|
 Rijetke su ličke obitelji koje imaju ovako bogatu prošlost kao što je brinjska obitelj Vučetić. Ova je obitelj kroz hrvatsku povijest dala brojne odličnike; civilne i vojne. Ovdje donosimo vrlo vrijednu fotografiju iz 1891. godine kada su se u Zagrebu okupili najviđavniji Vučetići na proslavi rođendana dr Stjepana pl. Vučetića Czeneyskog. Slika je danas u posjedu gospodina Miroslava Vučetića iz Zagreba, koji zajedno sa svojim rođakom Branimirom posjeduje obilje dokumenata o ovoj slavnoj obitelji. Oni zajednički rade i na rodoslovlju Vučetića, zasigurno jednom od najvećih u Hrvatskoj, kojega ćemo uskoro vidjeti i na ovim stranicama! Slika je nastala na svečanosti održanoj 29. listopada 1891 godine kada je Stjepan Vučetić, jedan od najpoznatijih Vučetića, slavio 30-godišnjicu svoga svećenikovanja i svoj 55. rođendan. Taj dan odabraše njegovi štićenici ? njih pedeset i četiri - kao dan zahvale za učinjena dobročinstva.
Sliku možete pogledati ovdje (Word dokument).
Tko je bio dr Stjepan pl. Vučetić saznajemo iz povijesnih izvora koje su sačuvali gospoda Branimir i Miroslav. Ovdje ih donosimo na starom hrvatskom jeziku:
Dr. Stjepan pl. Vuchetich Cseneyski potječe od starodavne korjenite hrvatske obitelji, koje je obitelji član Pavao Vuchetich, knez brinjski, dobio od kralja Ferdinanda god. 1652, ugarsko plemstvo. Kad se je uzpostavila hrvatsko-slavonska vojna krajina, podpalo je istoj i brinjsko okružje a plemička obitelj Vuchetichah; zadobila je u ime odštete plemičko dobro Cseney u Banatu, odkuda potječe i plemički pridjevak Vuchetichah. I tako je ta starodavna hrvatska obitelj savila sebi novo obiteljsko gnjezdo u Ugarskoj, iz kojega su kroz mnogo stolječah potekli mnogi odlični domoljubi, koji su se u obrani domovine i u vjernosti prema kralju odlikovali, te igrali jednu od glavnih ulogah u društvenom životu dolnje Ugarske.
Mnogi od članovah obitelji Vuchetich borili su se kao vojnici proti Turkom i drugim neprijateljem. Neki opet Vuchetichi stekli su lovorikah za svoje osobite zasluge na crkvenom, političkom i društvenom polju. Pred brinjskim knezom Pavlom, koji je stekao ugarsko plemstvo iztaknuo se je, kako pripovjeda Gustav Remelai, magjarski novelista, Gjuro Vuchetich, koji je pogubio pašu Sokolovića. Nadalje vrlo je znamenit član obitelji Pribislav Vuchetich, koji je živio u Mletcih i velike svote ostavio u dobrotvorne svrhe. ?Poslje brinjskog kneza Pavla spomenuti nam je njegove sinove Mihovila i Lovru, koji su kraljevskom darovnicom dobili plemičko dobro Brinj, kao i Gjuru Vucheticha, nećaka i nasljednika popa Marka Mesića (Lopašić). Glasoviti je pravoznanac dr. Matija Vuchetich Ceneyski rector universe na početku ovoga stoljeća u Budimpešti, a njegova djela “jus criminale Hungaricum” i “jus feudale” služi i dan danas kao osobiti pravni izvor. On je prastric nezaboravnomu današnjem pokojniku, čiji je pradjed kapetan Mileta Vuchetich našao junačku smrt na bojnih poljanah Malborgheta sa Henzlom i Kupkom. Osim toga umrli su na bojnom bolju za kralja i domovinu kapetan Marko Vuchetich g. 1790. kod Cetina, konjanički kapetan Ilija g. 1778. u borbi proti Turkom, kapetan Nikola g. 1796. kod Lonatta, kapetan Gjuro i major Nikola g. 1805. u Italiji.
Blagopokojni dr. Stjepan Vuchetich rodio se je dne 29. listopada 1836. u Cseneyu. Otac mu je bio Matija Vuchetich, a mati Matilda rodj. Vucshetich, koje je još u mladosti izgubio. Škole je učio u Temišvaru, Aradu, i Velikom Bečkereku, a posvetiv se svećeničkom zvanju, bude poslan od čanadskoga biskupa na bečki bogoslovni zavod “Pazmaneum”. Za razširenje ovoga zavoda stekao je znatnih zaslugah opet jedan predak pokojnikov, i to kanonik Stevo Vuchetich g. 1722.?1732. Tu se pokojnik brzo iztaknuo izmedju svojih suučenikah, bivši uvjek “prvi odlikaš”. Svršivši sa odličnim uspjehom theologiju. steče naskoro diplomu doktora bogoslovja i povrati se u čanadsku biskupiju gdje je u Karanšebešu postao kapelanom.
Mladoga svećenika, koji se je odlikovao osobitim znanjem i otmjenim ponašanjem, nezadržaše dugo na tom mjestu, nego bude naskoro imenovan profesorom matematike i fizike u temišvarskom liceju i prisjednikom konsistorija. Stjepan Vuchetich steče u gradu Temišvaru, kao i u cieloj diecezi za kratko vrieme ljubav i poštovanje puka, kakovim se je malo koji svećenik mogao podičiti. U znak te ljubavi bude izabran 1868. od; čanadske dijeceze velikom večinom za zastupnika na katolički kongres proti tadanjemu temešvarskom župniku, a potlašnjemu kardinalu josipu Mihaloviću.
Kao poslanik na katoličkom kongresu i kao g. 1867. u žomboljskom kotaru izabrani narodni zastupnik započeo je Vuchetich svoje političko djelovanje u javnom životu, a nastavio ga je u sabornici, kamo je drugi put po istom kotaru izabran bio. Kao zastupnik stekao je prijateljstvo ondašnjeg ministra. predsjednika grofa Julia Andrassy-a i baruna Eötvösa, ministra bogoštovlja i nastave, na kojih preporuku uze ga godine 1870. novoimenovani zagrebački nadbiskup josip Mihalović k sebi, u dvor i postavi za kanonika “a latere”.
Sjepan Vuchetich bio je treći kanonik od obitelji Vuchetichah.
Da dodje natrag u domovinu svojih djedovah, bijaše Vuchetichu najvruća želja jer je već kao mladić Hrvatsku više putah širom proputovao. Čim je došao ovamo, počeo je živo učestvovati u hrvateskom političkom životu i bio jedan od nepokolebivih pristašah unionističke stranke. Njegovo osobito učestvovanje bilo je tim nuždnije, jer je tada medju pristašima ovdješnje skrajnje narodne i na historičkom temelju stojeće unioniistićke stranke, započeo žestok boj oko revizije i oko učvršćenja velikim trudom i mukom sklopljene hrvatsko-ugarske nagodbe.
Stjepan Vuchetich stupio je na obranu dobarah, što ih je nagodba zajamčavala. cielom snagom svoga osvjedočenja, te je znatnom svojom govorničkom vještinom, i oštrom polemikom porazio mnogo putah skrajnje elemente. Izdanje njegove brošure o hrvatsko-ugarskoj nagodbi pod naslovom; “Na čemu smo?” bila je u svoje vrijeme pravi politički dogadjaj. Ali upravo ova njegova borba protiv neprijateljem bana Levina Raucha prouzročila je mnogu spletku proti njemu, što je bilo posljedicom, da je izgubio svoju službu kao kanonik “la latere”, te je za tim imenovan profesorom theologije u nadbiskupskom sjemeništu.
U svojem novom zvanju doprineo je mnogo svojim velikim znanjem i domoljubnom djelatnošću, k razvitku odgoja duhovne mladeži i to ponajviše u pogledu sprijateljenja Hrvatah sa Magjari. Osim toga je u ovom pravcu i na političkom polju mnogo učinio kao dopisnik magjarskoga lista “Reforme”. Njemu su kao i jedinom tadašnjemu doktoru kanoničkog prava u cieloj Hrvatskoj. bili povjereni i kod zagrebaćkog kaptola najvažniji poslovi, gdje je svojom učenošću i pronicavošću stekao veliki ugled, a u cieloj zemlji smatran je bio kao osobiti ures toga zbora.
Strogo obdržavanje svojih crkvenih dužlJostih znao je uvjek u sklad dovesti sa svojim liberalnim načelima. Cielo njegovo biće karakterizuje kršćansko ljubav prema bližnjem, uztrpljivost i pomirljivost. Vuchetich je u obće bio vrlo izobražen svećenik, koji je govorio malo ne sve evropske jezike, zanimao 'se filozofijom i posjedovao knjižnicu od 10.000 svezakah.
Na političkom polju ostao le i nadalje vjeran načelom unionističke stranke, nepropuštajući ni jedne prlike da zagovara mirne i prijateljske odnošaje medju Ugarskom i Hrvatskom. S nekim uzhitom i muževnom odlučnošću davao je izraza svojem političkom osvjedočenju, a pod banom Mažuranićem bio je Vuchetich neko vrieme jedini opozicionalni zastupnik i “Magjaron”. Vuchetich je bio neprekidno zastupnikom od svog došašća u Hrvatsku sve do smrti, a zastupao je kotare Turopolje, Varaždinske-Toplice, Ogulin i Koprivnicu.
U sabornici uzeo je često putah rieč, te je naročito govorio o discipliniranoj stvari klera g. 1875/¬76., pobijajući tada Mrazovića, o školskoj zakladi “Kutjevo”, o regulaciji Save, u obranu turopoljske autonomije, a prvi je podigao rieč u korist ustrojenja obrtne škole.
Vuchetich je stekao ne samo na političkom nego i na društvenom polju velikih zaslugah, te je u cieloj Hrvatskoj poznat kao “dobročinitelj učeće mladeži”.
U njegovoj kući dobivao je sve do njegove smrti veliki broj mladićah obskrbu. Prostrt stol čekao je tu svaki dan siromašnu mladež. On je toplinom svojega plemenitoga srca ponajviše prigrlio siročad bez oca i majke, koju je na svoj trošak odgojio i izučavao, dok niie sama sebi mogla kruha steći. Najveći dio svoga prihoda trošio je na podporu siromašne mladeži...
|
