Bili su to ljudi

 

Kada nekoga izgubimo prije nego što smo ga stigli upoznati, ne postoji baš niti jedno sjećanje kojemu se možemo vraćati. A ipak nešto u nama tinja, nešto toliko čudno, da je istovremeno i neobjašnjivo. S druge strane, postoje priče drugih ljudi i pokušaj da od svega toga sastavimo čovjeka koji je postojao izvan okolnosti svoje smrti. Tako sam i ja godinama Zlatka upoznavao posredno, istodobno svjestan da drugi pamte dijelove njega kojima ja nikada nisam imao pristup. Međutim, isto tako svjjstan da ono kako bih ga ja poznavao, nije isto kako ga poznaju oni. Zlatko je bio ocem tek 2 i nešto godine, mojoj sestri, i tek nekih 6 mjeseci, meni. Nije do kraja uspio razviti očinsku ulogu i zapravo svi su znali da je imao djecu, ali zapravo nitko nije znao kakav bi Zlatko bio kao otac. Nagađali su, isto kao što su često nagađali i kakav život mi živimo.

 

Kao dijete znao sam da nemam oca, ali nisam mogao razumjeti puno značenje tog gubitka. Djeca, jednostavno, prihvaćaju svijet kakav im je dan, čak i kada u njemu nedostaje netko tko je trebao biti njegov važan dio. Tek kasnije počinju pitanja koja se mijenjaju zajedno s nama. Najprije se pitaš kakav je bio, zatim koliko mu sličiš, a onda jednoga dana shvatiš da si dovoljno odrastao da bi s njim mogao razgovarati kao ravnopravan čovjek. Ali da tu priliku nećeš dobiti. Ne vjerojatno, nego sigurno nikada.

 

Upravo tada sva ta odsutnost i sve te godine dobivaju novo značenje. Više ne razmišljaš samo o ocu kojega nisi imao, nego o odnosu koji nikada nije dobio priliku nastati. Pitaš se bi li prepoznavao sebe u tebi, biste li se slagali pa čak i bi li bio ponosan na čovjeka kojim si postao. Na ta pitanja nema odgovora, ali ona ipak sudjeluju u tvom odrastanju.

 

Zato za mene 4. kolovoza nikada nije mogao biti samo datum hrvatske povijesti. Dok se o njemu govori jezikom vojnih operacija i državnih obljetnica, ja ga promatram kroz život, koji je morao ostvariti svoj puni potencijal u okolnostima u kojem su tom potencijalu rezana krila, na najgori mogući način. Povijest pamti događaje prema njihovim posljedicama za države i narode, dok ih obitelji pamte prema svemu što se nakon njih više nije moglo dogoditi. I to je, dragi moji, jedini rat o kojem se puno ne priča, a jedini koji ostaje s vama na svakom koraku i svaki dan.

 

Ipak, ne želim da način Zlatkove smrti postane najvažnija činjenica njegova života. Kada čovjek pogine u ratu, društvo ga često pretvori u simbol, a simbol s vremenom potisne osobu. Ostanu ime, fotografija, godina i nekoliko svečanih riječi. Moj otac nije živio zato da bi postao poginuli hrvatski branitelj. Prije svega toga bio je Zlatko. Sin. Brat. Otac. I puno drugih uloga.

 

Upravo zato ne želim ni sebe svesti na kategoriju djeteta poginulog branitelja, iako će ona uvijek biti dio mojega identiteta. Ona objašnjava važan dio moje životne priče, ali ne može obuhvatiti cijeli moj život. Nisam samo ono što mi je u najranijoj dobi oduzeto, nego i sve ono što sam unatoč tome učio, gradio, birao i postajao.

 

Takav odnos prema vlastitoj prošlosti nije nastao odjednom. Trebalo mi je vrijeme da shvatim kako poštovanje prema ocu ne moram dokazivati prihvaćanjem svake poruke koja se iz njegove smrti pokušava izvesti. Njegova pogibija ne obvezuje me na mržnju, kao što me odbijanje mržnje ne čini manje odanim njegovu sjećanju.

 

Ne želim da se Zlatkovo ime koristi kao granica između mene i drugih ljudi. Ne pristajem na kolektivnu krivnju niti na uvjerenje da se ljubav prema vlastitoj obitelji i zemlji dokazuje neprijateljstvom prema drugima. 

 

To je dio priče, ali nije njezino središte. Kod mene je u središtu spoznaja da sam tijekom života morao izgraditi odnos s čovjekom kojega se ne mogu sjećati i pitanje kako voljeti nekoga koga poznaješ samo kroz trag koji je ostavio u životima drugih.

 

Ne želim svoj život promatrati kao popis svega što nije bilo. Time bih Zlatkovoj smrti dao veću moć od njegova života, a vlastitu bih priču sveo na posljedicu jednoga trenutka. Njegova odsutnost utjecala je na mene, ali nije donijela sve odluke umjesto mene. Ona je dio temelja, ali nije cijela građevina.

 

Možda se zrelost upravo u tome i sastoji. Ne možemo promijeniti ono što smo naslijedili, ali možemo odlučiti u što ćemo to nasljeđe pretvoriti. Možemo ga nositi kao dokaz da nam svijet nešto duguje, a možemo iz njega razviti veću svijest o vrijednosti života. Možemo biti ponosni, a ponos graditi na svojim leđima. To je jedino kako ja živim.

 

Četvrtog kolovoza zato ne razmišljam samo o danu njegove pogibije. Razmišljam o životu koji joj je prethodio, o životu koji sam nakon nje izgradio i o odgovornosti da ono što je započelo gubitkom ne završim ogorčenošću. Prošlost ne mogu promijeniti, ali mogu odbiti ulogu koju su mi za budućnost namijenili oni koji od rata i danas politički žive.

 

Moj otac i ja dobili smo samo oko šestt zajedničkih mjeseci, ali njegovo značenje u mojem životu ne određuje njihovo trajanje. Zlatka ne pamtim vlastitim sjećanjima, nego načinom na koji sam učio živjeti s njegovom odsutnošću,

 

Nisam mogao birati da odrastem bez oca, ali mogu birati što će njegova odsutnost proizvesti u meni. Ako je rat mojoj obitelji ostavio gubitak, neću dopustiti da mi bilo tko iz toga gubitka propiše zahvalnost prema ljudima koji s njegovom žrtvom trguju svakoga kolovoza.

 

Povijest će 4. kolovoza pamtiti prema onome što je toga dana započelo, a ja ću ga zauvijek pamtiti po jednoj oduzetoj prilici. Onoj koja bi se gotovo uvijek trebala podrazumijevati.