Bili su to ljudi

"Hrvatski vitez Zdravko Vranić" - u znak sjećanja

 U znak sjećanja na pok. Zdravka Vranića iz Jezerana!

Zdravko Vranić, rodom iz Jezerana, bio je talentirani trgovac u Stajnici koji je u kratkom roku postao komercijalni direktor u “GRADINI” Brinje. Kao takav izuzetno cijenjen i poštivan što od strane svojih kolega to i od svih svojih mještana uže i šire zajednice.  Osim svega što je bio, kakav je bio, govori i njegova pozicija u domovinskom ratu. Stoga ga se zaslužno na sam spomen Oluje prisjećamo i odajemo mu počast kao i svim našim vitezovima koji su dali živote za našu Domovinu! 

Jučer, na sam dan obljetnice, na facebook profilu njegova sina i snahe osvanula je poruka koju ovdje prenosim u cijelosti:

Sjećanje na tebe svakoga dana navire, prostorije su prazne a bol kao i onog dana kad smo te izgubili... Naš suprug, otac, prijatelj...

Počivao u miru! 

Hrvatski vitez Zdravko Vranić

  01.10.1953.-04.08.1995

 

"Oče, hvala ti!" - sjećanje na Zlatka Tominca

 U znak sjećanja na pok. Zlatka Tominca (20.04.1962.- 04.08.1995.)

 "Oče, zahvalit ću ti na odabiru. Hvala ti što je moja majka imala čast zvati se tvojom ženom, jer uspjeli smo spoznati tebe, uspjeli smo dokučiti što hrabrost uistinu jest, a ti si hrabrost." 

Ivan Tominac

 

 

 

Domobranski general Matija Murkovic

Domobranski general Matija Murkovic roden u Stajnici 14. studenog 1882. najznacajnija je vojna osoba iz Stajnice u Drugom svjetskom ratu. Gimnaziju je zavrsio u Senju a vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpesti 1901. godine. Bio je djelatni casnik austrougarske vojske. U vremenu 1905.-1907. profesor je na Kadetskoj skoli u Pecuhu. U prvom svjetskom ratu istakao se kao zapovjednik bojne 25. domobranske pukovnije na srpskom frontu, gdje je bio tesko ranjen. Posebno se istakao na Drinskoj fronti u borbama kod Valjeva. Zbog zasluga odlikovan je visokim vojnim odlicjima. Unatoc ranjavanju dospio je 1915. na rusko bojiste, gdje boravi dvije godine. U prosincu 1918. godine, nakon uspostave vlasti drzave SHS I sustava obrane, sudjeluje u sastavu 1. Narodne karlovacke pjesacke pukovnije u oslobadanju Medimurja od Madara. U Kraljevini SHS promaknut je 1920. u cin bojnika. da bi bio umirovljen 1921. jer nije htio nositi “kokardu”.

Nakon umirovljenja posvetio se privatnom biznisu, vodeci pilanu na Lickoj Jasenici. Osnivanjem NDH kao i vecina austrougarskih casnika ulazi u oruzane snage NDH i promaknut je u cin pukovnika. Bio je zamjenik zapovjednika Domobranske vojne akademije u Zagrebu (lipanj1941.). U prvoj klasi te akademije nalazio se i njegov sin Borna, koji je 1942. godine poginuo na ruskom frontu. Nakon rada na akademiji preuzima zapovjednistvo 5. pjesacke divizije (1941.) Poslije ovih dusnosti imenovan je zapovjednikom 2. pjesacke pukovnije, a do umirovljenja 11.lipnja 1943. obnasa duznosti zapovjednika Bosanskog divizijskog podrucja, Domobranske pripreme (1942.) i 1. pjesacke divizije (1942/43.). Promaknut je u cin generala u lipnju 1943. Bio je poznat macevalac, osvojivsi u sablji prvo mjesto na drzavnom prvenstvu kraljevine SHS 1922. Poslije je vodio i trenirao u Prvom hrvatskom macevalackom klubu (Tko je tko u NDH, Udruga “Hrvatski domobran i Krpan)

 Iz knjige Nikole Tominca

Stajnica i Okolica

Pop Marko Mesic

 

 

“Mislim u utorak pojti u Liku... “

 

Ipak, ovdje moramo nesto vise reci o jednom izuzetnom covjeku toga vremena- dusi tog povijesnog i velicanstvenog pokreta, hrabrom, neustrasivom brinjskom zupniku i senjskom kanoniku, popu Marku Mesicu (1640.-1713.) U vrijeme oslobodenja Like i Krbave brinjski zupnik bio je upravo pop Mesic. Kao zupna crkva sluzila je tada tvrdavna kapela Presv. trojstva. I upravo je 1689.Marko na rusevinama samostanske crkvezapoceo podizati zidove buduce zupne crkve Uznesenja Marijina. Tijekom izvodenja tih radova imao je dosta problema s pojedincima iz senjske biskupije.Dana 25. srpnja iste godine pise on u Senj da su zidovi crkve vec podignuti, grede, rogovi i daske nabavljeni, “ali crkvu nece pokrivati prije nego dode o. Marin, da muse poslije ne bi prigovaralo da zidovi nisudovoljno visoku”. No prekid radova imaoje vazniji razlog. Marko se u to vrijeme sprema da ide poucavati i krstiti Turke u Liku, a iz Senja mu porucuju da ne prekida s gradnjom zupne crkve. (Bogovic, Crkvena obnova...)  Ipak Mesic se javlja 25. srpnja 1689. godine, senjskom vikaru, kanoniku Stjepanu Bozicu kako ipak odlazi u Liku i Krbavu. “Mislim u utorak pojti u Liku... Ovo je Crikva ziva kamo ja odem i potribuje okolo onih dus truditi se (vise), nego okolo crikve koja kada je poceta oce se I sversiti s vrimenom.” Ujedno moli da bi mu jednog svecenika za pomoc dali (Lopacic,Spomenici…, knjiga II, str. 395.). Medutim, vikar mu u pocetku ne dozvoljava odlazak zbog gradnje brinjske crkve ali i drugih razloga. Obavjestava 16. listopada 1689. Karlovackog generala zasto mu to brani. Smatra da zbog njegovih velikih aktivnosti u Lici “dva senjska kanonika Domazetovic i Rubcic vec preko godine danah na strocak kapitula u Brinju sluzbuju”(Sladovic, str 179, Lopacic, Spomenici…, knjiga II, str. 396.)
Pop Mesic zasigurno je smatrao da se u Lici otvaraju pastoralne prilike kakvih nije bilo vec nekoliko stoljeca. Ako se ukazane prilike odmah ne iskoriste, propusteno se kasnije vise nece moci nadoknaditi. Marko je imao onu duboko vjernicku, domoljubnu i izrazito humanu dimenziju. Bio je on dusom i tijelom domoljub, ali je pokazao istancani osjecaj za pravdu prema svim stanovnicima bez obzira na vjeroispovijest. Nalazio je izlaz i u najzamrcenijim pitanjima jednostavno zato sto je bio svjestan svoje izuzetno odgovorne misije. Vjerojatno uz pritisak vojnih vlasti Mesic ipak dobiva sve potrebne dozvole iz Senja i krece u misionarstvo.
Svecenicko dostojanstvo toga covjeka, njegov vojnicki znacaj i imponirajuci ugled, njegov utjecaj medu stanovnistvom u tim izuzetno teskim vremenima, kao i humani postupci prema zarobljenima, ranjenima i podcinjenima, mnogo su pridonijeli sirenju katolicke vjere, te zastiti nacionalnih interesa i zapadne kulture na ovim prostorima. (Fras str 129.).
Predaja kaze da je pop Mesic prije pohoda na Liku i Krbavu ispred stajnicke kapelice na Koliscu postrojio svoje vojnike, odrzao im izuzetno domoljuban govor i sa njima krenuo preko Dabra i Otocca prema Lici.
 

Mile Perković - Žrdonja - jedan od najjacih muskaraca u Lici

"Jedan od najjacih muskaraca u Lici   

 Ljudi koji su odrasli u ovim teskim i surovim uvjetima bili su izuzetno snazni. Surov okolis i neimastina cinila je tadasnje muskarce fizicki snazne i otporne na zahtjevneposlove koje su obnasali. To se posebno odnosilo na izuzetno teske sumske radove za koje je trebalo imati veliku snagu i izdrzljivost. Tako je medu tamosnjim muskarcima postojala stalna potrebe za dokazivanjem tko je snazniji, I to je postalo dio njihovog ponosa i casti. Za slabe muskarce jednostavno nije bilo mjesta u takovom okruzenju. Dignuti teret od stotinjak i vise kilograma to je bila normalna pojava, ili pripremiti u jednom danu osam prostornih metara drva u sumi po jednom radniku! Danas uz mehanizaciju ta je norma daleko manja. Po iznimnoj snazi bio je poznat Mile PerkovićŽrdonja, koji je izmedu svjetskih ratova zivio u Stajnici. Bio je skroman covjek, privrden svojoj obitelji i nesklon isticanju, tako da tu svoju fizicku osobinu nije zelio daleko bolje i financijski isplativije iskoristiti. O njegovoj se golemoj snazi nadaleko culo. Podizao je terete preko dvjesta kilograma, ili gurao balvane volumena od nekoliko kubnih metara.

Tako je jedan Gospicanin - isto snazan covjek - htio upoznati naseg Zrdonju i okusati se s njime u snazi. Jednog dana dode u Stajnicu i slucajno ga sretne na polju u spremanju sijena. Zapita ga gdje zivi taj snazan covjek. Ovaj podigne “žrd” - komad drveta dugacak oko 4 metra i debljine petnaestak centimetara, kojim se osiguravalo sijeno nakon utovara u iz kola -uzme ga za njegovu tanju stranu i pokaza njime prema svojoj kuci. Kada to ugleda Gospicanin,okrene se i hitrim korakom udalji, zapitavsi se kakva je to ljudska snaga kada teski zrd dizejednom rukom poput stapa.

Naravno da je odustao od daljnjeg trazenja Žrdonje kada je vidio kakvi sve snagatori i gorostasi zive u Stajnici. Perkovic je po ovom dogadaju dobio nadimak – Žrdonja.

 Iz knjige Nikole Tominca

"Stajnica i Okolica"

 

Ubijen svećenik vlč.Mile Ivančić

Prema prvim nalazima radi se o teškom ubojstvu i nasilnoj smrti župnika Mile Ivančića, koji je ubijen na vrlo svirep način

 Prenosimo sa:

http://www.24sata.hr

http://www.e-novine.com

Katolički svećenik fra Mile Ivančić pronađen je danas mrtav u župnoj kući u selu Zavalje, dvadesetak kilometara od Bihaća, potvrdio je medijima u BiH šef policije Unsko-sanskog kantona Marjan Šimić. On je kazao kako očevid još traje, ali da sve ukazuje na to da je riječ o nasilnoj smrti.

- Prema prvim nalazima radi se o teškom ubojstvu i nasilnoj smrti - rekao je Šimić.

Svećenika je, kako prenosi agencija FENA, mrtvog u župnom stanu pronašla mještanka Mirjana Dujmović, koja mu je trebala očistiti kuću. Kako joj nije otvarao, a noć ranije dao joj je ključ, zajedno s kćerkom otključala je kuću i pronašla njegovo tijelo.

Kantonalni tužitelj Senad Ljubijankić naredio je obdukciju tijela, kako bi se znao točan uzrok smrti. O motivima policija i istražitleji ne žele govoriti.

Službena stranica Župe Zavalje obavijestila je kako je župnik Ivančić iznenada preminuo, ali ne spominju da je riječ o ubojstvu. 

Ivančić je u Zavalju župnik od 1997. godine. Kada je došao u mjesto dočekala ga je spaljena crkva i župni stan, u koji je uselio tek ove godine. Proteklih godina, dok su obnavljani crkva i župni ured, živio je u svojoj rodnoj kući u Međudražju.


 Vlč. Mile Ivančić rođen je na Zavalju /Međudražje/ 29.09.1935. Zaređen je za svećenika 31.03.1963. Bio je dugo godina župnik u Jezeranama i Stajnici: od 1963. do 1997. Uveden je u župu Zavalje 4. listopada 1997. Dočekala ga je spaljena crkva i župni stan, razorene kuće. Strpljivo je sa svojim narodom obnavljao crkvu i vraćao nadu. Stanovao je u svojoj rodnoj kući u Međudražju koju je prilagodio za stanovanje. U obnovljeni župni stan uselio je tek ove godine. Vlč. Mile je bio obljubljen među svećenicima i narodom. Znao je biti duhovit i u najtežim trenucima. Vjernici svih župa Slunjskog dekanata dobro ga poznaju jer je redovito dolazio ispovijedati o Božiću i Uskrsu.

http://www.24sata.hr/crna-kronika-news/pokraj-bihaca-ubijen-katolicki-svecenik-jos-istrazuju-slucaj-301259

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/78790-Ubijen-sveenik-Bihau.html

 

U spomen na Zlatka Tominca 4. 8. 1995. - 4. 8. 2012.

Prenosimo iz Večernjeg Lista:

Janko Vuković-Podkapelski (Jezerane, September 27, 1871 - November 1, 1918)

U samu zoru, 1. studenoga 1918. godine, odjeknula je eksplozija na boku carskog bojnog broda “Viribus unitis”. More je nezaustavljivo nadiralo kroz otvoreno grotlo i ponos Austro-Ugarske flote krenuo je na svoju posljednju plovidbu prema dnu pulske luke.
Ali, to više nije bio brod mornarice poražene u ratu. Na njemu se vijorila hrvatska zastava i zapovjednik mu je bio Hrvat porijeklom iz Jezerana, Janko Vuković pl. Podkapelski, nedugo prije toga unaprijeđen u admirala...

Prvi svjetski rat bližio se svome kraju. Carskom odlukom 30. listopada 1918., cijela flota Austro-Ugarske ratne moranarice predana je Narodnom odboru vijeća SHS u Zagrebu, odnosno novostvorenoj državi SHS. Dotadašnji zapovjednik carske flote admiral Horthy, Mađar, predao je dužnost kapetanu Janku Vukoviću, Hrvatu.

Svjestan situacije i gubitka rata, Horthy je bio zbunjen time što se nekad snažna država raspala u sitne komadiće i čiji su vojnici, pripadnici raznih naroda, sada odbacujući odore grabili svojim domovima daleko odavde.

UMRO JOSIP BRACO MURKOVIĆ

 Napustio nas je Josip Braco Murković, rođen 1927. godine, jedan od posljednjih starih Murkovića koji su živjeli na svome Dvoru u Stajnici. Želio je djelimično obnoviti staro imanje ali ga je, nažalost, smrt zaustavila u provedbi zamišljenih planova.

Brinjski Miner

"Kad su rđe u njemu svaki je tunel dugačak. Nama svaki kratak".
Ličani su tijekom 19. i 20. stoljeća svoj teško stečeni kruh zarađivali na izgradnji cesta i tunela širom svijeta. Tu su se posebno iskazali naši Brinjski mineri, ljudi koji su macom i štampom bušili rupe u kamenu i time omogućili polaganje mina i usitnjavanje stijena. I kao sto govore mnoge price nasih starih Brinjaka minera sve i jedna ima istu tematiku i pouku  "Pod minerskom Lampom zaradih  diplomu najhrabrijeg Brinju i meni, vratih se da bih morao ponovo, i ponovo poc".. 

"Gorak je minerski poziv ali neodoljiv, Prošao sam kuda nitko nije prošao:
kroz trbuh planine, kamene i dubine. Davila me prašina i kamena avet.
Ipak u Brinje na kraju kraja došao da bar prije smrti ljepotinju vidim:
Na Kapeli zelen i nad Brinjem Plavet."

Brinjak sam kršni tvrda planino,
staroga minera sin!
Otvori njedra lezi preda me,
ruka je moja plameni klin!

.  .  .
Nad Stajnicom Mjesec k'o bekrija ljulja,
da mi bar u tunel hoće da doskita
da mi malo svjetla sa nebesa prati,
i o njenom hodu: s kim ide na vodu
da mi hoće bratski malo prišaptati.
Mjeseče prijatelju, lampo zavičaja,
upali se Mandi, i pripazi na nju
jer ću ti minom oči iskopati!