Bili su to ljudi

U gradu Oakville-Ontario u Kanadi, nakon duge i teške bolesti sa 86 godini života umrla je 16. studenoga 2019. Marija Tominac, udova pok. Jure, Pokopana je 20.studenoga 2019 na groblju Trafalgar Lawn Cemetery.
Rodbini i prijateljima izražavamo sućut!

Izvor: ika.hkm.hr

Prije dvije godine objavili smo priču o velečasnom Mati Vukoviću, povodom obilježavanja njegove Zlatne mise. Između redaka priče ZLATNA MISA VLČ. MATE VUKOVIĆA, našle su se i njegove riječi koje su glasile "Imam 74godine i živit ću dok se ne izvrnem!".  Nažalost, danas javljamo upravo tu vijest. Taj šaljivi i vedar čovjek i svećenik, napustio je ovaj svijet u 77. godini života... 

Prenosimo objavu Informativne katoličke agencije u cijelosti:

"U ponedjeljak 9. prosinca u 77. godini života i 53. godini misništva u riječkom Hospiciju preminuo je svećenik Riječke nadbiskupije vlč. Mate Vuković.

Tijelo pokojnika bit će izloženo u župnoj crkvi sv. Nikole b. u Stajnici, a pogreb će početi misom u srijedu 11. prosinca u 13 sati.

Vlč. Mate Vuković, nakon što je proslavio mladu misu u rodnoj Stajnici kraj Jezerana, preuzeo je službu župnika u župama Tršće, Prezid i Čabar. U tim župama proveo je 22 godine, a potom odlazi u Vrbovsko gdje je službovao do 2008. godine. Posljednja njegova župa bila je Brod Moravice do 2014., kada je nakon 47 godina župničke službe otišao u mirovinu u svećenički dom u Rijeci."

Neka mu je laka zemlja!

 

Svakodnevno smo svjedoci ostajanja bez posla ljudi oko nas. Možda nas to previše ni ne dotiče sve dok se ne nađemo u toj situaciji. Nije to lako, ali ako svaki kraj gledamo kao novi početak, onda je sve drugačije. Optimizam i pozitiva su takvim situacijama navjeći i usuđujem se reći najvažniji suradnici. 

Ovo je kratka priča o djevojci koja je nenadano ostala bez posla, ali to je nije obeshrabrilo. Baš naprotiv, dok je u potrazi za novim, ne kuka i ne sjedi prekriženih ruku, nego je svoju kreativnost pretvorila u svoj honorarni rad. O čemu je riječ, najbolje da prepustim da vam ona sama kaže.

"Zovem se Valentina Vučetić, imam 27 godina, a po ocu sam iz Lipica. Zadesila me situacija,kao i mnoge u Hrvatskoj, no ne gubim vrijeme! Nakon otkazivanja ugovora na poslu tražila sam novu zanimaciju te sam se s obzirom na nadolazeće blagdane odlučila za stvaranje dekoracija. Smatram da rukotvorine imaju nekoliko benefita, a jedan od njih je sigurno i taj što proizvodi nisu iskomercijalizirani i nešto takvo sigurno nemaju baš svi. Tako mogu biti odličan poklon ili ukras za dom.

Nekoć sam se time bavila iz hobija, a sada od toga pokušavam napraviti pravi mali biznis. Otvorila sam profile na društvenim mrežama na kojima prezentiram svoj rad.

Trenutno u ponudi imam dekorativne kutije i ukrasne vjenčiće, a htjela bih i povećati asortiman, tako da su sve ideje dobrodošle.

Na društvenim mrežama dostupna sam pod imenom @Handicrafts by V, a sve informacije i cijene proizvoda možete saznati upitom u inbox. "

Valentini želimo puno sreće u radu i u ostvarenju svih ciljeva!

Prije nekoliko dana obilježena je obljetnica pogibije četvorice naših redarstvenika na Žutoj Lokvi. Prilog o tome i video zapise pogledajte klikom na VIJESTI.HRT.HR . Ja ću ovdje, na našem portalu, u znaku sjećanja na tu tužnu obljetnicu, ponoviti priču  Ante Vukovića, sina jednog od četvorice koji su tada izgubili život, našeg Zdravka Vukovića-Šare.

U nastavku je priča Ante Vukovića - Šare, objavljena prvi puta 17. prosinca 2015. godine

Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti. Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.

„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine, sin Antona i Lucije Vuković. Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna, postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri. Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.

Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života. U obrani domovine izgubio je svoj život.“

Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...

„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.

Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.

Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.

Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.

Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

 

Blogosfera, 03.08.2019.

Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi.
Espresso. Najbolji način za započeti današnji dan. Njegov gorak okus možda najbolje opisuje sve ono što ću pokušati reći. Gorak okus koji me tjera kroz dan. Danas je 4.8., ne baš najdraži datum u mojem životu, ali isto tako onaj na čiji pogled, preponosan da stanem, želim ići naprijed. Nije to toliko zbog samog datuma, koliko zbog osobe. Ja sam Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. Moj Zlatko je među oblake otišao netom nakon što sam se ja rodio, a iako zlatnog imena, nama je ostavio srčane duplje pune olova, prašine i hrđe, a puno bižuterije se našlo u našoj blizini. To su bili svi oni ljudi koji su uvijek prividno i nikada stvarno bili tu za tebe. Oni ljudi koji su te držali za ruku, a istovremeno podmetali nogu. Lažni ljudi u stvarnim životima. Oni ljudi koji ne shvaćaju da nikakav državni novac koji ti sjedne na račun svakog 1. u mjesecu ne može zamijeniti život.
Najviše zbog njih se svake godine isponova obraćam na ovaj način. Želim pokazati da nam ide i da nas nisu uspjeli preplašiti. Dapače, mi smo preplašili njih. Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje. Sažaljenje me ljuti. Ja nisam ovo što jesam zato što nešto nisam imao, već zbog onoga što jesam (imao). Volju, želju i motivaciju koju sam pronalazio nedostatkom ne dajući mu da me definira. Moj otac, siguran sam, ne bi htio vidjeti me tužnim. Mnoge stvari odavno su mi jasne, moga oca nema. Iako mi je trebalo čak 15-ak prvih godina mog života kako bih shvatio da je to zbilja tako, danas znam da je moj otac dao život za mene. Za nas. Za vas gospodo kojima je najveći gušt jutrom ustati iz kreveta i potražiti komšiju kako biste nastavili raspravu o ustašama i partizanima. Moj otac nije zato otišao u rat. Htio je dobro svima, a njegov život dat je za mene, jednako koliko i za vas. Ja plaćam isti porez i vjerujte mi, ne uživam nikakve benefite i ne, ne zapošljavam se na ime svoga oca. Ja sam od oca preuzeo samo ono što je nosio za života-žrtvu, želju i prkos. Sve ono što je on na današnji dan 1995. ponio sa sobom na bojišnicu. Znam da je tada šaptao moje ime, a kažu mi da to danas ne bi bio samo šapat. Kažu mi da bi urlikao od ponosa, a vjerojatno se i smijao mojim žutim tenisica. Njegov đir više je bila vojnička odora. Samo, ja nikada nisam trebao urlik. Trebao sam zagrljaj, ne od bilo kojeg muškarca na ovome svijetu, trebao sam zagrljaj od oca. Rekli su mi da nitko ne grli kao otac. Ne sjećam se zagrljaja, a otet mi je iz ruke čovjeka na najsebičniji mogući način. Za mene su to samo jutri zemlje uprljani krvlju moga Zlatka. I ne volim kada mi na nos trljate Hrvatsku kao ono za što se moj otac borio, jer baš takva kakvu mi ju uvaljujete i nije vam baš neka. Vjerujte mi, ne možete voljeti, a ni prezirati Hrvatsku više od mene. Za razliku od vas koji možete poći na obiteljska putovanja, ja se ocu moram vratiti u Hrvatsku. On je za mene nepovratnom investicijom platio ovo tlo, pločnike, polja, šume...Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti. Ali baš kao što se on borio za budućnost, ja živim u njoj. Od savjeta najviše volim svoje, inat mi jest vodilja, a kada su u pitanju moja obitelj i prijatelji prihvaćam sve rizike. Po tome sam najsličniji ocu. Ne volim te poglede u prošlost. Ja živim sada, sada su mi 24 i isto toliko ne znam za oca, ali ono što je čudno, živim s njegovom pričom. Moj otac je dio mog identiteta. Hrvatska isto. Svi ljudi koji misle da znaju kako živim, ne znaju. Znate, mi djeca poginulih branitelja ne plačemo svaki dan i ne klanjamo se svakome tko nas dođe štipnuti za obraze. Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi. I znaš ti, vidimo se u snovima, tamo mi te nikada neće moći oduzeti.

Preminula je baka Jelka Krznarić (1934.). Žena koja je cijeli svoj život radila za obitelj, ženi koja je svoje teške križeve nosila neumorno uz Božju pomoć... Vjera ju je njezina spasila... 

Sahrana je danas, u četvrtak 25. srpnja 2019. godine, u 14.15h, na groblju u Velikoj Gorici.

Zbogom baka!

 

KLIK NA SLIKU I VIDI CIJELI ALBUM

Iskrena sućut obitelji

Članovi ZK Stajnica

Izvor: likaclub.eu

Hrvatskog reprezentativca u hrvanju grčko-rimskim načinom i osvajača brončane medalje na Europskom prvenstvu u Gruziji 2013. godine Božu Starčevića posjetili smo tijekom njegovog redovnog kondicijskog treninga u teretani Hrvačkog kluba Metalac u “Tvornici šampiona” na Zagrebačkom velesajmu
Jedan je to od tri tjedna kondicijska treninga koje radi uz četiri do pet hrvačkih treninga. Naporno je, ali nije teško, jer, uvjerili smo se, ekipa na treningu je sjajna, posebno u pauzama između serija.

“Dobar smo tim. Bitno je na treningu imati dečke s kojima se možeš zezati. Na treninzima nije kao na poslu, gdje dođeš i odradiš i gdje daješ od sebe nekad više, nekad manje. Na treningu je bitno da uvijek daješ sve od sebe. I sad ako ti je tu teško, a teško je, i ako ti je loša ekipa ili se s nekim ne slažeš, onda je to nemoguće”, priča nam Starčević koji posebno hvali svog kondicijskog trenera Zvonimira Murkovića. “On je isto Ličanin”, kaže nam kroz smijeh Starčević, inače rođeni Zagrepčanin kojemu su oba roditelja iz Like. “A ovaj veliki Zagorec od 130 kila je moj prijatelj s kojim se uvijek zezam na foru kak’ je on Zagorec od 130 kila, a ja duplo manji Ličanin. Natječemo se uvijek tko će dignut više, ili tko će više ovo ili ono. Uglavnom, uvijek je dobra zezancija”, govori nam kroz smijeh Starčević.

Na pitanje ima li nekih prednosti biti Ličanin u ovom sportu Starčević kaže kako je primijetio da puno ljudi iz Like ima genetsku predizpoziciju za sportove snage. “To je očito, kao što su Dalmatinci bolji u košarci jer su visoki i vitki. Mislio sam prije da je tu bitna samo ta fizička crta, a onda mi je prijatelj Franc Matijević koji studira u Zagrebu i koji je podrijetlom iz Pazarišta kod Gospića kao i ja, rekao da imam taj tipičan hod Pazarištana. Lagano smo u borbenom stavu. Hodamo onak’ pogrbljeni. Ali stvarno, mislim da je tu i mentalna snaga Ličana. Mi smo dosta inatljivi. Kad se zainatimo možemo se tog držati jako dugo. Zapravo su to najveće razlike. Fizički imamo predispoziciju, ali karakterno gledano, drukčiji smo od Zagoraca, Podravaca, Slavonaca… Ličani su baš specifični. Dalmatinci na primjer vole puno pričat’ i galamit’, a kod Ličana nema puno priče. To je dobra crta”, kaže Starčević dodajući kako je upravo upornost bitna za hrvački sport.

Cijeli intervju možete pročitati na likaclub.eu