Bili su to ljudi

U znaku tužne obljetnice na Žutoj Lokvi...

Prije nekoliko dana obilježena je obljetnica pogibije četvorice naših redarstvenika na Žutoj Lokvi. Prilog o tome i video zapise pogledajte klikom na VIJESTI.HRT.HR . Ja ću ovdje, na našem portalu, u znaku sjećanja na tu tužnu obljetnicu, ponoviti priču  Ante Vukovića, sina jednog od četvorice koji su tada izgubili život, našeg Zdravka Vukovića-Šare.

U nastavku je priča Ante Vukovića - Šare, objavljena prvi puta 17. prosinca 2015. godine

Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti. Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.

„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine, sin Antona i Lucije Vuković. Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna, postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri. Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.

Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života. U obrani domovine izgubio je svoj život.“

Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...

„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.

Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.

Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.

Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.

Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

 

Prije 24 godine moj se otac preselio tamo negdje gore...

Blogosfera, 03.08.2019.

Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi.
Espresso. Najbolji način za započeti današnji dan. Njegov gorak okus možda najbolje opisuje sve ono što ću pokušati reći. Gorak okus koji me tjera kroz dan. Danas je 4.8., ne baš najdraži datum u mojem životu, ali isto tako onaj na čiji pogled, preponosan da stanem, želim ići naprijed. Nije to toliko zbog samog datuma, koliko zbog osobe. Ja sam Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. Moj Zlatko je među oblake otišao netom nakon što sam se ja rodio, a iako zlatnog imena, nama je ostavio srčane duplje pune olova, prašine i hrđe, a puno bižuterije se našlo u našoj blizini. To su bili svi oni ljudi koji su uvijek prividno i nikada stvarno bili tu za tebe. Oni ljudi koji su te držali za ruku, a istovremeno podmetali nogu. Lažni ljudi u stvarnim životima. Oni ljudi koji ne shvaćaju da nikakav državni novac koji ti sjedne na račun svakog 1. u mjesecu ne može zamijeniti život.
Najviše zbog njih se svake godine isponova obraćam na ovaj način. Želim pokazati da nam ide i da nas nisu uspjeli preplašiti. Dapače, mi smo preplašili njih. Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje. Sažaljenje me ljuti. Ja nisam ovo što jesam zato što nešto nisam imao, već zbog onoga što jesam (imao). Volju, želju i motivaciju koju sam pronalazio nedostatkom ne dajući mu da me definira. Moj otac, siguran sam, ne bi htio vidjeti me tužnim. Mnoge stvari odavno su mi jasne, moga oca nema. Iako mi je trebalo čak 15-ak prvih godina mog života kako bih shvatio da je to zbilja tako, danas znam da je moj otac dao život za mene. Za nas. Za vas gospodo kojima je najveći gušt jutrom ustati iz kreveta i potražiti komšiju kako biste nastavili raspravu o ustašama i partizanima. Moj otac nije zato otišao u rat. Htio je dobro svima, a njegov život dat je za mene, jednako koliko i za vas. Ja plaćam isti porez i vjerujte mi, ne uživam nikakve benefite i ne, ne zapošljavam se na ime svoga oca. Ja sam od oca preuzeo samo ono što je nosio za života-žrtvu, želju i prkos. Sve ono što je on na današnji dan 1995. ponio sa sobom na bojišnicu. Znam da je tada šaptao moje ime, a kažu mi da to danas ne bi bio samo šapat. Kažu mi da bi urlikao od ponosa, a vjerojatno se i smijao mojim žutim tenisica. Njegov đir više je bila vojnička odora. Samo, ja nikada nisam trebao urlik. Trebao sam zagrljaj, ne od bilo kojeg muškarca na ovome svijetu, trebao sam zagrljaj od oca. Rekli su mi da nitko ne grli kao otac. Ne sjećam se zagrljaja, a otet mi je iz ruke čovjeka na najsebičniji mogući način. Za mene su to samo jutri zemlje uprljani krvlju moga Zlatka. I ne volim kada mi na nos trljate Hrvatsku kao ono za što se moj otac borio, jer baš takva kakvu mi ju uvaljujete i nije vam baš neka. Vjerujte mi, ne možete voljeti, a ni prezirati Hrvatsku više od mene. Za razliku od vas koji možete poći na obiteljska putovanja, ja se ocu moram vratiti u Hrvatsku. On je za mene nepovratnom investicijom platio ovo tlo, pločnike, polja, šume...Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti. Ali baš kao što se on borio za budućnost, ja živim u njoj. Od savjeta najviše volim svoje, inat mi jest vodilja, a kada su u pitanju moja obitelj i prijatelji prihvaćam sve rizike. Po tome sam najsličniji ocu. Ne volim te poglede u prošlost. Ja živim sada, sada su mi 24 i isto toliko ne znam za oca, ali ono što je čudno, živim s njegovom pričom. Moj otac je dio mog identiteta. Hrvatska isto. Svi ljudi koji misle da znaju kako živim, ne znaju. Znate, mi djeca poginulih branitelja ne plačemo svaki dan i ne klanjamo se svakome tko nas dođe štipnuti za obraze. Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi. I znaš ti, vidimo se u snovima, tamo mi te nikada neće moći oduzeti.

Posljednje zbogom baki Jelki

Preminula je baka Jelka Krznarić (1934.). Žena koja je cijeli svoj život radila za obitelj, ženi koja je svoje teške križeve nosila neumorno uz Božju pomoć... Vjera ju je njezina spasila... 

Sahrana je danas, u četvrtak 25. srpnja 2019. godine, u 14.15h, na groblju u Velikoj Gorici.

Zbogom baka!

 

Preminuo dugogodišnji član ZK Stajnica

 

Iskrena sućut obitelji

Članovi ZK Stajnica

Naš Zvonimir Murković kondicijski je trener Boži Starčeviću

Izvor: likaclub.eu

Hrvatskog reprezentativca u hrvanju grčko-rimskim načinom i osvajača brončane medalje na Europskom prvenstvu u Gruziji 2013. godine Božu Starčevića posjetili smo tijekom njegovog redovnog kondicijskog treninga u teretani Hrvačkog kluba Metalac u “Tvornici šampiona” na Zagrebačkom velesajmu
Jedan je to od tri tjedna kondicijska treninga koje radi uz četiri do pet hrvačkih treninga. Naporno je, ali nije teško, jer, uvjerili smo se, ekipa na treningu je sjajna, posebno u pauzama između serija.

“Dobar smo tim. Bitno je na treningu imati dečke s kojima se možeš zezati. Na treninzima nije kao na poslu, gdje dođeš i odradiš i gdje daješ od sebe nekad više, nekad manje. Na treningu je bitno da uvijek daješ sve od sebe. I sad ako ti je tu teško, a teško je, i ako ti je loša ekipa ili se s nekim ne slažeš, onda je to nemoguće”, priča nam Starčević koji posebno hvali svog kondicijskog trenera Zvonimira Murkovića. “On je isto Ličanin”, kaže nam kroz smijeh Starčević, inače rođeni Zagrepčanin kojemu su oba roditelja iz Like. “A ovaj veliki Zagorec od 130 kila je moj prijatelj s kojim se uvijek zezam na foru kak’ je on Zagorec od 130 kila, a ja duplo manji Ličanin. Natječemo se uvijek tko će dignut više, ili tko će više ovo ili ono. Uglavnom, uvijek je dobra zezancija”, govori nam kroz smijeh Starčević.

Na pitanje ima li nekih prednosti biti Ličanin u ovom sportu Starčević kaže kako je primijetio da puno ljudi iz Like ima genetsku predizpoziciju za sportove snage. “To je očito, kao što su Dalmatinci bolji u košarci jer su visoki i vitki. Mislio sam prije da je tu bitna samo ta fizička crta, a onda mi je prijatelj Franc Matijević koji studira u Zagrebu i koji je podrijetlom iz Pazarišta kod Gospića kao i ja, rekao da imam taj tipičan hod Pazarištana. Lagano smo u borbenom stavu. Hodamo onak’ pogrbljeni. Ali stvarno, mislim da je tu i mentalna snaga Ličana. Mi smo dosta inatljivi. Kad se zainatimo možemo se tog držati jako dugo. Zapravo su to najveće razlike. Fizički imamo predispoziciju, ali karakterno gledano, drukčiji smo od Zagoraca, Podravaca, Slavonaca… Ličani su baš specifični. Dalmatinci na primjer vole puno pričat’ i galamit’, a kod Ličana nema puno priče. To je dobra crta”, kaže Starčević dodajući kako je upravo upornost bitna za hrvački sport.

Cijeli intervju možete pročitati na likaclub.eu

 

Preminuo Ivan Bogdanić - ostati će zapamćen kao veliki gospodin bez kojeg lička tradicija ne bi bila ista

Izvor: likaclub.eu

Preminuo je Ivan Bogdanić. Bogdanić je bio istaknuti Sinčeran, veliki lički lokalpatriot i ljubitelj kulture i običaja Gacke doline. Dao je nemjerljiv doprinos ličkoj kulturi i ostati će zapamćen kao veliki gospodin bez kojeg lička tradicija ne bi bila ista.

Otac Ivan bio je jedan od osnivača Zavičajnog društva Sinac i kasnije kroz dugi niz godina biran za predsjednika ovog društva. Puno je radio i činio za našu Liku i svoj rodni kraj, tako da je i cijela moja obitelj bila usmjerena na “život za Liku”. Iako nije glazbenik niti pjesnik, tata je napisao i uglazbio puno lijepih pjesama, koje naše Društvo rado izvodi, a još više te raduje kad su te pjesme prihvaćene u cijeloj Lici, pa i Hrvatskoj: “Lipa stara” (izvode je mnogi zagrebački zborovi), “Ličanine moja diko”, “Gackoj na izvoru”, “Iz Otočca u Sinac”, “Nad Gradinom misečina sija”, “Liko moja tamburice stara”… Lijepe su to pjesme, koje su obogatile lički melos i dale mu jedan plemenitiji štih… (jer nije Lika samo Vuk magare na plot nagonio….) – pisala je njegova kćer Anamarija Bogdanić-Vlašić o Ivanu Bogdaniću u Ličkoj priči početkom ove godine.

Zavičajno društvo Sinac u albumima na web stranici prikazuje mnoštvo putovanja na kojima je sudjelovao Ivan Bogdanić kao njihov predsjednik, a mi ga se prisjetimo pjesmom Liko moja tamburice stara kojom se i opraštamo od njega te izražavamo sućut cijeloj obitelji Bogdanić.  

 

 

Legendarni Jura Učitelj: “Invaliditet mi nije bio kočnica u životu, a na tome najviše mogu zahvaliti svojoj ženi”

Lička priča na likaclub.eu

Sigurna sam da nema čovjeka na području brinjskoga kraja (a i šire) koji nije čuo za „Juru Učitelja“. Generacije mojih roditelja s osmijehom i posebnom razdraganošću reagiraju na sam spomen njegova imena, stoga i ne čudi da ga s pravom zovu i „Legendarni Jura Učitelj“.

Kakav je život imao ovaj učitelj, kakve su ga tragedije nalazile na životnom putu, te tko mu je najveća podrška kroz cijeli život, ispričao mi je prije par dana kada sam ga posjetila u njegovu domu u kojem živi sa svojom životnom suputnicom gospođom Katom koju od milja zove „koka“.

Sa suzom u oku, što od tuge, što od sreće, što od raznih emocija, započeo je svoju životnu priču…

"Nikada nisam bio prkosan. Bio sam radišan, vrijedan… Sve što sam radio, želio sam da bude pošteno, ali žena i ja smo puno toga lošega u životu prošli. Život nas nije mazio, ali zato smo mi jedno drugo poštivali, skupa se borili, skupa sve nedaće rješavali, skupa se radovali, skupa tugovali…"

Djetinjstvo je proveo posvuda, od Zagreba, Rijeke, Like… Bilo je to vrijeme 2. svjetskog rata pa su mu tokom našeg razgovora mnogi događaji navirali u misli…

"Godine 1944. saveznici bombardiraju Zagreb, mi djeca smo se razbježali po ulici. Bila je neka patrola po cesti koja je uzimala djecu pa su tako i mene i jednu moju sestru otpeljali u Brezovicu. Tamo ima jedna crkva gdje nas je bilo smješteno oko 300 djece. Časne sestre su bile s nama i kad bi bilo bombardiranje, išli smo u sklonište u podrum. Kasnije su nas roditelji našli i tada smo otišli živjeti u Liku."

Nije mu bilo lako i zbog čestih selidbi, a posebno u periodu kada je dobio dječju paralizu nakon koje je štaka postala sastavni dio njegova života…

"Tada je to već bilo poslijeratno razdoblje. Baš smo se bili prilagodili na novi život i nove prilike, a onda je mene odjednom zaboljela glava i nakon par dana majka je primijetila da ja vučem jednu nogu za sobom. Uhvatila me temperatura, a nemaš auta, ničega, nego na konjima u Ogulin. Ja sam cijelim putem jaukao od bolova. Tada nije bilo ni penicilina protiv dječje paralize. Davali su mi neki lijek k`o bez veze, ali bar je temperatura pala. Od tada sam bio 5 godina u bolnici. Operiran sam na Šalati, pa na Goljak. Tada je počeo vladati i tifus. Svaki dan je bilo mrtvih. U bolnici smo svaki dan jeli samo tikve (buće)…"

Osnovnu školu je proveo uglavnom po bolnicama. No, taj mu period života budi i puno lijepih uspomena, a posebno vrijeme rehabilitacije u Kraljevici, gdje je i šah naučio igrati i od tada ga stalno igra. S njime je i na natjecanja išao i mnoge pehare, koji danas krase njegov dom, osvojio. Čak i danas u umirovljeničkim danima s njime „ubija“ slobodne dane (ili svira harmoniku).

Najinteresantniji mu je bio trenutak nakon završetka osnove škole, koju nije proveo samo po bolnicama. Naime, od 6. razreda bilo ga je također svuda, od Tominac Drage, Brinja, Ogulina do Rijeke gdje je dovršio osmogodišnju školu.

"Kada je došlo vrijeme upisa u srednju školu, htjeli su me dati za šustera, ali jedna moja sestra nije dala jer sam invalid. Govorila je kuda ću ja za šustera na koljenima klečati, a kako?! I onda me upišu u Gimnaziju koju sam bez imalo muke završio."

Od malena je gospodin Jure stekao radne navike, a posebno za ustajanje rano ujutro.

"Moj je otac bio takav da me učio da se rano ustajem pa makar sjedio ujutro na krevetu. Tada sam već bio fakin, izlazio u prela i znao se i zadržati navečer duže, ali ujutro se znalo kada je ustajanje i nije bilo pogovora."

Na pitanje kako je krenuo put u učiteljske vode, gospodin Jure govori:

"Nakon srednje škole, vidio sam da se traži učitelj. Napišem molbu. Tajnik općine tada je bio Mirko Sertić. Primili su me iako sam bio samo sa srednjom školom, ali tada nakon nekog vremena kažu mi da moram imati učiteljsku školu, a ja se u međuvremenu i oženio. „"

U vrijeme kada je krenuo u radne pobjede za učiteljskom katedrom, Jure i njegova supruga imali su privatno tragedije kakve, kako kažu, ne bi poželjeli ni najvećem neprijatelju…

"Imali smo tri sina, jedan za drugim su umirali oko treće godine života. Obilazili smo doktore, ali nije bilo pomoći. Tada nije bilo lijeka, danas bi sigurno drugačije bilo i s njima. Trudnoće uredne, djeca se rađala zdrava, a onda tragedije… Čuli smo da je jedan profesor u Otočcu imao isti slučaj kao i mi. Jedino nam kćer Đurđa ostala. Jednom prilikom dobili smo poziv iz Gornje Bistre, gdje je jedan od naših dječaka bio na liječenju, od jedne doktorice da dođemo nas dvoje i kćer na vađenje krvi za analizu ne bi li se ustanovilo što se događa. Nakon 10-tak dana dobili smo nalaze da žena boluje od toksoplazmoze. To je takva bolest da ni jedno dijete ne bi živo ostalo. Eto, jedino nam kćer ostala, a ona nikada nije bila bolesna."

S tugom na srcu, borbom privatno za život svoje djece i suočavanjem s njihovom smrću, Jure se morao nositi i s nepravdom u poslu…

"U to vrijeme ravnatelj škole u Stajnici bio je Vuksan Bogdan. Nije bio dobar, branio je djeci da idu u crkvu, naganjao ih po polju i rastjerivao što dalje od crkve… No, položio sam zakletvu u Brinju i tako je krenuo moj učiteljski put od škole u Lipicama gdje sam radio 2 godine pa na dalje…"

Kada god je pomislio da će se napokon smiriti što se posla tiče, stalno su dolazile nove „direktive“ za polaganje dodatnih ispita i dodatnih kvalifikacija uz prijetnje da će izgubiti posao učitelja.

"U Karlovcu sam pohađao učiteljsku grupu u kojoj sam polagao razliku između gimnazije i učiteljskog smjera, dobio sam zvanje učitelja. Bio sam sav sretan što napokon mogu raditi bez brige, ali nakon izvjesnog vremena dali su mi ultimatum da u roku 8 godina moram položiti državni ispit. I ništa, na preporuku prijatelja i kolege Make, koji mi je savjetovao da mi je najbolje da to riješim, ja odem u OŠ Nikolu Teslu na Sušaku u Rijeci (to je bila eksperimentalna škola). Državni ispit je tada trajao 6 dana. Nakon školske zadaće koju smo pisali 4 sata, izvlačili smo pitanja gdje ćemo držati predavanje i o čemu. Ja izvukao „Cvijet“ u 4. razredu osnovne škole. Održao sam taj sat bez problema, iako sam se bojao, tim više što sam invalid pa sam mislio da će mi se djeca u razredu rugati. Iza je sjedilo 5, 6 članova komisije. Kada je predavanje bilo održano išao sam od jednog do drugog profesora na usmeni (pedagogija, ustav…). I položim ja taj državni ispit!"

Razgovor s gospodinom Perkovićem bio je sve samo ne monoton i dosadan. Za svaki događaj, koliko god bio strašan i težak, on je ipak imao i poneku šaljivu anegdotu kojom bi cijelu ispričanu situaciju učinio komičnom.

Ono što je Juru posebno boljelo u njegovom učiteljskom radu je iznos plaće. Koliko god se trudio, koliko god se više školovao, polagao razne ispite ne bi li postigao višu stručnu spremu, plaća mu se nije pomicala s mjesta. O tome kakva je bila zastupljenost zaposlenika po nacionalnosti općenito po svim firmama pa i u školi da i ne pričamo. No, o tome bi se dala napisati zasebna priča na temelju svih činjenica koje je u toku razgovora iznosio gospodin Jure. Sam priznaje da mu to nikada nije smetalo tko je tko i uvijek su se svi dobro slagali, ali kada je počelo dolaziti do izražaja da su Hrvati ugnjetavani u vlastitoj državi, to ga je bolilo, kao i nepravda koju je osjećao na vlastitoj koži…

"Pravilnik o plaćanju je bio da je plaća ista ako si honorarac, nebitno koliko radnog staža imao, a kada si učitelj plaća je malo veća, ali kada sam ja došao do titule učitelja meni plaća uvijek ista. I nakon tog državnog ispita opet ista plaća. Kasnije opet direktiva da ne možeš predavati ako nisi nastavnik. Nije bilo druge nego upisati Učiteljsku akademiju da dođem do zvanja nastavnika. To sve na Učiteljskoj sam polagao 1967.godine, tada sam imao 26 godina. Kada sam to položio više nije bilo bitna ni stručna sprema ni staž nego radno mjesto. To je bila tada takva Šuvarova politika. Nije važno kako si došao do tog radnog mjesta, ali se to radno mjesto plaća toliko i toliko. Tako da neki moji kolege koji su sa mnom radili, a koji nisu imali kvalifikacije nastavnika, imali su istu plaću kao i ja."

Plaća se nije pomicala, ali se zato Jure sa svojom ženom selio i selio godinama po raznim lokacijama po Stajnici ne bi li mu bilo što lakše dolaziti na posao (ne zbog daljine nego zbog teškog hoda uslijed invaliditeta-paralizirane noge). Smirio se tek kad je kupio zemljište neposredno pokraj škole i na njemu sagradio kuću. Dugo je trajala gradnja, tim više što novaca nikada nije bilo dovoljno i uvijek je morao malo po malo posuđivati, a same radove od temelja do krova izvodio je najviše sam on i njegova žena. Ne žale ni zbog čega. U načinu njihova govora o cijelom njihovom životu i njihovim zajedničkim pothvatima, itekako se ogleda silna ljubav prije svega njih međusobno, a potom i prema radu i da nešto imaju i da nešto stvore.

Zahvaljujući upravo samostalnim radovima na gradnji svoje kuće, Juru su počeli zvati drugi seljani ne bi li im pomogao, što je on vidio kao priliku za dodatnu zaradu. No, nije ništa želio raditi na crno pa je tražio od općine dozvolu i predložio da će plaćati paušal ili što već treba samo da može legalno raditi.

"Radili smo oboje ko konji. Čak ni mješalicu nismo imali, morali smo je posuditi i čak za tu posudbu hrpu novaca morali dati. U međuvremenu se žena zaposlila u trgovini na kolišću u Stajnici. Imala je dobrog direktora. Plaćao je na temelju ugovora i unaprijed i tim smo novcem kupili betonske blokove za kuću, ali opet dalje za gradnju deke nismo imali pa opet u posuđivanje. Dio po dio radili sve sami. Uveo sam struju, vodu… I kad smo sve napravili, jedan seljanin me molio bili njemu isto tako napravio. Meni odmah proradila ideja pa popričao sa ženom bili se ja s tim u slobodno vrijeme bavio jer novaca nikad nije bilo dosta. I odem u općinu i pitam kako bi legalno radio nakon nastave da plaćam neki paušal općini da ne radim na crno. Oni se svi čudili kako ja tražim dozvolu za rad jer sam nastavnik, a invalid i bilo im je čudno kako bi ja još mogao dodatno raditi. I dobijem ja dozvolu… 62 vodovoda sam ja napravio po brinjskom kraju."

Vrijeme nakon Domovinskog rata bilo je prekretnica da prodaju tu kuću koju su teškom mukom stvorili, u kojoj su živjeli, a u kojoj je gospođa Kate godinama imala i privatno trgovinu mješovite robe. No, kako se da iščitati iz njihovih izjava, oni ne žale za tim materijalnim. Budući da su gradili i kuću u Dugom Selu, također sami i to vikendima kada bi bili slobodni od redovnog posla, nisu previše dvoumili oko prodaje ove kuće u Stajnici koja je zbog blizine škole bila na udaru agresorskim napadima. No, nostalgija ih je ipak natjerala da opet nakon nekoliko godina potraže neku novu kuću u ličkom kraju ne bi li imali gdje odlaziti i udahnuti svježeg zraka. Misao se realizirala kada su našli jednu staru kuću preko oglasnika, kuću koja čak nije bila niti zaključana, onda je lako zamisliti u kakvom je stanju bila. No, iz cijele priče, kad ste upoznali pobliže ove supružnike, zasigurno vam nije teško zamisliti kako su i tu kuću sami uredili, ali sada su već imali i pomoć unuka.

Godine i godine radnog staža u razredu, a najzad i na mjestu ravnatelja, ostavile su veliki i neizbrisiv trag na školstvo brinjskoga kraja, a posebno u svrhu njegova osuvremenjivanja. O tome svjedoče brojne literature, brojni kazivači, a u novije vrijeme i iskazi po forumima gdje god se spominje školstvo brinjskoga kraja.

Gospodin Jure u umirovljeničkim danima teška srca promatra zbivanja i u prosvjeti i općenito u državi. Vjerno prati putem malog ekrana i nerado priznaje da to što vidi ne sluti na dobro. Učenika je u školama sve manje u usporedbi kako je bilo kada je on počeo raditi, a ono što se prikazuje na malim ekranima nikako ne može dobro utjecati na vas mlade, a posebno na djecu, ističe gospodin Jure.

"Prije se poslije svake školske godine pisao izvještaj o broju djece, učitelja. Kada sam ja počeo raditi 1961.godine u Stajnici je bilo oko 245 učenika, a sada su samo 4 učenika. Imali smo i paralelke (5.a, 5.b…)”

Ono što mu je drago jest što vrlo često susreće svoje bivše učenike. Dolaze mu u posjete, zovu ga telefonski i rado s njime sjednu i pričaju o tim školskim danima. Razlog što ih većina živi u Zagrebu i njegovoj okolici je što su nakon osnovne škole otišli na daljnje obrazovanje u smjeru Zagreba gdje su nakon školovanja i ostali.

Učitelj poput Jure, za pretpostaviti je, nije imao problema s disciplinom u razredu. I sam kaže da je bilo “življih” učenika, ali nikada većih problema, s kakvima se učitelji danas susreću (barem koliko gleda na TV-u), nije imao… Iako i sam priznaje da nisu ni svi učitelji isti. I kada bi se njega pitalo, prolazile bi se strože kontrole i pisali testovi prilikom zapošljavanja u školi jer ne može ni učitelj biti bilo tko.

"Nikada nisam imao problema u školi s disciplinom ni s jednim đakom. Da sam ja ministar prosvjete uveo bih da svaki učitelj prilikom zapošljavanja mora donijeti potvrdu psihijatra da je sposoban za taj posao. Učitelj mora biti primjer djeci!"

No, ne govori Jure samo o učiteljima kao uzorima, nego i o, ranije već spomenuto, sadržajima na TV-u koji obiluju najviše agresijom, nasiljem…

"Gledam i ove saborske zastupnike, kako se mogu tako izražavati na televiziji?! Nitko prema nikome nema poštovanja, mlađi se starijima obraćaju s “Ti”. Sabor bi trebao biti, po meni, svetinja, isto kao učitelj u razredu. Takvim pojedincima nije mjesto u saboru. I što je najgore, bitno je u kojoj si stranci, jer po tom sistemu možeš potpuno nepismen ući u sabor, biti saborski zastupnik i davati određeni obrazac ponašanja koji se prikazuje po medijima."

Ovaj, itekako životno i iskustveno isklesan čovjek, ističe:

"Puno toga ovisi ponajprije i o roditeljima. Ako oni daju loš primjer i sama djeca će se tako ponašati! Sve ovo loše što se danas događa, sve je to refleksija okoline, a ponajprije one najuže i najbliže okoline. Negativno i pozitivno, sve! Kao roditelj moraš biti uzor, kao učitelj, kao radnik… ako želiš djelovati na okolinu, pogotovo na mlade!"

Gospodin Jure bio je učitelj brojnih generacijama podkapelskog kraja. Generacije su to na koje se on sam ponosi i generacije ljudi koje, kada god ikoga od njih sretnem, s ponosnom govore o svom Juri Učitelju.

Za kraj vam stavljam kratki video u kojem ćete vidjeti gospodina Juru, vidjeti njegov smisao za humor, ali i shvatiti povezanost njega i njegove supruge. Kako se njih dvoje nadopunjavaju u ovoj kratkoj snimci, tako se nadopunjavaju kroz cijeli život. Upravo zato nije niti čudno što gospodin Jure kaže da mu invaliditet nikada nije bio kočnica kad mu je njegova “koka” bila, ne samo zamjena za nogu zbog koje je invalid, nego i puno više od toga.

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKU

VIDEO U KOJEM GOVORE KAKO SU REAGIRALI KADA SU UGLEDALI STARU SNIMKU POGLEDAJTE KLIKOM NA LINK: PRIČA O MEDVIDIĆU

 

:

Jure Rajković - Lički Herkul

Izvor: jutarnji.hr


LEGENDA O ZABORAVLJENOM LIČKOM HERKULU Djeca iz ličkoga kraja ne žele postati superheroji, nego snažni kao on: 'Naš did Jure dizao je motocikle, trupce, traktore i ljude, a jednom je podigao konja s jahačem'

Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.


Visoka životinja

Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.


Testiranje snage

No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.


Problemi sa srcem

- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.