Bili su to ljudi

U spomen na strica Matu: "Kada mi nedostaješ toliko da poželim zaustaviti vrijeme, zastanem i zaronim u svoje najskrivenije dijelove"

 Ako biste me pitali koji je najtužniji dan u mom životu, ne bih dvojio ni trena. To je dan kada sam izgubio sebe, jedan dobar komadić svog lika i postojanja.

Ako ste me već čitali znate da sam izgubio oca netom nakon rođenja. Imao sam puno podrške, imao sam majku koja me podržavala u mojim htijenjima i nikada nije izrugivala moje slabosti i strahove. Ipak, ja sam pronašao i oca, da našao sam ga. Nije se isto zvao, nije bio majčin suprug i nigdje nije pisalo, ali bio je, bio je moj otac više od svih muškaraca koji su koračali kuglom zemaljskom. Zvao se anđeo. Njegov zagrljaj bio je najsigurnije mjesto na koje sam mogao otići.

Bio sam njegov tip. Da, baš tako me zvao: ''Moj tip !''

 Znaš, striče jesam. Tvoj sam tip. Želim rasti u čovjeka poput tebe, želim da moje srce raste isto toliko kako bih u njega mogao spremiti istu količinu ljudi koje si ti mogao. Htio bih moći oprostiti svima kojima si ti oprostio. Htio bih biti hrabar koliko si ti bio i htio bih ustrajati u svoj toj dobroti u kojoj si ti ustrajao.

Nikada neću zaboraviti trenutak kada nam je majka izbezumljeno, jecajući i kroz suze rekla: ''Nema ga više.'' Sjećam se pogleda koji mi je uputila, sjećam se sestre koja je pognula glavu koljenima i briznula u plač, sjećam se kako šokirano pogledavam oko sebe i vjerujem da se majka šali. Bio sam spreman vjerovati da je sve samo loš crni humor, jer nisam mogao vjerovati da sam opet izgubio. Nisam mogao vjerovati da smo svi izgubili. Svijet je izgubio. Za par trenutaka čuo se samo jecaj.

Moj stric bio je dijelom mene, a kako je taj dio netko iz mene tako snažno istrgnuo, odlučio sam postati kao moj stric. Živjet ću istim vrijednostima i biti jednako dobar. Trudit ću se nikoga ne rasplakati, trudit ću se biti čovjek jednako kao što si ti bio.

Nije prošao ni dan da te se nisam sjetio. Hodajući ulicom još se nadam da ću te sresti. Htio bih samo još jednom poljubiti tvoje oštro lice i priviti se uz tvoje snažne grudi. Još jednom poći na najsigurnije mjesto na svijetu, mjesto s kojega sam moga doseći najviše snove.

Nemam potrebu svakome pojašnjavati tu vezu, ali nikada i nikome neću dopustiti da te iz mene istrgne. Kada mi nedostaješ toliko da poželim zaustaviti vrijeme, zastanem i zaronim u svoje najskrivenije dijelove. Tamo te krijem. Tamo stanuješ i od tamo nikada nećeš otići.

U spomen na 12. godišnjicu smrti Mate Tominca

Nikada te neću zaboraviti. Volim te.

Nagrada za najljepšu okućnicu 2016.: Mirko i Ružica Sertić, Stajnica

Preuzeto: likaonline.hr, Dražen Prša


U sklopu proslave Dana Općine Brinje, u organizaciji TZ Općine Brinje provedena je akcija za najljepše uređenu okućnicu na području općine. Na svečanoj sjednici Općinskog vijeća načelnik Općine Zlatko Fumić, predsjednik Općinskog vijeća Davor Vičić i dir. TZ Općine Brinje Mira Špehar uručili su priznanja za najljepše uređene okućnice. Tako je kao treće mjesto među najljepše uređenim okućnicama pripalo Željki Draženović iz Brinja, drugo mjesto Ružici Perković iz Brinja dok je najljepše uređena okućnica Ružice i Mirka Sertića iz Stajnice.

Ivan Dumenčić - uspješan sportaš rodom iz Stajnice

Čast je i ponos pisati o nekome za koga čuješ  "Taj je mali iz Stajnice!" 

Da je moguće imati uspješnu sportsku karijeru i završiti studij, dokazuje naš Ivan, iza kojega su jedni  od najuspješnijih dana u životu. Naime, u nedjelju, 17. srpnja sa svojom je reprezentacijom rukometa na pijesku osvojio zlato na svjetskom natjecanju u Budimpešti, a potom je uspješno obranio i diplomski rad te službeno priveo kraju svoj studentski period života. Pod mentorstvom Zlatka Barilovića, univ. spec. oec., v. pred., napisao je rad na temu „Projekt organizacije turnira rukometa na pijesku“

Ivan je igrao pet sezona u Hrvatskoj  premjer rukometnoj ligi u RK Dubrava.

Najveći uspjesi finale Hrvatskog kupa 2013/2014. i treće mjesto u prvenstvu Hrvatske 2014/2015.

Iza toga bio je mjesec i pol dana u Qtraru u klubu Al Rayann, a potom pola sezone u Banja Luci u Borcu gdje je igrao Seha ligu, prvu BiH ligu i BiH kup.

Trenutno je u Istambulu gdje je potpisao ugovor na godinu dana i igrati će Tursku prvu ligu. Za reprezentaciju Hrvatske rukometa na pijesku igra već pet . Šest godina i prvaci su Europe čitavo to vrijeme. Bili su drugi na Svijetu, ali su sada i to osvojili i postali prvaci Svijeta.

S obzirom na brojna putovanja i odsutnost, sve konzultacije sa svojim mentorom i izmjene na radu Dumenčić je odrađivao online, preko Skypea, a mentor Barilović istaknuo je kako je zasigurno riječ o jedinstvenom primjeru u svijetu, s obzirom na to da je posljednju verziju rada Ivan poslao dva sata prije odlaska na utakmicu finala svjetskoga prvenstva u rukometu na pijesku.

Sportski put Dumenčića vodi u Tursku, gdje nastavlja svoju karijeru igrajući rukomet u jednom klubu u Istanbulu, no, kako je napomenuo, u daljnjoj se budućnosti ipak vidi samo u Hrvatskoj, radeći na onome za što se i obrazovao – na sportskim projektima.

Jedan od intervja s Ivanom možete pročitati na:  http://www.radiostudent.hr/interview-ivan-dumencic-pjeskasi-na-krovu-svijeta/ 

Zahvaljujemo ocu M.Dumenčiću na informacijama, fotografijama i članku EFZG-a!

 

Na današnji dan rođen je Zlatko Tominac...

Posebna čestitka ispisana rukom njegova sina... 

Dean Vranić: "Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina..."

Prvi dan nove godine baš kao i one posljednje u staroj posvećujem još jednoj obitelji koja dane slavlja provodi nazigled baš kao i svaka druga, ali koja u svom srcu nosi golemu prazninu. Ovo je priča obitelji Vranić, obitelji još jednoj viteza koji je svoj život dao za Domovinu.

Zdravko Vranić bio je otac, sin, brat, prijatelj... Rođen je 01.listopada 1953. godine u obiteljskoj kući majke Ane i oca Jose. Nakon završene trgovačke škole u Karlovcu zaposlio se u Stajnici u trgovini „Gradina“. Kasnije je još završio komercijalnu školu i ekonomski fakultet. Za vrijeme rata postao je direktor poduzeća „Gradina“, Brinje.

„Moj otac bio je visok, vitalan, prosijed i uvijek je imao brkove. Narav mu je bila vesela. Volio se smijati, pjevati, plesati, volio je društvo i nikome se nije zamjerao.

Trenutak koji najbolje pamtim za njegova života je nažalost baš onaj kada sam ga posljednji puta vidio živoga. Toga je dana doslovce istrčao iz kuće, veseo i nasmijan. Moj pok.tetak Marijan, otac i ja sjeli smo u Opel Asconu kako bi tatu odvezli na zborno mjesto u Otočac. Sjećam se da je jako brzo vozio. Kada je izlazio iz auta u jednom mi je trenutku rekao „Pazi na mamu i sestre! Ti si sada glavni u kući!“...kao da je znao...

Ubrzo nakon toga sjećam se, izašao sam iz kuće kada se začuo glasan jecaj i plač majke koja je kroz suze izgovorila „Tate više nema!“. Nikada taj trenutak neću zaboraviti...

Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao.

 Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina. Posebno je teško u vrijeme oko obljetnice, blagdana, rođendana...

Kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti rekao bih mu da mi jako nedostaje i da bi bilo lijepo da se vrati kući.“

 

Ante Vuković: “Očev lik, djelo, njegova ljubav i zaštita jako mi nedostaju...“

Moja misija da vrijeme uoči blagdana ispunim životnim pričama se nastavlja. Ljudi su to za čijim blagdanskim stolovima već dugi niz godina netko nedostaje, netko o kome možda i ne pričaju mnogo, netko tko je otišao u život vječni , netko tko je ostavio iza sebe golemu prazninu...
 
Današnja priča pripada sinu Zdravka Vukovića, od milja zvanom i znanom kao Zdrava Šare. I prije nego li prepustim ostatak ovog teksta Anti, samo nešto vam želim reći: Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti.  Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.  
 
„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine,  sin Antona i Lucije Vuković.  Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna,  postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri.  Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.  
 
Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života.  U obrani domovine izgubio je svoj život.“  
 
Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...
 
„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.
 
Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.
 
Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.
 
Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.
 
Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

  

Ivan Tominac: „Nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas...“

Predblagdansko vrijeme kao stvoreno je za priče, životne priče. Ova danas posebna je budući da je pisana rukom sina Zlatka Tominca, čovjeka čije ime odjekuje na sam spomen rata i „Oluje“, čovjeka koji je svoj život dao za Domovinu, čovjeka koji je prerano napustio ovaj svijet, čovjeka koji je iza sebe ostavio obitelj... Ovo je Ivanova priča o njegovu ocu kojega nikada nije imao priliku niti zagrliti...

„Opisujući nama dragu osobu često podilazimo subjektivnosti. No, kada svi zvuče dovoljno subjektivno znamo kako vrijednost individue ne može biti negativno konotirana.

Ja sam Ivan Tominac, sin Zlatka Tominca, heroja i osobe stajničkog kraja. Zlatko Tominac rođen je 20. travnja '62 godine kao drugo dijete majke Ane i oca Petra. Imao je tri godine starijeg brata Matu, a u svom su kraju slovili kao složni i uvijek poželjni u društvu. Završio je osnovu školu, a potom se u Otočcu obučio za bravarski zanat. Bio je vješte ruke i izuzetne spretnosti, pa mu osim struke stečene srednjoškolskim obrazovanjem teško nisu padali ni ostali poslovi. Bio je hitar, precizan i uvijek željen radnik.

Zlatko Tominac, oženio se davne 1989. godine, a izabranica mu je bila mlada i lijepa Otočanka. Nedugo zatim dobio je kćer, a ime njegove danas dvadesettrogodišnje kćeri gotovo je istovjetno njegovu. Zlata je danas stasita djevojka, s velikim snovima i sjajem u očima na spomen oca.

Nažalost, spletom okolnosti i ne tako lijepom sudbinom, naš stajnički heroj život je izgubio prije dvadeset godina. Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.“

 

Misa zadušnica za pok. Milu Ivančića

 

Dana 26.9.2015. u 11h u crkvi svetog Križa u Sigetu, bit će misa zadušnica za pokojnog župnika župe Zavalje Milu Ivančića.

 

Tradicionalno ovo misu organiziramo uoči njegovog rođendana i imendana 29. rujna.

Mile Ivančić je rođen u selu Međudražju 29. rujna 1935. godine od oca Grge i majke Ane rođene Prša.
Svoj svećenički put počeo je u župi 1963. u župi Donje Jelenje gdje je službovao 8 mjeseci.
Od 1964. do 1997. vodio je župe Jezerane, Stajnicu i Lipice.
Od 1997. pa do tragične smrti 9.2.2013. vodio je rodnu župu Zavalje.

Stoga bi bilo jako lijepo da na misu dođemo u što većem broju i da se na takav način, kakav bi i naš pokojni mile volimo etimo njega.

Naravno nakon mise je lijepo da se družimo i popričamo. Stoga molim da tko je u mogućnosti donese ponešto od hrane i pića.

Vidimo se....

 

 

Tekst/slika: ubozavalje blogspot hr

 

24.08.1991. - Žuta Lokva