Bili su to ljudi

Tako si kratko po nizini šetao

Tako si rano u visine otišao...

Put svoj nisi birao sam

Božjom voljom i došao si k nam'...

Leti tamo kamo te ista ta volja nosi

I za svoje najbliže utjehu isprosi...

Majčino srce najteže to podnosi

Jer svog sokola pod svojim srcem nosi...

Mnogi bi ti još mnogo toga reći htjeli...

Mnogi su te silno voljeli...

Mnogi bi te još samo jednom vidjeli...

Ali vremena za ništa više nema,

Nebeski doček ti se sprema...

Prijatelja svog imaš kraj sebe

On je na tom letu uz tebe.. 

Ostaju još samo riječi ove koje jako bole:

"Zbogom, mladi sokole!"

Rođena 23.listopada 1968.godine u Bjelovaru. Živjela je sa majkom Katicom i sestrom Nadom. Otac joj je rano preminuo, u tridesetim godinama svoga života.

Žena koja se svojim dolaskom u Stajnicu još 1989.godine udajom za našeg Zdravka (Žrdonju) malo po malo uvlačila u srca svim mještanima našega sela, ali i šire.  Mirjana, da, „Mirjana iz Zippa“...

Majka dvoje djece. Starija kćer, Ivana, rođena je u svibnju 1989.godine kao nedonošće,  a mlađi sin, Marko, došao je na svijet 1991.godine.

Godinu dana kasnije otvorili su gostionicu „Zippo“, u samom, rekli bi mi, „centru sela“. Od tog trenutka, malo po malo, nesvjesno, Mirjanu su svi znali na sam spomen naziva gostionice. Ona je bila duša te male lokalne gostionice, ali i duša u cijelome selu. Nije se izdvajala od domaćih ljudi ni po čemu. Zapravo, možda je, bila je, za razliku od mnogih, uvijek za šalu, nasmijana, ništa joj nije bilo teško ni napraviti ni pomoći. „Ma ta dela i muške i ženske posle! Vuče u tačka nešto sad vamo sad tamo, pa ne moreš je ni povatat kadi je ni ča sve brže napravlja!“, znalo se čut često.

Bila je žena koja je živjela život punim plućima. Kad se radilo radila je, ali kad god je mogla, sebi je priuštila „5 minuta za sebe“ ,pa makar to bio odlazak u Brinje na sajam. Ponedjeljkom smo znali da u Zippo nemamo po što ići prije podne jer je Mirjana u Brinju. Bila je žena koja nije poginjala glavu da bi se prilagodila svijetu. Imala je Ja u tom svijetu i ili si je takvu prihvatio ili nisi, kao da je to bilo bitno.

Svima bi nam baš ta žena trebala biti uzor po pitanju načina života, posebno nama ženama. Sjećam se, kad god bi svratila u Zippo, Mirjana je odmah pitala „Dobila sam novi broj Neckerman kataloga, oćeš pogledat?“... Uživala je u tako malim stvarima poput tih modnih kataloga. Kad bi joj se nešto svidjelo, neki komad odjeće „Ma odmah sam naručila u tri različite boje jer znam da ću to nosit!“.

Evo, pišem, a suze mi klize niz lice...vjernik sam i doista vjerujem u život Vječni, ali i čovjek sam...

Vratit ću se na trenutak u 1989., na dan proslave Mandalene koji je ujedno bio i dan kada su Mirjana i Zdravko pred oltarom izrekli svoje zavjete „...u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi...“ . I živjeli su tako, nekad bolje nekad gore, kako to već biva, sve dok ih smrt nije rastavila...

Borba sa okrutnom bolešću počela 2010.godine. Promjene od jačih, slabijih, pa i stagnirajućih perioda, punih 6 godina, Mirjana je podnosila udarce zle bolesti kao pravi borac. Sitne tjelesne građe, ali ogromne volje za životom, borila se junački i hrabro do samoga kraja... do dana kada je valjda sam Bog rekao „Dosta je!“

Otišla je i ostavila iza sebe golemu tugu i prazninu, ali i golemu radost za svoga života koju je iz dana u dan sijala gdje god bi se bila pojavila.  Neka upravo ta radost nastavi živjeti i u našem malenom selu i u njezinoj obitelji. Neka „Mirjana iz Zippa“ i njezin vedar duh ostanu zauvijek u našem kraju!  

Iskrena sućut obitelji!

Preuzeto: ubozavalje.blogspot, slika

Pozivamo Vas na misu za pokojnog vlč. Milu Ivančića 24.09. u 9h u Sigetu u crkvi sv. Križa.

 Ako biste me pitali koji je najtužniji dan u mom životu, ne bih dvojio ni trena. To je dan kada sam izgubio sebe, jedan dobar komadić svog lika i postojanja.

Ako ste me već čitali znate da sam izgubio oca netom nakon rođenja. Imao sam puno podrške, imao sam majku koja me podržavala u mojim htijenjima i nikada nije izrugivala moje slabosti i strahove. Ipak, ja sam pronašao i oca, da našao sam ga. Nije se isto zvao, nije bio majčin suprug i nigdje nije pisalo, ali bio je, bio je moj otac više od svih muškaraca koji su koračali kuglom zemaljskom. Zvao se anđeo. Njegov zagrljaj bio je najsigurnije mjesto na koje sam mogao otići.

Bio sam njegov tip. Da, baš tako me zvao: ''Moj tip !''

 Znaš, striče jesam. Tvoj sam tip. Želim rasti u čovjeka poput tebe, želim da moje srce raste isto toliko kako bih u njega mogao spremiti istu količinu ljudi koje si ti mogao. Htio bih moći oprostiti svima kojima si ti oprostio. Htio bih biti hrabar koliko si ti bio i htio bih ustrajati u svoj toj dobroti u kojoj si ti ustrajao.

Nikada neću zaboraviti trenutak kada nam je majka izbezumljeno, jecajući i kroz suze rekla: ''Nema ga više.'' Sjećam se pogleda koji mi je uputila, sjećam se sestre koja je pognula glavu koljenima i briznula u plač, sjećam se kako šokirano pogledavam oko sebe i vjerujem da se majka šali. Bio sam spreman vjerovati da je sve samo loš crni humor, jer nisam mogao vjerovati da sam opet izgubio. Nisam mogao vjerovati da smo svi izgubili. Svijet je izgubio. Za par trenutaka čuo se samo jecaj.

Moj stric bio je dijelom mene, a kako je taj dio netko iz mene tako snažno istrgnuo, odlučio sam postati kao moj stric. Živjet ću istim vrijednostima i biti jednako dobar. Trudit ću se nikoga ne rasplakati, trudit ću se biti čovjek jednako kao što si ti bio.

Nije prošao ni dan da te se nisam sjetio. Hodajući ulicom još se nadam da ću te sresti. Htio bih samo još jednom poljubiti tvoje oštro lice i priviti se uz tvoje snažne grudi. Još jednom poći na najsigurnije mjesto na svijetu, mjesto s kojega sam moga doseći najviše snove.

Nemam potrebu svakome pojašnjavati tu vezu, ali nikada i nikome neću dopustiti da te iz mene istrgne. Kada mi nedostaješ toliko da poželim zaustaviti vrijeme, zastanem i zaronim u svoje najskrivenije dijelove. Tamo te krijem. Tamo stanuješ i od tamo nikada nećeš otići.

U spomen na 12. godišnjicu smrti Mate Tominca

Nikada te neću zaboraviti. Volim te.

Preuzeto: likaonline.hr, Dražen Prša

U sklopu proslave Dana Općine Brinje, u organizaciji TZ Općine Brinje provedena je akcija za najljepše uređenu okućnicu na području općine. Na svečanoj sjednici Općinskog vijeća načelnik Općine Zlatko Fumić, predsjednik Općinskog vijeća Davor Vičić i dir. TZ Općine Brinje Mira Špehar uručili su priznanja za najljepše uređene okućnice. Tako je kao treće mjesto među najljepše uređenim okućnicama pripalo Željki Draženović iz Brinja, drugo mjesto Ružici Perković iz Brinja dok je najljepše uređena okućnica Ružice i Mirka Sertića iz Stajnice.

Čast je i ponos pisati o nekome za koga čuješ  "Taj je mali iz Stajnice!" 

Da je moguće imati uspješnu sportsku karijeru i završiti studij, dokazuje naš Ivan, iza kojega su jedni  od najuspješnijih dana u životu. Naime, u nedjelju, 17. srpnja sa svojom je reprezentacijom rukometa na pijesku osvojio zlato na svjetskom natjecanju u Budimpešti, a potom je uspješno obranio i diplomski rad te službeno priveo kraju svoj studentski period života. Pod mentorstvom Zlatka Barilovića, univ. spec. oec., v. pred., napisao je rad na temu „Projekt organizacije turnira rukometa na pijesku“

Ivan je igrao pet sezona u Hrvatskoj  premjer rukometnoj ligi u RK Dubrava.

Najveći uspjesi finale Hrvatskog kupa 2013/2014. i treće mjesto u prvenstvu Hrvatske 2014/2015.

Iza toga bio je mjesec i pol dana u Qtraru u klubu Al Rayann, a potom pola sezone u Banja Luci u Borcu gdje je igrao Seha ligu, prvu BiH ligu i BiH kup.

Trenutno je u Istambulu gdje je potpisao ugovor na godinu dana i igrati će Tursku prvu ligu. Za reprezentaciju Hrvatske rukometa na pijesku igra već pet . Šest godina i prvaci su Europe čitavo to vrijeme. Bili su drugi na Svijetu, ali su sada i to osvojili i postali prvaci Svijeta.

S obzirom na brojna putovanja i odsutnost, sve konzultacije sa svojim mentorom i izmjene na radu Dumenčić je odrađivao online, preko Skypea, a mentor Barilović istaknuo je kako je zasigurno riječ o jedinstvenom primjeru u svijetu, s obzirom na to da je posljednju verziju rada Ivan poslao dva sata prije odlaska na utakmicu finala svjetskoga prvenstva u rukometu na pijesku.

Sportski put Dumenčića vodi u Tursku, gdje nastavlja svoju karijeru igrajući rukomet u jednom klubu u Istanbulu, no, kako je napomenuo, u daljnjoj se budućnosti ipak vidi samo u Hrvatskoj, radeći na onome za što se i obrazovao – na sportskim projektima.

Jedan od intervja s Ivanom možete pročitati na:  http://www.radiostudent.hr/interview-ivan-dumencic-pjeskasi-na-krovu-svijeta/ 

Zahvaljujemo ocu M.Dumenčiću na informacijama, fotografijama i članku EFZG-a!

Posebna čestitka ispisana rukom njegova sina... 

Prvi dan nove godine baš kao i one posljednje u staroj posvećujem još jednoj obitelji koja dane slavlja provodi nazigled baš kao i svaka druga, ali koja u svom srcu nosi golemu prazninu. Ovo je priča obitelji Vranić, obitelji još jednoj viteza koji je svoj život dao za Domovinu.

Zdravko Vranić bio je otac, sin, brat, prijatelj... Rođen je 01.listopada 1953. godine u obiteljskoj kući majke Ane i oca Jose. Nakon završene trgovačke škole u Karlovcu zaposlio se u Stajnici u trgovini „Gradina“. Kasnije je još završio komercijalnu školu i ekonomski fakultet. Za vrijeme rata postao je direktor poduzeća „Gradina“, Brinje.

„Moj otac bio je visok, vitalan, prosijed i uvijek je imao brkove. Narav mu je bila vesela. Volio se smijati, pjevati, plesati, volio je društvo i nikome se nije zamjerao.

Trenutak koji najbolje pamtim za njegova života je nažalost baš onaj kada sam ga posljednji puta vidio živoga. Toga je dana doslovce istrčao iz kuće, veseo i nasmijan. Moj pok.tetak Marijan, otac i ja sjeli smo u Opel Asconu kako bi tatu odvezli na zborno mjesto u Otočac. Sjećam se da je jako brzo vozio. Kada je izlazio iz auta u jednom mi je trenutku rekao „Pazi na mamu i sestre! Ti si sada glavni u kući!“...kao da je znao...

Ubrzo nakon toga sjećam se, izašao sam iz kuće kada se začuo glasan jecaj i plač majke koja je kroz suze izgovorila „Tate više nema!“. Nikada taj trenutak neću zaboraviti...

Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao.

 Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina. Posebno je teško u vrijeme oko obljetnice, blagdana, rođendana...

Kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti rekao bih mu da mi jako nedostaje i da bi bilo lijepo da se vrati kući.“

 

Moja misija da vrijeme uoči blagdana ispunim životnim pričama se nastavlja. Ljudi su to za čijim blagdanskim stolovima već dugi niz godina netko nedostaje, netko o kome možda i ne pričaju mnogo, netko tko je otišao u život vječni , netko tko je ostavio iza sebe golemu prazninu...

 

Današnja priča pripada sinu Zdravka Vukovića, od milja zvanom i znanom kao Zdrava Šare. I prije nego li prepustim ostatak ovog teksta Anti, samo nešto vam želim reći: Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti.  Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.  

 

„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine,  sin Antona i Lucije Vuković.  Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna,  postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri.  Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.  

 

Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života.  U obrani domovine izgubio je svoj život.“  

 

Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...

 

„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.

 

Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.

 

Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.

 

Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.

 

Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“