"I will always love you" - priča o Gabrijeli Holjevac

Evo kako sam obećala nastavak mojih priča o uspješnoj djeci i mladima se nastavlja...
Objavljivala sam najave za manifestaciju „Otočki val“ od 2012.godine, ali priča i dojmovi prve pobjednice iste manifestacije, Gabrijele Holjevac iz Jezerana, tek je sada ovdje.

Pjesmom „I will always love you“ koju je izvela na finalnoj večeri pokazala je sve svoje glasovne mogućnosti, izmamila suzu u oku svih koji smo tada bili prisutni, osvojila članove žirija i...ma evo, neću otezat, nego vas „prepuštam“ Gabrijeli...
 
 „Ja sam Gabrijela Holjevac, imam 14 god., idem u 8. raz., a rođena sam 02.09.2000. god. u Ogulinu. Pjevanje volim oduvijek, prvi put sam stala na "scenu" u 3. ili 4. raz. kada sam na božićnoj priredbi pjevala "Zvončiće". Međutim, pjevanje mi nije jedina zanimacija. Također sam član ritmičke grupe "Think Pink" koju vodi nastavnica Ana Šporčić. Uz to pomalo slikam, fotografiram za školsku web stranicu i za sebe i ,ono najvažnije, učim.
Prije dvije godine, 2012. god. sam sudjelovala na natjecanju "Otočki val" i odnijela prvu nagradu.Nisam se previše nadala tome, ali naravno bila sam sretna. Na "Otočki val" me prijavila nastavnica Branka Pavlović, kojoj sam jako zahvalna na tome. Od Otočkog vala se puno toga promijenilo, mnoga vrata glazbenog svijeta mi je otvorio... Upisala sam se u glazbenu školu i završila dvije god., a na trećoj sam nažalost morala odustati jer su mi termini bili dosta kasno i imala sam jednu veliku obavezu, kao i danas, školu. Sad nastupam tu i tamo na kojekakvim priredbama u školi i u Otočcu.
Moji planovi za budućnost uglavnom su vezani ili za medicinu ili putovanja te s tim u vezi planiram i upis u srednju školu. Medicinska ili zrakoplovna za sada su mi jedina vizija, a nadam se da će nešto od toga postat i stvarnost. Osmi sam razred i stoga su i upisi vrlo blizu.
Ako upišem medicinsku, tada bih i dalje išla u tom smjeru i na specijalizaciju na području psihijatrije, a i vjerojatno bi otišla iz Hrvatske...  Engleska ili Švedska su mi vrlo primamljive..
Ako upišem zrakoplovnu, tada bih to bilo u smjeru zanimanja stjuardese.
Svi putevi u kojima se vidim uglavnom su izvan granice Hrvatske.
Ja zapravo više od ičeg želim postati pjevačica, ali...moram se okrenut nečem „realnijem“ i nečem od čega se može živjet. Pjevanje je bilo i ostat će moja velika strast bez obzira što bila, s čim se bavila i gdje bila.“

VIDEO - OTOČKI VAL 2012. - GABRIJELA HOLJEVAC
 

Za pripremu ovog članka kontaktirala sam i gospođu Vericu Dasović, čije je ime vezano za organizaciju svih kulturnih i društvenih događanja u Otočcu.
 
 "Draga publiko, dragi gosti, dragi roditelji, poštovane dame i gospodo..dobrodošli na finalnu večer prve sezone Otočkog vala ...manifestacije za djecu i mladež....
 
Itd..itd... tako je to bilo prije dvije godine kada sam privodila kraju prvu sezonu Otočkog vala .
 
Manifestacija koja će u mom srcu ostati dok sam živa.
 
Zašto?
 
Djeca.. ona su razlog.. da djeca!
 
 Čista, neiskvarena mala bića koja su na dan audicije , koja je započela mjesec dana prije finalne večeri, došli u moj ured kako bi se prijavili i otpjevali ono što vole.
 
I tako malo po malo svi lagano pjevuše, prolaze.. sretni oni, a sretna sam i ja.
 
Čak sam se uhvatila u poziciji kao oni na Xfactor,ali rekoh sebi.. ma daj.. di si ti od njih???
 
Kroz glavu su mi prolazile sve one zvijezde koje su suze puštale... Nebitno, recimo.
 
No, dolazi jedna mala djevojčica iz Osnovne škole Luka Perković Brinje.
 
Kako je opisati?
 
Malena djevojčica, pomalo mršava..u glavi mi prolazilo..mhm..tanjušan glasić..
 
Reče ona , naravno po domaćem naglasku : Ja bi pivala Beyonce ..Listen!
 
Ahaa.. rekoh..i pomislim.. ma kud baš BEYONCE??
 
Naravno.. procedura nalaže.. ajmo matricu.. pustim ja.. djevojčica stane , udahne i počne!
 
Mir, tišina.. prolama se glasić.. neee glasić.. ajmeeee narode moj jel to mogućeee... pa ovo je BEYONCE u malom!!!!!
 
Koža mi se počela ježiti.. zar je moguće? Suze me izdale, pogledam u djevojčicu.. ne , nemogu ... ovo nije moguće..
 
Završi pjesma , ja se još uvijek , kako bi naši stari reki, krivin (plačem) !
 
Dušo kako si rekla da se zoveš?
 
Gabrijela!
 
Hvala ti , sad vjerujem što znači kada glas pogodi tuđe emocije!
 
Iako nisam smjela , ja sam već imala pobjednicu!
 
I da, moja mala Gabrijela je odradila sve ono što sam i očekivala. Prekrasno malo stvorenje , gigantskog glasa osvojilo je stručni sud! U povijesti zapisana kao prva pobjednica Otočkog vala!!!
 
Tko sretniji od mene , tko sretniji od nje !!!
 
Što reći ili napisati za sam kraj.. Ništa!!!
 
Gabrijela je tu i još uvijek dio ove manifestacije, ona je dio mene.."

 

Što mi pri samom kraju ovog članka preostaje nego reć : Gabrijela, kao što si i sama rekla, što god radila u životu, pjevanje je jednostavno dio tebe. Izuzetan talent s kojim si se rodila i s kojim ćeš živjet.
 
Zasigurno očekuješ i osvrt svoje bivše nastavnice, a ona će ti reć tako malo, a tako puno:
 
                                                  „I will always love you“
 

Male sredine rađaju velike ljude

Hrvatska je dala svijetu zvijezde od izumitelja poput Nikole Tesle, nobelovce poput Lavloslava Ružičke, (...) pa do sportaša poput Janice Kostelić, Dražena Petrovića ili Davora Šukera.
 
Ova priča koja slijedi u nastavku, jedna od mnogih koje će uslijediti, rezultat su moje želje za predstavljanjem djece, mladih ljudi, velikih talenata o kojima se priča i koji postižu velike uspjehe, a koji su iz naših malih ličkih sela. Možda sam mogla svih stavih u jednu priču, ali nisam...jer iz dana u dan ispliva na površinu novo ime, nova brinjska, ali i državna nada, s umjetničkog, znanstvenog, sportskog i dr. područja. Upravo zato zaslužuju svaki svoj zaseban prostor na našoj web stranici.
 
Dakle, ovo je priča o prekrasnoj mladoj dami, koja nije zaslužila ovaj članak i pozornost samo svojom ljepotom nego i vrhunskim sportskim postignućem. Neću prepričavat, kao što i inače to ne volim radit, nego vam priložit dopis mlade nade TKD Brinja... 
 
"Zovem se Andrea Galetić, rođena sam 08.03.1999. u Ogulinu.
Taekwondo-m sam se počela baviti od 5. razreda. Tada nisam ni znala što je
to, ali s vremenom mi se taj sport počeo sve više svđati.
Znoj i upor na treninzima se ipak isplatio,a na natjecanjima smo to i pokazali.
2011. godina mi je bila više nego odlična, bila sam 3. na Kadetskom prvenstvu Hrvatske. S takvim rezultatom bila sam nagrađena stipendijom, koja je i ujedno prva takva u povijesti Brinja.
To mi je davalo sve više volje za radom na treninzima i evo i dan danas se sjetim toga i iskreno sama sebi se divim što sam došla do ovog mjesta gdje jesam!

(slike preuzeta sa Općina Brinje)


No nije rad bio samo na treninzima već sam i svako slobodno vrijeme provodila trčeći po šumama. Razgibananje je bilo obavezno svaki dan! Slobodne trenutke nisam provodila beskorisno već se vozila na rolama ili biciklu.
Eto, danas sam već više, crveni pojas i pripremamo se za pogalanje u 1.mj. za crni.
Ovaj vikend je Juniorsko prvenstvo Hrvatske i pripremala sam se za to 4 mj.
Nadam se da će dobro proći i da će bit još koja pobjeda u nizu, jer mi svaka pobjeda diže sve veću želju da daljim treniranjem. Svaki dan pomislim i na svoju budućnost u Taekwondo-u u kojoj se vidim kao trenerica kluba jer bi željela svo svoje znanje prenijet na druge, na buduće mlade nade Takeowondo-a.
Zahvaljujem svojem bivšem treneru Nikoli Pemperu (zamjenik Taekwondo saveza Ličko-Senjske županije i  dopredsjednik Taekwondo saveza) na svom uloženom znanju koje je prenio na mene, te koji je prepoznao i izvukao iz  mene talent prema ovom sportu. Također zahvaljujem i predsjedniku kluba Milanu Bolješiću, sadašnjem treneru Miroslavu Došenu, a najviše svojim roditeljima koji me u tome naviše podupiru." 
 
Inače sam vrlo sentimentalna, a pogotovo kad je riječ o mladim ljudima koji su ujedno i moji bivši učenici i koje uvik gledam kao djecu i prema kojima ne mogu bit objektivna ni da hoću. Stoga mi i svaka ovakva vijest izazove posebne osjećaje, ali i ponos. Što ima ljepše i jače i uzvišenije nego čut da je dijete, s kojim si surađivao u odgojno-obrazovnom procesu, u svom životnom usponu i što je najvažnije od svega da je isto to dijete ostalo upravo onako skromno i ponizno kakvo je i bilo. I to je najvažnije od svega! 
 

(slika preuzeta sa Glas Gacke)


Andrea, imaš podršku i uže i šire zajednice, zato samo naprijed i nikad nemoj prestat bit upravo takva kakva i jesi: dobra,  plemenita, vrhunska sportašica!

Posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

na dan Male Gospe 08. rujna 2014. (ponedjeljak)

gdje su nazočili Sv.Misi

 

Malo dobrih ljudi

Svi ste već primijetili da su moji članci uglavnom ispunjeni pojedincima, malim ljudima kojinisu svjesni  svojih vrijednosti i svoje zapravo veličine i koji zaslužuju da se o njima priča ne samo zbog njih samih, nego da bi nam svima bili uzor.
 
Izuzetna mi je čast čut, vidjet, a još ljepše znat da su baš takvi ljudi u mojoj blizini, stoga i ovi članci koje objavljujem samo su znak divljenja, pažnje i podrške da nikad ne padnu u kušnje pod bremenom teških vremena. Ovo je samo jedna priča, a vjerujem da njemu, čovjeku kojem je u obliku ovog članka posvećena, ona ne znači ništa osobito i da je njemu njegov čin, ovaj događaj koji je došao do medija, jednostavno njegov stil života i odraz vrijednosti koje ima usađene u sebi i do kojih drži,  a koje su u današnje vrijeme poput čuda.
 
Davor Mesić – Pikula (39) iz Križpolja čovjek je kojem je bankomat doslovce sam izbacio novac u vrijednosti 1000,00kn u trenutku kada je pokraj njega prolazio u Otočcu. Zastanite na trenutak i upitajte se što biste vi učinili da vam se tako nešto dogodi? Prolaziš pokraj bankomata i vidiš kako „cure“ novci. Mislim da ovaj čovjek nije niti razmišljao što učinit nego je novac uzeo i odnio u banku od čijeg je voditelja dobio samo „Hvala!“. Prilikom pripremanja ovog članka iz razgovora sa samim Davorom u misli su mi zasjekle ove riječi: „ Znaš što me baš boli oko svega toga? Zamolio sam u banci da taj novac doniraju u humanitarne svrhe odnosno za poplavljena područja u Slavoniji. Oni su na to izjavili da to mogu samo prikazali kao višak u bankomatu i to je to! E u tom trenu sam se upitao jesam li uopće dobro učinio što sam taj novac vratio banci jer će ga netko stavit sebi u đep.“
 
Davorov čin nije ostao nenagrađen jer je samo nekoliko dana kasnije baš isti taj iznos osvojio u jednoj kladionici. Čak i da se nije taj dobitak ostvario, znam da bi on svejedno bio zadovoljan jer je jedan od onih ljudi koji znaju da je oteto prokleto i njegov miran san i čista savjest vrjedniji su od svih ti novaca.
 
Evo svu me trnci prolaze od samih misli u kojima pokušavam rekonsturirat sav taj događaj. I onda mi netko ide reć Bog ne postoji. E pa dragi moji živite kako znate, (ne)vjerujte u što hoćete, ali meni baš ovakvi slučajevi, događaji, iz dana u dan govore „Onaj gore sve vidi i svima vrati po zaslugama, prije ili kasnije,pa što god tko mislio!“.  
 
Davore, svaka čast što si usprkos ovom vremenu u kojem živimo, pokazao da se isplati bit čovjek i što si svima nama dokaz da ipak u moru nemorala, kriminala, bahatosti i licemjerja ipak ima i malo dobrih ljudi.

 

DIo preuzet sa: Lika clubbing
 

Ličko prelo 2014.

 

Misa za vlč. Milu 28. rujna 2014. u 16:00 u franjevačkoj crkvi na Kaptolu

U nedjelju 28. rujan 2014. u 16:00 u crkvi Sv. Franje Asiškog u Zagrebu, Kaptol 9 biti će služena sveta misa za pokojnog župnika zavaljske župe Milu Ivančića.

Mile Ivančić je rođen 29. rujna 1935. u Međudražju. Roditelji su mu bili Grgo i Ana r. Prša. Za života predano je odnašao župničku službu u župama Donje Jelenje ( 8 mjeseci), Jezerane, Stajnica i Lipice (33 godine) i Zavalje (16 godina). Smrtno stradao 8. veljače 2013. u Zavalju.

Izvor

 

"Svaka priča ima više priča" - ll.dio

Evo baš kao što i sam naziv onog mog članka kaže „Svaka priča ima više priča“, zato i slijedi očekivani nastavak. Upravo to mi je bio i cilj, čut sve strane o Mandaleni. Dakle, već pretpostavljate čija priča slijedi u nastavku… Od samog organizaotora Ivice Murkovića – Mure. Moram priznat da nakon razgovora s njim, moje mišljenje prema tom čovjeku sada je još i veće i snažnije jer je samim prisutupom dokazao i pokazao kako je doista velik čovjek. Samo nekoliko dana nakon objave već navedenog članka uslijedio je njegov poziv. Moram priznat da na prvu najprije nisam niti slutila tko me zove, a onda kad se predstavio, prva pomisao bila mi je „Sad ću dobit jezikovu juhu“, no ono totalno neočekivan tijek razgovora… Pokušat ću ga donekle citirat i iznijet njegovu priču o svemu...

„Draga Branka, prije svega želim ti se zahvalit na svemu što pišeš i objavljuješ na našem webu. Vidi se da ti slušaš glas naroda i iznosiš sve što čuješ kao i svoja mišljenja,  na čemu ti veliko hvala. Zadnjim člankom potakla si me da ti se javim i da i ja javno progovorim o svemu oko Mandalene i općenito oko organizacije bilo kakvih događaja u našoj Stajnici. Želim se najprije osvrnut na odgovore iz upitnika svog velikog prijatelja Predraga… Slažem se sa mnogo toga što je naveo i cijenim mišljenje svakoga,  ali eno onaj dio koji se tiče turnira u čast našem pok. Zdravku Vukoviću… Znate li da sam ja taj koji sam ga prije nekoliko godina  osnovao i pokrenuo? I dan danas bi se taj turnir održavao da se nije prije par godina dogodilo da sam baš u to vrijeme bio na terenskom radu u Dubrovniku i kada sam zapravo sve već izorganizirao i molio dečke iz Stajnice da održe taj turnir jer ja fizički ne mogu bit na dvije strane, njihov odgovor bio je <Mi to ne možemo bez tebe>.  I sami znate kad jedne godine nešto preskočite da je to teško ponovno obnovit,a  tako bi bilo i sa Mandalenom, da ijednu godinu preskočim sa organizacijom, zatrnula bi se i ta proslava. Vjerujte da ja dok sam živ i dok me zdravlje bude donekle služilo organizirat ću bar taj događaj, a uvik će bit onih koji će me u tome podržavat, kao i onih koji će mi iza leđa gunđat. Da se razumijemo, ja baš nikakve materijalne niti financijske koristi od toga nemam. Sve to radim jer to volim, jer volim svoju Stajnicu. Oni s kojima se više čujem i družim znaju da sam na burzi, da je situacija jako teška, ali ovaj moj vedar duh i dobra volja i druženje s ljudima najveće mi je bogatstvo na kojem bi mi mnogi zavidjeli i zavide. Da gledam samo na sebe nikad ništa ne bi niti pokretao niti organizirao. Pogledajte evo samo usput nekoliko primjera zbog kojih bi mnogi da su na mojem mjestu digli ruke od svega…Moja supruga pjeva naše ličke pjesme koje se slušaju širem lijepe naše, a da ne govorim izvan granica i prekooceanskih zemalja. Okolna mjesta često je zovu na razna lička okupljanja, a recite mi kad je zadnji put pjevala u našem kraju i za naš kraj? Naravno da mi je krivo i žao što je tome tako, ali eto, nije me to pokolebalo. Ne sramim se svog financijskog stanja niti bi ikad iz čega izvlačio osobni interes, što se ne može reć za vodeće ljude našeg sela. Posebno me dirnuo događaj na jednoj od prošlih Mandalena kada smo primili donaciju od cca 700,00kn s naglaskom <za crkvu>, a taj novac došao je u privatni đep . Mislim da se svi sjećate tog događaja.  Evo neću dalje dužit…mislim da iz svega ovoga možeš zaključit kakav sam čovjek i da bez obzira na svoje stanje (teška financijska situacija uslijed nezaposlenosti), ne posustajem niti pomišljam na prestanak organizacije Mandalene jer je to za moju Stajnicu i sve ljude dobre volje kojima je doista stalo do našeg sela. Na kraju moram još samo istaknut veliku podršku od sponzora, bez kojih bi jako teško i nikako sve i organizirao, a od kojih su najveći pilana „Zlatko-Commerce“ i „Holjevac“,  općina Brinje i brojni drugi ugostiteljski i trgovački obrti i pojedinci diljem lijepe naše, koji mi nadam se neće zamjerit što ih sve ovdje ne nabrajam. Eto, Branka, hvala ti još jednom na svim objavama, a posebno eto ova posljednja koja me potaknula za ovim javljanjem.“

Ehhh, ne znam jesu li vas Murine riječi dotakle, ali mene jesu tim više što ga potpuno razumijem. I sama sam često na udaru kritika, ali znate kako bi naš narod rekal „Ki će vrag svimi udovoljit“. Treba bit uporan, treba bit svoj, naravno u želji i nastojanju da činimo dobro, a nikom (namjerno) zlo jer unutarnje zadovoljstvo čovjeka nema cijenu niti se može mjeriti s bilo kakvim materijalnim dobitkom.

Evo što na kraju reć nego, nadam se da smo sad tek otvorili razmišljanje o Mandaleni, te o pripremama bilo kakvih “ eventa“  u našem zavičaju. Nadam se da će svi oni koji sve to promatraju sa strane bit podrška pokretačima jer naizad sve je to za svih nas koje nešto posebno veže za naš kraj, bili u našoj Stajnici ili ne.

 

P.S.  U razgovoru, Mura mi je spomenuo da ima mnoštvo fotografija i video zapisa, stoga jedva čekam da stignu do mene i da ih podijelim sa svima vama.

Ukoliko imate bilo kakve prijedloge, bilo o Mandaleni ili bilo čemu vezano za naš kraj; ako nešto želite podijelit s javnošću i da bude objavljeno na ovom našem webu, slobodno se javite na brankap83@net.hr . No dobro, nemojte me samo pitat kadi je čija meja jer vam tu neću moć pomoć. 

 

 

 

  

Svaka priča ima više priča

Često smo spominjali Mandalenu ovo ljeto, od priprema, najava, sponzorstva... Ja osobno gdje god pišem ili spominjem Mandalenu, dajem pohvalu, prije svega, svima znanom Muri i divim mu se što ne posustaje u organizaciji bez obzira na teška vremena.

 No, postoji još jedna strana priče o Mandaleni o kojoj jos nismo javno progovorili niti o njoj pisali, a to je ona samih sudionika malonogometnog turnira. Napisala sam upitnik i poslala ga jednom od dugogodišnjih nogometnih igrača i usuđujem se reć nedovoljno iskorištenom nogometnom talentu, a ove godine samo gledatelju, Predragu Perkoviću iz Stajnice.

Zašto je odustao od igranja za Mandalenu, kako je sve to nekad bilo i što
savjetuje, pročitajte u nastavku....

Napomena: odgovori su citirani, dakle u izvornom govoru Stajnice.

 1.Kako je nekad, kad si ti bio mali, izgledala proslava Mandalene?
Bilo je puno lipše nego sada jer je bilo puno mladih u Stajnici pa smo
se družili i putovali po ostalim proslavama pa su oni uvik dolazili k
nama.Zato je bilo puno lipše i zabavnije.
Poslije nogometa,fešta je bila kod Dvora.Nije bilo kao i danas bendova nego
su svirali i pivali domaći ljudi koji su znali razveselit narod i proslavit
taj naš blagdan.

 2. Kad si počeo igrat nogomet?
Nogomet sam igral od malih nogu a na turnire sam počel ić sa 13 godina

3. Koliko često ste imali treninge (dal samo prije Mandalene ili tokom cijele god)?
Obavezno kad se polje pokosi onda su počimali treninzi,znači misec dana
prije Mandalene

4. Tko je ti je najveći nogometni uzor (koji igrač)?

Sada i nemam nekog uzora ali prije su to bili igrači koji su igrali
pravi nogomet (Slišković,Mlinarić,Deverić).

5. Igraš li jos uvijek nogomet? Ako da, koliko često?
Igram ali jako malo jer nema više stare ekipe a ova mlađa generacija su
blago rečeno netalentirani da bi sa njima gubil živce
5a ove godine nisam igral upravo radi toga

 5.a Jesi li ove god igrao na malonogometnom turniru?
Ove godine nisam igral upravo radi toga

6. Kako ti se čini sama organizacija s obzirom da je država u recesiji  odnosno osjeti li se kriza na nog.terenu, na polju među gledateljima i  posjetiteljima?
Što se tiče organizacije svake godine ja sve gora i gora.Prijavljuje se sve manje ekipa ali mislim da to nije zbog krize nego organizacije,ne samo turnira nego i proslave.

7. Mnogo je mladih dečkiju talentirano za nogomet. Imaju li u ovom kraju priliku za napredak i razvoj svog talenta?
Ima dosta talentiranih ali nemaju priliku razviti svoj talent i
pokazati se jer ih nema tko stručno unaprijediti i pomoći da se dalje probijaju,nažalost.

 8. Ima li Stajnica dovoljno zainteresiranih za oformit ekipu?
Nažalost nema jer nema mladih koji bi igrali.

8.a Kada je zadnji put (koje otprilike god) imala Stajnica ekipu na turniru za Mandalenu?
Ratnih godina je bila ekipa koja je igrala nogomet za Stajnicu a zadnja ekipa je prije tri,četiri godine osvojila drugo mjesto. To je zadnji pehar koji se čuva među ostalim peharima u Zipp-u.

9. Što misliš, hoće li malonogometni turnir opstat i u budućnosti?
Mislim da hoće ali nikad više ko i prije.

10. Imaš li koji savjet za organizatora ili općenito ljudima u vezi  proslave Mandalene?
Savjet organizatoru da podrži ekipe koje dolaze na turnir boljim uvjetima prije svega financijski jer kroz koju godinu mislim da će se ukinuti turnir.
Mislim da će se puno ljudi složiti sa tim da je ovo naše područje bilo u ratnim nedaćama i kad dođu na proslavu da bi rađe slušali naše domaće pisme nego cajke i užičko kolo.
Žalosno je to ča naši mladi nemaju poštovanja prema tim ratnim godinama,jer su se i njihovi očevi borili za domovinu.Mnogi Stajničari a i drugi naši susjedi iz okolni mjesta se sjećaju da se prije nekoliko godina održavao i memorijalni turnir za Zdravka Vukovića – Šaru, ali nažalost toga više nema jer i ovo mladih ča ima u Stajnici ne bave se sa sportom.

 

Svaka priča, događaj, ima više priča...inače ne volim zabadat nos u nešto što me se ne tiče, ali događaj poput naše Mandalene treba se ticati svih nas,zato je svaki glas, kritika, pohvala, primjedba, bilo što dobro došlo. I upamtimo jednu stvar:

NE MOŽE JEDAN ČOVJEK PROMIJENIT SVIJET, ALI MOŽE POTAKNUT DRUGE DA SE TRGNEMO I SVI ZAJEDNO NEŠTO UČINIMO!

 

Posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

ORGANIZIRA

posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

na dan Male Gospe 08. rujna 2014. (ponedjeljak)

gdje će se nazočiti Sv.Misi koja započinje u 11.00 sati

 

Polazak iz Zagreba je u 7.00 sati s parkirališta južne strane Zagrebačkog velesajma.

Cijena puta je 100.00 kuna (uključen prijevoz i ručak)

 

Prijave puta kod Katarine Kolaković do 02.09.2014.
na mob.: 091 570 4227

Komemoracija poginulim policajcima na Žutoj Lokvi

Preuzeto sa: http://www.lika-online.com/komemoracija-poginulim-policajcima-na-zutoj-lokvi/

Žuta Lokva – Na raskrižju glavnih cesta od Brinja prema Senju i Otočcu, u Žutoj Lokvi, ispred kapelice Sv. Križa, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te misom zadušnicom obilježene su 23 godine od pogibije četvorice hrvatskih redarstvenika Dragutina Toljana, Milana Vranića, Vinka Krznarića i Zdravka Vukovića koje su 24. kolovoza 1991. godine iz zasjede, mučki ubili srbočetnički pobunjenici iz automatskog oružja i ručnih bacača.
Komemoraciji su nazočila brojna izaslanstva, obitelji poginulih, kolege policajci, jedini preživjeli policajac iz tog događaja Darko Murat, dožupani ličko senjski Ivana Tomaš i Sanjin Rukavina, predstavnici grada Otočca, Senja, Općina Brinje, Plitvička jezera, Karlobag, brojne udruge proistekle iz Domovinskog rata, načelnik Uprave Policije Krunoslav Borovac sa suradnicima, predstavnici MUP-a, HV-a, Rok Kiković i Joso Nikšić predstavnici Hrvatsko-Njemačkog društva koji su pridonijeli da se ovo i druga spomen obilježja ostvare, predstavnici brojnih institucija te mnogi drugi…
Prisjetimo se kolovoza 1991. godine. Ostat će zapamćen u svijesti hrvatskog naroda po mnogim mučkim, zločinačkim napadima srpskih pobunjenika udruženim sa agresorima JNA, na tek stvorenu, neovisnu hrvatsku državu s ciljem njezina porobljavanja, okupiranja i stvaranja velike Srbije. Na današnji su dan, prije 23 godine, kobnog maglovitog jutra 24. kolovoza 1991. godine kao policijska ophodnja, koju su činili pokojni Drago Toljan, Zdravko Vuković, i preživjeli Darko Murat te pričuvni policajci Vinko Krznarić i Milan Vranić upućeni službenim policijskim vozilom u redovnu službu nadzora i regulacije prometa na tadašnju raskrsnicu magistralnih cesta Brinje-Otočac-Senj. U 09,45 sati nakon što su se kratko zadržali na raskrsnici dežurni službenik Policijske Ispostave Brinje uputio im je poziv da se vrate u Ispostavu. Neposredno nakon što je svih pet policajaca sjelo u službeno policijsko vozilo, na njih je iz zasjede na podmukao i okrutan način otvorena žestoka pucnjava iz dugog automatskog naoružanja i ručnih raketnih bacača od strane terorista i paravojnih formacija tkz. SAO Krajine. Već prvi hitci pogodili su i usmrtili Zdravka Vukovića, Vinka Krznarića i Milu Vranića a teško ranili Dragu Toljana i Darka Murata. Ranjeni policajci Drago Toljan i Darko Murat pod jakom rafalnom pucnjavom uspjeli su se izvući iz automobila i zakloniti iza njega, te je preživjeli Darko Murat pokušao uzvratiti vatrom, no nakon opaljenja nekoliko komada streljiva, uslijed oštećenja spremnika puške, došlo je do njenog zatajenja. Po terorističkim je rafalima uspio pretrčati cestu i od mještana Žute Lokve zatražiti pomoć. Ranjeni Drago Toljan uslijed zadobivenih ozljeda preminuo je kraj vozila. Uslijed ovih tragičnih i dramatičnih događanja hrvatski je narod posao svjestan koliko će teška i bolna biti borba za hrvatsku neovisnost i slobodu. Nitko nema prava na zaborav, jer njihova žrtva obvezuje sve nas na trajno sjećanje, da se nikada ne zaboravi to teško ali herojsko razdoblje naše povijesti kada je stvarana suverena, neovisna, moderna hrvatska država. Pali hrvatski redarstvenici, policajci svjedoče da su pripadnici MUP-a prvi stali u obranu hrvatske Domovine a iz MUP-ovih postrojbi kasnije tijekom Domovinskog rata, rodila se Hrvatska vojska i Hrvatske oružane snage. Ne smijemo zaboraviti da je hrvatska policija izrasla u Domovinskom ratu i da iz tih ratnih vremena nosimo zalog i obećanje prema našim prijateljima i kolegama poginulim na hrvatskim bojištima. S dužnim pijetetom treba se prisjetiti i ostalih, u to vrijeme mučki iz zasjede ubijenih pripadnika PU Ličko senjske PP Otočac, kada je ubijen pričuvni policajac Slavko Cetinjanin, na kontrolnoj točci u Brlogu 19. srpnja 1991. godine, pa potom, svega šest dana kasnije u monstruoznom zločinu na Markovcu kada je u zasjedi, sačekana policijska ophodnja, u kojoj je ubijen Dragan Šepac. Prisjetimo se i 32 stradalih pripadnika PU Ličko senjske. Žrtva koju su dali za obranu Domovine je nemjerljiva a nama je dana morala ali i profesionalna obveza da se s ponosom i pijetetom sjećamo njihove čestite uloge u Domovinskom ratu i da se takva njihova uloga nikada ne zaboravi. Samo zahvaljujući njihovoj žrtvi mi danas živimo u slobodnoj, demokratskoj i europskoj republici Hrvatskoj.
Svetu misu zadušnicu za poginule hrvatske redarstvenike predvodio je vlč. Mario Vazgeč, župnik župe Križpolje i vojno policijski kapelan Ivan Blaževac, uz pjevanje crkvenog zbora Brinje.
Dražen Prša