Predstavnici Elektrolike Gospić u Brinju!

Direktor Elektrolike Gospić Ernest Petry sa suradnicima bio je u službenom posjetu Općini Brinje te se susreo s načelnikom Zlatkom Fumićem. U srdačnom i prijateljskom razgovoru direktor Ernest Petry iznio je podatke da se tokom protekle godine dosta radilo na elektronaponskoj mreži u Brinju pri čemu je uloženo preko 2 mil. kuna.

Kroz razgovor načelnika i direktora dogovoreno je da će ove godine nakon rješavanja imovinsko-pravnih odnosa električna energija stići i do sela Pernari te započeti rekonstrukcija postojeće mreže u Gerićima kako bi se poboljšale naponske prilike potrošačima električne energije naselja Gerići. Za navedene radove sredstva su osigurana.

Načelnik Fumić izuzetno je zadovoljan suradnjom te se nada kako će se ona nastaviti i u budućnosti.

Tekst i slika: FB Općina Brinje

LIKA CLUBBING U POVIJEST ODLAZI, A LIKA CLUB NA SCENU SADA DOLAZI!

Sjećate se članka Ovo je priča o njima: LIKA CLUBBING? Čast mi je i zadovoljstvo predstaviti taj portal opet, ali sada u nešto drugačijem ruhu. Zapravo, ma ništa nije drugačije, ništa se nije promijenilo osim imena. Upravo ono, novo ime, LIKA CLUB, samo po sebi govori da su ljudi koji taj portal vode i suradnici koji ga čine, sada zreliji i da im nije više na pameti samo partijanje i mladenačke ludosti.

Iako, ruku na srce, tko god ih je pratio od samih početaka, može reći "taj portal i ti mladi ljudi nisu odraz đihanja po noćnim klubovima, nego odraz pametnih mladih ljudi koji imaju jasno postavljen cilj".

Dokaz tome je i nastavak rada koji se temelji na istim tim ciljevima, sa brdo informacija, bez crne kronike i politike, samo s novim imenom. Vjerujem da im je ova odluka itekako dobra jer će se u samom tom nazivu pronaći i mladi i stari i bez predrasuda kome se obraćaju otvarati njihove objave i čitati njihove novosti.

Što je o novom razdoblju njihova portala rekao glavni i odgovorni, Ante Fumić, pročitajte klikom na link:

DOBRODOŠLI NA LIKA CLUB!

 

Mi smo vas pratili, prepoznali kvalitetan rad, a pratiti ćemo vas i dalje!

LIKA CLUB SRETNO!

 

STAJNICA 2015.- POZIV ZA SPONZORSTVO

Ivica Murković „Mura“

Organizator malonogometnog turnira

STAJNICA 2015.

 

Predmet: Sponzorstvo turnira

 

Poštovani,

Povodom dana Svete Marije Magdalene već dugi niz godina organiziram natjecanja u tradicionalnim ličkim sportovima (bacanje kamena sa ramena, luk i strijela, potezanje konopa) te malonogometni turnir. Uz natjecateljski dio održava se i narodno veselje uz obilje glazbe, ličkih jela i pića.

I ove godine biti će isto tako.Tradicionalni turnir u malom nogometu STAJNICA 2015. – uz pokroviteljstvo MO Stajnica i poglavarstva općine Brinje održat će se 18. 07. 2015.godine. Na turniru se očekuje dosta momčadi.

Za sudionike u sportskim natjecanjima predviđene nagrade su: novčane, pehari, prijelazni pehari, diplome, priznanja itd.

Očekuje se velik broj posjetitelja.

Cijeli događaj organiziram radi očuvanja starih običaja, tradicije i druženja raseljenih stanovnika toga kraja koji masovno u to vrijeme koriste godišnje odmore i dolaze radi druženja u stari kraj.

Za organizaciju svega prethodno navedenog nije dovoljna samo volja, potrebno je i dosta sredstava, zato vas pozivam na sponzorstvo jer svaka je pomoć dobrodošla, bilo novčana bilo oko priprema (šator i sl.)

Broj računa: Zagrebačka banka HR5524020061100698099

Kontakt broj: 091/9546-616

 

U nadi da ćete se odazvati mom pozivu,

Srdačno Vas pozdravljam!                                                                                    Ivica Murković - Mura

 

Konstituiran Savjet mladih Općine Brinje

U općinskoj vijećnici Općine Brinje u petak 15.svibnja 2015. godine održana je konstituirajuća sjednica Savjeta mladih Općine Brinje.

Na sjednici su jednoglasno podržane i izabrane nova predsjednica i zamjenica Savjeta mladih Općine Brinje. Za predsjednicu je izabrana Ana Vučetić, a za njenu zamjenicu Antonela Perković.

Ostali članovi Savjeta mladih Općine Brinje su Alen Perković, Antonija Krznarić i Dario Šegota te zamjenici članova: Ivana Toljan, Alan Kušanić, Zdenka Movrić, Nikola Blažanin i Tomislav Milaković.
Na održanoj sjednici jednoglasno je donesen Poslovnik o radu Savjeta mladih Općine Brinje.

Tekst i slika: FB Općina Brinje

 

 

Majci među zvijezdama

Uoči sutrašnjeg Majčinog dana, moje današnje razmišljanje naglas posvećeno je upravo njoj, majci. U nastavku prenosim svoj tekst u cijelosti...

 

 

Sutra je dan posvećen majkama, Majčin dan. Moje današnje razmišljanje namijenjeno je upravo njoj, majci. Žena koja te nosi pod svojim srcem 9 mjeseci, žena koja te lakše ili teže, prirodno ili uz pomoć liječnika donese na svijet, žena koja  bdije uz tebe kada si bolestan, žena koja misli na tebe i kada kraj nje nisi, žena koja nosi najljepše ime... MAJKA.

Ne znam bi li toliko snažno doživljavala sam pojam majke da je moja kraj mene, ne znam bi li znala što ona doista znači svakom živom biću, ne znam bi li tu osobu bez koje ni svijeta ne bi bilo toliko cijenila da nisam bez nje već pune 23 godine, ja to doista ne znam...

Gledajući svoje prijatelje oko sebe za vrijeme svog odrastanja, ali i dan danas, kako se nekad ružno odnose prema svojim majkama dođe mi teško, žao i odmah mi proleti misao glavom „Da bar ja imam mamu koja će me nazvati i pitati kada ću doći ili kako sam ili zašto sam ostavila sobu u neredu...“ Inače je to tako u životu, ljude uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja da bi mogli ostati bez njih. To je valjda tako svima nama. Mora ti se dogoditi ono nešto drastično da bi počeo više cijeniti ljude, stvari, ma sve.

Kako često znaju reći „sudbini ne možeš pobjeći“ i u tome zasigurno nešto ima i vjerujem da je svakome od nas već pri začeću zapisan tijek života. Nikome život nije lagan. Najgore je kad se idemo uspoređivati, a čovjek nikad ne zna kakav križ nosi baš onaj na čijem bi mjestu željeli biti. Mene je život ostavio bez majke, ali mi je prije osam godina podario ulogu majke jednom, a dvije godine kasnije i drugom dječaku, koji su sada već pravi fakini. Ne opterećujem svoju djecu sa spoznajom da ja nemam majku, niti im trubim nešto tipa „nemate pojma kako je bit bez majke, morate me cijeniti, poštivati...blablabla“ Puštam ih da odrastaju, da griješe, da se i ljute na mene jer samo tako izgradit će jednu svoju ličnost, svoje ja. Ne opterećujem ih, ali oni što su stariji, mnogo toga osjete i vide sami. Gledaju svoje prijatelje koji gotovo svaki vikend provode kod svojih baka, prijatelje koje baka čuva kada roditelji idu nekud na svadbu ili malo van, prijatelje kojima baka dolazi na predstavu u školu, prijatelje koji za Dan žena ili Majčin dan odlaze s roditeljima k baki s cvijetom u ruci koji se taj čas nađe u vazi na sred stola, a ne na spomeniku uz lampaš.

Život ne možeš prepustiti tuzi, očaju, žaljenju, moraš nastaviti živjeti, moraš naučiti živjeti bez tog jednog vrlo bitnog životnog faktora koji ti je poput desne ruke.

Prije nekoliko godina jednom dragom prijatelju preminula je majka. Razmišljala sam što bi mu rekla da ga nekako utješim, što bi mu rekla, a da mu ne bude još gore, a takve riječi nisam mogla naći. Imala sam osjećaj da od mene očekuje takve riječi budući je znao da sam i ja bez majke već dva desetljeća. Znate što sam mu u tom trenutku rekla? „Ja ti ne mogu reći da će ti ikad biti lakše i da ćeš ikad preboljeti ovaj gubitak. Ja ti to ne mogu reći jer bi lagala! Moraš nastaviti živjeti, moraš nastaviti raditi, moraš nastaviti biti ono što si bio dok je ona bila kraj tebe. Iako fizički tu više nije, na taj način, zapravo će uvijek, ali uvijek biti.“ Prolazilo je vrijeme, krenule su se redati godišnjice, a on je od dana od kada je otišla počeo pisati pjesme, pjesme svojoj majci, pjesme u kojima joj se obraća, u kojima izražava svoju tugu, svoj nemir. Kroz pjesme joj govori sve što mu je na srcu, što ga tišti, zbog čega ne spava, na što u tom trenutku misli. Pjesme su mu ispušni ventil u kojem izbaci taj trenutni, reći ću bijes jer točno znam taj osjećaj i ne mogu ga drugačije nazvati nego bijes.

„Moja majka spava, ne ustaje više.

U kuhinji njenoj kolač ne miriše,

nit kava kuha, nit se s nama smije...

Nikad više neće biti kao prije.

Umorno je srce prestalo kucati.

Uzalud sada plačem...

Majko ti se vrati..

Ne mogu ti majko mila

više reći hvala što život

si meni dala..

Al moje te srce još i danas voli,

za tvoju se dušu dragom Bogu molim..“ (Vlatko Jambrović, Križpolje)

 Ljudi, pogotovo oni na selu koji su dosta konzervativnog i primitivnog razmišljanja umjesto da ti budu podrška da kreneš dalje, da budeš veseo, oni se zgražaju ako te vide da si negdje na veselju ili u pjesmi. Kud se moraš sam sa sobom boriti tud te ljudi još stišću da se često osjećaš jadno, a bez razloga. Sjećam se sličnih postupaka svoje bake koja je zabadava već bila u Zagrebu u gradskom okruženju, ali isto taj jedan primitivni stav nije mogla preko noći promijeniti. Prvih tjedan dana nakon majčine smrti u školu je slala sestru i mene sa crnom mašnicom na košuljici i vrlo često nam znala natuknuti „nemojte zaboraviti da ste vi sirote i da morate paziti kako se ponašate“. Sad kad se sjetim tog užasnog osjećaja kad svi bulje u tebe, tukla bi glavom u zid od muke, ali ista ta baka s vremenom je i sama naučila i shvatila da nisu bitni ljudi nego mi same i da se ponašamo onako kako same osjećamo da trebamo.

Ne prođe meni ni jedan dan, već pune 23 godine da se svoje majke ne sjetim, a posebno na ovakve dane poput sutrašnjeg. Dan kada ću baš kao i svake nedjelje otići na njezin grob, spustiti cvijet, zapaliti svijeću i zapjevati joj onu Škorinu:

„Majko jedina, dugo , dugo ne vidjeh te ja

Kad si otišla, na srcu mi želja zaspala

Srest ćemo se jednom majko

među zvijezdama,

ti si za mene jedina...“

 

Križeva 2015.

Ovogodišnja proslava Križeve u Križpolju obilježena je u četiri dana pod zajedničkim nazivom "Dani Križpolja, glazbe i sporta". Malonogometni turnir s bogatim novčanim nagradnim fondom privukao je mnoge ekipe, a pobjedu su odnijeli:

1. Noćni klub Horti

2. Dobra Klopa

3. AC Milan

Za zabavno-glazbeni program bili su zaslužni glazbeni sastavi: Mirakul Otočac, Razbijači čaša, Narodni dar i Horizont.

Misa održana u nedjelju u župnoj crkvi okupila je velik broj vjernika.

 

 

 

 

 Fotografije preuzete sa fb stranice Općine Brinje, a za posljednju je zaslužan  Milan Krznarić.

Razmišljam naglas – Ima jedan kraj u mome oku raj

 „Ima jedan kraj

gdje srce brže zatreperi
oko milinom se ispuni
radostan nemir te zaokupi (…)
Ima jedan taj
Podkapelski kraj“
(stihovi iz pjesme „Ima jedan kraj“, Zdenka Sablić, „K izvoru“, Zagreb, 1991)

 

 

Jeste li primijetili da ljudi koji su daleko od svojih rodnih mjesta, više o njima pišu, pjevaju, govore od onih koji u njima žive? Mnogo sam puta i sama čula „Vidi onog čovika, išal je u beli svit još ko dite, a piše pisme o svom ličkom kraju kogani vidil već 30 godin!“. Meni to uopće nije čudno. Možda ne bi to mogla razumjeti da nisam jedna od onih koja je odrasla u gradu, a onda otišla živjeti na selo. Lika je zavičaj mojih roditelja. Iako sam se rodila i živjela u gradu, ipak krv nije voda. Od djetinjstva sam vrlo često odlazila na selo k bakama i djedovima. Taj kraj sam jednostavno od rođenja voljela. Lika je uvijek bila odredište za praznike, vikende, blagdane, ali nikad nitko nije niti pomislio da bi baš meni, jednoj djevojci iz grada taj kraj postao mjesto gdje bi živjela. No postao je i puno više od toga.

 

Razmišljanje zašto ljudi koji žive u malom, u mom slučaju ličkom, selu manje uzdižu svoj kraj od onih koji su ga davno napustili, vodi me u mnogim pravcima, ali ja ću se, baš kao i uvijek, dotaknuti samo onih primjera iz vlastitog iskustva.

Sjećam se jednog niti malo lijepog događaja još dok sam bila školarka… Baka i djed tada su već živjeli s nama u Zagrebu (zbog sile prilike uslijed nemilosrdne bolesti majke). Stiglo je ljeto, školski praznici, a ne moram niti spominjati da se o ljetovanju nije niti razmišljalo nego se znalo i jedva čekalo da se ide u Liku. Djed je bio invalid, tada još samo bez jedne noge, u invalidskim kolicima. Lijepi dani nisu ga mogli zadržati samo na dvorištu. Imao je potrebu obići i malo dalje od kuće, ali toga dana, kolica su mu zapela za veći kamen i prevrnuo se. Zvao nas je da mu dođemo pomoći podići ga, a kada je sjeo, osjetio je bolove u prsima i teško disao. Baka je odmah zvala hitnu! Okolni seljani došli su još čim su čuli njegovo zapomaganje u trenutku kada je pao. 

Hitna je stigla za nepunih sat vremena. U tih sat vremena, djedovo opće stanje bilo je sve gore i gore. Sada kada o tome razmišljam, čini mi se da su ga rakija s kojom ga je baka osvježavala po licu i vratu te šaljive zgode susjeda koji su ga zagovarali samo da ostane pri svijesti, odigrali veliku ulogu u održavanju njegova zdravstvenoga stanja stabilnim dok je stigla hitna. S djedom je sve dobro završilo i nakon tog nemilog događaja poživio je još narednih 15 godina, ali isto tako mogao je život napustiti i tada.

Ostati živ kada ti se nešto tako na selu dogodi najbolje je ogledalo koliko imaš (ne)sreće, jer liječnička skrb jednostavno ti ne može biti pružena kao u većim mjestima. Iako da se razumijemo, nije pravilo da je u gradu sve idealno po pitanju toga. No, sada eto pričam o selu… Upravo zato je imati vlastiti automobil na selu doslovce potreba, a ne luksuz. Još je dobro kad je lijepo vrijeme, ali kada, kako bi mještani tog sela rekli, zakreše snig, onda ni od auta nikakve koristi dok ralice ne učine ceste prohodnima.

Usprkos svemu tome, odlučila sam živjeti na selu. Ništa me od toga nije moglo odgovoriti. I naravno da je ključnu ulogu u toj odluci odigrala ljubav. Baš kao što je, nažalost, nakon sedam godina utjecala na moju odluku o odlasku iz tog malog ličkog sela. 

To je ono što možda sama sebi neću moći oprostiti, zašto nisam bila jača od svega i ostala. No, sve ima svoje zašto i zato. Da nisam otišla zasigurno ne bi sada o tom malom selu pisala na način na koji pišem. Iako moram naglasiti da sam počela s pisanjem još za svoga života tamo i naglas govorila o stvarima koje su se tamo događale od onih lijepih poput rođenja djeteta, kulturnih, sportskih i drugih manifestacija, pa do onih ne baš tako lijepih poput problema kao što je bio npr. (ne)odvoz smeća.Naravno da nikome od tada nadređenih te ružne teme nisu baš bile ugodne za slušati uhu niti za gledati oku, ali ja sam pričala.

Općine čine koliko mogu, toga sam svjesna bila i tada i sada. I znam da pokušavaju slušati glas naroda, ali isto tako znam i jasno mi da nitko ne može riješiti sve preko noći. Pogotovo kada za to nema dovoljno materijalnih i financijskih sredstava. Ma svjesni su toga svega i mještani, ali su često ogorčeni zbog arogantnog odnosa zbog kojeg se osjećaju manje vrijednima ako nešto kažu ili prigovore. Liječnici, trgovine, posao, već spomenuto zbrinjavanje smeća, poplave koje ne rade katastrofe kao što se dogodilo u Gunji, ali rade probleme čim padne više kiše. Na određenim dijelovima vode nabujaju i izliju se preko ceste da su neki mještani u trenu odsječeni od svega i prepušteni na milost Božju kako oni sami znaju reći. Sada se to donekle riješilo prokapanjem kanala uz cestu, a koliko je još takvih i sličnih problema.Lijepa riječ, izražavanje i pokazivanje suosjećanja i dobre volje od nadređenih i vodećih ljudi mjesnih odbora i općina ponekad je i više nego dovoljno da se ionako veliki problemi ne čine još i većima. Ne zaboravimo da jedno selo ipak čine ljudi, a ne ono što je na papirima i strateškim planovima.

 Sada eto bar donekle znam i razumijem ljude koji tamo žive, što se pisanja kojekakvih hvalospjeva tiče. Mještani su zaokupirani svakodnevnim problemima s kojima se susreću životom na selu. Upravo zato manje mogu gledati i uživati u prirodnim ljepotama svog kraja, a kamo li uvidjeti sve njegove prednosti i dokučiti zašto mu se ljudi rasuti po svijetu toliko dive.

Eh, mnogo je toga, s čim se tamo ljudi susreću, bore, ali i jako dobro nose. Nije ni čudno što se doslovce sprdaju s gradskim ljudima kojima je sve pod nosom, pa još nekog vraga stalno kukaju. Iako moram priznat da ta „sprdnja“ vrlo često zna prelaziti granice i pokazivati dosta primitivan način razmišljanja u kojem znaju zapravo izražavati ljubomoru na ljude u gradu, kao da su oni krivi za njihov težak život na selu. Ja uvijek kažem da je dobro sve i svuda u životu proći. Ako si već gradsko dijete, nije loše otići bar na kratko na selo, ali i obrnuto. I selo i grad pruža i uzima mnogo toga, samo je pitanje tko je koliko za što sposoban i kako se tko gdje snalazi.

Meni osobno, što se samog života tiče, potpuno je svejedno selo ili grad, ali da mi je selo draže, e pa je! I iskreno se nadam da ću svoju duboku starost proživjeti na selu. O tome ću više razmišljati kad budem sigurna da sam za ostvarenje tog sna dovoljno snažna da ne gledam na ono što me iz sela i odgurnulo. Do tog trenutka živim i živjet ću u gradu i koristiti sve prednosti koje mi on nudi pogotovo mojoj djeci. No, iako sam fizički ovdje gdje jesam, moje misli vrlo često odlutaju, a srce jače zalupa kad mi netko spomene taj mali Podkapelski kraj. Mojim venama i dalje teče ta ista lička krv i usprkos svemu taj kraj o kojem pričam za mene je raj na zemlji i sada baš kao i nekada.

Za fotografije iz Stajnice zahvaljujem Gabrijeli Perković, Ivanu Pavloviću i Ivici Movriću!

Preuzeto sa :http://likaclubbing.eu/razmisljam-naglas-ima-jedan-kraj-u-mome-oku-raj/

 

Tekst: Branka Pavlović


Javna isprika komunalnog redara

Na facebook stranici Općine Brinje objavljena je, a ovdje prenesena, isprika komunalnog redara zbog kojeg tj. koje je nastala cijela uzbuna oko trovanja pasa. Svi smo mi ljudi i ljudski je griješiti, ali znati priznati pogrešku, ispričati se i znati oprostiti je božanski.

Proljeće u Stajnici

Onima koji su tamo svaki dan, fotografije Stajnice i ne znače mnogo, ali svima nama ostalima itekako. Djelić Stajnice prikazan u slici više je od mnogo riječi. Stoga niti ja neću previše pričati tj. pisati.

Za fotografije nastale na današnji dan, zaslužni su naši dragi Stajničari Gabrijela Perković, Ivan Pavlović i Ivica Movrić na čemu im puno hvala!