Bili su to ljudi

Na današnji dan rođen je Zlatko Tominac...

Posebna čestitka ispisana rukom njegova sina... 

Dean Vranić: "Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina..."

Prvi dan nove godine baš kao i one posljednje u staroj posvećujem još jednoj obitelji koja dane slavlja provodi nazigled baš kao i svaka druga, ali koja u svom srcu nosi golemu prazninu. Ovo je priča obitelji Vranić, obitelji još jednoj viteza koji je svoj život dao za Domovinu.

Zdravko Vranić bio je otac, sin, brat, prijatelj... Rođen je 01.listopada 1953. godine u obiteljskoj kući majke Ane i oca Jose. Nakon završene trgovačke škole u Karlovcu zaposlio se u Stajnici u trgovini „Gradina“. Kasnije je još završio komercijalnu školu i ekonomski fakultet. Za vrijeme rata postao je direktor poduzeća „Gradina“, Brinje.

„Moj otac bio je visok, vitalan, prosijed i uvijek je imao brkove. Narav mu je bila vesela. Volio se smijati, pjevati, plesati, volio je društvo i nikome se nije zamjerao.

Trenutak koji najbolje pamtim za njegova života je nažalost baš onaj kada sam ga posljednji puta vidio živoga. Toga je dana doslovce istrčao iz kuće, veseo i nasmijan. Moj pok.tetak Marijan, otac i ja sjeli smo u Opel Asconu kako bi tatu odvezli na zborno mjesto u Otočac. Sjećam se da je jako brzo vozio. Kada je izlazio iz auta u jednom mi je trenutku rekao „Pazi na mamu i sestre! Ti si sada glavni u kući!“...kao da je znao...

Ubrzo nakon toga sjećam se, izašao sam iz kuće kada se začuo glasan jecaj i plač majke koja je kroz suze izgovorila „Tate više nema!“. Nikada taj trenutak neću zaboraviti...

Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao.

 Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina. Posebno je teško u vrijeme oko obljetnice, blagdana, rođendana...

Kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti rekao bih mu da mi jako nedostaje i da bi bilo lijepo da se vrati kući.“

 

Ante Vuković: “Očev lik, djelo, njegova ljubav i zaštita jako mi nedostaju...“

Moja misija da vrijeme uoči blagdana ispunim životnim pričama se nastavlja. Ljudi su to za čijim blagdanskim stolovima već dugi niz godina netko nedostaje, netko o kome možda i ne pričaju mnogo, netko tko je otišao u život vječni , netko tko je ostavio iza sebe golemu prazninu...
 
Današnja priča pripada sinu Zdravka Vukovića, od milja zvanom i znanom kao Zdrava Šare. I prije nego li prepustim ostatak ovog teksta Anti, samo nešto vam želim reći: Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti.  Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.  
 
„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine,  sin Antona i Lucije Vuković.  Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna,  postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri.  Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.  
 
Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života.  U obrani domovine izgubio je svoj život.“  
 
Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...
 
„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.
 
Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.
 
Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.
 
Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.
 
Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

  

Ivan Tominac: „Nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas...“

Predblagdansko vrijeme kao stvoreno je za priče, životne priče. Ova danas posebna je budući da je pisana rukom sina Zlatka Tominca, čovjeka čije ime odjekuje na sam spomen rata i „Oluje“, čovjeka koji je svoj život dao za Domovinu, čovjeka koji je prerano napustio ovaj svijet, čovjeka koji je iza sebe ostavio obitelj... Ovo je Ivanova priča o njegovu ocu kojega nikada nije imao priliku niti zagrliti...

„Opisujući nama dragu osobu često podilazimo subjektivnosti. No, kada svi zvuče dovoljno subjektivno znamo kako vrijednost individue ne može biti negativno konotirana.

Ja sam Ivan Tominac, sin Zlatka Tominca, heroja i osobe stajničkog kraja. Zlatko Tominac rođen je 20. travnja '62 godine kao drugo dijete majke Ane i oca Petra. Imao je tri godine starijeg brata Matu, a u svom su kraju slovili kao složni i uvijek poželjni u društvu. Završio je osnovu školu, a potom se u Otočcu obučio za bravarski zanat. Bio je vješte ruke i izuzetne spretnosti, pa mu osim struke stečene srednjoškolskim obrazovanjem teško nisu padali ni ostali poslovi. Bio je hitar, precizan i uvijek željen radnik.

Zlatko Tominac, oženio se davne 1989. godine, a izabranica mu je bila mlada i lijepa Otočanka. Nedugo zatim dobio je kćer, a ime njegove danas dvadesettrogodišnje kćeri gotovo je istovjetno njegovu. Zlata je danas stasita djevojka, s velikim snovima i sjajem u očima na spomen oca.

Nažalost, spletom okolnosti i ne tako lijepom sudbinom, naš stajnički heroj život je izgubio prije dvadeset godina. Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.“

 

Misa zadušnica za pok. Milu Ivančića

 

Dana 26.9.2015. u 11h u crkvi svetog Križa u Sigetu, bit će misa zadušnica za pokojnog župnika župe Zavalje Milu Ivančića.

 

Tradicionalno ovo misu organiziramo uoči njegovog rođendana i imendana 29. rujna.

Mile Ivančić je rođen u selu Međudražju 29. rujna 1935. godine od oca Grge i majke Ane rođene Prša.
Svoj svećenički put počeo je u župi 1963. u župi Donje Jelenje gdje je službovao 8 mjeseci.
Od 1964. do 1997. vodio je župe Jezerane, Stajnicu i Lipice.
Od 1997. pa do tragične smrti 9.2.2013. vodio je rodnu župu Zavalje.

Stoga bi bilo jako lijepo da na misu dođemo u što većem broju i da se na takav način, kakav bi i naš pokojni mile volimo etimo njega.

Naravno nakon mise je lijepo da se družimo i popričamo. Stoga molim da tko je u mogućnosti donese ponešto od hrane i pića.

Vidimo se....

 

 

Tekst/slika: ubozavalje blogspot hr

 

24.08.1991. - Žuta Lokva

"Hrvatski vitez Zdravko Vranić" - u znak sjećanja

 U znak sjećanja na pok. Zdravka Vranića iz Jezerana!

Zdravko Vranić, rodom iz Jezerana, bio je talentirani trgovac u Stajnici koji je u kratkom roku postao komercijalni direktor u “GRADINI” Brinje. Kao takav izuzetno cijenjen i poštivan što od strane svojih kolega to i od svih svojih mještana uže i šire zajednice.  Osim svega što je bio, kakav je bio, govori i njegova pozicija u domovinskom ratu. Stoga ga se zaslužno na sam spomen Oluje prisjećamo i odajemo mu počast kao i svim našim vitezovima koji su dali živote za našu Domovinu! 

Jučer, na sam dan obljetnice, na facebook profilu njegova sina i snahe osvanula je poruka koju ovdje prenosim u cijelosti:

Sjećanje na tebe svakoga dana navire, prostorije su prazne a bol kao i onog dana kad smo te izgubili... Naš suprug, otac, prijatelj...

Počivao u miru! 

Hrvatski vitez Zdravko Vranić

  01.10.1953.-04.08.1995

 

"Oče, hvala ti!" - sjećanje na Zlatka Tominca

 U znak sjećanja na pok. Zlatka Tominca (20.04.1962.- 04.08.1995.)

 "Oče, zahvalit ću ti na odabiru. Hvala ti što je moja majka imala čast zvati se tvojom ženom, jer uspjeli smo spoznati tebe, uspjeli smo dokučiti što hrabrost uistinu jest, a ti si hrabrost." 

Ivan Tominac

 

 

 

Domobranski general Matija Murkovic

Domobranski general Matija Murkovic roden u Stajnici 14. studenog 1882. najznacajnija je vojna osoba iz Stajnice u Drugom svjetskom ratu. Gimnaziju je zavrsio u Senju a vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpesti 1901. godine. Bio je djelatni casnik austrougarske vojske. U vremenu 1905.-1907. profesor je na Kadetskoj skoli u Pecuhu. U prvom svjetskom ratu istakao se kao zapovjednik bojne 25. domobranske pukovnije na srpskom frontu, gdje je bio tesko ranjen. Posebno se istakao na Drinskoj fronti u borbama kod Valjeva. Zbog zasluga odlikovan je visokim vojnim odlicjima. Unatoc ranjavanju dospio je 1915. na rusko bojiste, gdje boravi dvije godine. U prosincu 1918. godine, nakon uspostave vlasti drzave SHS I sustava obrane, sudjeluje u sastavu 1. Narodne karlovacke pjesacke pukovnije u oslobadanju Medimurja od Madara. U Kraljevini SHS promaknut je 1920. u cin bojnika. da bi bio umirovljen 1921. jer nije htio nositi “kokardu”.

Nakon umirovljenja posvetio se privatnom biznisu, vodeci pilanu na Lickoj Jasenici. Osnivanjem NDH kao i vecina austrougarskih casnika ulazi u oruzane snage NDH i promaknut je u cin pukovnika. Bio je zamjenik zapovjednika Domobranske vojne akademije u Zagrebu (lipanj1941.). U prvoj klasi te akademije nalazio se i njegov sin Borna, koji je 1942. godine poginuo na ruskom frontu. Nakon rada na akademiji preuzima zapovjednistvo 5. pjesacke divizije (1941.) Poslije ovih dusnosti imenovan je zapovjednikom 2. pjesacke pukovnije, a do umirovljenja 11.lipnja 1943. obnasa duznosti zapovjednika Bosanskog divizijskog podrucja, Domobranske pripreme (1942.) i 1. pjesacke divizije (1942/43.). Promaknut je u cin generala u lipnju 1943. Bio je poznat macevalac, osvojivsi u sablji prvo mjesto na drzavnom prvenstvu kraljevine SHS 1922. Poslije je vodio i trenirao u Prvom hrvatskom macevalackom klubu (Tko je tko u NDH, Udruga “Hrvatski domobran i Krpan)

 Iz knjige Nikole Tominca

Stajnica i Okolica

Pop Marko Mesic

 

 

“Mislim u utorak pojti u Liku... “

 

Ipak, ovdje moramo nesto vise reci o jednom izuzetnom covjeku toga vremena- dusi tog povijesnog i velicanstvenog pokreta, hrabrom, neustrasivom brinjskom zupniku i senjskom kanoniku, popu Marku Mesicu (1640.-1713.) U vrijeme oslobodenja Like i Krbave brinjski zupnik bio je upravo pop Mesic. Kao zupna crkva sluzila je tada tvrdavna kapela Presv. trojstva. I upravo je 1689.Marko na rusevinama samostanske crkvezapoceo podizati zidove buduce zupne crkve Uznesenja Marijina. Tijekom izvodenja tih radova imao je dosta problema s pojedincima iz senjske biskupije.Dana 25. srpnja iste godine pise on u Senj da su zidovi crkve vec podignuti, grede, rogovi i daske nabavljeni, “ali crkvu nece pokrivati prije nego dode o. Marin, da muse poslije ne bi prigovaralo da zidovi nisudovoljno visoku”. No prekid radova imaoje vazniji razlog. Marko se u to vrijeme sprema da ide poucavati i krstiti Turke u Liku, a iz Senja mu porucuju da ne prekida s gradnjom zupne crkve. (Bogovic, Crkvena obnova...)  Ipak Mesic se javlja 25. srpnja 1689. godine, senjskom vikaru, kanoniku Stjepanu Bozicu kako ipak odlazi u Liku i Krbavu. “Mislim u utorak pojti u Liku... Ovo je Crikva ziva kamo ja odem i potribuje okolo onih dus truditi se (vise), nego okolo crikve koja kada je poceta oce se I sversiti s vrimenom.” Ujedno moli da bi mu jednog svecenika za pomoc dali (Lopacic,Spomenici…, knjiga II, str. 395.). Medutim, vikar mu u pocetku ne dozvoljava odlazak zbog gradnje brinjske crkve ali i drugih razloga. Obavjestava 16. listopada 1689. Karlovackog generala zasto mu to brani. Smatra da zbog njegovih velikih aktivnosti u Lici “dva senjska kanonika Domazetovic i Rubcic vec preko godine danah na strocak kapitula u Brinju sluzbuju”(Sladovic, str 179, Lopacic, Spomenici…, knjiga II, str. 396.)
Pop Mesic zasigurno je smatrao da se u Lici otvaraju pastoralne prilike kakvih nije bilo vec nekoliko stoljeca. Ako se ukazane prilike odmah ne iskoriste, propusteno se kasnije vise nece moci nadoknaditi. Marko je imao onu duboko vjernicku, domoljubnu i izrazito humanu dimenziju. Bio je on dusom i tijelom domoljub, ali je pokazao istancani osjecaj za pravdu prema svim stanovnicima bez obzira na vjeroispovijest. Nalazio je izlaz i u najzamrcenijim pitanjima jednostavno zato sto je bio svjestan svoje izuzetno odgovorne misije. Vjerojatno uz pritisak vojnih vlasti Mesic ipak dobiva sve potrebne dozvole iz Senja i krece u misionarstvo.
Svecenicko dostojanstvo toga covjeka, njegov vojnicki znacaj i imponirajuci ugled, njegov utjecaj medu stanovnistvom u tim izuzetno teskim vremenima, kao i humani postupci prema zarobljenima, ranjenima i podcinjenima, mnogo su pridonijeli sirenju katolicke vjere, te zastiti nacionalnih interesa i zapadne kulture na ovim prostorima. (Fras str 129.).
Predaja kaze da je pop Mesic prije pohoda na Liku i Krbavu ispred stajnicke kapelice na Koliscu postrojio svoje vojnike, odrzao im izuzetno domoljuban govor i sa njima krenuo preko Dabra i Otocca prema Lici.