Ivan Tominac: „Nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas...“

Predblagdansko vrijeme kao stvoreno je za priče, životne priče. Ova danas posebna je budući da je pisana rukom sina Zlatka Tominca, čovjeka čije ime odjekuje na sam spomen rata i „Oluje“, čovjeka koji je svoj život dao za Domovinu, čovjeka koji je prerano napustio ovaj svijet, čovjeka koji je iza sebe ostavio obitelj... Ovo je Ivanova priča o njegovu ocu kojega nikada nije imao priliku niti zagrliti...

„Opisujući nama dragu osobu često podilazimo subjektivnosti. No, kada svi zvuče dovoljno subjektivno znamo kako vrijednost individue ne može biti negativno konotirana.

Ja sam Ivan Tominac, sin Zlatka Tominca, heroja i osobe stajničkog kraja. Zlatko Tominac rođen je 20. travnja '62 godine kao drugo dijete majke Ane i oca Petra. Imao je tri godine starijeg brata Matu, a u svom su kraju slovili kao složni i uvijek poželjni u društvu. Završio je osnovu školu, a potom se u Otočcu obučio za bravarski zanat. Bio je vješte ruke i izuzetne spretnosti, pa mu osim struke stečene srednjoškolskim obrazovanjem teško nisu padali ni ostali poslovi. Bio je hitar, precizan i uvijek željen radnik.

Zlatko Tominac, oženio se davne 1989. godine, a izabranica mu je bila mlada i lijepa Otočanka. Nedugo zatim dobio je kćer, a ime njegove danas dvadesettrogodišnje kćeri gotovo je istovjetno njegovu. Zlata je danas stasita djevojka, s velikim snovima i sjajem u očima na spomen oca.

Nažalost, spletom okolnosti i ne tako lijepom sudbinom, naš stajnički heroj život je izgubio prije dvadeset godina. Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.“