Nikolina Smolčić: "Djece i mladih u Lici ima, ali većina ih želi otići jer ne vide budućnost ovdje"

Objavljeno: likaclub.eu

Današnju ličku priču posvećujemo jednoj mladoj i brojnoj obitelji iz malenog podkapelskog sela – Stajnice. Moja sugovornica, Nikolina, najstarije je dijete u obitelji Smolčić i upravo ona ispričala nam je priču o sebi i svojoj obitelji…

„Rođena sam 7. prosinca 2006. u Ogulinu. Od malena sam jako povučena osoba, najviše sam voljela biti kod svoje tete. Moji su mi pričali kako sam bila jako poslušna i dobra, da sam se voljela igrati s djecom i jako sam emotivna. Kažu moji roditelji da nikada nisu znali da me imaju u kući jer sam se uvijek znala i sama igrati i bez problema.“

Njezini roditelji su Marija i Ivica, a braća Miko, te blizanci Luka i Petar…

"Niže razrede osnovne škole završila sam u Stajnici, više razrede u Brinju, a trenutno sam u Rijeci. Upisala sam srednju školu za CNC operatera."

Kada je pitam kako to da se odlučila za tu školu, koja inače slovi kao “muška”, kaže:

„To mi je bila želja još od 7. razreda i tu sam si želju ispunila. Jedina sam cura u razredu i super sam se uklopila s dečkima u razredu. Stanujem u domu za učenike na Sušaku.“

Ono po čemu je Nikolina posebna je i sport kojim se bavi u slobodno vrijeme:

"U slobodno vrijeme treniram boks i jako mi je dobro krenulo. Trener me hvali i brzo hvatam tehnike koje su bitne u boksu. Želim to nastaviti trenirati."

Kada je pitamo kakvi su joj planovi za budućnost, Nikolina kaže:

“Vidim se negdje vani. Planiram još i četvrti stupanj upisati i završit u Hrvatskoj školu, a onda otići van. Znam da je posao za koji se obrazujem jako tražen i mislim da bi bilo šteta da to propustim.“

Na pitanje, što misli o perspektivi za mlade u ličkom kraju, ova mlada sugovornica sliježe ramenima…

"Sada baš u Lici nema previše perspektive jer nema ni toliko posla ni ničega i zato svi skoro odlaze odavde. Djece i mladih u Lici ima, ali većina ih želi otići jer ne vide budućnost ovdje. Nekima je želja otići u primorske krajeve, a neki van granica Hrvatske."

Njezini roditelji Marija i Ivica nemaju još ni 40 godina, a trude se i bore već od svoje najranije mladosti. Rade i svoju djecu potiču da budu svoji, da se bore za svoje snove, a ne njihove. Život im nije lagan, nemaju jako zaleđe kao mnogi mladi ljudi, ali to se na njihovim licima ne može vidjeti. Smijeh, veselje, pa čak i kad su teški trenuci, oni sve gledaju kroz pozitivu.

Mnogi ljudi griješe, pogotovo oni koji kuću izgrade pa očekuju od djece da ostanu u njoj i onda još da stvar bude bolja, dirigiraju im tko je dobar za njih, tko nije, koga smiju dovoditi kući, koga ne. Nije li često za čuti “za koga sam se mučil neg za dicu, a oni radije odoše u podstanarstvo”. I sama sam mišljenja, kako god mi stvaramo i živimo, tako trebamo pustiti i svoju djecu. Mnogi upravo s pogrešnim razmišljanjem, svojoj djeci, usudim se reći, unište život. Unište im priliku da i oni imaju svoju obitelj, da se i oni bore i nauče živjeti. Kad ih pustiš, bez obzira što oni odlučili, imat ćeš ih uvijek. I ti njih i oni tebe. Nije li upravo to bit svega.

Svojim vršnjacima i našim čitateljima poručuje:

„Mislim da je najvažnije da slijedimo svoje snove. Ako se iz dana u dan trudimo, mislim da možemo ostvariti ono što želimo. Bitno je nikada ne odustati. Ja sam shvatila da je moguće ono za što se želiš boriti. Upravo tako se i ja borim sada da školu koju sam odabrala završim, da zaposlim i uspijem u životu. Bitno je imati ciljeve i ne odustati jer ako netko odustane, onda zna da neće ni ostvariti ono što je želio“