Kako se negda klalo

Preuzeto sa : http://www.glasgacke.hr/?ispis=detalji&novost=3052&kat=71

OTOČAC – Narod kolje! Došlo vrime za posik. Ali nekvo čudno vrime, negda se klalo velike prasce, koćene prasičine, uškopljene da se bolje opuntadu i da budedu čin deblje, neki bi zaklal kakovo ule, kako je ki mogući bil, a bilo je i ni ki bi mogli zaklat kakovo prasešce, kaj pečenkica veliko, pa bi ga napravili na frišljing. Neki ni mogal priklat nikakovo, ubog i sirotinja, pa čaš. Svakako je bilo.

A danaske narod kolje po mesnicami, po trgovačkima centrima. I kako kolje? Svakako, neki velidu da su zaklali četire polovice, neki velidu dajdu klat prase i pol, neki dajdu zaklat edno prase i još k tomu dajdu zaklat „milanski rez“, ma ča god to značilo. Eto, negda se klalo cele prasce, a danske se more klat na komade. Došlo nekvo čudno vrime. Tako se more zklat samo pršute i grebenicu, ili se more od praseta zaklat samo slanina, moredu i lebra. Za prekrižit se. A čaš, nova vrimena, valjda je to u pitanju.

A negda! Kako je to negda lipo bilo kad bi se narod uvatil klanja. Dobro se po selu slušalo koliko ki kolje, to se po skvičanju moglo čut. Koliko puti je zaskičalo, toliko puti se nožen pod vrat ubolo. Ni bilo pištoljov, van nož pod vrat da dobro iskrvavi. Znali su neki i varat, ispelji prase van pa ga pritisni da skiči, pa š njin u ljibac, pa nakon nekoga vrimena jopet van, kaj dvoje se čulo da je dobilo nož pod vrat, a ni. A unda se po skičanju moglo procenit koliko je ko prase bilo veliko. El, veliki prasci su imali deblji glas, a ulad tankucan, ni se tote moglo lako zavarat i prevarit, a jok bogo. A sada kase kolje mrtve prasce i na komade, more ti svaki reć ča oće, kakoš znat divani li istinu ili suče? Narod se voli falit, to mu u navadi.

A jopet negda, ni to bilo kaj sad. Kase prase prikolji, kad prestane štrpat, a na njemu sidi nekoliko ljudi da se ne digne i ne uteče (bilo je i toga), unda lipo š njin na ciplje drv, dva koša slame ili bujadi i prasicu opališ. A na kočet miriši (il smrdi, kako komu), ma ako je jači oganj dobije i koža, osobito se moralo pazit na trbuv, a dok se lipo pali, ljudi motikami stržedu kočet. Kase prasicu dobro opali i papci počupadu, onda se još nožima malo poredi i – eto ga, more se raspravljat. Ni bilo banje i teple vode, ni kalafonija i ti čud. Ma kakov! To su samo školovani koljači imali, većinon je to tako bilo u gradu i oko grada, na selima ni čut. I slanina je negda od paljenja bila lipša, mirišala je koža i ni bila bela kaj na mrtvacu, sačuvaj nas Ime Isusovo, van šara, žuta, mrkasta, svakakova. I ni narod od paljenoga praseta nikva muka znala snać, a s kalafonijon, e tote se znalo više vrć pa kalafonija ujde u kožu, pa slanina požuti pa se narod – zanaredi, da prostite.

A jopet kase čovik siti kako je negda bilo, ni se praso višalo na višala. Ma kakov. To su samo pravi mesari tako delali, van bi se prase diglo na kakovu staru stolinu i polako raspravljalo. Najprvo bi mu uši odrizalo, unda bi na čelenki nožon zarizalo u križ (i sebe prekrižilo), unda preko grebenice sve do repa razriži,  kaj da je, Bože nan prosti, na aperaciji. Trajalo je to dugo, ni to kaj kase obisi, izvali drobina i rasiče. Ma kakov! Do droba se najzad dolazilo. Dicu bi zapal mijur, ajme radosti! Ni smetalo ča daje po pišaki, puvalo se u njega da se rastegne, a da bi se bolje rastegal, tači ga u lugu. to dici bil kaj balon. A da prostite, ako se klalo prasicu, unda bi se za njezinu narav znalo reć da je to "vitlica" (zaručnički prsten) pa bi se namirala neoženjenima i neudatima. Znal je narod ča komu spada, ni bil munjen, ne.

Eeee, kakova su to vrimena bila! I unda kase prase raskomadaj, klanje je trajalo još dva-tri dana dok se sve ne bi domirilo. Najprvo se topilo salo i slanina da bi se dobili ocvirci za jelita. Jelita su se morala najprva nadenut da se krvušćina ne bi pokvarila. I obarevat i se moralo, po dvaput siću krvi i kukurznova brašna. Tekar tadaj bi došal red na mesne kobasice, al ni se ti kobasic nadivalo kaj sadaj dvajst, trisjt, pedeset kil. Ma kakov! Ako bi bila dva-tri drobića nadenuta – mede tote li si. I drob se pral i šlajfal, a ne kaj danaske u butigu i kupi gotov drob (zna negda kupovni tuknut i raspadat se) jerbo se novima gospami grusti govna istisakt (da prostite) i drob šlajfat. To njima – fuj! Unda bi na red tekar došlo da se meso meće u bačvu salamurit …

Dalo bi se o tomu još puno toga reć, ma i vako je već previš. Negda bilo – sase spominjalo.

M. Kranjčević