Priče iz ličkog kraja
Milan Jelić: "Čijačice i učiteljka Sofija
Thu, 24.07.2025. - 15:34 — Branka Pavlović
Priče Milana Jelića (Matajića) i fotografije iz njegovog privatnog albuma
Naše selce ni preveliko,al je lipo i u njemu se vajke čagoder lipoga dogaja, a ma ni uvik lipo,jima bome i ružnoga...niki umre,jopet jima i svakakove bolesti koj neznaš kraja ni konca,ni kako bi je rastumačil,jima da čoviku krava oboli,pa krepa,ajme ča je to velika nesrića,kako će kuća bez mlika,a mala dičica i starež... ,ma znalo se i prase razbolit,pa krepat,ajme to je isto za familiju bila velika nesrića i žalost velika...
Ni u kući masti ni mesa,dolazidu veliki i teški posli,čaš dat težaku a gre kopanje, košnja, vršidba a pod zjapi prazan,nimaš čim bi miša otroval...E bome ni se to bacalo,ma ni se jilo,bi ga vrag jil potrlo ga jime Isusovo,nego bi se lipo skuval sapun,pa bi lipo celu godinu bilo za prat i za prat plate domaće,ma one bi ko cukar pobelile.Kadi ki to ni znal,jer moral si znat kako se to dela,taj je moral bacit sve,zakopat u zemlju.Ma ni to bilo teško,samo si moral dobro poštentat oko toga...Lipo bi se svi masniji komadi narezali na manje komadiće ,onda se to sve pomeće u veliki kotal,naj ča se u njemu prascem kuvalio ,lipo se nalje vode,e ma ni to sve moral si jimat ništo od čega bi se to meso pretvorilo u kašu,ma bilo bi ko palenta i puno ređe,ma više ko žaladija.To su ljudi zvali laguštanj,Bog zna otkud ta reč,malo je smišna,a to je bilo u maći bobic,rekal bi da je kafa ka se ni opržila,to bi isto stresal u taj kotal,to bi se kuvalo od bele zore do mrkloga mraka.A moj dragi to je bila jaka otrov,na kantici narisana mrtvačka glava,ne daj Bože da frcne u oko,ostal bi bez očiju a frcalo je dok je kuvalo...,dici se ni dalo ni blizu,da se kakovo zlo ne desi...
Onda bi se to ladilo celu noć i drugi dan,sapun je bil na vrvu,i on bi se jako stvrdal,ko svaki sapun.
Planinka bi zela nož i to lipo na komade izrezala,i evo ti lipoga sapuna za celu godinu i ljudi se prali,nisu išli zamrčeni...a ispod je ostala kej voda,ni to bila voda ,nego jaka lušija,to bi se čuvalo za plate lušijat.Lipo šnjimi u maštelac,nalji kuvane vode,metni te jake lušije,da vidiš kako plate i roba belidu.Ma nisi jimal od česa neg od konoplje satkat.A konoplja se sadila i verno pazilo na nju.Taj laguštanj,bez toga se ni moglo,a toga ni bilo svagdi za kupit,moral si okerit za Otočac,celi dan izgubit a kod kuće puno posla,da ne vidiš od njega,onda kad bi ki išal po kakovom drugom poslu ,da ne ideš nafalice,ako bi til donesal bi .Ma toga je trebalo bit uvik u kući,ča ćeš,neznaš kad se zlo more desit.E ma dosta smo divanili o nesrića i žalosti ke je uvik bilo i biće je,bilo je tote i veselja i pisme i jigre,ma je lipše o tomu pripovidat ...
Kad bi jesen pasala i Sisvete,dolazili bi lipi i veseli daniLjudi bi ki je jimal sliv pekli rakiju ,to brajne bez pisme se ni pasivalo,kadikomu je i priselo ,previše bi se nalokal ,pa bi drugo jutro glava bila u rubac zamotana,a krumpir natanko izrezan i pomećan ispod ,a bilo je glav i raskresani ,kad bi se vrag nalokani skresal pod parapetu.Prasci bi se klali,bome i tote je svega bilo,rakije je moralo bit,ki je bil slabiji ,pa mu rakija naškodila,ležal bi u snigu i dolazil k pameti,onako zabljuvan. Ki je jimal gusak i curu za udaju taj bi sabiral cure i mlade žene u čijaču,bome se i prelilo na veliko...
Posla je po vani bilo slabo,moral si blago naranit i napojit,napravit konak,drv nanest u kuću da je teplo a žene su se muvale oko špareta i kuvale palentu ,pekle police i žmare,vrimena je bilo na pretek...Bilo je muški ki su znali plest košare od pruća za krumpir i čagoder drugo,drugi bi jopet tesali držalice za grablje,roglje,sikire,motike,ručice za kola,niki bi jopet plel jarmenjače za jaram,delali kuče,krčele,ča ćeš kad je svega trebalo,ki bi vrag sve kupil i otkud,ma ni bilo ni zač.Ni malo bolji bi i grablje delali,sve od drveta,bilo je i ni ki su znali i tamburicu istesat,e to su već bili melci,retki su bili ,bome i priznati.
A vu je godinu zima rano došla,snig pal još ni Sisvete nisu pasale ,bome i kakov snig,i studen bila jaka,jedan ćaće divani,dica moja vako je bilo 29.Celu zimu se išlo u kidanju,nisi mogal iz kuće van izać,ajme,ča smo zla užili,bome va more bit i gora,meni keda je i zimnije il zato ča sam ostaral...
Vaj neće pasat do Jurjeve...Kod uje Jive( svi ga zvali uje,tako su mu strica zvali kaj se ni ženil,bome osta i on uje) i njegove Milke sprema se čijača,ma ne bilo kakova nego dosad najveća u selu,sabiredu cure,bome i žene mlaje i starije,puno je gusak bilo,jima puno perja,pa bi rad da se ne razvlači zgotovit za jednu noć. Kuća je bogata i viđena,svega jima,u kući ćer jedinica za udaju,niki kaže vrag ti zašal u bogašćinu,a u sebi misli,bome je lipo jimat,paš lako dite ispravit,a ne ko štetu niz vodu...
Milka celi dan misi testo za štrudele,peće jednoga velikoga,biće ga puna tepsija od jabuk,a drugi morda i veći od rožakov,samo ji mora samlit.Još će napeć i pun vandel fritic,biće puno čijačic,i dičakov će doć dost,pa da se ne osramoti.Uje Jive će i slanine na klaštrit ,lipa je i debela samo tako,vu je jesen prase bilo samo takovo,svi su gljedali kako je debela i vikali,e brajne,moja takova neće bit,slabo je jilo,nis mu jimala posij ,krompira je bilo slabo,ča ćeš,ma ne more od trave bit debelo.Reže uje Jive slaninu i divani Milki,nuder je vidi kako lipa,bela ko cukar,pazil sam da je jako ne zadimim.Milka svom Jivi nikad ni pogovorila,nego mu lipo divani,lako tebi moj Jive kad sve znaš i u sve se razumiš...Katica,ćer njeova,zvali su je svi Kate,cura bome za udaju ,nima ča čekat,na proliće će jimat puni 15, misi kruve i peče,bome se i opeče na rolu,ni zela krpu kad je kruv vadila.Jimadu oni i dečkića od osam godin,maloga Tomicu,gre u prvi razred jer je prvu godinu zaostal,baš mu škola ne gre ,a bila vražja učiteljka, ni ga tila propušćat ,još napako vidila da je na maši bil ...,Jive joj svačesa nosil,ma u niš ni tila ni pogljedat. Rekal je ćaći i materi da u školu me more ni gljedat, a kad zajde u nutra sve mu se u glavi ukolombar okriće.Ča najgore i dugočasno mu je tamo sidit,a puna kuća posla.Oboje su mu rekli,nauči ništo pročitat i malo računa,da znaš s novci da te ki ne prevari pa ćemo te izvadit. Dite se baš razveselilo,vu godinu keda mu je nikako lakše,zna da ne će još dugo....Al je zato kod kuće zlatan,nanese drv punu kuću,vode nakala na šternji,nateše tresak i cipljic naciplje,to mu više nedadu delat jer je rukicu malo posikal...tate je za vraga baš nabrusil...
Ve je godine i lipa bila puna cveta,nabrana je puna velika vrića i osušena,neš niš jimat ko nimaš vridne ruke,ki će ti ča dat.U velikom loncu na šparetu kuva voda za čaj,ma niš lipše u zim od lipova čaja,još kad se dobro pocukri,pa još ki jima rakije,pa malo ulje,kako lipo dane i grije po trbuvu,ma bi ga sveti pili...Zimski je dan,pa noć brzo pade,prve čijačice polako dolazidu,viče gazda ma ji evo na pragu,gazdarica divani ,neka ji neka moj Jive,ma smo sve pripremili,ja sam i perje pomećala u sitnice ,da ne štentamo,za jilo se ne sikiraj,sve je gotovo na vrime...Bome kuća se puni,sve ji je više,sida se oko stola i odma se vatadu posla,svaka jima mali nožićak,mi mu vičemo kujica,mali je a oštar ko zmijica,lako se na njega i porezat...
Jimadu i velik,bome i dost širok ganak,pa su i tamo naložili da ni zima,jer kamo ćeš kad dojdedu dičaci i prelci,možda i iz drugoga sela,kamo ćeš ji vrć,lipo su klupe složene od žaganic,pa jima mesta dost
Na kraju ganka je i zavod,pa kad te uvati,da prostiš ne moraš bižat van,a kod Jive sve je na svom mestu...A kako i ne bi Jive je na dobroj zaradi,bome i gazdarica ni došla prazna...I medvid gre na veliku rpu..Bome ni bilo ni 6 uri,sve je bilo puno ljudi ,žen i mladi cur.Bome dolazi i naš Miko Merikanac,ma su njega najprvo zvali,znadu da zna lipo i smišno divanit,ajme kako bi se pasalo bez njega,ma nikako...
Malo se bil nećkal,da mu se neda,ništo ga muči na noga ča mu je drvena,vlja je prezebal,pa mu ciplje u njoj...Jopet divani,ma ni lipo da se odgovorim,dobri smo,jedno drugom i pomožemo,moja seka i Milka su jako dobre,ma dovuću se pa makar po četverici...Vajke je bil u lipoj čistoj robi,i danul ko rožica,za tu priliku mu je jedan čovik ki je znal kose podrezal,a on se lipo obrijal ustrom.Bome njega je njegov stolac čekal odma do čijačic,bliže šporetu.
Divanidu žene,dajte Miki kadi je teplo da ne prezebe,ki će nam onda ča reć .I seka je došla,ma se odma uvatila perja.U selo je po Sisveta došla nova učiteljka,na ča je prvo bila vrnula se tamo otkud je i bila,niki kaže da su je premestili jer ja bila sotona.Ma ni niki za njom suze pušćal,moj dragi ma to veselje bilo,ni se nikom ni javila,samo je preko noći vrag nestal...,vrag je bil veliki u njoj,dicu je tukla i perušala a za niš, ma ne moredu svi znat,naj ki jima tvrdu glavu ,ajde mu dokaži ,bome ni godina izašla da ni troje i više porušila.A ne daj Bože da je dite vidila da gre na veronauk,taj bi platil svoje .Ni se pitalo jel mu škola dobro išla,il je išal žali Bože...najviše bilo takovi ki su išli žali Bože.Ajde,zač joj je to smetalo,ma se trn odmaljena oštri,ča bi kašnje ,ma se ni križat ne bi znali... kakoš pustit dičicu da ne gredu u crikvu,ta se ni bojala dragoga Boga, u niš ni verovala,divanila dici da nima Boga ni Božića... Sotona,ča drugo...O svi su odanuli kad je je vrag ručal,da je išla bilo kud...samo da ni u selu. Ta naša nova učiteljka je došla ,kako ona divani iz velikoga grada,fort iz Zabrega,ma ni baš ,nego nigdi malo dalje,divanila je da blizu njeje kuće teče velika voda,i da se oni po letu u njoj kupljedu i da jima puno rib u njoj ,pa ni ki znadu moredu puno navatat,vako kad je kakov veliki post,ma kibi vrag to jil,ma jima lipšega jila i slajega ,mi se za post napucamo fažola na salatu i kuvani jaj ,ma na tomu moreš lipo podurat ,jedino zna trbu napregnut,pa moraš pazit da te baš svaki ne čuje. A kibi se išal u to kupat,ma to mora bit duboko i mrzlo,još se zagušit, moredu te i grči uvatit,pa jadna ti majka,ode izranjen u rumene rožice...
Jimala je svim nam smišno jime,ma kad malo bolje pogljedaš i lipo,ali smišno,Sofija,a to su valja ta gospocka jimena,ni kod kod nas,Kata,Manda,Marija,Jele,Luce,Dragica...
Jimala je lipe bele kose,dost i dugačke,ona je divanila da su modre,ma kakove modre,ma znamo mi ča je modro.a ča je lipa bila,ma ko anđelić, ko rožica , ma lipša od toga, ko majkica Božja ,tako ništo ,ni bila prevelika,sitna,a lipu glavicu jimala,doli sva lipa bila,uvik bila lipo obučena,na njoj uvik lipa opravica,a na noga cipele,ne opanke ko mi,nike su divanile,nemore ta vriću ponest.,druge mudrije bi rekle,koga će vraga njoj vrića,nju rani njeja služba,ne naše vriće ni krosna....A dobra bila,a draga,dica je jako volila,ma svi smo je jako volili,zvali bi je kad je kakov god na jilo,bome i došla bi A kako je lipo divanila,ma drukče neg mi,al vidi se lipo,dost toga mi nismo ni razumili,ma ni ni ona mogla sve povatat, a ki more nas povatat ,vaj divani vako naj nako.Dica su je morala zvat drugarica,tako je škola tražila,a mi je zvali,kako ki,muški učiteljka,mi žene gospojica,kako ćeš kad je bila gospojica.I nju je Milka zvala u čijaču,bome je i došla,našli su joj lipo mesto baš do Miki,da bude u teplini,i da ku pametnu reče,ma nisi jimal od koga ča čut pametno,nego samo munjenije i kakove bakule,najviše mriže i pekljanije...Odma smo je pitali jeste vi daleko od toga Zabrega,o kom stalno divanite,vikali smo joj svi vi,ajme,kako drukče,ma moramo je štimat,ma je ona učena glava,ma sramota reć ti,kibi to mogal ...Ni to ona volila,to naše štimanje,bilo je kej sram,a ča je mogla kad mi nismo popušćali.Kad je sela i malo se steplila,dobila je i lončič čaja,i čijačice su dobivale,odma se doljivalo,bilo ga je kuliko si til,a lipo pocukren i malo rakije u njemu ,cela kuća danula po lipi i rakiji,počela učiteljka svoj divan...Ja sam vam kaže do Zagreba,recimo ko vi do Brinja,pa možda i malo dalje,ali svakodnevno vozi direktna autobusna linija,i kad sam završila osam razreda,ja sam u Zagrebu upisala gimnaziju,nakon toga i učiteljsku,i svaki dan putovala .U jutro odem,kasno po podne se vratim,tako svaki dan,dosta naporno,ali bi se u nedjelju odmarala .I moji roditelji rade u Zagrebu i svakodnevno putuju.Tata mi je autolimar, popravlja aute i ravna im lim mama radi u kuhinji,u jednoj velikoj tvornici,kako vi kažete fabriki.Tako je ona lipo uvik divanila,ko u školi dici.Ajme ,gospojice,a ki vas je naučil peć onaj najlipši kolač,kako ga vi zovete torta?E vidite moja je mama kuharica i dobro kuha,ali i peče dobro kolače,ona me naučila,a ja obećavam da ću naučiti bar jednu mlađu ženu koja bude imala smisla,a ona će onda i druge...Divani jedna čijačica iza stola,ma mi Bog da iča znamo,nimamo ni vremena,daj oko blaga,daj oko dičice,zemlje dost,starež u kući, drva, seno,vršidba,ma jedva dospijemo.A znamo speć malo šaroga kruva,kad jima cvebe,malo štrudela,čaš kad slabo jima jabuk,najviše fritice,pa lipo pocukriš i bele kafe i dobro,ni niki gladan.Bogu fala i Božiću,e onda se malo muštramo,pa se peče štrudel od rožakov,e ma ni to malo ča,a Božić je...ma ni ni jaj,ki more tuliko jaj vrć u kolače,ma se s jaji more pravi obrok jimat,još slanine naklaštrit u nje,i svi siti,samo gredu na vodu na kantu...ajme gospojice, divanidu čijačice,vlja deset jaj gre u to,ajme ća je previše,previše,ma je lip,ma niš slajega ni od njega,ma od dice,ne moreš jaje metnut na kraj za malo testa umisit,ma ka di je to,ma po zimi ne nesedu,ni vrag jajeta vidit,ma smo željni jaje pojist.Ništo sabereš med mašami,to se zavuče u škrinju u šenicu,ma to malo jedva da se pasa Božić.
Bog vam dal zdravlje da ste nam spekli i donesli u čijaču,bome kad perja smanjka,lipo ćemo se pogostit,samo naj ki bude dilil,neka pazi kako reže da bude za svi,makar malo liznut.Dojde gazda Jive k Miki Merikancu,pa mu divani,Mikica dragi,ajde ti nam nam još ča izdivani iz te tvoje Merike,ma nisi ti nam sve u čuvarini izdivanil,lej da će du ljudi pospat,čijačice su počele drimat,daj ji malo razbudi...Ajme Jivica ,neznam ča bi još ljudi volili čut,ma siti ću se ništo...
A vo će te siguro volit čut,jedne nedilje,ne dela se,evo ti vraže,dojde k meni moj pretelj Mata,naj ča su ga svi zvali Šaka,ma dobri smo jako bili,a ča mi je dobra napravil u životu ,neću ga nikad zaboravit,ma bil je malo munjen i vrtoglav,on vam se tukal,šakal za novce.Lipe je on novce znal zaslužit,ma badava mu to kad su ga znali dobro izubijat.Reko Mate,mani se vraga,delaj če drugo ko ja,manje dobiš al ti niki ne razbija glavu,kad sajdeš iz pameti čaš onda.Kaže meni Mata,ajde se obuci,pa gremo malo vidit svita,danas ti je kod nji ko nikakovo prošćenje,vidićeš rode naroda svake fele, ji se pije,oni pivadu po svoju,ma ni to pisma ko naša,ča nas briga,rode sve je zabadav.Kako more bit zabadav,to mi nikako ne gre pod kapu?Došli mi tamo,a tamo naroda,najviše muški,jima i žen al s njimi bolje posla ne jimat,te bi te oplindrale i kadi si onda,zač si delal...A za novce,to su takove fuste i palandre,nima ča ne bi napravile,ajme Bogu fala da toga zla kod nas nima...
Ča ćemo jist,ja se ne razumim,donese Mata pečenu kokoš,krompira i bocu vina,bome se mi dobro najišmo,popili to vino,nako iz boce,baš se lipo zagrijali,gremo dalje šećat,kaže Mata rođo sve zabadav,ma reko fala Bogu,baš nas je srića potirala i tebi kaj sve znaš.Kamo god se okreneš,dimi svuda,pečedu se kokoše ,kobasice na šćapi,bome i drugo meso.Ča,ćeš mi se najili,ne moremo više,al popit se more,donese Mata još bocu vina,ma lipo se mi raspoložili,pivamo nas dva naše lipe pisme,tamo otkud je on je Velebit,ko naša Kapela,isto šuma kirija se bukovina i jelovina,poče on pismu Velebitu,da ti nije mora...ja dobro podbočim,ma baš smo lipo slagali...
Ne da vrag mira,bome ni vino,gremo dalje gljedat,kad tamo dragi moji komšije čovik vodi medvida na lancu,pravoga medvida,ko vi naši,na žvali jima brnjicu,u nozdrvi lanac i on njega sluša,bome se ništo počelo gužvat,jedan zel nikakovu padelu,tuče batićem po njoj,ne znam ča je,ne boj se zna Mata.. .
Viče Mata meni ,rođo,evo za nas posla i dobre zarade,sad ćeš vidit...
Ode on tamo meda nje,bome evo ga k meni,reko ča je Mate?Mike ovo je za te posal,tražidu ki bi se s medvidom porval,Mike slažeš ne teške žaganice po cele dane,dobro i jiš i piješ,lej ti ruk,lopate jim nisu par,ča su njegove čampe za te tvoje ručerdine,Mike ruši ga doli i zadavi...Ne more ti niš,jima brnjicu,more te samo čampom ogrepst,neće dospit
Ja sam isto malo popil,vidim da je u meni sila i jak sam,malo me koda stra,reko odi k vragu Mata,otkinuće mi glavu,to je medvidina,pusta,nastavlja se na noge ,bleji,baš koda zastrašuje
Ne bi ja,bojim se,ali munjeni Mata ne popušća,viče ma ča se bojiš,lej ruk,satari ga Mike,bi,ne bi,stra malo popušća,još kad mi reče da ću dobit 30 ti njeovi dolari,to su onda bili veliki novci,i danas su isto,reko ma to je nemal moja plaća,reko oću Mata,oću ...Ni se vrazi kladili,jedni na medvida drugi name,zato je bila na padela,svi su mećali novce na medvida,jedino moj pretelj name...Bome grem ja bliže k njemu,malo mi desna noga uvatila ma,on ruči,nastavlja se,pa kaj put i blejnu ko junac,vičem ja u sebi,Bože dragi pomozi i ti Majkice sveta,ako me jako sastavi da ostanem na mestu,da se ne patim,ki će me bajlit...
Meni koda dojde još nikakova snaga,na mi se noga umirila,gljedam kadi ću ga ćapit...
Ćapi ja naglo za lanac,pa ga jako povuče k sebi ,pa ga briznu po labrnji,on se ni nadal toga,onda ga s obe ruke jako gurnem,on se splete u naj lanac i prevali se na rbat,ja na njega zajaši i stisnu oko vrata,Mata ziva,guši ga Mike,guši ga Mike,nis til mogal sam,ja ga pušćem i rđa me s čampom ogrebe po grebenici,a poznadu se noti dan danas
Reko ča ću ga davit ma mi ni niš napravil,kašnje mi bilo žal ča nis,ne bi me nako izgrebal... Bome evo novac,nikad lakše do nji,je bilo je stra da me vrag ne satare...Moj Mata se kladil da ću ga soborit pa je lipe novce zaslužil,more bit više neg ja...
Ča ću ja s ti novci,nikad uru nis ponesal,ja lipo kupim uricu,ma vidili ste kako lipo tucka,još sam navrgal 10 dolari,ni bilo dost,a nis til bilo ča.Taman Miko izdivani,evo ti planinke,pita ga ka je ura,Miko pogljeda pa joj veli,evo bome pol noći,a Milka će,žene drage,još su u ganku dvi vriće perja,mi ne moremo zgotovit,jopet ćemo se sabrat i dogotovit,vi keste bile dojdite jopet u naj petak po Božiću,sad ćemo lipo malo pojist,ča smo pripravili,ma to je sve po sirotinjski,čagoder i popit,gospojica je donesla nikakov lipi slatki išarani kruv,ona to zove torta,e toga niste provali,a bome draga vi ćete ga rezat kako vi znate,samo gljedajte da bude za sve,teploga čaja slatkoga ko medica jima kolikogoder budete tili,fritic lipi meke ko duša ,moj gazda jopet napripravljal slanine ko cukar bele,dite moje napeklo kruva,samo jite i pite,e da i slive jima za u čaj i za popit,niki neće gladan ostat
A kad se malo pogostimo,onda jigrajte i pivajte,ako oćete do beloga dana.Mali Tomica,gazdin sin,ne drimlje mu se ne gre spat,svaku besedu Mikinu je dobro povatal..Jive viče,Milka ,nuder to dite zalezi,da ne drimlje,mali Tomica se otrese,ki drimlje ,lej da slušam stric Miku...
Donesli su Tomici komadić torte,ni se mical od Mike.Bome se jilo i pilo,naj traži donesi kapule,naj drugi bi rakiju,ženske tučedu po čaju i štrudelu,kadika i rakiju salje u se,svega jima dosta,svi falidu gospojicu i taj njeji kolač ,a jidu ga mrvicu po mrvicu ,više ga zobljedu ko tice da bi ga ča duglje mogli jist,kako ona zove tortu,al je lipa,al je lipa,lej kako je meka,lej a svaki red zase,kako joj vako lipo ispade,ajme ma je ko narisano...Muški su tukli po slanini i rakiji,falili kako je lipa ,debela,a meka pa sama propada u trbu,ni niš ni zadimljena,drugi viče,lej kako je lipo slana...
Fali se i mlada gazdarica,kako je lipe kruve spekla,ma trebalo je to znat i umisit i speć i da se vako lipo ugoda...
Bome draga tiš se lako udat,za te će du se otimat dičaci,divani njeja krsna kuma,fala Bogu nima posla kaj ti neznaš,još ti Bog dade i lipotu i vridnoću,neka ti još samo da zdravlja i sriće. Stoli se čistili,perje su spravili u druge čiste vriće,pita kuma Milku,o kuma,oće perja bit dost,oće kuma,Bogu fala,biće obilo za četiri vanjkuša,po mom računu,i za veliki poplun,da mladica ne prezebe,lej kakove su te naše zime,ajme ma zaboravi,ma su još dvi uvr vriće za čijat,ajme kadi smo još...Bome niki potuče na vrati,kad to Jivin pašanac Mile dojde,ni prvo mogal,krava se telila,pa su on njegova žena,Milkina sestra morali pomagat,dvoje je polegla,a jako se teško otelila.Žena je ostala pazit na kravu i telčiće,a njega je Jive natental,da kad bude sve gotovo,dojde malo posvirat.Od Mile ni u kraju bilo boljega na citora,a jimal lipe citore,ne duple.
Kad je Mile malo pojil kapule i slanine i lipoga kruva,a mili Bože je jil ko s lopatom,ma najviše celo gucal od preše...Onda ćapi citore,pa kad zasviri kukunješće,svi se živi povatali,i staro i mlado,jigra i Miko na noj drvenoj nogi,ajme veselja ,ajme vriske, ki će bolje,zajitadu se do guzic...Bome se trame i grede ljuljadu i tresedu,svi se veselidu,jedino Jivi ni da veselja,ma i on je vesel,nego se boji da ka trama ili ne daj bože greda popušća,bilo bi zla da se skrešedu u konobu,ma more ki nakazan,i bez glave ostat,još je i krava doli,ma bilo bi zla....
Šaplje on pašancu na uvo,nur sviraj laganije pisme neka jigradu u dvoje,vidičemo lipi ki će skogu jigrat,a bome i kuća će cela ostat,vrag ti no kolo tvoje uzel,još si sviral u kalup,reko ode sve u lagum...Mile citore istrese,kad Milka započe pismuLičko lešće ,Otočac i Brinje ,muški podbočišu,a Mile zagrmi ko na najveća medvidina,ženske dajedu cvik,ma pisma gre samo tako,ni ki nisu pivali ,ča su žalovali ili čagoder drugo ,divanidu ali lipo slažedu ko jorgule,ma vo diže iz groba...
A lampa i to kakova lampa,samo zaškilji,rekal bi gotova je od pisme i glasov,a malo su je baš zato više odvintali,da se lipše vidi...Bome u toj kući ni niki petrolin šparal.Kad se Mile malo napival,zame citore i bećarinu zasvira,teško mu je rado bi pival,mora puvat u citore,negre neg tako,sad se jigra u dvoje,stare majke gljedadu ki gre po koga,a onda šapljedu,kadi bi moglo ča bit,ki je za koga,ki ni
Ma ni se puno gljedalo na lipotu,nego da je zemlja blizu i da je puno jima,da je dost blaga u štali,da kokoše nesedu,da je ćaća na dobroj zaradi,mama vridna i čista planinka,da je u kući čisto,još ko je zavod u ganku a ne nigdi iza kuće,pa kad puše i namiće,ajde ti odi a stislo,ne da se durat...
E u takovu kuću bi svaki til ćer udat ili iz nje sina oženit.
Uvik se gljedalo da bogašćina ide na bogaščinu,ajme kadi bi sirota išla za noga ki jima,ma kakova lipota kad nima niš,ma čabi on nju i zel,nisu dali ćaća i mater
Svaki je polak sebe para tražil,a bilo je svega,a kad sirota zame sirotu ,u jadnoj kućici samo je buv bilo obilo.
I tako malo pisme,malo jigre,kadiki ki je šaljiv ništo smišno izdivani,kad Miko pogljeda na uru ,ajme ljudi ča čekamo ma su skoro četiri ure,ajmo se polako razlazit,trebadu ljudi ić spat ,vlja mi ne moramo,nu vidi maloga Tomicu,na višku spi,ma je bome dobro izdural...a va moja bukva od noge dok se razodi,razdaniće se.Kuća za čas osta prazna,bilo je jako ladno ,pa su se razbižali.I tote u kući su svi odma poležali,sve su nako ostavili,pa će du slagat kad se naspidu.
Bome nisu pravo ni pozaspali,kad mali Tomica,poče jokat iz sna,na sav glas,ajme ne dajte me,ajme odnešće me,eno ga na mom krevetu,nosi me ,odnese me mame,tate,tirajte ga od mene...pojišće me,Milka brzo leti k njemu,gre ga zagrlit,Jive pita ,skočil se i on,ča je ,ča je,Tomica još i sna viče medvid,ajme veliki medvid,ćaća sad koda je s pameti sašal,viče da ni u ganak zašal,kad su ljudi izlazili,Milka, Milka brzo sikiru,da dite spasim...
Milka ziva na njega,divani mu ,ma kakov vražji medvid,dite je ružno sanjalo pa se jako prestrašil,ne more k sebi doć...
Sad je Jive fort pomunjenil,kune sve čega se sitil,pa zakune i žarku tavu,baš je pobisnil.
Jes ti ja rekal ,ženo munjena,zalezi dite,ne neka ga ,neka sluša munjenoga Miku i njegove bakule i pekljaniju,ki munjencu veruje,on se s medvidom rval,vlja mi ne znamo ča je medvid,još divani da ga je soboril i da ga je trebal zadavit,vrag popil dvi tri rakije pa divani ni va legla ,ni na stala,ko iz ognja,ni nego će mi dite dobit stra kaj neće nikad proć,pa kadi smo onda,muško dite,ajde da je žensko,Bože pomozi,udaće se pa dobro,a ča bi onda,ki će nas pomagat kad ne budemo mogli,a brzo će to doć...Tomica dragi,ča si tako ružno sanjal,lipoto moja?, pita ga ćaća...Tate,Tomica će kroz plač,k meni je došal naj stric Mikin medvid, ,samo ča je bil još veći,tote je bil u sobi,neznam ,kadi je,da se ni kadi zavukal, morebit je utekal,i divani on meni,zna mi jime,Tomica sad ćemo se ja i ti porvat,da vidim jesi li jak,i nastavi se na noge,pa nako ruknu,meni su se noge otsikle,evo i zapišal sam se,nemojte zivat na me... Ja njemu divanim,ma ja sam mali,ne mogu se ja s tobom rvat,makni se ća,a on meni nato reče,onda ću ja tebe sobom odnest,tamo ću te ranit,pa kad budeš jak , mi ćemo se rvat, u tomu ste vi doletili i spasili me,bil bi me siguro odnesal,možda kadi bacil u jamu a možda bi me i pojil...
Mama jadna plače,o Tomica ,jedinac moj,ma si to sanjal,ni vraga ni,ni medvida,ajde se malo rastupi,lej da smo svi oko tebe,i ja i seko i tate,kucić laje vani,ni nigdi nikoga...Jedva mali Tomica došal k sebi,a onda se i sam smijal svojoj sanji,bome je rekal,a neću više slušat taj divan o vuci,medvidi i o viškam,mogu jopet ružno sanjat,pa se vako jako prestrašit,ma mi je srce moglo stat...
Bome se lipo razdanilo,već se vatala deveta ura,po selu blago ruči,ovčice blejidu,ki jima prasešce ono krulji,čujedu se kokoše i guske,sve gladno i žedno,prelci i čijačice spidu,vrag bilo ko još igdi dimi iz kuće.
Vani ljuta zima,rekal je dobro naj ćaće, dica moja vako je bilo 29.
ZBOG DANA ŽALOSTI, LIČKO PRELO ODGOĐENO ZA SVIBANJ
Fri, 25.04.2025. - 13:15 — Branka Pavlović
Poznat je novi termin održavanja Ličkog prela, koje se trebalo održati ovoga vikenda, u kleti obitelji Bunčić, a koje se moralo odgoditi zbog smrti Pape Franje i proglašenog Dana žalosti.
*Novi termin je 16.05.2025., petak, 20h, klet obitelji Bunčić*
Moguća su otkazivanja rezervacija zbog promjene termina, te se zainteresirani za ovaj termin, mogu javiti na brojeve telefona niže navedene i provjeriti slobodan broj mjesta.
Melita 099 7461 593
Branka 091 1333 948
LIČKE PRIČE - Dvanaesteročlana obitelj Tominac
Sat, 01.02.2025. - 11:01 — Branka Pavlović
Lička priča objavljena danas na LIKACLUB posvećena je obitelji Tominac, u koju je prije nekoliko dana stiglo deseto dijete. Priču o ovoj mnogobrojnoj i izuzetno vedroj obitelji Tominac, ispričala je žena, majka i s pravom se usuđujemo reći, kraljica – Sandra Tominac.
Najstariji je Filip 15 godina, Valentin 13 godina, Emanuel 11 godina, Karolina 9 godina, Adrian 8 godina, Julija 6 godina, Lazar 5 godina, Rafaela 3 i pol, Kristijan 1 i pol, i najmlađi Josip koji je došao na svijet prije 2 tjedna..Cijelu priču možete pročitati OVDJE
Emisija "Dobro jutro,Hrvatska"- prilog povodom 10 godina Priča iz ličkog kraja
Sun, 24.03.2024. - 09:44 — Branka Pavlović
Mesopust u Križpolju
Thu, 23.02.2023. - 18:01 — Branka Pavlović
U utorak, 21.veljače 2023. u Križpolju je točno u podne spaljen krivac za sva zla i nedjela. Simbolično je dobio ime Mile. Događaj je okupio djecu i mještane kako iz Križpolja tako i iz susjednih mjesta. Koliko bi tek ljudi bilo, da je Fašnik neki drugi dan nego baš usred tjedna, ali na to ne može nitko utjecati.
Svaka čast Križopoljcima na ideji, a posebno onima koji su sve pokrenuli i doveli do realizacije - obitelj Krznarić (Dido i njegova supruga Danijela), Katica Vlahinić-Cesar...
Nakon svega, Dido je svoje dojmove i zahvalu objavio u grupi "Križpolje Lika to je naša dika": "Eto kod nas je danas bilo dosta veselo,sve je prošlo u redu i bas smo se lipo zabavili. Hvala našim domaćicama na krafnama kolačama i soku Igoru na vatrometu nasoj Saneli na piću i naravno svima koji su pomogli i sudjelovali"
Više slika na ALBUM MESOPUST U KRIŽPOLJU 2023
Zahvaljujući obitelji Perković, Stajnica postaje novo turističko odredište u brinjskom kraju
Sat, 01.10.2022. - 11:50 — Branka Pavlović
Posljednjih nekoliko godina, obitelj Perković radi na obnovi nekadašnje škole u Stajnici. Mnogi su se pitali što će to biti u tom prostoru, a sada je to itekako poznato. Hostel, caffe bar i starački dom.
Dugi niz godina to veliko građevno zdanje stajalo je u samom centru sela, na raskrsnici puteva, a nije služilo baš ničemu. Funkciju škole već odavno nema, bila je samo podsjetnik na ona dobra stara vremena kada je u tom dijelu sela sve vrvilo od djece, dječjeg smijeha, okupljanja, druženja, školskih dogodovština.
Danas, zahvaljujući mladoj obitelji Perković, koja je između velike europske zemlje i malenog sela podno Kapele, odabrala za život upravo nju – Stajnicu, ta građevina dobiva novi sjaj i vraća značaj kakav jedno takvo ogromno građevno zdanje i zaslužuje imati, a naše samozatajno maleno selo postaje turistička destinacija brinjskog kraja.
U jednoj od narednih Ličkih priča, upoznat ćemo bolje ovu mladu obitelj, a do tada, preostaje nam samo pozvati vas u njihov hostel koji je već počeo sa svojim 24-satnim radnim vremenom, kao i u caffe bar čije otvorenje je predviđeno u subotu, 01.10.2022., u 14h. U skorije vrijeme, u planu je i otvorenje doma za starije i nemoćne koji će se nalazi u drugom dijelu ovog kompleksa "Stajnica".
Obitelji Perković čestitamo i želimo im puno sreće u radu te da svojim primjerom privuku još mladih obitelji natrag u lički kraj. Također, ne smijemo zaboraviti čestitati djedovima i bakama, koji su uvijek uz njih i čija bezuvjetna podrška nikad ne izostaje.
Priča o obitelji strojovođa iz Lipica
Mon, 29.08.2022. - 08:34 — Branka Pavlović
U ciklusu Ličkih priča, našla se i priča o obitelji Smolčić iz Lipica. Obitelj je to, koja je iznjedrila trojicu strojovođa, a kako se čini, bit će ih još. Jasmin Smolčić, jedan od njih, ispričao nam je ovu priču – priču o strojovođama u obitelji Smolčić.
"Sve je počelo sa najstarijim Ivicom Smolčićem, koji je rođen 3. siječnja 1960. u Lipicama. Kad je došlo vrijeme odluke ča delat, odlučil se otić u taj veliki grad, grad Zagreb i završit školu za strojovođu i vozit tu veliku grdosiju – vlak. U svom radnom vijeku ni bil niti jedan dan na bolovanju, valjda zbog te velike ljubavi prema tom vlaku. Godine 1981., od kako radi kao strojovođa, napravil je milione kilometara i upoznal skoro cijelu Hrvatsku. Trenutno radi za jednu stranu firmu, koja prevozi razne terete”, govori nam njegov najstariji sin Jasmin.
Cijelu priču možete pročitati OVDJE
JURA UČITELJ I NJEGOVA KATE - 60 godina u dobru i zlu
Fri, 13.05.2022. - 07:45 — Branka Pavlović
Naš legendarni učitelj Jure i njegova supruga Kate, jučer 12. svibnja 2022. prisjetili su se 60 godina zajedničkog života. Mi im želimo puno zdravlja, sreće i Božjeg blagoslova i još zajedničkih godina, a tim povodom pozivamo vas da se prisjetite njihove priče KLIKOM OVDJE.
Na stranici Priče iz ličkog kraja i u grupi Stajnica, njegovi bivši učenici, prijatelji i poznanici ostavili su brojne lijepe komentare.
Nikolina Smolčić: "Djece i mladih u Lici ima, ali većina ih želi otići jer ne vide budućnost ovdje"
Sat, 02.04.2022. - 11:05 — Branka Pavlović
Objavljeno: likaclub.eu
Današnju ličku priču posvećujemo jednoj mladoj i brojnoj obitelji iz malenog podkapelskog sela – Stajnice. Moja sugovornica, Nikolina, najstarije je dijete u obitelji Smolčić i upravo ona ispričala nam je priču o sebi i svojoj obitelji…
„Rođena sam 7. prosinca 2006. u Ogulinu. Od malena sam jako povučena osoba, najviše sam voljela biti kod svoje tete. Moji su mi pričali kako sam bila jako poslušna i dobra, da sam se voljela igrati s djecom i jako sam emotivna. Kažu moji roditelji da nikada nisu znali da me imaju u kući jer sam se uvijek znala i sama igrati i bez problema.“
Njezini roditelji su Marija i Ivica, a braća Miko, te blizanci Luka i Petar…
"Niže razrede osnovne škole završila sam u Stajnici, više razrede u Brinju, a trenutno sam u Rijeci. Upisala sam srednju školu za CNC operatera."
Kada je pitam kako to da se odlučila za tu školu, koja inače slovi kao “muška”, kaže:
„To mi je bila želja još od 7. razreda i tu sam si želju ispunila. Jedina sam cura u razredu i super sam se uklopila s dečkima u razredu. Stanujem u domu za učenike na Sušaku.“
Ono po čemu je Nikolina posebna je i sport kojim se bavi u slobodno vrijeme:
"U slobodno vrijeme treniram boks i jako mi je dobro krenulo. Trener me hvali i brzo hvatam tehnike koje su bitne u boksu. Želim to nastaviti trenirati."
Kada je pitamo kakvi su joj planovi za budućnost, Nikolina kaže:“Vidim se negdje vani. Planiram još i četvrti stupanj upisati i završit u Hrvatskoj školu, a onda otići van. Znam da je posao za koji se obrazujem jako tražen i mislim da bi bilo šteta da to propustim.“
Na pitanje, što misli o perspektivi za mlade u ličkom kraju, ova mlada sugovornica sliježe ramenima…
"Sada baš u Lici nema previše perspektive jer nema ni toliko posla ni ničega i zato svi skoro odlaze odavde. Djece i mladih u Lici ima, ali većina ih želi otići jer ne vide budućnost ovdje. Nekima je želja otići u primorske krajeve, a neki van granica Hrvatske."
Njezini roditelji Marija i Ivica nemaju još ni 40 godina, a trude se i bore već od svoje najranije mladosti. Rade i svoju djecu potiču da budu svoji, da se bore za svoje snove, a ne njihove. Život im nije lagan, nemaju jako zaleđe kao mnogi mladi ljudi, ali to se na njihovim licima ne može vidjeti. Smijeh, veselje, pa čak i kad su teški trenuci, oni sve gledaju kroz pozitivu.
Mnogi ljudi griješe, pogotovo oni koji kuću izgrade pa očekuju od djece da ostanu u njoj i onda još da stvar bude bolja, dirigiraju im tko je dobar za njih, tko nije, koga smiju dovoditi kući, koga ne. Nije li često za čuti “za koga sam se mučil neg za dicu, a oni radije odoše u podstanarstvo”. I sama sam mišljenja, kako god mi stvaramo i živimo, tako trebamo pustiti i svoju djecu. Mnogi upravo s pogrešnim razmišljanjem, svojoj djeci, usudim se reći, unište život. Unište im priliku da i oni imaju svoju obitelj, da se i oni bore i nauče živjeti. Kad ih pustiš, bez obzira što oni odlučili, imat ćeš ih uvijek. I ti njih i oni tebe. Nije li upravo to bit svega.
Svojim vršnjacima i našim čitateljima poručuje:
„Mislim da je najvažnije da slijedimo svoje snove. Ako se iz dana u dan trudimo, mislim da možemo ostvariti ono što želimo. Bitno je nikada ne odustati. Ja sam shvatila da je moguće ono za što se želiš boriti. Upravo tako se i ja borim sada da školu koju sam odabrala završim, da zaposlim i uspijem u životu. Bitno je imati ciljeve i ne odustati jer ako netko odustane, onda zna da neće ni ostvariti ono što je želio“