Bili su to ljudi

"30 godina i otprilike 10.950 dana. Toliko je prošlo. Zovem se Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. I iako sam danas već muškarac, dijete u meni je ostalo nezadovoljno i željno, ali više se ne nada. Nema čemu. Izmrvili ste mu svu nadu i te mrvice ponijeli na svom đonu.

Ali, srećom, ne trebate mi. Ne treba mi ničija zahvalnost. Ne zanima me vaše tapšanje po ramenu, a najmanje od svega mi treba da mi netko, s pozicije komfora, objašnjava što znači voljeti Hrvatsku.

Dosta je bilo pozivanja na domoljublje kad god treba zataškati nepravdu. Kad god treba ušutkati nekoga tko misli svojom glavom. Domoljublje nije lozinka za pogodnosti, niti vaša kartica za vječni popust na savjest. Znači ljubiti dom. A kako da ga ljube oni kojima ste iz tog doma nekoga uzeli, zbog vlastite oholosti i cinizma? Tome je podgledao i moj Zlatko. Heroj. Sin. Muž. Otac. Djed, iako nikada nije uspio saznati da je to postao. Barem ne ovozemaljski.

Moj otac nije poginuo da bi netko trideset godina kasnije njegova sina učio šutjeti. Nije otišao da bi netko njegovu smrt koristio kao potpis ispod svojih parola. Ako ga već spominjete, budite dosljedni.

Jer ja nisam maskota vašeg narativa. Mi nismo. I ne pristajem(o) biti. Nikad nisam morao vidjeti oca da bih znao tko je bio i danas bolje od vas znam da ga ovo gdje ste nagurali mene, moju obitelj i prijatelje ne bi veselilo. Dovoljno je što mi njegovo odsustvo nikad nije dalo mira. Dovoljno da znam. I baš zato, kad pričam o ratu, pričam s rezervom.

Ne slavim. Tugujem. I ne opraštam lako onima koji su nakon rata gradili društvo koje je uspjelo zaboraviti upravo one koji su za njega platili najviše. Zato što ste nas razdvajali. Učili segregaciji. Kimanju glavom i beskompromisnoj potrebi za slaganjem. Tako vam je bilo lakše vladati. Ali ranjena srca ne možete nikada. Ona vam ne vjeruju.

I dok sam rastao bez njega, s pitanjima na koja nitko nije imao odgovor, vi ste gradili mitove. Dok sam učio kako biti muškarac bez muškog uzora, vi ste dizali spomenike sebi. A meni je ostala tišina. Tišina u kojoj sam učio sve ono što djeca inače ne bi trebala znati. Kako izgledaju godišnjice smrti, kako izgleda Dan očeva kad nemaš kome nešto nacrtati i kako izgleda šutnja kad te učiteljica pita za tatu, a ti gledaš kroz prozor jer je jedino ondje slobodno od očiju razrednog kolektiva kojima nije jasno zašto izgovaraš “nemam”. Čega, zaboga, Ivane? Čega nemaš? Nemam uspomene. Oduzeli su mi ih oni koji se danas najviše diče njegovim imenom.

Ove godine sam, bez pompe i bez drame, napustio neke ljude. Ne zato što su me povrijedili, nego zato što su prestali biti istina. Moja istina. Iako puno nemam, naučio sam imati samo ono u što vjerujem. Za mene je to jedini hrabro.

Ovo u što me vi želite ubaciti nije hrabro društvo. To je društvo koje se boji istine. I koje ne voli kad mu se pogleda u oči bez isprike.

Zato neka ovo bude jasno. Domoljublje se ne dokazuje šutnjom i kimanjem glavom. Dokazuje se pristojnošću. Istinom. I poštovanjem prema onima koji nisu dio parade, nego stvarnosti. Moj život je stvaran 365 dana u godini. Svih spomenutih 10.950 dana sam živio bez mogućnost stvaranja ijedne uspomene. Toliko sam živio bez glasa koji bi me zvao "sine". Bez ruke na ramenu kad sam padao. Bez pogleda koji bi rekao: "Tu sam, samo idi”. Bez oca.

To nije priča za obljetnice. To je moj život. Iznova vam ga pričam jednom godišnje. Da shvatite tko smo mi. Mi djeca poginulih branitelja. Među vama smo, ali naši ratovi su rijetko prepoznati. Zato što su krenuli tek onoga dana kada smo izgubili nekoga koga smo i danas trebali imati. Vama je tada bio kraj. Nama dugi početak.

Zato ako u toj stvarnosti nema mjesta za moj glas, nemojte se pozivati na moje ime. Moj otac to ne bi htio. I ne želim ni ja.

To je moj zavjet. To je moj način.

Zato što sam hrabar.

Svoj.

I dostojanstven.

Zato što mi je otac Hrabrost."

 Preuzeto: Fb Baštinica

Blago u Gospodinu preminuo je Nikola Kostelac, dugogodišnji predsjednik Udruge Ličana Vila Velebita, humanitarac i društveni djelatnik, ekonomist i vlasnik građevinske tvrtke, u ponedjeljak, 7. srpnja 2025. u 80. godini života. Pogreb je danas (četvrtak, 10. 7. 2025.) u 11.55 na groblju Mirogoj u Zagrebu.

Prisjetimo se njegova uspješnog životnog puta koji ga je iz rodnog Prozora odveo u Zagreb.

Rođen je 15. rujna 1945. u Prozoru od oca Mate i majke Marije, uz stariju braću Ivana i Karla, u obitelji Kostelaca pod Umcem i Riđom kojji nose špicnamet Banići. Za to je zaslužna njihova baka koju su Banići koji nisu imali djece posvojili dovevši iz Trnovca ženinu nećakinju (obitelj Dešić), kojoj će se kasnije priženiti Petar Kostelac iz Trnovca i tako svojoj grani priskrbiti trajni nadimak Banići. Djed Petar Kostelac sudionik je 1. svjetskog rata, na bojištu u Galiciji bio je zarobljen, preživio je i pješke se vratio kući u Prozor. Petar i Ana imali su pet sinova i četiri kćeri te brojnu unučad i praunučad, a među unucima je i Nikola Mika Kostelac.

Nikolini roditelji bili su poljoprivrednici, a otac je imao i kovačnicu (otuda i drugi nadimak - Kovači). Idilično djetinjstvo u seoskom okruženju između Otočca i Prozora, uz Gacku, bilo je ispunjeno čuvanjem ovaca, igranjem s drugom seoskom djecom, kupanjem u rijeci ispod kuće. Osnovnu školu završio je u Otočcu, potom i srednju ekonomsku školu jer u to vrijeme drugih smjerova u otočkoj srednjoj školi nije bilo. Kao srednjoškolac bio je vrlo aktivan u društvenom životu grada, organizirao je zabave, priredbe i plesove u Otočcu. Intenzivno se bavio sportom – nogometom, rukometom i košarkom. Kasnije će isticati koliko su važni u tom njegovu formativnom razdoblju bili pojedini profesori: Branko Kemfelja u sportskom životu, Nevenka Barić u društvenom životu, Ivan Orešković kao pedagog, a Milan Brajković usadio mu je ljubav za matematiku i fiziku. Nakon završetka srednje škole 1965. g. upisao je Ekonomski fakultet u Zagrebu, a diplomirao je u svibnju 1969. g. Studentsku 1968. g. obilježili su studentski nemiri, u kojima je vrlo aktivno sudjelovao zajedno s drugim studentima pod vodstvom njihova profesora s fakulteta Marka Veselice. Godine 1970. nakon povratska s odsluženja vojnog roka oženio je svoju studentsku kolegicu Mariju Kostelac, također iz Prozora. Prvi sin Krešimir dolazi na svijet 11. 12. 1971. g., a drugi sin Dinko 1975. g. Dinko Kostelac završio je elektrotehnički fakultet i kao uspješan inženjer radi u telekomunikacijskoj tvrtki Ericsson Nikola Tesla. Oba sina su oženjena i zajedno imaju petero djece, Matiju, Karla, Luciju, Mariju i Laru, kojima se Nikola natročito ponosio i uživao u njihovu društvu.

Prvo zaposlenje dobio je u građevinskom poduzeću Tempo u Zagrebu na izradi kalkulacija i rekalkulacija, a to prvo radno mjesto uvelike je odredilo daljnji smjer njegove poslovne karijere u građevinarstvu, sve do mirovine. Tijekom 40 godina rada bio je građevinski kalkulant, potom stručni suradnik za problematiku graditeljstva u Sindikatu građevinara u Republici Hrvatskoj, a zatim pomoćnik direktora zadužen za komercijalne i financijske poslove u građevinskom poduzeću Dom. Bila su to teška vremena za graditeljstvo, poduzeće je bilo u velikim problemima što je bio i svojevrsni izazov za mladog ambicioznog Nikolu. Ubrzo je preuzeo funkciju glavnog direktora Doma. Godine 1993. napustio je poduzeće Dom i osnovao vlastitu građevinsku tvrtku Gepot, koju je kasnije uspješno preuzeo stariji sin, građevinski inženjer Krešimir Kostelac.

Na izbornoj skupštini u Zagrebu, 18. listopada 2012. g., jednoglasnom odlukom izabran je za predsjednika Udruge Ličana Vila Velebita što će biti sve do 2022. g. Nakon toga obnaša funkciju dopredsjednika udruge. Kao predsjednik Udruge Ličana djelovao je naročito na zbližavanju zavičajnih društava i klubova iz Like i realizaciji zajedničkih programa te povezivanju Ličana u Zagrebu i Ličana u zavičaju, nastojeći da se pogotovo mladim ljudima prenesu narodni običaji i kulturna baština. Iza njega su organizacije brojnih kulturnih događanja u Zagrebu i okupljanja Ličana iz svih dijelova Like, spektakularnih Ličkih večeri, Susreta Ličana i prijatelja Like, koncerata svih ličkih KUD-ova u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, okruglih stolova posvećenih ličkim velikanima, predstavljanja brojnih knjiga ličkih autora ili tematikom vezanih uz Liku (npr. Posebnosti Like: priroda, povijest, kultura, istaknute osobe, Ličani i/li Slavonci, Ličani u Slavoniji u prošlosti i sadašnjosti Josipa Fajdića, Duboki krški izvori Hrvatske Tihomira Kovačevića Tihe, zbornika deset pisaca Otočki dekameron, Umjetnost Like Vesne Bunčić, Lika i Velebitsko Primorje u hrvatskoj književnosti Ane Lemić, Nestali bez traga dr. Ive Pećine itd.). Za vrijeme njegova predsjedanja udrugom organizirana je i izrada i postavljanje spomenika trojici jezikoslovaca u Gospiću – Šimi i Anti Starčeviću i Franu Kurelcu 2017. g. te više predstavljanja projekta i prigodna svečanost otvorenja. 

U vrijeme Domovinskog rata javio se kao dragovoljac odmah na početku, no usmjeren je na poslove logistike gdje je bio potrebniji. Jedna grupa radnika iz poduzeća prebačena je na ratište u Sunju, a strašne ratne uvjete nastojao im je što više poboljšati nabavkom i slanjem tople odjeće, gumenih čizama, kabanica, šljemova itd. Za radnike koji su otišli u Domovinski rat osigurao je dvije plaće, jednu za radnika, a drugu za njegovu obitelj, suprugu i djecu ili roditelje, koji su ostali kod kuće. Prvih dana Domovinskog rata uključio se, zajedno s grupom Otočana i Brinjaka u Zagrebu, u osnivanje društva Gacka dolina, Otočac i Brinje pod vodstvom Tomislava Crnića. Društvo će prikupljati sredstva za nabavku oružja i humanitarnu pomoć te voditi brigu o zbrinjavanju izbjeglica u Zagrebu. U Vukovarskoj ulici u Zagrebu bio je osiguran prostor za rad udruge i skladište za prikupljenu humanitarnu pomoć. Svako toliko udruga je u Otočac dovozila potrebnu sanitetsku opremu, krevete, hranu. Također su u Otočcu, uslijed svakodnevnih neprijateljskih granatiranja, ogromne potrebe za pokrovom i staklom, pa je Nikola u nekoliko navrata, iz poduzeća Dom i još nekih građevinskih poduzeća, zajedno s članovima udruge Gacka dolina, Otočac i Brinje, dopremao u kamionima u Otočac velike količine najlona, stakla i salonita. Nije bilo zgrade i kuće u Otočcu u Domovinskom ratu kojoj bar prozorska stakla nisu popucala od detonacija. Tolika stakla nije bilo moguće ni nabaviti, ni ugraditi tako brzo, pa su najloni kojima su zatvarani prozori i vrata bili najtraženiji i najcjenjeniji artikli iz humanitarne pomoći. Doći s humanitarnom pomoći iz Zagreba u Otočac naokolo, jedinim mogućim nezaposjednutim putom, tada zvanom cestom spasa preko Rijeke, Senja, Sv. Jurja i Krasna, nije bilo ni jednostavno ni bezopasno, ulazilo se u grad pod neprijateljskom vatrom, sa zgradama u plamenu, svakako prizori koji se nose cijeloga života. To je samo djelić bogata životnog puta koji je došao svome kraju, no nastavljaju ga sinovi i unuci.

Slika iz albuma Tomice Palameta:

Vesna Gorinjeva, Mata Antonov, Zdenka Gorinjeva, Marko Sertić, Vera Pušićeva, Katica Svitinova, Donji red: Pepa Matešić, Mike Palamet, Boža iz briga, Mirko (Braca) Gego.

Slikano u Čarapovom selu 20. siječnja 1963.

Izvor: Općina Brinje

Povodom 33. obljetnice pogibije četvorice hrvatskih policajaca koje su na Žutoj Lokvi 24. kolovoza 1991. mučki iz zasjede ubili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, danas 24. kolovoza u 09:00 sati, na mjestu pogibije u Žutoj Lokvi, ispred spomen kapelice položeni su vijenci, zapaljene svijeće i održana je sveta misa u spomen na Dragutina Toljana, Milana Vranića, Vinka Krznarića i Zdravka Vukovića.

Komemoracija u Žutoj Lokvi započela je polaganjem vijenca obitelji poginulih hrvatskih redarstvenika i preživjelog kolege Darka Murata.

Polaganjem vijenca počast poginulim hrvatskim redarstvenicima odala je Općina Brinje na čelu s Općinskim načelnikom Zlatkom Fumićem sa suradnicima. 

Počast su odali: izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, saborski zastupnik i gradonačelnik grada Novalje gospodin Ivan Dabo, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja gospodin Darko Nekić, načelnik PU ličko-senjske gospodin Zoran Zdunić. Ispred Ličko-senjske županije počast je odala zamjenica župana gospođa Jasna Orešković Brkljačić te brojna izaslanstva gradova i općina, predstavnici braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, kao i brojni građani.

Svetu misu služio je policijski kapelan Josip Šimatović i župnik fra Draženko Tomić.

Prigodne skladbe izvela je Policijska klapa Sv. Mihovil.

Izaslanstvo Općine Brinje položilo je vijence i zapalili su svijeće u Brinju kod spomen ploče Milanu Vraniću i na grobu Dragutinu Toljanu, u Križpolju kod spomen ploče Vinku Krznariću i u Stajnici kod spomen ploče Zlatku Tomincu i Zdravku Vukoviću.

Načelnik Zlatko Fumić je istaknuo kako je važno da odamo zahvalnost žrtvama i svim stradalima u Domovinskom ratu jer oni su se borili i sanjali o ovome što mi danas uživamo te su dali ono najvrijednije, svoje živote za obranu naše domovine. 

Na današnji dan posebno se prisjećamo naših Dragutina, Zdravka, Vinka i Milana čija imena i žrtvu ne smijemo zaboraviti. Neka im je vječna slava i hvala im. 

Iskrena sućut obitelji u ime svih članova ZK Stajnica

 

Dugogodišnji član ZK Stajnica, gospodin Mile Murković preminuo je u 90. godini života, nakon duge i teške bolesti. 

Svojom pojavom unosio bi mir gdje god bi se pojavio, a takav je i bio, miran, tih, samozatajan. 

Ispraćaj dragog nam pokojnika, bit će u četvrtak 30. studenog. 2023. u 11:40h na Miroševcu. 

U danima tim smo,

U mislima

Svojim,

Kad je teško bilo,

Šahovnicu

Viti,

Kad ustali Vi ste,

Vitezovi

Moji,

Niste još ni znali,

Da l’ će sutra

Biti,

Utkali ste sebe,

U najljepše

Sutra,

Na križanju ovom,

Gdje stojimo

Sada,

Ta je žrtva dala,

Slobodna nam

Jutra,

Dok naš barjak vije,

Kao vječna

Nada…

 (Goran Jurković)

Posvećeno policijskim službenicima Policijske ispostave Brinje Vinku Krznariću, Dragi Toljanu, Milanu Vraniću i Zdravku Vukoviću, koji su ubijeni iz zasjede na Žutoj Lokvi, 24. kolovoza 1991. godine.-

Zavičajni klub Stajnica u Zagrebu

U spomen

Zvonko Dumenčić

Dana 17. kolovoza 2023., preminuo je u 89. godini naš dugogodišnji i zaslužni član Zvonko Dumenčić. Posebno je zaslužan u radu našega društva u početku Domovinskog rata u prikupljanju i osiguranju svih vrsta pomoći „starome kraju“, a posebno je dao nemjerljiv doprinos u prikupljanju vrlo dragocjenih materijal, podataka i fotografija tijekom pripreme i tiska  monografije „Stajnica i okolica“. To se posebno odnosi na povijest Stajnice u ratnom i poslijeratnom razdoblju, a nadasve o već pomalo zaboravljenom radu stajničkog i brinjskog vatrogastva u to vrlo složeno i teško vrijeme. Ta je monografija postala izniman izvor povijesti brinjskog kraja i spriječila od zaborava brojne ljude i događaje. Svaki slobodan trenutak pokojni Zvonko poklonio je svome rodnom kraju, obitelji i bliskim prijateljima, a posebno svojim vatrogascima u čijim je redovima djelovao dugi niz godina i time spašavajući one najpotrebnije - ljude i imovinu.

Dragi Zvonko, vječno ćemo čuvati spomen na Tebe kao dragog i zaslužnog člana.

Posljednji ispraćaj dragog nam pokojnika bit će u utorak 22. kolovoza u 11,40 sati iz mrtvačnice na Markovom polju u Sesvetama. 

Počivaj u miru Božjem dragi prijatelju, a obitelji izražavamo iskrenu sućut.

Zavičajni klub Stajnica

Predsjednik

Nikola Tominac

Sin našeg legendarnog Mure, organizatora stajničkog MNT Magdalena, Tihomir Murković napustio je ovaj svijet. 

Na facebook stranici njegova profila, stoji citat "Tko ne krene, neće nikad stići". On je krenuo u svijet i nažalost, ondje i ostavio svoj ovozemaljski život. 

Nema dana da ne osvane neka tužna i teška vijest. Danas kod mene, sutra kod tebe, preksutra malo dalje, ali nema dana. Posebno je teško kad je riječ o dragim ljudima, mladim ljudima s kojima si do neki dan pričao o planovima, budućnosti, snovima i onda odjednom sve to nesta. Šok, nevjerica, ali surova stvarnost i zbilja. „Murinog starijeg sina, više nema…“

Sahrana će biti u Stajnici, 16.08.2023., u 15h.

Obitelji Murković želimo da ovo u vjeri prihvate kao Božju volju, da nastave živjeti uz Božju pomoć, da ih ne obuzme tuga, očaj, srdžba, ljutnja, jer i sami znaju da to njihov Tihomir ne bi želio.

Ti, dragi Tihomire, znam da negdi kutriš i promatraš sve ovo, čuvaj nam mjesto tamo negdje, među svim našim narodom. Svi ćemo se jednog dana opet sastati…   

Svakog 4.u mjesecu kolovozu, na fb profilu Ivana Tominca, sina pok.Zlatka, osvanu riječi koje te ostave bez teksta. Toliko snage, toliko emocija, toliko života...Ivane, tvoj tata bio bi ponosan na tebe, na svih vas jer živite život i tako i on vječno živi u vama.

 

"O plovidbi su najčešće pričali oni koji nisu sidro digli. O ratu često pričaju oni koji se nikada nisu suočili sa stvarnim posljedicama.

Ne imati oca tek je jedna od posljedica te brzopotezne bitke. Ali ojačaš pa ideš dalje. Preskočiš brojne prepreke, nasmiješ se, isplačeš i samo...hodaš.

Imaš neke svoje bitke, neke svoje ljude i neke sretne trenutke.

I na kraju dana, moraš ih živjeti. Jer upravo zato ti je ova zemlja dana. 

Da je živiš.

Živiš i sjećaš se.

Ja se tebe ne sjećam, nisam te vidio, ali te poznajem. Upoznao sam te u svakom komadiću zemlje kojom koračam.

Upoznao sam te u svojim životnim olujama i sretnim trenutcima.

Jedna Oluja prethodila je mnogim drugim, ali tu smo. I dalje čvrsto i ponosno stojimo.

To, vjerujem, tako i treba. Tako bi, siguran sam, ti i htio.

Hvala ti, Hrabrosti.

Vidimo se u snovima.

Znam da si ponosan. ❤️"