Bili su to ljudi

Preminuo Ivan Bogdanić - ostati će zapamćen kao veliki gospodin bez kojeg lička tradicija ne bi bila ista

Izvor: likaclub.eu

Preminuo je Ivan Bogdanić. Bogdanić je bio istaknuti Sinčeran, veliki lički lokalpatriot i ljubitelj kulture i običaja Gacke doline. Dao je nemjerljiv doprinos ličkoj kulturi i ostati će zapamćen kao veliki gospodin bez kojeg lička tradicija ne bi bila ista.

Otac Ivan bio je jedan od osnivača Zavičajnog društva Sinac i kasnije kroz dugi niz godina biran za predsjednika ovog društva. Puno je radio i činio za našu Liku i svoj rodni kraj, tako da je i cijela moja obitelj bila usmjerena na “život za Liku”. Iako nije glazbenik niti pjesnik, tata je napisao i uglazbio puno lijepih pjesama, koje naše Društvo rado izvodi, a još više te raduje kad su te pjesme prihvaćene u cijeloj Lici, pa i Hrvatskoj: “Lipa stara” (izvode je mnogi zagrebački zborovi), “Ličanine moja diko”, “Gackoj na izvoru”, “Iz Otočca u Sinac”, “Nad Gradinom misečina sija”, “Liko moja tamburice stara”… Lijepe su to pjesme, koje su obogatile lički melos i dale mu jedan plemenitiji štih… (jer nije Lika samo Vuk magare na plot nagonio….) – pisala je njegova kćer Anamarija Bogdanić-Vlašić o Ivanu Bogdaniću u Ličkoj priči početkom ove godine.

Zavičajno društvo Sinac u albumima na web stranici prikazuje mnoštvo putovanja na kojima je sudjelovao Ivan Bogdanić kao njihov predsjednik, a mi ga se prisjetimo pjesmom Liko moja tamburice stara kojom se i opraštamo od njega te izražavamo sućut cijeloj obitelji Bogdanić.  

 

 

Legendarni Jura Učitelj: “Invaliditet mi nije bio kočnica u životu, a na tome najviše mogu zahvaliti svojoj ženi”

Lička priča na likaclub.eu

Sigurna sam da nema čovjeka na području brinjskoga kraja (a i šire) koji nije čuo za „Juru Učitelja“. Generacije mojih roditelja s osmijehom i posebnom razdraganošću reagiraju na sam spomen njegova imena, stoga i ne čudi da ga s pravom zovu i „Legendarni Jura Učitelj“.

Kakav je život imao ovaj učitelj, kakve su ga tragedije nalazile na životnom putu, te tko mu je najveća podrška kroz cijeli život, ispričao mi je prije par dana kada sam ga posjetila u njegovu domu u kojem živi sa svojom životnom suputnicom gospođom Katom koju od milja zove „koka“.

Sa suzom u oku, što od tuge, što od sreće, što od raznih emocija, započeo je svoju životnu priču…

"Nikada nisam bio prkosan. Bio sam radišan, vrijedan… Sve što sam radio, želio sam da bude pošteno, ali žena i ja smo puno toga lošega u životu prošli. Život nas nije mazio, ali zato smo mi jedno drugo poštivali, skupa se borili, skupa sve nedaće rješavali, skupa se radovali, skupa tugovali…"

Djetinjstvo je proveo posvuda, od Zagreba, Rijeke, Like… Bilo je to vrijeme 2. svjetskog rata pa su mu tokom našeg razgovora mnogi događaji navirali u misli…

"Godine 1944. saveznici bombardiraju Zagreb, mi djeca smo se razbježali po ulici. Bila je neka patrola po cesti koja je uzimala djecu pa su tako i mene i jednu moju sestru otpeljali u Brezovicu. Tamo ima jedna crkva gdje nas je bilo smješteno oko 300 djece. Časne sestre su bile s nama i kad bi bilo bombardiranje, išli smo u sklonište u podrum. Kasnije su nas roditelji našli i tada smo otišli živjeti u Liku."

Nije mu bilo lako i zbog čestih selidbi, a posebno u periodu kada je dobio dječju paralizu nakon koje je štaka postala sastavni dio njegova života…

"Tada je to već bilo poslijeratno razdoblje. Baš smo se bili prilagodili na novi život i nove prilike, a onda je mene odjednom zaboljela glava i nakon par dana majka je primijetila da ja vučem jednu nogu za sobom. Uhvatila me temperatura, a nemaš auta, ničega, nego na konjima u Ogulin. Ja sam cijelim putem jaukao od bolova. Tada nije bilo ni penicilina protiv dječje paralize. Davali su mi neki lijek k`o bez veze, ali bar je temperatura pala. Od tada sam bio 5 godina u bolnici. Operiran sam na Šalati, pa na Goljak. Tada je počeo vladati i tifus. Svaki dan je bilo mrtvih. U bolnici smo svaki dan jeli samo tikve (buće)…"

Osnovnu školu je proveo uglavnom po bolnicama. No, taj mu period života budi i puno lijepih uspomena, a posebno vrijeme rehabilitacije u Kraljevici, gdje je i šah naučio igrati i od tada ga stalno igra. S njime je i na natjecanja išao i mnoge pehare, koji danas krase njegov dom, osvojio. Čak i danas u umirovljeničkim danima s njime „ubija“ slobodne dane (ili svira harmoniku).

Najinteresantniji mu je bio trenutak nakon završetka osnove škole, koju nije proveo samo po bolnicama. Naime, od 6. razreda bilo ga je također svuda, od Tominac Drage, Brinja, Ogulina do Rijeke gdje je dovršio osmogodišnju školu.

"Kada je došlo vrijeme upisa u srednju školu, htjeli su me dati za šustera, ali jedna moja sestra nije dala jer sam invalid. Govorila je kuda ću ja za šustera na koljenima klečati, a kako?! I onda me upišu u Gimnaziju koju sam bez imalo muke završio."

Od malena je gospodin Jure stekao radne navike, a posebno za ustajanje rano ujutro.

"Moj je otac bio takav da me učio da se rano ustajem pa makar sjedio ujutro na krevetu. Tada sam već bio fakin, izlazio u prela i znao se i zadržati navečer duže, ali ujutro se znalo kada je ustajanje i nije bilo pogovora."

Na pitanje kako je krenuo put u učiteljske vode, gospodin Jure govori:

"Nakon srednje škole, vidio sam da se traži učitelj. Napišem molbu. Tajnik općine tada je bio Mirko Sertić. Primili su me iako sam bio samo sa srednjom školom, ali tada nakon nekog vremena kažu mi da moram imati učiteljsku školu, a ja se u međuvremenu i oženio. „"

U vrijeme kada je krenuo u radne pobjede za učiteljskom katedrom, Jure i njegova supruga imali su privatno tragedije kakve, kako kažu, ne bi poželjeli ni najvećem neprijatelju…

"Imali smo tri sina, jedan za drugim su umirali oko treće godine života. Obilazili smo doktore, ali nije bilo pomoći. Tada nije bilo lijeka, danas bi sigurno drugačije bilo i s njima. Trudnoće uredne, djeca se rađala zdrava, a onda tragedije… Čuli smo da je jedan profesor u Otočcu imao isti slučaj kao i mi. Jedino nam kćer Đurđa ostala. Jednom prilikom dobili smo poziv iz Gornje Bistre, gdje je jedan od naših dječaka bio na liječenju, od jedne doktorice da dođemo nas dvoje i kćer na vađenje krvi za analizu ne bi li se ustanovilo što se događa. Nakon 10-tak dana dobili smo nalaze da žena boluje od toksoplazmoze. To je takva bolest da ni jedno dijete ne bi živo ostalo. Eto, jedino nam kćer ostala, a ona nikada nije bila bolesna."

S tugom na srcu, borbom privatno za život svoje djece i suočavanjem s njihovom smrću, Jure se morao nositi i s nepravdom u poslu…

"U to vrijeme ravnatelj škole u Stajnici bio je Vuksan Bogdan. Nije bio dobar, branio je djeci da idu u crkvu, naganjao ih po polju i rastjerivao što dalje od crkve… No, položio sam zakletvu u Brinju i tako je krenuo moj učiteljski put od škole u Lipicama gdje sam radio 2 godine pa na dalje…"

Kada god je pomislio da će se napokon smiriti što se posla tiče, stalno su dolazile nove „direktive“ za polaganje dodatnih ispita i dodatnih kvalifikacija uz prijetnje da će izgubiti posao učitelja.

"U Karlovcu sam pohađao učiteljsku grupu u kojoj sam polagao razliku između gimnazije i učiteljskog smjera, dobio sam zvanje učitelja. Bio sam sav sretan što napokon mogu raditi bez brige, ali nakon izvjesnog vremena dali su mi ultimatum da u roku 8 godina moram položiti državni ispit. I ništa, na preporuku prijatelja i kolege Make, koji mi je savjetovao da mi je najbolje da to riješim, ja odem u OŠ Nikolu Teslu na Sušaku u Rijeci (to je bila eksperimentalna škola). Državni ispit je tada trajao 6 dana. Nakon školske zadaće koju smo pisali 4 sata, izvlačili smo pitanja gdje ćemo držati predavanje i o čemu. Ja izvukao „Cvijet“ u 4. razredu osnovne škole. Održao sam taj sat bez problema, iako sam se bojao, tim više što sam invalid pa sam mislio da će mi se djeca u razredu rugati. Iza je sjedilo 5, 6 članova komisije. Kada je predavanje bilo održano išao sam od jednog do drugog profesora na usmeni (pedagogija, ustav…). I položim ja taj državni ispit!"

Razgovor s gospodinom Perkovićem bio je sve samo ne monoton i dosadan. Za svaki događaj, koliko god bio strašan i težak, on je ipak imao i poneku šaljivu anegdotu kojom bi cijelu ispričanu situaciju učinio komičnom.

Ono što je Juru posebno boljelo u njegovom učiteljskom radu je iznos plaće. Koliko god se trudio, koliko god se više školovao, polagao razne ispite ne bi li postigao višu stručnu spremu, plaća mu se nije pomicala s mjesta. O tome kakva je bila zastupljenost zaposlenika po nacionalnosti općenito po svim firmama pa i u školi da i ne pričamo. No, o tome bi se dala napisati zasebna priča na temelju svih činjenica koje je u toku razgovora iznosio gospodin Jure. Sam priznaje da mu to nikada nije smetalo tko je tko i uvijek su se svi dobro slagali, ali kada je počelo dolaziti do izražaja da su Hrvati ugnjetavani u vlastitoj državi, to ga je bolilo, kao i nepravda koju je osjećao na vlastitoj koži…

"Pravilnik o plaćanju je bio da je plaća ista ako si honorarac, nebitno koliko radnog staža imao, a kada si učitelj plaća je malo veća, ali kada sam ja došao do titule učitelja meni plaća uvijek ista. I nakon tog državnog ispita opet ista plaća. Kasnije opet direktiva da ne možeš predavati ako nisi nastavnik. Nije bilo druge nego upisati Učiteljsku akademiju da dođem do zvanja nastavnika. To sve na Učiteljskoj sam polagao 1967.godine, tada sam imao 26 godina. Kada sam to položio više nije bilo bitna ni stručna sprema ni staž nego radno mjesto. To je bila tada takva Šuvarova politika. Nije važno kako si došao do tog radnog mjesta, ali se to radno mjesto plaća toliko i toliko. Tako da neki moji kolege koji su sa mnom radili, a koji nisu imali kvalifikacije nastavnika, imali su istu plaću kao i ja."

Plaća se nije pomicala, ali se zato Jure sa svojom ženom selio i selio godinama po raznim lokacijama po Stajnici ne bi li mu bilo što lakše dolaziti na posao (ne zbog daljine nego zbog teškog hoda uslijed invaliditeta-paralizirane noge). Smirio se tek kad je kupio zemljište neposredno pokraj škole i na njemu sagradio kuću. Dugo je trajala gradnja, tim više što novaca nikada nije bilo dovoljno i uvijek je morao malo po malo posuđivati, a same radove od temelja do krova izvodio je najviše sam on i njegova žena. Ne žale ni zbog čega. U načinu njihova govora o cijelom njihovom životu i njihovim zajedničkim pothvatima, itekako se ogleda silna ljubav prije svega njih međusobno, a potom i prema radu i da nešto imaju i da nešto stvore.

Zahvaljujući upravo samostalnim radovima na gradnji svoje kuće, Juru su počeli zvati drugi seljani ne bi li im pomogao, što je on vidio kao priliku za dodatnu zaradu. No, nije ništa želio raditi na crno pa je tražio od općine dozvolu i predložio da će plaćati paušal ili što već treba samo da može legalno raditi.

"Radili smo oboje ko konji. Čak ni mješalicu nismo imali, morali smo je posuditi i čak za tu posudbu hrpu novaca morali dati. U međuvremenu se žena zaposlila u trgovini na kolišću u Stajnici. Imala je dobrog direktora. Plaćao je na temelju ugovora i unaprijed i tim smo novcem kupili betonske blokove za kuću, ali opet dalje za gradnju deke nismo imali pa opet u posuđivanje. Dio po dio radili sve sami. Uveo sam struju, vodu… I kad smo sve napravili, jedan seljanin me molio bili njemu isto tako napravio. Meni odmah proradila ideja pa popričao sa ženom bili se ja s tim u slobodno vrijeme bavio jer novaca nikad nije bilo dosta. I odem u općinu i pitam kako bi legalno radio nakon nastave da plaćam neki paušal općini da ne radim na crno. Oni se svi čudili kako ja tražim dozvolu za rad jer sam nastavnik, a invalid i bilo im je čudno kako bi ja još mogao dodatno raditi. I dobijem ja dozvolu… 62 vodovoda sam ja napravio po brinjskom kraju."

Vrijeme nakon Domovinskog rata bilo je prekretnica da prodaju tu kuću koju su teškom mukom stvorili, u kojoj su živjeli, a u kojoj je gospođa Kate godinama imala i privatno trgovinu mješovite robe. No, kako se da iščitati iz njihovih izjava, oni ne žale za tim materijalnim. Budući da su gradili i kuću u Dugom Selu, također sami i to vikendima kada bi bili slobodni od redovnog posla, nisu previše dvoumili oko prodaje ove kuće u Stajnici koja je zbog blizine škole bila na udaru agresorskim napadima. No, nostalgija ih je ipak natjerala da opet nakon nekoliko godina potraže neku novu kuću u ličkom kraju ne bi li imali gdje odlaziti i udahnuti svježeg zraka. Misao se realizirala kada su našli jednu staru kuću preko oglasnika, kuću koja čak nije bila niti zaključana, onda je lako zamisliti u kakvom je stanju bila. No, iz cijele priče, kad ste upoznali pobliže ove supružnike, zasigurno vam nije teško zamisliti kako su i tu kuću sami uredili, ali sada su već imali i pomoć unuka.

Godine i godine radnog staža u razredu, a najzad i na mjestu ravnatelja, ostavile su veliki i neizbrisiv trag na školstvo brinjskoga kraja, a posebno u svrhu njegova osuvremenjivanja. O tome svjedoče brojne literature, brojni kazivači, a u novije vrijeme i iskazi po forumima gdje god se spominje školstvo brinjskoga kraja.

Gospodin Jure u umirovljeničkim danima teška srca promatra zbivanja i u prosvjeti i općenito u državi. Vjerno prati putem malog ekrana i nerado priznaje da to što vidi ne sluti na dobro. Učenika je u školama sve manje u usporedbi kako je bilo kada je on počeo raditi, a ono što se prikazuje na malim ekranima nikako ne može dobro utjecati na vas mlade, a posebno na djecu, ističe gospodin Jure.

"Prije se poslije svake školske godine pisao izvještaj o broju djece, učitelja. Kada sam ja počeo raditi 1961.godine u Stajnici je bilo oko 245 učenika, a sada su samo 4 učenika. Imali smo i paralelke (5.a, 5.b…)”

Ono što mu je drago jest što vrlo često susreće svoje bivše učenike. Dolaze mu u posjete, zovu ga telefonski i rado s njime sjednu i pričaju o tim školskim danima. Razlog što ih većina živi u Zagrebu i njegovoj okolici je što su nakon osnovne škole otišli na daljnje obrazovanje u smjeru Zagreba gdje su nakon školovanja i ostali.

Učitelj poput Jure, za pretpostaviti je, nije imao problema s disciplinom u razredu. I sam kaže da je bilo “življih” učenika, ali nikada većih problema, s kakvima se učitelji danas susreću (barem koliko gleda na TV-u), nije imao… Iako i sam priznaje da nisu ni svi učitelji isti. I kada bi se njega pitalo, prolazile bi se strože kontrole i pisali testovi prilikom zapošljavanja u školi jer ne može ni učitelj biti bilo tko.

"Nikada nisam imao problema u školi s disciplinom ni s jednim đakom. Da sam ja ministar prosvjete uveo bih da svaki učitelj prilikom zapošljavanja mora donijeti potvrdu psihijatra da je sposoban za taj posao. Učitelj mora biti primjer djeci!"

No, ne govori Jure samo o učiteljima kao uzorima, nego i o, ranije već spomenuto, sadržajima na TV-u koji obiluju najviše agresijom, nasiljem…

"Gledam i ove saborske zastupnike, kako se mogu tako izražavati na televiziji?! Nitko prema nikome nema poštovanja, mlađi se starijima obraćaju s “Ti”. Sabor bi trebao biti, po meni, svetinja, isto kao učitelj u razredu. Takvim pojedincima nije mjesto u saboru. I što je najgore, bitno je u kojoj si stranci, jer po tom sistemu možeš potpuno nepismen ući u sabor, biti saborski zastupnik i davati određeni obrazac ponašanja koji se prikazuje po medijima."

Ovaj, itekako životno i iskustveno isklesan čovjek, ističe:

"Puno toga ovisi ponajprije i o roditeljima. Ako oni daju loš primjer i sama djeca će se tako ponašati! Sve ovo loše što se danas događa, sve je to refleksija okoline, a ponajprije one najuže i najbliže okoline. Negativno i pozitivno, sve! Kao roditelj moraš biti uzor, kao učitelj, kao radnik… ako želiš djelovati na okolinu, pogotovo na mlade!"

Gospodin Jure bio je učitelj brojnih generacijama podkapelskog kraja. Generacije su to na koje se on sam ponosi i generacije ljudi koje, kada god ikoga od njih sretnem, s ponosnom govore o svom Juri Učitelju.

Za kraj vam stavljam kratki video u kojem ćete vidjeti gospodina Juru, vidjeti njegov smisao za humor, ali i shvatiti povezanost njega i njegove supruge. Kako se njih dvoje nadopunjavaju u ovoj kratkoj snimci, tako se nadopunjavaju kroz cijeli život. Upravo zato nije niti čudno što gospodin Jure kaže da mu invaliditet nikada nije bio kočnica kad mu je njegova “koka” bila, ne samo zamjena za nogu zbog koje je invalid, nego i puno više od toga.

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKU

VIDEO U KOJEM GOVORE KAKO SU REAGIRALI KADA SU UGLEDALI STARU SNIMKU POGLEDAJTE KLIKOM NA LINK: PRIČA O MEDVIDIĆU

 

:

Jure Rajković - Lički Herkul

Izvor: jutarnji.hr


LEGENDA O ZABORAVLJENOM LIČKOM HERKULU Djeca iz ličkoga kraja ne žele postati superheroji, nego snažni kao on: 'Naš did Jure dizao je motocikle, trupce, traktore i ljude, a jednom je podigao konja s jahačem'

Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.


Visoka životinja

Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.


Testiranje snage

No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.


Problemi sa srcem

- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.

 

Stare snimke iz arhive obitelji Krznarić

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKE

 

Zlatni pir - Anica i Mike Pruder

Na današnji dan, prije 50 godina vjenčali su se Anica Sertić (rođena Jelić) i Nikola Sertić (znan kao Mike Pruder).

 
Neka im je sretan zlatni pir i da skupa prožive još duge godine!

 

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ ALBUM

Oni su naši ljudi, kojih se rijetko tko sjeti tokom godine...

Posljednja priča u ciklusu ovogodišnjih Ličkih priča. Znate da sam inače slaba na "male ljude", a posebno u vrijeme blagdana, i da sam i prijašnjih godina pisala priče poput: Ante Vuković, Ivan Tominac, Dean Vranić i dr. 

Ova danas posvećena je... Ma neću vam ništa reći, nego pročitajte...

Oni su mali ljudi u očima mnogih, ljudi koji svakodnevno odrađuju svoje poslove besprijekorno, ljudi bez kojih bi mnogo toga oko nas bilo u kaosu, ljudi koji su itekako bitni da bi društvo moglo funkcionirati, ali nažalost vrlo često prolaze nezapaženo…

Oni su među nama, njih svakodnevno susrećemo … Spremačice, tehničke službe, vozači, skladišni radnici, medicinske sestre, policajci… Stavite ruku na srce pa recite koliko puta pokraj nekih od njih prođete, a da ih i ne pozdravite? Koliko puta ih pogledate s visoka kao da su neka druga vrsta živih bića? Zastanite na tren.

S druge strane, jeste li se ikada upitali kako bi svijet izgledao da smo svi dr.mr. i slično? Jeste li se upitali kako bi sve oko nas funkcioniralo da nema tih „posebnih vrsta zanimanja“ i radnih mjesta? Svaka čast pojedincima, ali nažalost više je onih primjera koji možda i sada odmahuju rukom na sam spomen tih ljudi.

U ovoj priči pročitat ćete iskustva naših ljudi, Ličana, na radnim mjestima koja obavljaju. Neki od njih žive i rade u Lici, neki su u nekim drugim gradovima, a neki i u inozemstvu, ali svih veže nekoliko čimbenika: radišnost, marljivost, samozatajnost… i veza s Likom.

Nikome ovdje ne navodim imena, jer su me tako zamolili da ne bi zbog svojih izjava imali probleme na poslu, ali zapravo su sama imena ovdje i nebitna. Važnija je poanta cijele ove priče! Osvrnimo se oko sebe i opažajmo te male, a toliko značajne ljude!

Ličanin koji radi na viličaru u jednom skladištu kaže:

"Ja dobijem nalog za utovar. Natovarim kamion, zapalim cigaretu, pa odem po drugi nalog, itd. I tako sve ide u krug dok ne prođe 8 sati i kući. Šefa ni ne viđam."

Gospođa koja radi kao spremačica. Iako je po stručnoj spremi čak i prekvalificirana za taj posao, nažalost kako nema izbora poslova da bi radila u struci, prisiljena je raditi bilo što i to joj nije teško.

"Moj posao nije cijenjen. Kad god pred kim kažem da čistim onda po pogledima vidiš da me svrstavaju u grupu koja ne zna niš`, koja je nepismena i kao da imam samo dva razreda škole. I ča je najgore, moj posao više cijene ljudi izvan firme, koji tek povremeno dolaze kao vanjski suradnici, nego oni naši koji su tu svakodnevno."

Nije me iznenadila izjava gospođe spremačice kada je rekla:

"Za djecu bi se čovjek iznenadio. Misliš da ne vide neke stvari, a zapravo vide sve i poštivaju i mene i moje kolegice više od odraslih."

Jedna medicinska sestra, nije rodom Ličanka, ali je udajom došla u Liku, dugi niz godina radila je u Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama, a od prije par godina počela je raditi u Austriji. Živi u Lici, ali dio mjeseca radi vani, a onda je dio mjeseca kod kuće.

"Veća je plaća, radnika se više cijeni. Radim kao cjelodnevni njegovatelj u kući kod jedne obitelji kod koje onda za to vrijeme dok sam tamo i živim. Radim 14 dana, a 14 dana sam doma. Posao je preko jedne agencije koja je korektna prema meni. Mogu birati kod koje obitelji želim raditi. Plaća se po zaslugama i naravno, ako se kvalificiraš za određeni posao, plaća ti je još veća."

Kada sam je upitala kako joj je sada u usporedbi s radom u Hrvatskoj samo je otpuhnula kao da mi je uzdahom rekla “nebo i zemlja”.

"U Hrvatskoj bi i sada mogla opet dobiti isti posao koji sam i prije radila. Međutim, ta opcija mi više nije u glavi. Radila sam i noćne smjene, trpjela mobbing od strane uprave. Uvijek su nešto izmišljali, nije bilo dana da nisam bila pod stresom."

Što sam više ljudi kontaktirala, počela sam se pitati “Hoću li čuti ijednu lijepu priču? Hoću li od ikoga koga sam stavila na popis za razgovor čuti da je zadovoljan s odnosima na poslu u ovoj našoj državi?”

Sljedeći koji mi je otvorio dušu jedan je pravosudni policajac, koji već 25 godina radi u zatvorskom sustavu. Njegove riječi ostavile su me bez teksta. No, to me i nije trebalo čuditi nakon vijesti koje su se zadnjih dana vrtjele po medijima, njegova priča došla je kao zaključak da je cijeli pravosudni (ma i svi ostali) sustav u rasulu.

"U mojih 25 godina rada izmijenilo se 6 ili 7 načelnika. Kada sam mislio da je jedan loš, onda bi došao još gori i tako redom. Sve gore od goreg. Ne plaćaju nam prekovremene sate. Daju nam slobodne dane i to ne onda kada bi nama možda trebalo i kada bi ih mi sami htjeli koristiti nego kad oni odrede. I smjene nakon tih slobodnih dana određuju po svojoj volji, ne vraćaju te više u smjenu u kojoj si bio. Više vjeruju zatvorenicima nego nama policajcima. Potegnuli smo već desetke tužbi za koje je već sudski postupak u tijeku. Najviše nas bole zakinute plaće zbog tih prekovremenih sati."

Na pitanje je li dobro raspoređen broj zatvorenika na broj policajaca, sugovornik odgovara vidno razočarano i odjednom je bujica osjećaja potekla iz njega

"Premalo nas je, a veliki broj kriminalaca nad kojima smo raspoređeni. Mladi ljudi koji se tek školuju za ove poslove odustaju vrlo brzo kada vide kako cijeli taj sustav loše funkcionira. Plaće policajca početnika su oko 3400 do 3800 kn (pravosudnih nešto malo više). Ne razumijem kako cijela garnitura vodstva, od ministra pa niže, misle tko će im za koju godinu raditi, ako ovako nastave. Danas je prosječan staž naših pravosudnih policajaca 32 godine i nijedan nije ispod 42 godine starosti. Da bi mladi pravosudni policajac postao profesionalac u tom poslu, treba mu najmanje 6 do 7 godina obuke uz starijeg. iskusnijeg kolegu. Ove mlade bez takve prave i temeljite obuke, uz mentorstvo, zatvorenici preveslaju taj čas. Djelatnici koji i nisu direktno povezani s policijom, kadar poput liječnika, medicinskih sestara, službenika u administraciji, odlaze jer ne mogu trpjeti nepravdu koju moraju provoditi jer nadređeni tako diktiraju."

Kada sam pokušala saznati kako to da je tolike godine opstao na tom radnom mjestu, sugovornik odgovara

"Da usporedim taj posao onda kada sam počeo raditi i danas, mogao bih samo reći k`o dva planeta. Tada se pravosudnog policajca, ma i općenito policajca, cijenilo. Znalo se gdje je kome mjesto, što tko treba raditi, znalo se što se smije, a što ne. Sve je bilo uređeno i pravednije. Da danas tek krećem u radni odnos, ne bi sigurno ni dana ovdje proveo na ovom radnom mjestu. Sada bome kako je da je, ne bih išao nikud. Ipak sam stari radnik i sa svojim kolegama već sam dostigao status da se znam postaviti i da se ne može nitko prema meni baš odnositi kao prema tek početniku, kako se nažalost ponašaju."

Kada sam već privodila razgovor kraju, sam gospodin rekao mi je još sljedeće

"Znaš što je najžalosnije? Roditelji zatvorenika kada dolaze u posjetu znaju nam često reći: “Svaka vam čast za koju plaću radite s njima! Treba da imate duplo veće plaće. Mi ih ne bi mogli trpjeli niti bi znali kako s njima izaći na kraj, mi koji smo im roditelji!” I znaš što je jadno i tužno, što mi, policija općenito, uglavnom odrađujemo svoj posao kako treba, a onda zapnu brojni slučajevi u ladicama istražnih sudaca koji dopuste da predmeti stoje i prođu svi mogući rokovi i kriminalci izlaze van, a da se ništa ne napravi. O odnosu ministra prema nama bolje da ništa ni ne govorim, jer kad ga čuješ da nas umjesto pravosudnim policajcima naziva čuvarima, što dalje treba pričati…"

Toliko tužnih priča, toliko ružnih priča, toliko nepravde, a svi su oni ljudi. Ljudi koji odrađuju svoj posao, sigurna sam najbolje što mogu, odlaze kući svojim obiteljima s gorkim okusom u ustima, ali ne smiju o tome govoriti jer čemu opterećivati i obitelj s problemima na poslu. Žive i rade i kada ih vidiš nikada na njima ne bi rekao što svakodnevno proživljavaju, nikada na njima ne bi rekao da su zbog nečega nezadovoljni jer većina od njih hoda s osmjehom među ljudima.

Pitam se dok sve ovo sada pišem, zašto ljude općenito degradiramo i različito se prema njima odnosimo zbog poslova koje obavljaju, zbog stručne spreme i sličnih karakteristika. Zašto ljude ne gledamo baš kao ljude, kao čovjeka? Jedan lijepi primjer takvog odnosa je jedan naš Ličanin koji radi u metropoli u jednom dječjem vrtiću.

"Radim u Dječjem vrtiću 11 godina i to na poslovima održavanja, ma kao da oko svoje kuće sređujem. To su sitni popravci struje, vode, plina, farbanje stolarije, krečenje dječjih soba, hodnika i ostalih prostorija. Tu je i vanjsko održavanje dvorišta, košnja trave, šišanje živice, skupljanje lišća u jesen! Metenje staza, ceste, orezivanje voćaka i drugo što treba! Sve radimo za djecu i njihovu sigurnost da se ugodno osjećaju dok su u vrtiću! Meni je super na poslu! Imam korektan odnos s ravnateljicom i ostalim radnim kolegama. Nemam nikakvih problema! Volim raditi taj posao i uživam u njemu!"

Jeste li iz ovih riječi dobili dojam koliko samo taj korektan odnos s nadređenima donosi zadovoljstva čovjeku? Zašto takvi odnosi nisu i u gore navedenim pričama? I oni su svi ljudi kojima ponekad treba riječ pohvale, ona malena riječ koja čovjeku itekako daje motivaciju “Hvala!” ili osmijeh kada ga susretneš na hodniku ili negdje. Zaboravljamo da nas ne čini čovjekom radno mjesto ili struka ili financijska moć ili neka treća društvena moć, nego ono što smo unutar sebe i ono kako se odnosimo prema ljudima oko sebe. To nas čini čovjekom!

Završavam ovogodišnji ciklus ličkih priča! Nadam se da će dogodine zadnja priča u godini biti s mnoštvom lijepih primjera čovječnosti. Upravo to vam želim u novoj godini: Budite povrh svega ljudi! Imajte osjećaja prema “malim ljudima” koji su zapravo jako veliki i bitni u našem društvu. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, na kraju života, nitko nas neće pamtiti po našim titulama, još manje po nosu kojim smo parali nebo, nego po onome kakvi smo bili ljudi, kakav sam bila i kakav si bio kao čovjek!

Preminuo velečasni Jure Tutek

Izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr


U nedjelju 23. prosinca 2018. blago u Gospodinu preminuo je vlč. Jure Tutek, svećenik Gospićko-senjske biskupije.
Vlč. Jure Tutek rođen je 8. ožujka 1953. godine u Gornjem Popovcu, župa Sv. Jurja, mč. Lađevac, od oca Ivana i majke Roze r. Trubić.

Godine 1953. umire mu otac, a majka se 1971. godine udaje u Ivankovo za Nikolu Pleš. Osnovnu školu završio je u Lađevcu, a srednju pohađa dva razreda u Pazinu, dva razreda u Rijeci. Od 1975. do 1981. godine studirao je teologiju u Rijeci. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 11. travnja 1981. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Nakon svećeničkog ređenja odlazi za župnog vikara u Slunj. S danom 15. listopada 1981. prima službu župnog vikara u župi Sv. Terezije na Vežici. Godine 1984. postaje župnikom župa Križpolje i Lipice. U ožujku 1990. izabran je za člana Prezbiterskog vijeća Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 17. lipnja 1990. razriješen je župe Lipice i imenovan župnikom župa Brinje i Letinac. U ožujku 1992. razriješen je župe Križpolje, a u kolovozu 2003. imenovan upraviteljem župe Jezerane. Od 28. listopada 2004. do 25. srpnja 2011. vrši službu dekana Otočkog dekanata.

Zbog bolesti 25. srpnja 2011. razriješen je službe župnika župe Marijina Uznesenja u Brinju te upravitelja excurrendo župa Sv. Jurja u Jezeranama i Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i upućuje se u Svećenički dom u Rijeku na liječenje. Budući da mu se zdravstveno stanje popravilo, želio se vratiti u pastoral i tu molbu mu je biskup mons. dr. Mile Bogović udovoljio u jesen 2012. kada ga imenuje sužupnikom u župi i svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Podlapači. Uz stalnu liječničku kontrolu i nekoliko liječenja u bolnici ostaje na Udbini do 1. ožujka 2018. Tada odlazi na bolničko liječenje u Karlovac, a nakon toga u Svećenički dom u Rijeci gdje ostaje do smrti. Vlč. Juru pamtit ćemo kao vrijednog, požrtvovnog i savjesnog svećenika koji je volio svoje zvanje i narod kojemu je služio. Bio je veoma gostoljubiv i omiljen među subraćom svećenicima i svojim župljanima.


Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu. Počivao u miru Božjem!

Obavijest o smrti

Izvor: fb grupa Stajnica


Preminuo je Vlado Sertić-Aralica, rođen u Stajnici, a živio je u Oakville Ontario Canada.

Iskrena sućut obitelji! 

 

 

Baka Jelka Krznarićeva - legenda koja će živjeti i kada je više ne bude

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu