Priče iz ličkog kraja

Izvor: FB Općina Brinje

Iako je iza nas teška,i po mnogo čemu neuobičajena godina ispratili smo je svatko na svoj način.

U godini koja je iza nas i koja nas je mnogočemu naučila,u kojoj smo kao narod pokazali  veliko suosjećanje sa mjestima koja su pogođena potresom,susreli smo se sa COVID -19 i nizom drugih situacija koje  smo sve prevazišli i pokazali veliko srce i snagu. 

Sve situacije koje smo ostavili iza nas su nas naučili i pokazali da smo samo ljudi i da moramo kada je to najteže brinuti jedne za druge.

2020.godina neka ostane iza nas i neka nam se više neponovi,dok se 2021.veselimo jer očekujemo da će nam donijeti nadu u bolje sutra te da će se situacija smiriti i da ćemo se u konačnici moći vratiti koliko toliko u normalan život.

Svima želimo zdravu, sretnu, veselu, poslovno i privatno dobru novu 2021. godinu.

Čuvajmo jedni druge i podržavajmo se.

I još jednom Sretnu,mirnu i veselu novu 2021. godinu od srca vam žele Načelnik Zlatko Fumić sa službenicima te Predsjednik Općinskog vijeća Ivan Perković sa vijećnicima.  

Photo/Gabrijela Perković i Iris Šprajc, Stajnica

Photo/Katarina Brbot, Lipice

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ VIDEO

Križpolje

Igrah se davno
Ispred jedne kuće.
Na crkvu gleda
I sluša kako zvono tuče.

Nekoć je tamo
Mala pošta bila.
Ta stara kuća,
Meni draža nego vila.

Kako su tople bile
Te ličke noći.
Eh, da mi je opet
U te dane doći.

A preko dana,
Gledaš polja rodna.
I zahvaljuješ Bogu
Što je godina plodna.

Putem, iza Crkve,
Pasle su krave.
I nigdje nije bilo
Zelenije trave.

I ovce su pasle,
I konja je bilo.
Ponekad pomislim
Da mi se samo snilo.

Jer nema toga,
Nema više.
Neke duge ceste
Polja nam pokriše.

Još samo zvonik
Na crkvi bije.
I zove narod
Da se unutra slije.

Nema više
Ličkih prela.
Nema više
Okupljanja sela.

Pomriješe starci,
A mlade put odnese
U novi život,
Na druge adrese.

Prođeš li putem
Do škole stare,
Vidjet ćeš samo
Prazne bunare.

Nema nikog
Da natoči vodu,
Ni djece da skaču
Po školskom podu.

Prođeš li dalje,
Do Praputnica,
Vidjet ćeš neka
Nova lica.

Tamo uz igralište,
Dva gola stoje.
Dok novi dječaci
Pogotke broje.

Groblje je puno
I mirno spava.
Oko njega samo
Obrasla trava.

Eh, moje Križpolje,
Ostalo si pusto.
A nekad bilo
Naseljeno gusto.

Tek pokoji traktor
Cestom prođe.
Al nitko više
Na rakiju ne dođe.

Selo moje malo,
Čuvaj mi polja i njive.
Nek rodne budu
One slatke ličke šljive.

Živi mi, Križpolje,
U srcu moje Like.
Ti rodna grudo
Moga dida Mike.

Photo: Biserka Galetić Karlica

Jedna lijepa lička priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

"Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka", započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

"Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!"

U šaljivom tonu tvrde…

"Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali."

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

"Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju."

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

"Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra", kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

"To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla."

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

"U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet. Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla", izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

"Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…"

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

"To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…"

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

"Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo."

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

"Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!"

Ličke priče-Dragutin Perković

Čovjek koji svojom pojavom donosi mir u društvo, čovjek kojeg se na ličkim događanjima u Zagrebu najčešće može vidjeti s fotoaparatom u ruci, čovjek koji je dao i daje puno za svoj brinjski kraj…

"Rođen sam u Brinju (selo Antulići/Košari, na Jozefinskoj cesti prema Križpolju) 22. ožujka 1948. Osnovnu školu polazio sam u Brinju (3 km udaljena od mog sela)."

Daljnje obrazovanje Dragutin je pohađao u Zagrebu, a sve praznike provodio je, pretpostavljate gdje…

"Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja (gimnazija pedagoškog smjera) i Pedagoške akademije u Zagrebu sve školske praznike provodio sam u svom selu."

Od 1969. godine, kada su njegovi roditelji s obitelji najstarijeg brata preselili u Slavonski Brod, njegov je dolazak i boravak u Brinju tek prolaznog karaktera.

No, njegova veza s Brinjem nikada nije bila takva, “prolaznog karaktera”, o čemu svjedoči uloga u Zavičajnom klubu “Sokolac” i brojni drugi projekti koje je gospodin Perković pokrenuo:

"Zavičajni klub Brinjaka „Sokolac“ u Zagrebu osnovan je 14. travnja 1988. godine, a ja sam od osnutka bio član Upravnog odbora te od 2008.godine i predsjednik Kluba. Dosadašnji rad u Klubu Brinjaka, 30 godina, (tako i u „Vili Velebita“ 6 godina) je na zaštiti, čuvanju i promociji hrvatske i zavičajne narodne kulture Like i posebice Brinja i brinjskog područja."

Dragutin svoje znanje, vrijeme i novac nesebično daruje svojem rodnom kraju, a danas je to posebno vidljivo kroz projekte koje spominje u nastavku

"Zbirka narodnog blaga u Brinju koja ima 1183 eksponata, očuvanje važne parne mašine (lokomobil) u Brinju iz 194o. godine i staroga mlina vretenaša. Sva tri projekta su registrirani u Ministarstvu kulture kao kulturna dobra Republike Hrvatske. Zatim, izdanje prikupljenih “Napjeva Brinjskoga kraja”, a nakon pet godina intenzivnog terenskog rada na prikupljanju dvostihova i pjesama Brinjskoga kraja i šire te svih pripremnih i uredničkih poslova tiskana je u kolovozu 2018. knjiga „Pjevana narodna baština Brinjskoga kraja“ na 280 stranica."

Uz sve navedeno, gospodin Perković je zaslužan i za Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja.

"U želji prepoznavanja sorti jabuka, supruga i ja smo u suradnji s poštovanim gospodinom Željkom Dasovićem i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, 2016. godine napravili Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja. Inače u tom su kraju poznate jabuke: slatke/kisele, male/velike, rane/kasne, crvene/zelene/žute i petrovače."

Za sve navedene projekte, govori moj sugovornik, zaslužni su najvećim dijelom on sam i njegova supruga, ali ne izostavlja napomenuti da se povremeno uključuju i neki od članova Kluba.

"Značajna uloga u pojedinim projektima bila je od Etnografskog muzeja u Zagrebu (muzejska savjetnica Ivančica Ivkanec, prof.)"

Dragutin Perković je u mirovini od 2005.godine, a za vrijeme radnog vijeka svojim znanjem dao je doprinos prosvjeti, gdje je dugi niz godina radio kao nastavnik i pedagog, te policiji. Od nastavnika i pedagoga u osnovnoj školi, zatim pedagoga Srednje policijske škole, načelnika Odjela u Policijskoj akademiji došao i do pozicije načelnika Odjela u MUP-u. Bio je branitelj (dragovoljac) u Domovinskom ratu u punom njegovom trajanju. Dobitnik je plakete Prvi hrvatski redarstvenik 5. kolovoza 1990., te odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata (sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci HV-a ili na drugi djelatni način), Spomenica domovinske zahvalnosti (časnu i uzornu službu), Red hrvatskog pletera (osobiti doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana).

Na početku priče spomenula sam da je Dragutin često viđen na ličkim večerima, te smo se dotakli i te teme odnosno zanimalo me što on misli o održavanju tih večeri

"Održavanje „ličkih večeri“ ili susreta Ličana su pohvalni jer se na njima prezentira naša baština, prvenstveno folklor, a ljudima je to i prilika da se malo vide i ispričaju (nadivane). Lijepo je vidjeti i aktivno uključivanje mladosti u te susrete"

Što se fotografije tiče, gospodin Perković kaže:

"U posljednjih 14 godina bavim se fotografijom s raznovrsnom tematikom. Samo za potrebe provedenih aktivnosti Kluba i privatno iz brinjskoga kraja imam oko 40.000 fotografija različitog sadržaja."

Ovu Ličku priču završavam vrlo važnom porukom i poukom gospodina Dragutina Perkovića koju upućuje prvenstvo (nama) mladima

"Kroz navedene projekte sačuvana je baština koja je podsjetnik mladima kako su živjeli njihovi preci, a njihova zadaća da je dopunjavaju i sačuvaju za budućnost kao spomen na teška, ali sretnija vremena."

Više fotografija na: likaclub.eu

Današnja Lička priča pripada Anamariji Bogdanić Vlašić...

Anamarija Bogdanić Vlašić rođena je 18.1.1975. godine u Zagrebu, gdje je stjecala osnovnoškolsko, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje.

"Moja majka Mirjana rođena je Otočanka, odrasla u Gospiću (od oca Nikole Sekule iz Prozora i majke Lidije iz Mostara), a otac Ivan Bogdanić rođeni je Sinčeranin. Da, eto imam i četvrtinu hercegovačke krvi!"

Kada je upitaju što je, ona bez razmišljanja odgovara:

"Odgovaram da sam Ličanka, pa tek onda Zagrepčanka! Tako me percipiraju i prijatelji ne Ličani, kolege na poslu."

Tome je itekako pridonijelo bavljenje glazbom u Zavičajnom društvu Sinac:

"U Zavičajnom društvu Sinac sam od svojeg djetinjstva prvo bila uključena u pjevački zbor, a od svoje 11 godine sviram prim u tamburaškom sastavu KUD-a Sinac."

S posebnim žarom Anamarija govori o svom ocu:

"Otac Ivan bio je jedan od osnivača Zavičajnog društva Sinac i kasnije kroz dugi niz godina biran za predsjednika ovog društva. Puno je radio i činio za našu Liku i svoj rodni kraj, tako da je i cijela moja obitelj bila usmjerena na “život za Liku”. Iako nije glazbenik niti pjesnik, tata je napisao i uglazbio puno lijepih pjesama, koje naše Društvo rado izvodi, a još više te raduje kad su te pjesme prihvaćene u cijeloj Lici, pa i Hrvatskoj: “Lipa stara” (izvode je mnogi zagrebački zborovi), “Ličanine moja diko”, “Gackoj na izvoru”, “Iz Otočca u Sinac”, “Nad Gradinom misečina sija”, “Liko moja tamburice stara”… Lijepe su to pjesme, koje su obogatile lički melos i dale mu jedan plemenitiji štih… (jer nije Lika samo Vuk magare na plot nagonio….)"

Upravo što i sama kaže, kad u takvom okruženju odrastaš, naprosto zavoliš i prigrliš način života i smjerokaze svojih roditelja.

Kada smo se dotaknule sjećanja iz djetinjstva i mlađih dana, Anamarija s nostalgijom govori:

"U sjećanju su mi sva obiteljska putovanja prema Lici za sve školske ili druge praznike, kada bih jedva čekala da sjednemo u auto i u troglasju pjevamo (mama, tata i ja). Nažalost, nemam braće niti sestara, pa sam svoje bratske i sestrinske osjećaje razvijala s bratićima Tomislavom i Milom i sestričnom Anđelkom u Sincu, koji su isto tako odlični glazbenici, naročito moj bratić Tomislav Bogdanić, koji je sada vrstan tamburaš u TS Patrioti."

Za ovakvu osobu nije ni čudno da joj se životni put s glazbom i Zavičajnim društvom nastavio i do voditeljskog mjesta:

"Voditeljsku palicu Zavičajnog društva Sinac naslijedila sam 2007. godine od naše Ličanke i Ladarice Ane Kelin. Naime, temelje profesionalizma i ozbiljnog izvornog folklora našem Društvu dala je upravo gospođa Kelin, inače rođena Kosinjanka."

Anamarija napominje da joj nakon gospođe Kelin nije bio problem preuzeti tako uhodani brod.

"Sada sam u ulozi i izvođača i voditelja, a za savjete, pa čak i poneku probu, još uvijek zamolimo našu gospođu Anu."

Moja sugovornica je uz ovakav glazbeni tempo i majka troje djece i priznaje da ništa od toga ne bi stizala da nema podrške i potpore supruga Tomislava.

"Kad zaguste nastupi, nije lako uskladiti sve to i s obiteljskim obvezama, ali uz veliku potporu i pomoć mog supruga Tomislava, uvijek se nađe rješenje i sve ostale obveze naših troje djece se uspijevaju uskladiti."

Anamarija s ponosom ističe da je i članica mješovitog crkvenog zbora Pape dobrog, u svojoj Župi sv. Ivana XXIII., pape, u zagrebačkoj Dubravi.

"Možda zvuči neskromno, ali jako sam ponosna što sam dio tog zbora, jer svaka nedjeljna misa je uz molitvu ujedno i odličan koncert."

Ova lička priča nije samo priča o Anamariji, ovo je priča i o Zavičajnom društvu Sinac, koje ove godine obilježava 40 godina postojanja.

"Osnovano je 29.6.1979. godine. To je najstarije zavičajno društvo Ličana u Zagrebu, a osnovali su ga sinački intelektualci koji su radi obrazovanja i kasnije zaposlenja otišli u metropolu i ovdje ostali zasnovavši novi život… Na početku svojeg djelovanja Zavičajno društvo Sinac imalo je svoju literarnu sekciju, koja je izdavala časopis Izvor, malonogometnu ekipu, koja je svojedobno ostvarivala zapažene rezultate. Godine 1983. igrali su finale turnira Kutija Šibica. Sve do početka Domovinskog rata Zavičajno društvo Sinac je za prvomajske praznike organizirao Auto – rally od Zagreba preko Brinja i Otočca do Sinca."

Danas je u Zavičajno društvu Sinac aktivna samo kulturno – umjetnička sekcija, govori Anamarija.

"U svojem neprekidnom 40-godišnjem radu ova sekcija izdala je 4 nosača zvuka (“Ličanine moja diko”, “Hrvatske staze ljubavi”, “Pjesmom kroz Liku” i zadnji, “Kad zapiva…”). Uz audio uratke, izdana je i pjesmarica ličkih pjesama “Pjesmom kroz Liku”. "

U svim ovim godinama postojanja, nastojalo se u okviru svojih mogućnosti, a najčešće „financijske nemogućnosti“, puno činiti za razvijanje kulture i turističko-gospodarskog sadržaja u zavičaju.

"U suradnji s KUD-om Lipa iz Sinca organizirali smo svetkovine Ilinje, spajali i prijateljili našu Ličko-senjsku županiju s drugim županijama Hrvatske, ali i Hercegovinom, Vojvodinom, austrijskim i mađarskim Gradišćem, sudjelovali u svim većim akcijama obnove nakon Domovinskog rata…"

Što se tiče suradnje s folklornim društvima koji su u Lici, Anamarija kaže:

"U zavičaju najbliže surađujemo s KUD-om LIPA iz Sinca koja pak bilježi 95 godina postojanja te je tom prigodom upravo ovih dana izdala svoj samostalni CD pod nazivom „Zvone zvona svetoga Ilije“. Jako nam je drago i ponosni smo na svaki napredak i pomak u radu ovog društva, jer to je znak da u zavičaju još ima žiška i da još „vatra gori“ u već opustošenom kraju. Tako uz Ilinju u Sincu, koju pripomažemo organizirati s KUD-om Lipa, suorganiziramo i Koncert pasionske baštine „Sinac pod križem“ u Otočcu, koji se održava svake godine dva tjedna uoči Uskrsa. To je prilika i za turističku promidžbu Gacke doline, jer svake godine na koncertu gostuje drugi crkveni zbor iz Metropole, čiji članovi po prvi puta borave u našem kraju i upoznaju ljepote našeg zavičaja. Nerijetko im to bude motiv za posjet ovog prostora sa svojim obiteljima u kasnijem proljetnom i ljetnom periodu. Ujedno ovim koncertom na neki način odgajamo i domaću publiku."

Zavičajno društvo Sinac broji 35 aktivnih članova pjevača, plesača i svirača različite generacijske dobi od najmlađih 17 godina do 80 godina.

"To daje posebnu draž ovome društvu, jer stariji nas uče i prisjećaju se starine i običaja, starih pjesama, a mladost pak daje svoju ljepotu, svježinu, nasmijanost… Svakako priželjkujemo u svojim redovima više mladosti, i ovim putem pozivam sve Ličane (i ne samo Ličane) da pošalju svoju djecu ili ako su dobrog glasa neka nam se i sami pridruže u Zavičajnom društvu Sinac."

Za sve zainteresirane, Anamarija govori vrijeme i mjesto održavanja proba:

"Naše probe su svakog utorka u 20,00 sati u prostorima Dječjeg kazališta Dubrava, Cerska 1. Jednom tjedno zaista nije puno, a baterije se napune pozitivom.

Osim Ličana, članovi društva su i Slavonci, Hercegovci, Zagorci… koji su postali veliki prijatelji Like i već na neki način skoro postali Ličani.

O planovima i nastupima u bližoj budućnosti, voditeljica kaže:

"Veselimo se sada našem prvom sljedećem nastupu za Ličku večer u motelu Plitvice, 22.2.2019. godine, pa pozivam sve Ličane i prijatelje Like da dođu i osjete dašak Like uz nas i TS Patriote. Poslije ovog nastupa okrećemo se pripremama za gostovanje u Lovincu, u novoosnovanom Kulturnom informativnom centru, koji svaki mjesec za svoje sugrađane organizira jedno kulturno događanje. To je pravi put kako naši lički gradovi i općine trebaju djelovati. Ipak , osjeća se u cijeloj Lici da kultura pomalo ulazi na mala vrata, no to je uglavnom rezultat nesebičnog rada pojedinaca i entuzijasta. Posjećenost svih tih događanja u Lici nije velika, jer nažalost naša Lika je svakim danom sve više desetkovana brojem stanovnika. Zato će vjerujem i ova Lička večer u motelu Plitvice biti dobro posjećena, jer je više Ličana izvan Like, nego u Lici."

Prije nego što još jednu Ličku priču završim, moram je dopuniti riječima tek nekih njezinih prijatelja, članova društva, suradnicima… koji o ovoj ženi imaju samo riječi hvale:

"Anamarija je pčela radilica. Spremna pomoći. Dostupna, jednostavna. Samokritična i kritična. Prilagodljiva ljudima i okolini s kojima radi. Temeljita. Dobar čovjek i još malo više. To da je šarmantna radije neka nadopune muškarci, ja ću samo reći da je osjećajna i spremna pa i na žrtvu da zaštiti slabijeg. Obiteljska žena i vjernica koja drži do tradicije i živi je. Ma Ličanka, nema ča! I još k tome Sinčeranka!" (Jasna Ilić)

"Uvijek za dogovor. Uvijek nas pita što mislimo kada nešto odlučuje, uvažava naša mišljenja. Vesela uvijek čak i kada nam nešto prigovara to nije s ljutnjom. Uistinu jedna jako dobra osoba. Evo sinoć na probi već se mora razmišljati za smotru što ćemo izvoditi, a ona se s nama konzultira što mi predlažemo i što mislimo." (Marica Perković Bedross)

"Dobra je kao osoba, brižna, vesela, druželjubiva. Daje sve od sebe!" (Tomislav Rajković)

I što još preostaje nego završiti ovu priču riječima Anamarije Bogdanić Vlašić, žene koja bi s ponosom mogla nositi titulu žene, majke, kraljice. Kažem “mogla bi”, ali njezina skromnost i jednostavnost joj to ne dopuštaju.

"Glazba je ono što volim, s čime sam odrastala, s čime živim i bez čega ne mogu. Zahvaljujući glazbi, upoznala sam divne ljude, sklopila divna prijateljstva. Čak mogu reći da je glazba zasigurno odredila moju sudbinu. Zahvaljujući njoj našla sam posao i svoju ljubav!"

 

 

Prije nego iča krenemo pisat, moramo naglasit da je tekst koji slijedi pisan pravo po naši, domaći, jer već vidimo jopet bisere koji ćedu se javit "otkud ča u Lici il ekavica il ikavica".

"Priče iz ličkog kraja" vodidu žene, gospodo, tri žene!

Kad nam neke oko nas počmedu kukat "joooj satrla sam se od posla", onda samo otpunemo i odmanemo glavom. Kako mi sve stignemo? A? I posal i kuća i oko kuće i dica i rpa dodatni poslov i onda još i "gluposti" (kako ji puno nji voli zvat) na fejsu i va naša stranica. Ajde mi recite kako mi sve moremo? Kate na tu temu ima itekako ča reć! To pročitajte klikom na ovdeka!

Niki ne vidi neprospane noći, niti naše letnje, a ruku na srce, nit oćemo da ki to vidi jer sve ča delamo, delamo za se!!!  Ono ča vam prezentiramo, to ćete i vidit, a uglavnom je to vedar izraz lica s velikim osmjehom i jezičinom uvik spremnom za šalu. Nu recite da ni tako?

Pune četire godine, uz svoj privatni  život, živemo i u obliku ovi Priča iz ličkog kraja. Stranica je to koja je sabrala na rpu preko 9 000 Ličana i prijatelja Like, stranica koja je postala dio nas, dio naše Like, veza naših iseljenih Ličana sa rodnim krajem.
Ponosne smo na nju, ponosne smo na sve vas koji nas verno pratite i ponosne smo na se jer smo dokaz koliko su žene jake i koliko toga žene moredu samo kad oćedu!

Vrednost ove stranice prepoznala je i Općina Brinje. Ove godine uvrstila nas je među dobitnike priznanja za promicanje zavičajne baštine!

* * * 

Četire godine ni puno, ali rođo moj ni ni malo.
Nu pogljedajte samo koliko se vas za to vrime sabralo.

Preko devet iljad duš lajk je stisnulo.
Mi ne znamo ča vas je na to potaknulo...

Jesul' šale, slike stare, novicije ili pak babarije?

Je ma kej da je to i bitno!

Drago nam je da nas pratite i da komentirate!
Pofale, ali i kritike ča nam dajete!

Puno se vas aktiviralo sa pisma, slika i lipi domaći beseda.

Ma puno toga lipoga se ovde dogaja,
al čemu sad da se sve to nabraja.

Sve vas pozdravljamo i s vami nazdravljamo,
Našim i vašim
"Pričama iz ličkog kraja"
rođendan čestitamo! 

* * * 

Potpišujedu: Ana i Branka, a ča Kate jima za reć pročitajte na: Kate Ottozez ima reč! :))

Fala lipa portalu likaclub.eu na objavi povodom ovog lipog rođendana! 

I kad mi neki kaže kako ti sve Kate stigneš?
Vako lipo moj narode, prolazidu dani kaj munjeni. Svačesa se moreš nagljedat, ali bogami i čut. Lipo ti je kad te neki pofali, ali i kada kudi. Ja Van moran reć kako već dugi niz godin stignen na sve. Oš od rane zore kad otpren ve svoje očice pa do kasne mrkle noći kad projden u krpe. Ne žalin se da san krepana kaj pas ili još bolje da mi sve smeta. Zač Van ovo divanin? Zato ča su mi rekle ve moje iz Pričov da se zericu obratin svima Vami ki me pratite. Pa bil bi red da Van se i predstavin. Daklen visoka san metar i žilet, iman broj obuće 39 ako obučen suknene čarape treba mi i 40. Nosin kiklju kad gren u grad, pogotovo sredon na placu, a inače san kod kuće u šaroj klajdi i to ča šira to bolja da zrak cerkulira dok letin iz kuće do pojate i nazada jerbo se izluftan pa manje trošin sapuna i vode. Volin ja friški zrak. Iman muža fala Bogu kaj me ne pili kad mu nečesa ni po volji. Prava san komšija svojin komšijami uvik san in o pomoći. Pogotovo kad su kakovi radovi na njivi, kopanje, zdivanje stogov sena, pobiranje krumpirov i da ne nabrajan.. ja Van uvik nji sve lipo posljikan i kad oni sve završidu ja in to pokažen. A uni sreeeetni! Da ne divanin kako volin sav narod kaj je oko mene... nikad ne bi za nji rič rekla nekon drugon nego sve vrgnen na papir i slučajno mi projde na moju stranicu Kate Ottozez
Kad mi je teško u poslu unda se lipo zavalin na otoman i otpren stranicu Priče iz Ličkog kraja da pogljedan ke su novice i unda dobijen kako bi Inglezi rekli inspirejšn pa se uvatin lipog topa i dusaj Kate negdi dok zvizdan ne zajde zad Vratnika. E unda se lipo podignen, protegnen i projden do prve komšije da vidin jel konak sredila i uvatimo se tablićev.. ma nisan munjena da sidin kod sebe i trošin svitlo brez potrebe kad se već kod nje okuplja cili komšiluk.
I tako znan obavit večeru i vrnen se u svoju bajtu. Dotlen mi muž već drimlje, samo ga pregrnen biljcon, a ja se uvatin još malo ve moderne teknike, pogljedan ča ima i zaspen. I vidte na sve stignen.. pa kad neki kaže da se ne more sve stić. More se samo treba znat planirat vrime.
Voli Vas i pozdravlja Vaša Kate Ottozez!