Dnevnik slučajnog prolaznika: "Samo na trenutak bez ružičastih naočala"

Kolumna na LikaClub.eu


Proljeće je. Ljudi su odbacili svoje ljušture i kaputi nam više ne trebaju. Temperature su daleko iznad prosjeka, a gradom kola neka posebna energija. Osjetim radost, nešto ima u tom proljeću. Ljudi se osmjehuju, studenti maštaju o ljetu, a garderoba se uvelike obnavlja. Zagrebačka Ilica je krcata, trgovine nude sniženja, a ljudi mahnitalo trče ne bi li ugrabili novi komad odjeće. Ne zamjeram im, svi imamo svoje veselje. Meni se sve doima šareno i pokušavam zuriti u sunce (ili tako nešto), ali ne uspijevam što me još jednom upućuje na potrebitost novih sunčanih naočala. Svoje sam izgubio prošlo ljeto i još ih nisam do kraja prežalio. Mislim da ću kupiti iste jer moj nezgrapni oblik glave zahtjeva poseban tretman.

U svoj toj čari proljeća, u uglovima i duž ulice nas pozdravlja realnost. Hrvatska realnost koja nije onakva kakvom bi je htjeli, ipak nesmetano prolazimo ulicama ne osvrćući se. Pretpostavljam da smo navikli, okamenili smo i ispunili se sebičnošću. U svoj toj fami života polazimo od sebe, naše sreće i mogućnosti. U trenutku sam postao nekako razdražljiv. Promijenio sam raspoloženje kao kakva žena tijekom onih dana u mjesecu. Samo nekoliko trenutaka prije sam se smijao, a sada sam se smrknuo i tako sam prešetavao Ilicom kako bih otišao ugrabiti jednu smiješnu cvjetnu majicu koja će mi dobro doći za nadolazeće tople dane. Kako je surova ta realnost, baš me tišti, učili su me pomoći kada god je to moguće, ali u moru tih nesretnih ljudi ne vidim mogućnosti. Nemam dovoljno resursa. Ako do sada niste shvaćali, pričam o ljudima koji širom ulica potražuju milostinju. Hrvati su nepovjerljivi, pa vođeni izdvojenim slučajevima gube na povjerenju. Ne osuđujem, no vođen intuicijom vjerujem da još uvijek postoji čovjek, a da je nekolicina tih ljudi izigrana sustavom.

I tako u naletu misli, začuh zvonjavu u džepovima. Sitniš. Ono što pospremim, a kasnije zaboraviš da si ga ikada pospremio. Izvadim tako sitniš iz džepa jakne, a mislim da se ne bih razočarao kada bih isti krenuo brojati. U svom tom zbiru bilo je nekih pedesetak kuna što je dostatno za dvodnevnu prehranu, ali ja nisam gladan, a imam i onaj nadomjestak novaca – u novčaniku. Ovi ljudi nemaju novčanik, neki od njih nemaju ni krov nad glavom. Nemaju struju. Nemaju vodu. Imaju tek ovu ulicu i nas, nas koji ćemo se smiliti nad njihovom sudbinom. Tako nošen proljetnom atmosferom, odlučio sam razdijeliti taj novac i znao sam da ću se nakon toga osjećati bolje. Počeo sam negdje od Draškovićeve, a u nekoliko navrata dobio sam blagoslov i hvala. Pogledavao sam u te posudice, većinom improvizirane, pomislio sam da čak i ako nas žele prevariti nisu baš vješti u tome. U tim posudicama se nije moglo nabrojati ni pedesetak kuna, sve u kovanicama,a ljudi su svi mahom stariji od pedeset godina, vjerujem s teškom životnom pričom. U svojoj glavi odlučio sam povući paralelu s političkom scenom, a to su u mojoj glavi u tom trenutku bili jedini prevaranti kojih sam se mogao dosjetiti. Oni nas potkradaju u daleko većim iznosima, a mi im iz godine u godinu dajemo novu šaku povjerenja.

Završio sam svoju igru, a s toplinom koja jurca duž čitavog mog bića odjurio sam prema kolodvoru. Nošen tek povjetarcem, sjetih se Šimićeva stiha ”Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”

Brinje jedina općina koja poljoprivrednike oslobađa komunalnog doprinosa pri legalizaciji

Izvor: indirektno.com


Iako se često zna reći kako je Lika puna potencijala za razvoj poljoprivrede, brojni doprinosi i nameti često usporavaju ili onemogućuju razvoj iste.

Brinje je jedina općina koja je donijela odluku da svi oni koji se bave poljoprivredom pri legalizaciji budu oslobođeni komunalnog doprinosa u 100%-tnom iznosu, te također jedina općina koja sufinancira umjetnu oplodnju a vršila je i edukaciju poljoprivrednika.

Dinarska kola usred Otočca

Preuzeto: GlasGacke.hr, M.K.


Ovako nešto usred Otočca odavna nije viđeno – ma sigurno stotinu fokloraša je na platou ispred Gackoga pučkog otvorenog učilišta plesalo kola iz Dinarske zone. Može se zahvaliti lijepu vremenu, nema kiše, a nije ni hladno niti vruće, pa su organizatori dr. Joško Ćaleta i Vido Bagur izveli polaznike dvodnevna seminara dinarske pjesme i plesa van, na otvoreno. A kako i ne će, nema te pozornice koja bi mogla primiti toliko veliko kolo, ne bi ni u Lisinski stalo.

Naravno da je to odmah zaokupilo Gačane, što se to u gradu zbiva? A folkloraša odasvud, iz cijele države, od Slavonije pa do Konavala, interes je velik, tako nam kaže voditeljica Folklornog društva Otočac Verica Dasović, koja je jedan od „krivaca“ što se ovaj seminar održava baš u srcu Gacke – u Otočcu.

"Ča ću sad bako?"

Ča ću sad i kamo da pojdem,
pogljedaj me bako i kaži mi,
ča ću kada selom opet projdem ?
 
Ali znam ča ću da te sretnom pravim,
o tvom kraju ću kaj stih da spravim.
 
Slušat ću mamu i u kraj ću svratit,
dragom ću proći kako bi i tila,
tvoju zvezdu uvik pratit,
spi mi anđele, spi mi mila

IZABRANI NOVI PREDSJEDNICI MJESNIH ODBORA NA PODRUČJU OPĆINE BRINJE

Tekst/slika: Općina Brinje


U ponedjeljak 27. veljače 2017. godine u općinskoj vijećnici u Brinju održane su konstituirajuće sjednice vijeća mjesnih odbora s područja Općine Brinje na kojima su između tri izabrana člana pojedinog vijeća mjesnog odbora izabrani novi predsjednici mjesnih odbora koji će sljedeće 4 godine obnašati navedenu dužnost.

Tako su u pojedinim mjesnim odborima na dužnost ponovno izabrani dosadašnji predsjednici koji su dužnost obnašali i u prošlom mandatu: u MO Jezerane ponovno je izabran Mladen Milohnoja (HDZ), u MO Stajnica izabran je Zdravko Perković (HDZ), u MO Križ Kamenica izabran je Tomislav Toljan (HDZ), u MO Žuta Lokva izabran je Zvonko Vukelić (HDZ) , a u MO Lipice izabran je Marko Murat (HDZ). Od novih predsjednika, u MO Letinac izabran je Jure Kušanić (HDZ), u MO Križpolje izabran je Milan Pavlović (HDZ) te u MO Vodoteč izabran je Marko Božanić (HSS). Po prvi put je od osnutka Općine Brinje jedan mjesni odbor dobio predsjednicu jer je u MO Prokike izabrana Mirjana Smiljanić (HSS).

Kate Ottozez uoči Dana žena

Pripremila: V.D. (pseud. Kate Ottozez)

Neman ja niš protiv, da se razumimo man na samon početku, al ćaća ga njegov u šumu skrenul..ča mu va pozicija ni malo nelagodna? 

Da me ne bi krivo razumili..jutra je dan kaj se slavi kaj ženski.. ok..kako bi ni inglezi rekli.. a ča ni svaki dan naš dan? Ča nismo baren svaki dan zavridile da dobijemo baren jednu čenkoladicu, ako ćete baš i nu najmanju.. životinjsko carstvo? Meni ni gore čut nego kad se muški počnedu falit ..ča bi vi ženske da ni nas? Ma ben van misec da van.. a ča bi vi da nema nas.. ben te robijo.. oš skuvat, oš oprat, oš oglancat, oš opeglat, oš napiši zadaću, oš vodi dokturu, oš bajli dok šmrcadu jerbo se gore osićadu uni nego mi kad rajamo dicu.. jopet ću ja.. nemojte me krivo razumit.. al ča bi uni da nema nas ženski.. neki su se istinu za volju i snašli u svin pogledima, ako se razumimo.. pelda i prdačina.. al eto.. vaj me na voj sljiki malo i razveselil al i dal me u razmišljanje.. neka je jutra dan kad smo se izborile za tu jednakost.. al sad me muči.. zač se muški volidu oblačit u ženske? ..Hm..
Vaša Kate

Foto: Godišnja skupština ZK Stajnica u Zagrebu

 KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM

Udruga ZK Stajnica dodijelila priznanja za popularizaciju zavičajne baštine

Predsjednik ZK Stajnica, Nikola Tominac, jučer je na redovnoj skupštini dodijelio priznanja pojedincima koje je upravni odbor ZK Stajnica odlučio nagraditi za očuvanje zavičajne baštine, a koju isti šire svijetom putem našeg web portala (www.stajnica.com) i fb stranice Priče iz ličkog kraja.

Priznanja su ujedno i motivacija za daljnji rad kako njima samima tako i svim ostalim mladima, ali i starijima koji to žele i mogu, da se pridruže. 

Ana Biškupić (Brinje): „Živim u Brinju. Završila sam srednju ekonomsku i nakon toga višu Ekonomiku poduzetništva. Trenutno radim kao asistent u nastavi u školi u Brinju. Bavim se svim i svačim. Imam razne hobije, al najviše se bavim pirografijom. Iako već duže vrijeme pišem „po naši“ priče iz našeg kraja, moram priznati da mi je čast što sam i službeno postala dio ove uredničke ekipe na ZK Stajnica jer sam i sama dijelom Stajničarka. Moja baka rodom je iz Tominčeve drage. Tako da se sa veseljem pridružujem portalu i nastojat ću uljepšavati stranicu kako svojim tekstovima tako i svojim slikama. Ne kaže se zabadava „Krv nije voda“.“

Verica Dasović (Otočac): „Djevojčko prezime mi je Draženović. Rođena sam 23.12.1968. u Otočcu. Osnovnu i srednju školu završila sam u rodnom mjestu, Pedagoski fakultet u Rijeci te privatnu školu za strane jezike u Splitu. Sudjelovala sam u Domovinskom ratu kao prevoditelj pri 133. Brigadi te se nakon rata zaposlila u osnovoj školi Luke Perkovića Brinje gdje sam provela devet godina na radnom mjestu nastavnika engleskog jezika. Godine 1998. postala sam majka te se zaposlila u osnovnoj i srednjoj školi u Otočcu kao predavač engleskog sve do 2009.g. kada odlazim na radno mjesto organizatora kulturnih programa u Gackom pučkom otvorenom učilištu Otočac. U svom radu uvijek sam usko povezana sa glazbom jer sam završila i glazbenu školu što mi je pripomoglo u vođenju FD OTOČAC i drugih glazbenih manifestacija. Animiram djecu i mlade kako bi očuvala tradiciju i narodnu baštinu. Pišem za društvene stranice kako na književnom jeziku tako i na čakavskom dijalektu kao lik Kate Ottozez.“


Andrea Halgota (Stajnica): „Rođena sam u Zagrebu. Cijelo djetinjstvo dolazila sam u Stajnicu baki i djedu, na vikende i praznike. U ljetu 2002.godine moja se obitelj doselila u Stajnicu. Tada sam bila stara 11 godina i najljepše godine odrastanja provela sam u Stajnici. Kasnije me život opet vratio u Zagreb na nekoliko godina školovanja. Ponovno sam se vratila u svoj kraj 2012.godine. Danas imam sina za kojega kažemo da je pravi mali Stajničar, jer mu je i tata iz Stajnice. Odlučili smo ostati živjeti ovdje, doduše, u Jezeranama, ali kako smo na stajničkoj cesti, zna se kamo "naginjemo". U našem je kraju mladih ljudi sve manje, ali svejedno ne postoji mjesto na svijetu gdje bi nam bilo lijepo kao ovdje. I da, želim da moje dijete odrasta na ovom našem svježem zraku i upozna sve ljepote prirode, sačuva tradiciju našeg malog kraja i voli svoje mjesto onoliko koliko ga mi volimo.“

Ivan Tominac (Dugo Selo): "Rođen sam 11. veljače 1995. godine. Moj identitet po ocu pripada Stajnici. Još od najranijeg djetinjstva boravio sam u zavičaju, a još u tinejdžerskim godinama počeo sam ga poistovjećivati s osjećajem slobode. Danas živim i školujem se u Zagrebu, a svojim htijenjima nerijetko prkosim društvenim standardima. Štujem individualnost, a u svijetu točaka biram biti kugla. Pokretačem mojih tekstova i poezije navodim emociju, a sve što se vidi s polja jest emocija pretočena u pisanu riječ. Pisati za ZK Stajnica znači pisati o meni, onome što jesam i onome što želim postati."

Branislav Martinović (Zagreb): „Korijeni su mi na Baniji i u Slavoniji, a rođen sam u Zagrebu. Nikada nisam ni mislio da će ijedan drugi kraj pronaći mjesto do mog srca i zavući mi se pod kožu. Međutim, Lika me osvojila na prvu. Još prije par godina kada sam prvi puta došao u taj kraj s kolegom s posla, koji je rodom iz Stajnice, to mjesto postalo mi je baš poput mjesta odakle mi sežu korijeni. Čist zrak, neopisiva ljepota prirode, srdačni ljudi...postali su motivacija za moje stihove posvećene Lici. Branka je bila prva koja ih je uočila i pitala me može li ih objaviti na fb stranici Priče iz ličkog kraja i portalu ZK Stajnica. Tako je sve počelo... Stih po stih, pjesma po pjesma... i evo priznanja od ZK Stajnice koje mi poticaj i motivacija da pišem i dalje. Inspiracije, siguran sam, neće nedostajati. “

I šlag na kraju, „trio“ koji je tu od samih početaka djelovanja web portala ZK Stajnica. Tom Perković-Štenta (Kanada), Mato Tominac (Zagreb) i moja malenkost, Branka Pavlović. O nama ne treba puno govoriti. „Dva mušketira i dama“. Mušketiri koji su tehnička podrška i glavni administratori portala, od kojih je Štenta zaslužan i za e-časopis kojeg čitate jednom mjesečno. Dama...ah ma znate da bez ženske ruke ni kuća nema duše, pa tako ne bi imao i ovaj naš portal.

Za kraj preostaje još samo da napišem stihove našeg Ivana Tominca napisane baš za ovaj članak:

''U zavičaj se vraćam na pute svoje,
na pute gdje sreća nosi život,
u zavičaj koji za me posebne je boje.''

Nuder da vam se pofalim kadi sam čer bila...

Joooj dragi moj narode ma moram vam reć kako mi čer bilo lipo (na momente i „lipo“). Celi dan leti vamo tamo, popodne svi se već uzazvali „Ajde, evo mi stigli, kadi si?“, a ja još da ne kažem kadi. Navrat nanos, gužva po tom Zagrebu, nemaš kud parkirat. Joooj, ma mi se zavintalo u glavi kružit oće li ki vrag kadi izać s parkiranja da se više smestim. Eh, zala doba  i to dočekam! Gljedam na uru a ono već 15 minuti kasnim, al mislim si „Fala Bogu pa nis sama nego još vaj mali smanom pa se bar neću crvenit sama“. Dojdemo mi, uspuvali se dok se sprtili na onaj brižak prema katedrali. Al aj, malo se narod okrićal, maval, pozdravljal, samo kad ni niki ni niš kritikoval ča kasnimo.

Ajme narode moj, jes li sela, ma izlaganje predsjednika kluba o protekloj godini već pri kraju. Poče on prozivat ove naše mlade, da im uruči priznanja. Kad odjednput reče „Dojdi Branka sedi vamo k nam pa ćeš ti reć ku besedu o portalu i zalaganju ovi mladi ljudi“. Ajme, kej da me poljalo kantom ladne vode. Gljedam predsjednika pa si mislim „O Mike, vrag ti sve spekal, ča mi nisi rekal da ću govor morat držat da se pripremim.“ Al premučala sam ajde, usfrfljala se tamo, ali nekog vraga i rekla.

Eh, napokon doć do zraka. Stali, malo se poslikali za uspomenu,da se vidi ki je ča obukal i kakove ženske flizure naredile, a onda se zavukli u pladnje vidit ča nam vridne ruke naši članica kluba pripremile za prezalogajit. Podružili se, podivanili, samo nismo zapivali. Niki se ni ni sitil, možda je na to djelovala vijest da nam je Peco umrl pa kej da nas ni ni tiralo na pismu. Neka mu je laka zemlja.  Kako bilo da bilo, ovogodišnja skupština završila. Nadam se da ćemo dogodine još veći broj mladi ljudi (ma i stari ki imadu volju) okupit i nastavit još veći i jači ovo ča i delamo...širit našu domaću besedu, da naše zavičajno blago nikad ne bude zaboravljeno.

P.S. Uskoro album sa slika i predstavljanje nagrađenih.

Dnevnik slučajnog prolaznika: U zagrljaju Velebita na 5 minuta!

Kolumna na likaclub.eu

Izašao sam iz kuće na kišno jutro. S kišobranom u ruci pospan teturam željezničkim kolodvorom. Jedan sam od onih ljudi koji vole kišu, ali ne mogu se oduprijeti činjenici da ta šuštava napast inicira pospanost. Mogao bih zaspati kao medo, lički, ali samo pod uvjetom da kiša nastavi padati.

Svaki dan novi ljudi, ali svi mahom istog stava, hoda i ophođenja sa slučajnim prolaznicima. Svaki dan ista gužva, ista odmjeravanja i isti prijezir. Tako je to u velikom gradu.

Probijam se kroz gužvu jedva hvatajući nešto zraka. Uzdah. Izdah. I tako ispočetka. Čisto da preživiš. Težak zrak teško se konzumira. Gotovo naočigled prljav i opipljiv, a znamo da to nije slučaj sa zrakom. Ne bi trebao biti. Sa slušalicama na ušima često odlutam. Prebacim se u neki drugi svijet, u neko drugo vrijeme.

Na trenutak sam odlučio spakirati kovčege i otići. One male mentalne kovčežiće u glavi koje povremeno preseliš na Havaje. Sjediš pod palmom i piješ kokosovo mlijeko. Ja nisam otišao na Havaje. Havaji su već isfurani, a i nisam neki pretjerani ljubitelj ljeta, sunca i plaža. Više volim jesen. Volim otpalo lišće, kišu i džempere.

Otišao sam u Liku. Vratio sam se u svoje selo. Došao sam u Stajnicu. Raspakirao kovčežiće i legao u staru gostinjsku sobu. Rolete su bile spuštene, a kišilo je intenzitetom duplo jačim od onog u Zagrebu. Drveće se ljuljuškalo kao dida kada se u prelu zadrži do kasnih večernjih sati, a grane su pričale priču. Otvorio sam prozore, pa svom silinom udahnuo malo svježeg zraka. Hladnog. Toliko hladnog da sam ga mogao osjetiti u grlu. Došao je s Velebita. Pročistio mi je sinuse i omogućio da spavam zatvorenih usta. To inače ne radim. Ne u Zagrebu.

Baka me ispraća iz kuće, dajući mi neke novce za užinu i upozoravajući me da nipošto ne smijem biti gladan. Provjerava slojeve moje odjeće i ne baš odobravajući pušta me da krenem. Takve su bake. Četiri džempera i dvije jakne ne bi bile dosta. Tri sendviča u torbi također, neka se nađe još novaca ze četvrti.

Odlučio sam prošetati. Bio je to isti onaj put kojim idem do faksa, ali ovaj put dolazim iz Stajnice. Idem pješice. Obuo sam tenisice i uzeo kišobran. Zaboravio sam da tenisice za ovo vrijeme nisu najbolja opcija. Za tili časak noge su mi bile mokre. Tako je to u mojoj Lici. Nema veze. Ne smetaju mi ni mokre noge. S veseljem sam pratio zvuk vjetra, a nekoliko seoskih pasa pratilo je moj korak. Radovali su mi se. To nije slučaj s ljudima. Ne ovim u Zagrebu. Tako sam prošao pored posljednje kuće u selu. Seoski starješina digao mi je ruku, onako srdačno poželivši mi dobar dan na fakultetu.

Trenutak je završio. Trgnuo sam se. U Zagrebu sam. Nema Stajnice, nema pasa i nema seoskog starješine. Tek ljudi s kišobranima, ljutitog pogleda i brzog koraka. Bilo mi je lijepo putovati između dva svijeta. Lijepo mi je naći se između dva trenutka. Lijepo mi je bilo odsanjati ih. Budan, a ipak, znajući da ću se vratiti u svoju Liku, pogledati na Velebit i zagrliti ga. U tom hladnom zagrljaju pronaći ću mir, a mir je baš ono što nekada trebam.