Dean Vranić: "Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina..."

Prvi dan nove godine baš kao i one posljednje u staroj posvećujem još jednoj obitelji koja dane slavlja provodi nazigled baš kao i svaka druga, ali koja u svom srcu nosi golemu prazninu. Ovo je priča obitelji Vranić, obitelji još jednoj viteza koji je svoj život dao za Domovinu.

Zdravko Vranić bio je otac, sin, brat, prijatelj... Rođen je 01.listopada 1953. godine u obiteljskoj kući majke Ane i oca Jose. Nakon završene trgovačke škole u Karlovcu zaposlio se u Stajnici u trgovini „Gradina“. Kasnije je još završio komercijalnu školu i ekonomski fakultet. Za vrijeme rata postao je direktor poduzeća „Gradina“, Brinje.

„Moj otac bio je visok, vitalan, prosijed i uvijek je imao brkove. Narav mu je bila vesela. Volio se smijati, pjevati, plesati, volio je društvo i nikome se nije zamjerao.

Trenutak koji najbolje pamtim za njegova života je nažalost baš onaj kada sam ga posljednji puta vidio živoga. Toga je dana doslovce istrčao iz kuće, veseo i nasmijan. Moj pok.tetak Marijan, otac i ja sjeli smo u Opel Asconu kako bi tatu odvezli na zborno mjesto u Otočac. Sjećam se da je jako brzo vozio. Kada je izlazio iz auta u jednom mi je trenutku rekao „Pazi na mamu i sestre! Ti si sada glavni u kući!“...kao da je znao...

Ubrzo nakon toga sjećam se, izašao sam iz kuće kada se začuo glasan jecaj i plač majke koja je kroz suze izgovorila „Tate više nema!“. Nikada taj trenutak neću zaboraviti...

Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao.

 Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina. Posebno je teško u vrijeme oko obljetnice, blagdana, rođendana...

Kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti rekao bih mu da mi jako nedostaje i da bi bilo lijepo da se vrati kući.“