Ivica Murković:"Za svoje selo dao bih sve, ali njega ne bih dao nizašto!"

Lička priča: likaclub.eu

Današnja Lička priča pripada jednom od onih ljudi koji se trude da se očuvaju običaji, da se tradicija nastavlja. On je Ivica Murković-Mura.

Rodom iz Stajnice, iz malenog sela u podkapelskom kraju, koje je već dugi niz poznato po malonogometnom turniru koji se održava povodom proslave blagdana svete Marije Magdalene.

Sam Ivica govori, a povijesni zapisi u knjizi “Stajnica i okolica” to potvrđuju, da je u samom početku to bio susret ekipa koje su činile igrači iz same Stajnice, te iz okolnih mjesta, Jezerana, Lipica, Križpolja i Brinja. Godine 1979. prerastao je u turnir športskih igara cijelog otočkog kraja, a ubrzo je postao poznat i na širem području.
Ekipe, koje od tada sudjeluju na turniru, dolaze iz Otočca, Gospića, Josipdola, Senja, Rijeke, Novog Vinodolskog, Drežnice, Siska, Dugog Sela i Zagreba.

Turnir je povremeno padao u krize, ali se zalaganjem i entuzijazmom vratio staroj slavi.

"Ni danas nije lako organizirati bilo što, a kamoli takav turnir", govori Murković.

Očekuje se da će biti”Mandalene”, kako se u stajničkim kuloarima taj dan iz milja zove, ali malo tko želi srdačno pomoći da realizacija bude lakša i da se tradicija iz godine u godinu nastavlja.

"Zahvaljujući sponzorima, od kojih su neki od njih i višegodišnji poput Općine Brinje, MO Stajnica i ZK Stajnica, te brojni ugostitelji i obrtnici, ne posustajem u organiziranju malonogometnog turnira i okupljanju naših ljudi i njihovih prijatelja."

Nekada su glavni organizatori turnira bili: Zdravko Vuković-Šare (pok.), Mile Perković-Dara, Mile Mesić-Šmit, ZK Stajnica, a potom Ivica Murković-Mura.

Organizator navodi da mu je najveći izdatak i poteškoća u cijeloj toj organizaciji nabavka šatora, stoga apelira na potencijalne sponzore posebno na tom aspektu.

"Dat ću sve od sebe da i to riješim. Svake godine je šator uvijek najveća boljka, ali do toga dana se i to riješi."

Događanja poput ovih, a posebno u tako malenim mjestima kao što je selo Stajnica, daju im, barem eto jednom godišnje, titulu kojom postaju centar svijeta. Sela koja su inače preko godine mahom pusta, cestom prođe tu i tamo koji automobil, a toga dana postaje prava vreva koju smo navikli gledati samo po gradovima.

"U Sincu se istoga dana obilježava sveti Ilija, pa dosta ljudi i tamo ode, ali oni kojima je na duši Stajnica, oni su tada kod nas", govori Ivica.

O tom malenom selu prekrasan je tekst pod nazivom “Moje selo Stajnica”, prije desetak godina napisala, tada djevojčica, a danas već odrasla djevojka Martina M., a on glasi ovako:

"Živim u Stajnici, a to je prelijepo selo. Iznad sela je zelena šuma. Dolje niže sela šumi potok Jaruga. U njemu su vesele pastrve i rakovi. Lijepo je moje selo i krase ga četiri crkve: Crkva sv. Nikole, Sv.Marije Magdalene, Sv. Katarine i Sv. Petra i Pavla. Pomislim “Ima li igdje takvo mjesto, malo sa toliko crkava”. Ja volim poći do Žižića vrila i do Dvora u kom su nekad živjela bogata porodica Murkovića. Sad je Dvor prazan. Možda je dobio ime baš po tome što izgleda poput dvorca iz priča. Sad tišina u njemu stanuje. To je tako tužno. Kad u proljeće zamiriše cvijeće, ja sam sretna. Vozim se na biciklu novom asfaltnom cestom. Željela bih samo da ovdje ima više naroda i djece.
Ali volim ja svoju Stajnicu, volim pjesmu Žižića vrila, volim Jarugu, moj mali potok. Zagrlim pogledom sve njive, brda, cijelu Stajnicu i sretna sam."

Ljeto je pred nama, praznici, godišnji odmori, prilika da barem usput, na putu prema moru, navratite u to maleno selo. Tko zna, možda se baš dana 20. srpnja potrefite ondje i postanete dio tradicije, dio proslave svete Marije Magdalene. Mnoge ekipe već su formirane i samo čekaju taj dan kada će zaigrati na stajničkom polju. Uz sportske sadržaje, te ponudu jela i pića, navečer slijedi zabava uz Narodni dar, a sveta misa održat će se u 16 sati u kapelici na Brdu.

Ljudima poput Ivice Murkovića treba dati svu podršku, pa kakva god i u kojem god obliku ona bila. Ljudi poput njega su bogatstvo svojih rodnih sela, koja se zahvaljujući upravo njima ne moraju bojati da će njihova tradicija i običaji otići u zaborav.