VUKOVAR... - Hrvoje Borić

Mladić koji me oduvijek oduševljavao svojim pjesničkim darom, ostavio me bez teksta i današnjim postom na fb profilu...pjesma za Vukovar...

Prije 20-ak godina, Vukovar je pao 

Ja još nisam bio rođen

i o tome ništa nisam znao

Ali sada znam sve,

ko je bio, kada i gdje 

Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne

Znam za heroje naše,

da za Hrvatsku su život dali

Za Hrvatsku našu ti heroji su pali

Da sada ja, i prijatelji moji

Slobodno šetamo i da se nitko ne boji

Hrvoje Borić

 

Prerano za blagdansku atmosferu?

Ne mogu da se ne osvrnem na ukrase koji već lebde po trgovačkim centrima i ulicama gradova. Uskoro će krenut i one srcedrapajuće reklame za humanitarne akcije, pozivi, apel "pomozimo najsiromašnijima" itd...od čega me glavi boli čim se sitim što nam slijedi u prosincu. 

Pitam ja vas, kadi su svi ti veliki pozivi na humanost tokom cijele godine?! Po medijima se vode rasprave jel prerano za ukrašavanje?! Koga briga hoće li bit mjesec ili jedan dan prije Božića?!

Ako ti ukrasi označavaju početak humanih akcija e pa onda nek počnu u siječnju i traju do prosinca!

Naravno da ne možemo promijenit razmišljanje cijelog svijeta, al jedno možemo sigurno: SVOJE! Nije sve u materijalnom pomaganju. Koliko je starih oko svih nas koji su sami i koji vape samo da ih netko posjeti i prozbori s njima par riječi; uzmite ogledalo pa se pogledajte tu i tamo kakvu facu imate prolazeći cestom, kad ste se posljednji put nekome starijem ili tužnom ili vidno nesretnom i zabrinutom, u prolazu samo nasmiješili, a kamo li, ne daj Bože, pozdravili sa jednim "dobar dan"?!

Razmislite o ovome ljudi, ako i nemate kad, a onda možda u trenutku kad stupate nogom ili šljukom na autobusnoj stanici čekajuć autobus ili možda u redu za bankarski šalter ili u redu na benzinskoj...toliko je situacija kada imamo vremena i za razmišljanje i za prozborit s ljudima oko sebe par lipih riječi, a mi ga potrošimo psovat ovima ispred nas sve po spisku ili složimo namrgođen i bisan zraz lica da ako bi nas ki ča i pital, boji se i pisnut da ga ne odalamimo.

Dakle, odgovor za naslovno pitanje...JA SAM ZA "BLAGDANSKE UKRASE" TOKOM CIJELE GODINE!

 

U Otočcu otvorena izložba o Velikom ratu

U izložbenoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta otvorena je izložba arhivskog gradiva Državnog arhiva u Gospiću, pod nazivom „Lika u Velikom ratu“. Izložba je upriličena povodom stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata, a brojno posjetiteljstvo je moglo vidjeti mnogo starih fotografija iz tog razdoblja, što je sve, dakako, popraćeno i primjerenim tekstom.

 

O Velikom ratu uvodno je govorio dr. Željko Holjevac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, spomenuvši glavnu postrojbu koja je sudjelovala na svima tadašnjim ratištima, od talijanskoga, ruskoga i srbijanskoga, a to je bila 79. pješačka pukovnija "Grof Josip Jelačić", čije je sjedište bilo u Otočcu, popularno nazivana 79. Jelačićeva pukovnija. Holjevac je naglasio da je iz tog vremena Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke tiskala memoare Frane Dubravčića, pod nazivom „Živ sam i dobro mi je“, u kojima se opisuje autorovo ratovanje u Velikom ratu.

Veliku stručnu pomoć ovoj izložbi pružio je Nikola Tominac. O izložbi više na glasgacke.hr.

 

"Došla neka nova moda i u našu Liku..."

Znate nastavak ove pisme čiji je naziv u naslovu? "...svako malo žene lete javnom bilježniku".Znam da je većini ovo izmamilo osmjeh na licu...

Nažalost, u cijeloj Lijepoj našoj takav trend kao da je postao moda.Jel to uistinu tako ili je nešto drugo posrijedi, pogotovo kad je u pitanju Lika,male sredine i općenito sela diljem RH? Ja ću svoja razmišljanja u nastavku teksta posvetit upravo tim malim sredinama.

Znam da su razlozi rastava različiti, al jedan od glavnih je što žene više nisu što su nekad bile. Nekad bi se udavale odmah nakon osnovne škole, samo da ne bi ostale stare cure, u muževoj kući bile su kućanice, majke (uglavnom velikog broja dice), žene, ljubavnice, farmerice, vrtlarice...jednom riječju, SVE, samo jedno ne: obrazovane žene. Na obrazovanje se odmah veže niz ostalih funkcija: zaposlene, odsutne od kuće, viđene, u društvu...itd.I eto odgovora na pitanje zašto se danas toliko brakova razvrgava. Muškarci koji se ne znaju prilagoditi, koji su odrasli u obitelji gdje su majka, baka i sve žene u kući bile samo one žene opisane na početku; takvi muškarci vrlo teško prihvaćaju činjenicu da im je žena poput njih samih, da donosi kući zaradu (bez obzira veću, manju ili jednaku njemu). Koliko god im u početku to čak i imponira, ako su "slabi" i padnu pod utjecaj okoline (u kojoj je većina još također tog starog svjetonazora), tada će se prvotno oduševljenje i ponos polako gasit i prelazit u nešto drugo. S druge pak strane žene ne žele odustat od svojih ciljeva, smatraju da mogu uskladit obitelj i posao, što i je moguće samo uz podršku obitelji, ukućana. 

Hoće li se nać kompromis, hoće li oboje supružnika i dalje moć ostvarivat ciljeve svog "ja", obavljat poslove koji ga čine sretnim i zadovoljnim, koji ga ispunjavaju (...), ehhh upravo o tom kompromisu ovisi i opstanak bračne zajednice. Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva i nažalost koliko god ljubav dvoje ljudi veže toliko s druge strane shvatiš da je za suživot potrebno puno više od ljubavi...puno, puno više. I onda kad vidiš da više jednostavno ne ide i da više nema smisla i digneš ruke od braka...braka u kojem su rođena dica, zašto je onda okolini čudno da se ti ljudi i dalje viđaju, druže?! Zar prestankom bračne zajednice prestaje egzistirat obitelj?! Po razmišljanju starog kova odgovor bi bio "Pa nego! Ako si išla, više se ne smiš pojavit ni blizu." Ma kako da ne. I tu opet ključnu ulogu odigra snaga ljudi kojih se to tiče, tih bivših supružnika, ali i dalje roditelja svoje djece. U mom slučaju, društvo nije moglo odigrat nikakvu ulogu...mislim da ljubav prema djeci jednostavno nadjačava sve! Obitelj je jedina zajednica koja traje i za koju vrijedi "dok nas smrt ne razdvoji"...bez obzira na sve i bez obzira negirali mi to ili bježali od tih roditeljskih prava i dužnosti, ta obitelj jednostavno p o s t o j i !!!

 

Započelo emitiranje serijala "Hrvatska u Prvom svjetskom ratu"

Hrvatska u Prvom svjetskom ratu novi je dokumentarni serijal koji se od 5. studenog počeo prikazivati na Prvom programu Hrvatske televizije. U četiri epizode vodit će vas kroz vojne i političke događaje toga vremena, pružajući uvid u atmosferu koja je prethodila Velikom ratu, uzrocima i tijeku ratnih zbivanja te sudbini Hrvatske i Hrvata u njemu.

U serijalu su korišteni materijali iz Filmskog arhiva Austrije među kojima su i dosad neprikazane snimke iz toga doba. Ratni događaji su predstavljeni i igranim scenama kojima su ilustrirane uspomene hrvatskih vojnika sačuvanih u memoarskim zapisima toga vremena.

U izradi serijala kao stručni suradnik za vojna pitanja sudjelovao je i Nikola Tominac. O serijalu više na: http://www.hrt.hr/prvi-svjetski-rat/

Obilježena 96. obljetnica potonuća broda Viribus Unitis i smrti admirala Janka Vukovića Podkapelskog

Sto godina od potonuća bojnog broda Viribus Unitis (Zajedničkim snagama) i smrti prvoga admirala Države SHS Janka pl. Vukovića Podkapelskog, obilježeni su danas, 31. listopada 2014. svečanim programom u Puli, pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića.

Svečanostita godišnjica početka Prvog svjetskog rata i devedeset i šest je nazočio načelnik Glavnog stožera OS RH general zbora Drago Lovrić ujedno i izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH, viceadmiral Ante Urlić, zapovjednik HRM-a kontraadmiral Robert Hranj, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, predstvnici lokalne uprave i samouprave i drugi. Od strane općine Brinje bio je prisutan načelnik Zlatko Fumić, a od strane ZK Stajnica Nikola Tominac.

O svemu više na: www.morh.hr.

Kapela mirno spava

 Kapela kao da zaspala je,

Svojom mirnoćom kao da počast odaje

Hladnim zrakom ona diše

                                  Za sve drage i bliske

                                          Za sve Ličane kojih nema više...

 

"Smak svita!"

Ovo je priča kolegice, Stajničarke

 čijim se pričama i suradnji nadam i češć

e,a zašto, shvatit ćete već kad pročitate naslov, a tema je nabujala voda u našem zavičaju...

Respekt prema svim poplavljenim područjima Hrvatske u kojima su izgubljeni domovi...sve što su ljudi godinama sticali.

 „SMAK SVITA" (Andrea Halgota)

E, moj narode. Znam ja da vi najviše volite suvremene teme. Ja ću onda početi ovako. Znate li onu:

Selo moje, selo u dva reda,

U dva reda, k'o varoš izgleda.?

E naša vam Stajnica, a bome i Jezerane, ovih dana stvarno izgledaju kao „varoš“. Samo koji varoš? Meni to sve nešto liči na Zadar. Okolo kuće, u sredini – voda. E, voda, voda. 

Znate, voda vam je k'o žena. „Bez nje nikako, a s njom još gore.“ Ali, vjerujte, nije nam do šale. Ima tri dana da smo se svi nešto uzburkali. Volim ja ujutro bacit' pogled na prozor. Rekoh, da vidim je li otpalo lišće. Bože sačuvaj da bi gledala je li „komšiji“ pšenica nikla. I tako, jedno jutro- srndać. Lijep k'o slika. Drugo jutro, kako se po domaći kaže –„prase“. Treće jutro – medo. Četvrto jutro – nije više za gledat kroz prozor. Ali ajde, bacit' ću oko. Kad ono – more. More!!

Je, čak su i životinje primijetile da se nešto događa. Vjerujte mi da je prije par dana u selu stvarno vladao nemir. Onako, imaš osjećaj da nije sve kako treba. Divljač se uzbunila, narod nervozan, a na televiziji stalno spominju neke crvene alarme. Ne valja. Ne valja.Svaki dan u medijima samo čitamo o katastrofama. Iako nisam sigurna da svi isto poimamo katastrofu. Nekome je katastrofa kad mu slabije rodi krumpir, a netko ne kuka ni kad izgubi krov nad glavom. Ali ipak se ponešto može i zaključiti. Ljudi su postali sebični. Baš smo jadni. Pitam se samo koliko je nas u ovim teškim trenutcima zavirilo je li ipak „komšiji“ pšenicu poplavilo. A nismo tog istog „komšiju“ pitali kako mu pomoći. Ljudi moji, previše gledamo sebe, premalo druge. A i ono što ih gledamo, zapravo tražimo neke greške. Zato su nam najiskrenija djeca.

Moj se „dečkić“ najviše zabrinuo. Mučilo ga je jesu li mu se kravice potopile. Sto puta me pitao: „A Breza?“ „A Šarka?“ Kad se napokon otvorila Nova cesta (znate li da je bila zatvorena jučer, dobar dio dana, za sav promet?) i kad je voda prestala teći preko nje, morali smo pojuriti baki na Brdo, da se mali uvjeri da su krave kod kuće. Najslađa mi je ta njegova briga.

Eto, sve se pitam ima li još što da trebate znati. Ma nema. Voda se povlači. Polako, ali bude, kao i svaki put do sada. Iza nje ostaju naše oranice i livade. I opet ćemo za koji dan svi biti u polju. Svađat ćemo se oko „meje“, sijat ponovno pšenicu i psovat kišu i nevrijeme. Ali nemamo se što ljutiti. Trebamo samo zahvaliti dragom Bogu što i dalje imamo krov nad glavom, što još uvijek imamo motivacije, bar za svađu. Ja vam kažem: „Lipo nam je i dobro nam je!“ Kao pravi Ličani ložimo šporet i čekamo prve pahuljice. Opet nekome na radost, nekome na muku, ali svima na lopatu. Ostajte mi zdravo!

Fotografija- Ivica Dumenčić