treba! Sve radimo za djecu i njihovu sigurnost da se ugodno osjećaju dok su u vrtiću! Meni je super na poslu! Imam korektan odnos s ravnateljicom i ostalim radnim kolegama. Nemam nikakvih problema! Volim raditi taj posao i uživam u njemu!"

Jeste li iz ovih riječi dobili dojam koliko samo taj korektan odnos s nadređenima donosi zadovoljstva čovjeku? Zašto takvi odnosi nisu i u gore navedenim pričama? I oni su svi ljudi kojima ponekad treba riječ pohvale, ona malena riječ koja čovjeku itekako daje motivaciju “Hvala!” ili osmijeh kada ga susretneš na hodniku ili negdje. Zaboravljamo da nas ne čini čovjekom radno mjesto ili struka ili financijska moć ili neka treća društvena moć, nego ono što smo unutar sebe i ono kako se odnosimo prema ljudima oko sebe. To nas čini čovjekom!

Završavam ovogodišnji ciklus ličkih priča! Nadam se da će dogodine zadnja priča u godini biti s mnoštvom lijepih primjera čovječnosti. Upravo to vam želim u novoj godini: Budite povrh svega ljudi! Imajte osjećaja prema “malim ljudima” koji su zapravo jako veliki i bitni u našem društvu. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, na kraju života, nitko nas neće pamtiti po našim titulama, još manje po nosu kojim smo parali nebo, nego po onome kakvi smo bili ljudi, kakav sam bila i kakav si bio kao čovjek!

Preminuo velečasni Jure Tutek

Izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr


U nedjelju 23. prosinca 2018. blago u Gospodinu preminuo je vlč. Jure Tutek, svećenik Gospićko-senjske biskupije.
Vlč. Jure Tutek rođen je 8. ožujka 1953. godine u Gornjem Popovcu, župa Sv. Jurja, mč. Lađevac, od oca Ivana i majke Roze r. Trubić.

Godine 1953. umire mu otac, a majka se 1971. godine udaje u Ivankovo za Nikolu Pleš. Osnovnu školu završio je u Lađevcu, a srednju pohađa dva razreda u Pazinu, dva razreda u Rijeci. Od 1975. do 1981. godine studirao je teologiju u Rijeci. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 11. travnja 1981. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Nakon svećeničkog ređenja odlazi za župnog vikara u Slunj. S danom 15. listopada 1981. prima službu župnog vikara u župi Sv. Terezije na Vežici. Godine 1984. postaje župnikom župa Križpolje i Lipice. U ožujku 1990. izabran je za člana Prezbiterskog vijeća Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 17. lipnja 1990. razriješen je župe Lipice i imenovan župnikom župa Brinje i Letinac. U ožujku 1992. razriješen je župe Križpolje, a u kolovozu 2003. imenovan upraviteljem župe Jezerane. Od 28. listopada 2004. do 25. srpnja 2011. vrši službu dekana Otočkog dekanata.

Zbog bolesti 25. srpnja 2011. razriješen je službe župnika župe Marijina Uznesenja u Brinju te upravitelja excurrendo župa Sv. Jurja u Jezeranama i Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i upućuje se u Svećenički dom u Rijeku na liječenje. Budući da mu se zdravstveno stanje popravilo, želio se vratiti u pastoral i tu molbu mu je biskup mons. dr. Mile Bogović udovoljio u jesen 2012. kada ga imenuje sužupnikom u župi i svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Podlapači. Uz stalnu liječničku kontrolu i nekoliko liječenja u bolnici ostaje na Udbini do 1. ožujka 2018. Tada odlazi na bolničko liječenje u Karlovac, a nakon toga u Svećenički dom u Rijeci gdje ostaje do smrti. Vlč. Juru pamtit ćemo kao vrijednog, požrtvovnog i savjesnog svećenika koji je volio svoje zvanje i narod kojemu je služio. Bio je veoma gostoljubiv i omiljen među subraćom svećenicima i svojim župljanima.


Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu. Počivao u miru Božjem!

Obavijest o smrti

Izvor: fb grupa Stajnica


Preminuo je Vlado Sertić-Aralica, rođen u Stajnici, a živio je u Oakville Ontario Canada.

Iskrena sućut obitelji! 

 

 

Baka Jelka Krznarićeva - legenda koja će živjeti i kada je više ne bude

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu

Obavijest o smrti

 

Kate Perković (Ujak) jedna od zaposlenih u projektu "Zaželi"

U vrijeme Adventa posebno smo osjetljivi na stare, nemoćne, slabe, one slabijeg imovinskog statusa, pa baš u ovo vrijeme i snaga projekta “Zaželi” dolazi do izražaja.

Prisjetimo se, svrha projekta “Zaželi” omogućava ženama pripadnicama ranjivih skupina s područja općine Brinje, lakši pristup tržištu rada. Kroz dvogodišnje zaposlenje, ženama se kroz programe obrazovanja i osposobljavanja, čije je financiranje osigurano kroz ovaj Projekt, omogućuje postizanje veće konkurentnosti i povećanje njihovog radnog potencijala. U tom razdoblju dobrobit projekta osjeća i najranjivija skupina lokalnog stanovništva – osobe starije životne dobi i osobe u nepovoljnom
položaju, na način da im deset žena zaposlenih na Projektu, pruža potporu i podršku u ispunjavanju svakodnevnih životnih potreba.

Naša Kate Perković (Ujak) jedna je od zaposlenica u projektu "Zaželi".

"Sretna sam što sam dobila ovaj posao. Sretna sam što mogu pomoći starijim osobama da ostanu u svojim domovima umjesto da idu u neku ustanovu. Kao ženi od 50 godina puno mi znači ovaj posao. Osjećam se korisno pomoći drugima, a i meni samoj to puno znači jer nikad nisam imala priliku raditi u mlađim danima. Bila bih sretna da se ovaj projekt nastavi i radi starijih osoba i radi sebe, ali i radi generacija koje tek dolaze u moje godine!"

Što o cijelom projektu kaže voditeljica Mirjana Javor pročitajte na likaclub.eu

Gabrijela Holjevac danas...

Izvor: likaclub.eu

U posljednjoj audicijskoj emisiji glazbenog showa ‘Zvijezde’ svih pet članova žirija je oduševila Gabrijela Holjevac, mlada Ličanka koja dolazi iz Jezerana kraj Brinja.

Ova kreativna i talentirana djevojka prvi zapaženi nastup je ostvarila 2012. godine, kad je sudjelovala na natjecanju “Otočki val” gdje je odnijela prvu nagradu. Gabrijela danas ima 18 godina i maturantica je II. zagrebačke gimnazije, ali unatoč brojnim obvezama i pripremama za maturu, nije zapostavila svoju veliku ljubav – pjevanje.

"Ova školska godina mi donosi puno toga. Svaki dan mi je uzburkan i pun obaveza, ali na neki način uživam u tome i smatram da je to normalno za ovu životnu dob (iako mi malo sna i pauze ne bi škodilo). I dok neke obaveze ne mogu izbjeći te ih je većina zauzela skoro svo moje slobodno vrijeme (vozački, pripreme za maturu, sve čari koje dolaze sa školom, održavanje ocjena i socijalnog života u isto vrijeme), i dalje u svaku slobodnu “rupu” nekako uguram pjevanje. Pjevanje nisam zapostavila, no bilo je perioda kada malo mi je falilo", rekla je Gabrijela.

Gabrijela se posljednjih godina intenzivno posvetila vježbanju i razvijanju svog glasa, a okušala se i u glumi i plesu. Sudjelovanje u Zvijezdama opisuje kao najljepše i najstresnije iskustvo u svom životu, a otkrila nam je i tko joj pruža najveću podršku.

"U Zagrebu napokon imam mogućnost vježbanja i razvijanja svog glasa te sam tako za vrijeme drugog i polovice trećeg razreda pobađala “Husar&Tomčić” školu pjevanja. Kasnije sam se uključila u glumu i ples. Upoznala sam sve osnove i napredovala jako brzo. Nastupala sam s njima i čak sam bila i gost na koncertu Zagrebačke filharmonije uz dive kao što su Nina Badrić i Vanna. Zbog obaveza prema redovnoj školi, morala sam se ispisati i tu je bila mala kriza i borba koju sam vodila sama sa sobom. No ove školske godine sam odlučila drugačije. Shvatila sam da su pjevanje i umjetnost dio mene i da, htjela ja to ili ne, to je sve što ja poznajem i znam, moja sigurna zona i izlaženje iz okvira u isto vrijeme. Upisala sam satove pjevanja kod prof. Valentine Mekovec s kojom otkrivam nove tonove za koje mi je glas sposoban…"

Upitali smo ju i u vezi show-a Zvijezde na RTL-u.
"To natjecanje je bilo jedno od najstresnijih i najljepših iskustava u mom životu i koliko god sam kila, sna i živaca izgubila, sve bih ponovila. Ulogu najveće podrške u svemu tome je ovdje odigrala moja mama, ona lijepa žena koju ste vidjeli kako „bugari“ u backstageu. Tu sam pjevanje odvela malo dalje, bila je to stvar koja me predstavljala pred utjecajnim ljudima u svijetu glazbe. Kada sam se vidjela na TV-u bilo je zanimljivo prisjetiti se koliko mi je značio prvi javni nastup na božićnoj priredbi s 10 godina i koliko sam tada sanjarila da se moj glas čuje van zidova tog vatrogasnog doma", ističe Gabrijela za LIKACLUB.

Gabrijela nakon završetka srednje škole planira upisati studij u inozemstvu i aktivno se baviti pjevanjem, a s glazbom je povezana i jedna od njenih najvećih želja.

"Budućnost više ne dijelim na realni i nerealni dio. Sada postoji realni i manje realni dio. Realni se odnosi na studiranje vani, po mogućnosti Irska gdje planiram prijaviti biologiju/genetiku, psihologiju (profesorica ili psihoterapeut) i novinarstvo (radijski voditelj). Zapravo, samo potajno želim otići gore i uz faks se aktivno baviti pjevanjem! Manje realni dio se nadovezuje na realni i nada da ću se probiti u umjetničkom/glazbenom svijetu i živjeti u njemu do kraja života. Kada sam bila mala, imala sam kazetu crtića Barbie i Labuđe jezero gdje sam se zaljubila ne samo u Čajkovskog, nego u umjetnost općenito. Stalno bih se pretvarala da sam glavna junakinja imenom Odette i moji su mi govorili da sam za kazalište.I dalje se vidim tamo, pod svjetlima reflektora dok publici prenosim sve što u sebi imam. Trenutno sam daleko od toga, ali to me svejedno ne sprječava u namjeri da dam sve od sebe jer samo talent nije dovoljan. Koliko god moj dar pjevanja bio i blagoslov i svojevrsno prokletstvo u isto vrijeme, to ne mijenja činjenicu da me spasio u mnogim situacijama te mi je sada glavna zvijezda vodilja. Ako mi glas može izdržati F3, onda može i sve što mi budućnost sprema", zaključuje Gabrijela.

Gabrijela ovim putem zahvaljuje svima koji su prepoznali njen talent i podržali je u bavljenju pjevanjem, a mi joj želimo puno sreće u daljnim nastupima na Zvijezdama!

"Posebno se na svemu zahvaljujem svojoj obitelji, prijateljima i zapravo svakome tko me imalo podržavao i tko me podržava. Svojoj mami, profesorici Tini i svojoj profesorici Branki jer opet, pitanje je gdje bih bila da baš ona nije pristala svirati na pričesti nas četvero malih klinaca u Jezeranama kada me prvi puta čula i da mi kasnije nije bila učiteljica glazbenog koja me prijavila na natjecanje “Otočki val” u Otočcu. Naravno da je tu bilo još ljudi, ali ovi su u ključnim trenucima bili najvažniji" – sjeća se Gabrijela!