Bili su to ljudi

Predblagdansko vrijeme kao stvoreno je za priče, životne priče. Ova danas posebna je budući da je pisana rukom sina Zlatka Tominca, čovjeka čije ime odjekuje na sam spomen rata i „Oluje“, čovjeka koji je svoj život dao za Domovinu, čovjeka koji je prerano napustio ovaj svijet, čovjeka koji je iza sebe ostavio obitelj... Ovo je Ivanova priča o njegovu ocu kojega nikada nije imao priliku niti zagrliti...

„Opisujući nama dragu osobu često podilazimo subjektivnosti. No, kada svi zvuče dovoljno subjektivno znamo kako vrijednost individue ne može biti negativno konotirana.

Ja sam Ivan Tominac, sin Zlatka Tominca, heroja i osobe stajničkog kraja. Zlatko Tominac rođen je 20. travnja '62 godine kao drugo dijete majke Ane i oca Petra. Imao je tri godine starijeg brata Matu, a u svom su kraju slovili kao složni i uvijek poželjni u društvu. Završio je osnovu školu, a potom se u Otočcu obučio za bravarski zanat. Bio je vješte ruke i izuzetne spretnosti, pa mu osim struke stečene srednjoškolskim obrazovanjem teško nisu padali ni ostali poslovi. Bio je hitar, precizan i uvijek željen radnik.

Zlatko Tominac, oženio se davne 1989. godine, a izabranica mu je bila mlada i lijepa Otočanka. Nedugo zatim dobio je kćer, a ime njegove danas dvadesettrogodišnje kćeri gotovo je istovjetno njegovu. Zlata je danas stasita djevojka, s velikim snovima i sjajem u očima na spomen oca.

Nažalost, spletom okolnosti i ne tako lijepom sudbinom, naš stajnički heroj život je izgubio prije dvadeset godina. Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.“

 

 

Dana 26.9.2015. u 11h u crkvi svetog Križa u Sigetu, bit će misa zadušnica za pokojnog župnika župe Zavalje Milu Ivančića.

 

Tradicionalno ovo misu organiziramo uoči njegovog rođendana i imendana 29. rujna.

Mile Ivančić je rođen u selu Međudražju 29. rujna 1935. godine od oca Grge i majke Ane rođene Prša.
Svoj svećenički put počeo je u župi 1963. u župi Donje Jelenje gdje je službovao 8 mjeseci.
Od 1964. do 1997. vodio je župe Jezerane, Stajnicu i Lipice.
Od 1997. pa do tragične smrti 9.2.2013. vodio je rodnu župu Zavalje.

Stoga bi bilo jako lijepo da na misu dođemo u što većem broju i da se na takav način, kakav bi i naš pokojni mile volimo etimo njega.

Naravno nakon mise je lijepo da se družimo i popričamo. Stoga molim da tko je u mogućnosti donese ponešto od hrane i pića.

Vidimo se....

 

Tekst/slika: ubozavalje blogspot hr

 U znak sjećanja na pok. Zdravka Vranića iz Jezerana!

Zdravko Vranić, rodom iz Jezerana, bio je talentirani trgovac u Stajnici koji je u kratkom roku postao komercijalni direktor u “GRADINI” Brinje. Kao takav izuzetno cijenjen i poštivan što od strane svojih kolega to i od svih svojih mještana uže i šire zajednice.  Osim svega što je bio, kakav je bio, govori i njegova pozicija u domovinskom ratu. Stoga ga se zaslužno na sam spomen Oluje prisjećamo i odajemo mu počast kao i svim našim vitezovima koji su dali živote za našu Domovinu! 

Jučer, na sam dan obljetnice, na facebook profilu njegova sina i snahe osvanula je poruka koju ovdje prenosim u cijelosti:

Sjećanje na tebe svakoga dana navire, prostorije su prazne a bol kao i onog dana kad smo te izgubili... Naš suprug, otac, prijatelj...

Počivao u miru! 

Hrvatski vitez Zdravko Vranić

  01.10.1953.-04.08.1995

 U znak sjećanja na pok. Zlatka Tominca (20.04.1962.- 04.08.1995.)

 "Oče, zahvalit ću ti na odabiru. Hvala ti što je moja majka imala čast zvati se tvojom ženom, jer uspjeli smo spoznati tebe, uspjeli smo dokučiti što hrabrost uistinu jest, a ti si hrabrost." 

Ivan Tominac

 

 

Domobranski general Matija Murkovic roden u Stajnici 14. studenog 1882. najznacajnija je vojna osoba iz Stajnice u Drugom svjetskom ratu. Gimnaziju je zavrsio u Senju a vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpesti 1901. godine. Bio je djelatni casnik austrougarske vojske. U vremenu 1905.-1907. profesor je na Kadetskoj skoli u Pecuhu. U prvom svjetskom ratu istakao se kao zapovjednik bojne 25. domobranske pukovnije na srpskom frontu, gdje je bio tesko ranjen. Posebno se istakao na Drinskoj fronti u borbama kod Valjeva. Zbog zasluga odlikovan je visokim vojnim odlicjima. Unatoc ranjavanju dospio je 1915. na rusko bojiste, gdje boravi dvije godine. U prosincu 1918. godine, nakon uspostave vlasti drzave SHS I sustava obrane, sudjeluje u sastavu 1. Narodne karlovacke pjesacke pukovnije u oslobadanju Medimurja od Madara. U Kraljevini SHS promaknut je 1920. u cin bojnika. da bi bio umirovljen 1921. jer nije htio nositi “kokardu”.

Nakon umirovljenja posvetio se privatnom biznisu, vodeci pilanu na Lickoj Jasenici. Osnivanjem NDH kao i vecina austrougarskih casnika ulazi u oruzane snage NDH i promaknut je u cin pukovnika. Bio je zamjenik zapovjednika Domobranske vojne akademije u Zagrebu (lipanj1941.). U prvoj klasi te akademije nalazio se i njegov sin Borna, koji je 1942. godine poginuo na ruskom frontu. Nakon rada na akademiji preuzima zapovjednistvo 5. pjesacke divizije (1941.) Poslije ovih dusnosti imenovan je zapovjednikom 2. pjesacke pukovnije, a do umirovljenja 11.lipnja 1943. obnasa duznosti zapovjednika Bosanskog divizijskog podrucja, Domobranske pripreme (1942.) i 1. pjesacke divizije (1942/43.). Promaknut je u cin generala u lipnju 1943. Bio je poznat macevalac, osvojivsi u sablji prvo mjesto na drzavnom prvenstvu kraljevine SHS 1922. Poslije je vodio i trenirao u Prvom hrvatskom macevalackom klubu (Tko je tko u NDH, Udruga “Hrvatski domobran i Krpan)

 Iz knjige Nikole Tominca

Stajnica i Okolica

“Mislim u utorak pojti u Liku... “

Ipak, ovdje moramo nesto vise reci o jednom izuzetnom covjeku toga vremena- dusi tog povijesnog i velicanstvenog pokreta, hrabrom, neustrasivom brinjskom zupniku i senjskom kanoniku, popu Marku Mesicu (1640.-1713.) U vrijeme oslobodenja Like i Krbave brinjski zupnik bio je upravo pop Mesic. Kao zupna crkva sluzila je tada tvrdavna kapela Presv. trojstva. I upravo je 1689.Marko na rusevinama samostanske crkvezapoceo podizati zidove buduce zupne crkve Uznesenja Marijina. Tijekom izvodenja tih radova imao je dosta problema s pojedincima iz senjske biskupije.Dana 25. srpnja iste godine pise on u Senj da su zidovi crkve vec podignuti, grede, rogovi i daske nabavljeni, “ali crkvu nece pokrivati prije nego dode o. Marin, da muse poslije ne bi prigovaralo da zidovi nisudovoljno visoku”. No prekid radova imaoje vazniji razlog. Marko se u to vrijeme sprema da ide poucavati i krstiti Turke u Liku, a iz Senja mu porucuju da ne prekida s gradnjom zupne crkve. (Bogovic, Crkvena obnova...)  Ipak Mesic se javlja 25. srpnja 1689. godine, senjskom vikaru, kanoniku Stjepanu Bozicu kako ipak odlazi u Liku i Krbavu. “Mislim u utorak pojti u Liku... Ovo je Crikva ziva kamo ja odem i potribuje okolo onih dus truditi se (vise), nego okolo crikve koja kada je poceta oce se I sversiti s vrimenom.” Ujedno moli da bi mu jednog svecenika za pomoc dali (Lopacic,Spomenici…, knjiga II, str. 395.). Medutim, vikar mu u pocetku ne dozvoljava odlazak zbog gradnje brinjske crkve ali i drugih razloga. Obavjestava 16. listopada 1689. Karlovackog generala zasto mu to brani. Smatra da zbog njegovih velikih aktivnosti u Lici “dva senjska kanonika Domazetovic i Rubcic vec preko godine danah na strocak kapitula u Brinju sluzbuju”(Sladovic, str 179, Lopacic, Spomenici…, knjiga II, str. 396.)

Pop Mesic zasigurno je smatrao da se u Lici otvaraju pastoralne prilike kakvih nije bilo vec nekoliko stoljeca. Ako se ukazane prilike odmah ne iskoriste, propusteno se kasnije vise nece moci nadoknaditi. Marko je imao onu duboko vjernicku, domoljubnu i izrazito humanu dimenziju. Bio je on dusom i tijelom domoljub, ali je pokazao istancani osjecaj za pravdu prema svim stanovnicima bez obzira na vjeroispovijest. Nalazio je izlaz i u najzamrcenijim pitanjima jednostavno zato sto je bio svjestan svoje izuzetno odgovorne misije. Vjerojatno uz pritisak vojnih vlasti Mesic ipak dobiva sve potrebne dozvole iz Senja i krece u misionarstvo.

Svecenicko dostojanstvo toga covjeka, njegov vojnicki znacaj i imponirajuci ugled, njegov utjecaj medu stanovnistvom u tim izuzetno teskim vremenima, kao i humani postupci prema zarobljenima, ranjenima i podcinjenima, mnogo su pridonijeli sirenju katolicke vjere, te zastiti nacionalnih interesa i zapadne kulture na ovim prostorima. (Fras str 129.).

Predaja kaze da je pop Mesic prije pohoda na Liku i Krbavu ispred stajnicke kapelice na Koliscu postrojio svoje vojnike, odrzao im izuzetno domoljuban govor i sa njima krenuo preko Dabra i Otocca prema Lici.

 

"Jedan od najjacih muskaraca u Lici   

 Ljudi koji su odrasli u ovim teskim i surovim uvjetima bili su izuzetno snazni. Surov okolis i neimastina cinila je tadasnje muskarce fizicki snazne i otporne na zahtjevneposlove koje su obnasali. To se posebno odnosilo na izuzetno teske sumske radove za koje je trebalo imati veliku snagu i izdrzljivost. Tako je medu tamosnjim muskarcima postojala stalna potrebe za dokazivanjem tko je snazniji, I to je postalo dio njihovog ponosa i casti. Za slabe muskarce jednostavno nije bilo mjesta u takovom okruzenju. Dignuti teret od stotinjak i vise kilograma to je bila normalna pojava, ili pripremiti u jednom danu osam prostornih metara drva u sumi po jednom radniku! Danas uz mehanizaciju ta je norma daleko manja. Po iznimnoj snazi bio je poznat Mile Perković – Žrdonja, koji je izmedu svjetskih ratova zivio u Stajnici. Bio je skroman covjek, privrden svojoj obitelji i nesklon isticanju, tako da tu svoju fizicku osobinu nije zelio daleko bolje i financijski isplativije iskoristiti. O njegovoj se golemoj snazi nadaleko culo. Podizao je terete preko dvjesta kilograma, ili gurao balvane volumena od nekoliko kubnih metara.

Tako je jedan Gospicanin - isto snazan covjek - htio upoznati naseg Zrdonju i okusati se s njime u snazi. Jednog dana dode u Stajnicu i slucajno ga sretne na polju u spremanju sijena. Zapita ga gdje zivi taj snazan covjek. Ovaj podigne “žrd” - komad drveta dugacak oko 4 metra i debljine petnaestak centimetara, kojim se osiguravalo sijeno nakon utovara u iz kola -uzme ga za njegovu tanju stranu i pokaza njime prema svojoj kuci. Kada to ugleda Gospicanin,okrene se i hitrim korakom udalji, zapitavsi se kakva je to ljudska snaga kada teski zrd dizejednom rukom poput stapa.

Naravno da je odustao od daljnjeg trazenja Žrdonje kada je vidio kakvi sve snagatori i gorostasi zive u Stajnici. Perkovic je po ovom dogadaju dobio nadimak – Žrdonja.

 Iz knjige Nikole Tominca

"Stajnica i Okolica"

Prema prvim nalazima radi se o teškom ubojstvu i nasilnoj smrti župnika Mile Ivančića, koji je ubijen na vrlo svirep način

 Prenosimo sa:

http://www.24sata.hr

http://www.e-novine.com

Katolički svećenik fra Mile Ivančić pronađen je danas mrtav u župnoj kući u selu Zavalje, dvadesetak kilometara od Bihaća, potvrdio je medijima u BiH šef policije Unsko-sanskog kantona Marjan Šimić. On je kazao kako očevid još traje, ali da sve ukazuje na to da je riječ o nasilnoj smrti.

- Prema prvim nalazima radi se o teškom ubojstvu i nasilnoj smrti - rekao je Šimić.

Svećenika je, kako prenosi agencija FENA, mrtvog u župnom stanu pronašla mještanka Mirjana Dujmović, koja mu je trebala očistiti kuću. Kako joj nije otvarao, a noć ranije dao joj je ključ, zajedno s kćerkom otključala je kuću i pronašla njegovo tijelo.

Kantonalni tužitelj Senad Ljubijankić naredio je obdukciju tijela, kako bi se znao točan uzrok smrti. O motivima policija i istražitleji ne žele govoriti.

Službena stranica Župe Zavalje obavijestila je kako je župnik Ivančić iznenada preminuo, ali ne spominju da je riječ o ubojstvu. 

Ivančić je u Zavalju župnik od 1997. godine. Kada je došao u mjesto dočekala ga je spaljena crkva i župni stan, u koji je uselio tek ove godine. Proteklih godina, dok su obnavljani crkva i župni ured, živio je u svojoj rodnoj kući u Međudražju.

 Vlč. Mile Ivančić rođen je na Zavalju /Međudražje/ 29.09.1935. Zaređen je za svećenika 31.03.1963. Bio je dugo godina župnik u Jezeranama i Stajnici: od 1963. do 1997. Uveden je u župu Zavalje 4. listopada 1997. Dočekala ga je spaljena crkva i župni stan, razorene kuće. Strpljivo je sa svojim narodom obnavljao crkvu i vraćao nadu. Stanovao je u svojoj rodnoj kući u Međudražju koju je prilagodio za stanovanje. U obnovljeni župni stan uselio je tek ove godine. Vlč. Mile je bio obljubljen među svećenicima i narodom. Znao je biti duhovit i u najtežim trenucima. Vjernici svih župa Slunjskog dekanata dobro ga poznaju jer je redovito dolazio ispovijedati o Božiću i Uskrsu.

http://www.24sata.hr/crna-kronika-news/pokraj-bihaca-ubijen-katolicki-svecenik-jos-istrazuju-slucaj-301259

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/78790-Ubijen-sveenik-Bihau.html

Prenosimo iz Večernjeg Lista: