  Krbavsko selo Bunić 1864. dobilo je novu župnu crkvu umjesto stare. A staru je 1743. sagradio Gideon Laudon. Sagrađena je za 30.000 forinti iz zaklade ratnog ministarstva u Beču, koju je osnovao Laudon na uspomenu svoje dvoje djece što su preminula u Buniću. Od klesanoga je kamena iz kamenika kod Debeloga brda, koji su klesali Primorci tesari, a crkvu su zidali talijanski zidari. Kraj crkve s lijeve strane zidana je grobnica za Laudonovo dvoje djece.
Sina je, koliko je poznato, izgubio dok je bio na graničnoj straži. Bunić je mjesto jednako staro kao Krbava i Udbina, a na Krbavskom je polju bilo drugo naselje po veličini i značenju, sa svojom starom utvrdom i crkvom. Pod turskom je vlašću bilo sve do konačnog oslobođenja 1689. Iz vremena prije Turaka Bunić je spomenut usput 1486. kao susjed posjedu Nikole Frankopana.
Čudesno je koliko nam je ta fantastična sudbina velikoga svjetskog čovjeka nepoznata, a još manje njegovo dragocjeno djelo, mirnodopski spomenik koji govori o proslavljenom ratniku!
Ernst Gideon barun od Laudona rodio se 2. veljače 1717. godine u Tootzenu u Livoniji, danas Tootsi u Estoniji, u obitelji škotskoga podrijetla koja se na Baltik doselila još u XII. stoljeću. I otac mu je bio vojnik, u mirovinu je otišao kao švedski potpukovnik. Gideon je već kao dječak poslan 1732. godine na vojno školovanje u Rusiju, a dvije godine poslije, 1934., sudjelovao je u opsadi Gdańska pod feldmaršalom Munnichom, a 1735. pod oružjem je s Rusima marširao prema Rajni, potom i u Turskoj kampanji.
Trenkov pandur
Nije bio zadovoljan izgledima za vojni napredak pod Rusima, pa se ponudio Friedrichu Velikom, koji ga je odbio. To mu Laudon nikad nije oprostiti. Potom se u Beču skrasio u ozloglašenim neregularnim vojnim jedinicama pandura kapetana Trenka. Sudjelovao je u mnoštvu Trenkovih pohoda, ali ne i u zvjerstvima i opačinama Trenkovih neobuzdanih posada nad kojima se zgražala cijela Europa. Bio je ranjem i zarobljen u Alsaceu, ali je ubrzo oslobođen poslije napredovanja glavnine austrijskih snaga.
Kao Trenkova časnika, poslije niza burnih ratničkih epizoda, počastili su ga mirnim razdobljem, zapovijedanjem austrijskom kumpanijom u Buniću uz rub Krbavskoga polja u Lici, gdje je napredovao sve do čina potpukovnika.
Austrijanci ga ponovno aktiviraju kad izbija Sedmogodišnji rat, a otad ga ne napušta vojnička slava. Brzo napreduje do čina pukovnika, a 1757. godine postaje konjički general bojnik te dobiva plemićko zvanje baruna, koji je utemeljila carica Marija Terezija.
Od godine 1758. već sam zapovijeda u bitkama pa se sladi predajom Friedricha Velikoga, kojega je u bici kod Domašova potjerao iz opsade Olomouca. Poslije toga dobio je sva postojeća vojna odličja, ali i imanje Kutná Hora u Češkoj. Zapovijedao je austrijskim snagama u savezu s Rusima u bici na Odri, a gotovo neizbježan poraz pretvorio je u blistavu pobjedu. Postao je feldzeugmeister i glavni zapovjednik Češke, Moravske i Silezije.
Još je jednom razbio Friedrichove armije kod Landshuta, a tukao se s njime gdje god ga je našao, pa i kad je bio u izrazito podređenom položaju te znao da će ga Rusi, česti saveznici, izdati. Doživio je i poneki poraz, ali su mu i na dvoru, a i neprijatelji, priznavali da je vojni genij.
Protivnikov naklon
Čak mu se i njegov arhiprotivnik Friedrich Veliki, koji se 1776. godine našao na dvoru Marije Terezije, u caričinoj nazočnosti obratio s “gospodine feldmaršale” kako bi mu se poklonio i pozdravio ga kao cijenjena protivnika!
Ratovi i nemir, koji mu nisu dopuštali da se skrasi na imanju, doveli su Kutnu Horu do potpune propasti, a carica ga je galantno otkupila za višestruki iznos. Iako se nastanio u predgrađu Beča, nije se mirio s mirovinom pa je posvuda ratovao, od bitke za bavarsko naslijeđe do briljantnog osvajanja Beograda od Turaka u samo tri tjedna opsade 1789. godine.
Bila mu je to posljednja bitka koju je vodio već jako narušena zdravlja, pa je godinu poslije, 1790., umro u mjestu Nový Jičin u Moravskoj. Smrt ga je zatekla u aktivnoj službi.
Krbavske godine
Taj veliki i časni vojskovođa, o kojemu se u nas nije učilo ni u jednom režimu u posljednjih stotinu godina, svoje najspokojnije i najkreativnije mirnodopske godine proveo je u Hrvatskoj, osim što je u Lovincu i Bruvnu ugušio pobune.
Nije on bio protiv ovdašnjih ljudi. Godine 1746., kao kumpanijski zapovjednik u Buniću, Gideon Laudon naredio je pješacima da hrastom lužnjakom pošume žive pijeske Krbavskoga polja, koji su “šetali” i težacima zatrpavali nasade. I poslije, za vojne uprave, Laudonovi su se nasadi proširivani crnim borom, metlikom i bagremom.
Jedina bitka zelenilom
Prvi nasad po Laudonovoj zamisli bio je izveden tako da je tlocrtom podsjećao na vojnu formaciju u bojnom pokretu. Prvi napad zelenilom nije bio i dobivena bitka jer se pijesak i dalje širio izvan nasada, pa je Gideon Laudon nasade stalno proširivao.
Još 1954. godine Laudonov gaj prostirao se na oko 700 hektara iako se u nas već debelo zaboravilo kakva je on bio osoba. Pod tim je 1965. godine proglašen rezervatom šumske vegetacije. Moralo ga se zaštititi jer su, što zbog propadanja sad već starog drveća, što zbog nekontrolirane sječe, pokoreni pijesci Krbavskoga polja ponovno počeli prijetiti.
Plemeniti dar i pustoš
Nakon dobročinstva koje je časni vojnik učinio Krbavi i austrijskih dopunskih nasada, gaj je zapušten ili su ga pustošili. Službeno, danas su na 33 hektara preostala još samo 584 stabla starih hrastova lužnjaka. Koji su znali biti razmjeri uništenja najneobičnijega spomenika koji je sam sebi mogao podignuti veliki vojskovođa, svjedoči zapis da je oko 1920. godine hrast posječen s oko 100 hektara! Ukupna izmjerena površina Laudonova gaja 1997. godine, što je službeni podatak, bila je 408 hektara.
Posljednji popis
No, vrijeme neizbježno prolazi i sve se mijenja, pa je za potrebe magistarskoga rada 2003. godine dipl. ing. šumarstva Mandica Dasović popisala sve što postoji na toj površini. Izbrojila je 518 stabala, a među njima bilo je i 36 suhih, koja se još nisu srušila.
Pedantno je izačunala da je srednja visina stabala 23 metra, ali da ih je podosta “prevršeno”, odnosno slomljenog vrha, zbog čega drvo ne može rasti u visinu, pa je prosječna visina šume manja od očekivane. Mandici Dasović za potrebe rada bilo je teško izračunati drvnu masu jer je više od polovice stabala šuplje. Najveći izmjereni opseg u prsnoj visini je 480 centimetra.
U registru UNEP-a i Svjetske komisije za zaštićena područja pod brojem 15622 piše da je Laudonov gaj od 1960. godine zaštićena park-šuma. |
