Bili su to ljudi

Preuzeto: nacionalno.hr

---

Na Dušni dan u Puli je održana komemoracija i obilježavanja 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, prestanka postojanja C. i kr. mornarice i potonuća broda “Viribus unitis” u pulskoj luci 1. 11. 1918. godine. Organizatori navedenih aktivnosti su bili Društvo „Viribus Unitis“ Pula i Österreichischer Marine-Verband (Ö.M.V.; (Austrijski savez mornaričkih udruga). Osim brojnih stranih i domaćih uzvanika kao i udruga,komemoraciji su nazočili umirovljeni pukovnici Valentino Rajković(HVIDR-a NZI-NZZ) i Nikola Tominac(Udruga 1914-1918) u ime Povjerenstava za obilježavanje 100.Godišnjice I.Svjetskog rata Grada Zagreba i svojih udruga.

Obilježavanje je započelo misom u Mornaričkoj crkvi, a zatim komemoracija za poginule u Prvom svjetskom ratu na Mornaričkom groblju u Puli. U popodnevnim satima otvorena je prostorna instalacija u spomen na poginule članove posade bojnog broda „Viribus Unitis“ na obali pored Riječkoga gata. Shodno poznatom vremenu potonuća broda“Viribus Unitis“ iz 1918.godine, upriličena je vožnja brodom HRM do mjesta potonuća bojnog broda gdje su položeni vijenci u spomen na sve poginule članove posade broda „Viribus Unitis“. Obilježavanje obljetnice završetka I. svjetskog rata nastaviti će se u subotu, kada će biti održan Međunarodni skup o zbivanjima u Puli krajem listopada i početkom studenog 1918. godine. Izlagatelji će obraditi slijedeće teme: Dieter Winkler: Zbivanja 31. 10. 1918. i nakon toga; Franz Mittermayr: Sudbine brodova u posljednjoj ratnoj godini 1918.; Krunoslav Zubčić: Predstavljanje rezultata istraživanja ostataka potonulog austrougarskog bojnog broda „Viribus Unitis“; Nikolaus August Sifferlinger : 120 godina radiotelegrafije u Puli. Radiokomunikacije do kraja rata 1918. Ostaci bivših radiopostaja Fort Muzil; Bruno Dobrić: Pula, jesen 1918.: Izgubljeni zavičaj.

Posebna je počast odana Janku pl. Vukoviću- Podkapelskom (Jezerane,Općina Brinje,rođen.27.rujna 1871,poginuo 1.studenog 1918.),hrvatskom mornaričkom časniku u austro-ugarskoj mornarici i kasnije kontraadmiralu Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Vojnopomorsku akademiju završio je u Rijeci. Kao kadet na korveti Fasana (Fažana) oplovio je sva svjetska mora. Čin zastavnika bojnoga broda stekao je 1893., poručnika bojnoga broda 1899., kapetana korvete 1910. te kapetana fregate 1912. U čin kapetana bojnoga broda promaknut je 1915., kada je odlikovan za zasluge pri potapanju talijanskog razarača Turbine. Bio je zapovjednik više velikih ratnih brodova, među kojima bojnih brodova Babenberg i Monarch, razarača Csepel, te lake krstarice Admiral Spaun. Istaknuo se u bitkama kod Pelagosa i pred talijanskim poluotokom Garganom te u akciji zauzimanja Palagruže (1915). Preuzeo je 1918. zapovjedništvo nad zastavnim brodom Viribus Unitis, najvećim brodom mornarice. Uoči sloma Austro-Ugarske, taj je bojni brod došao 31. X. 1918. pod vlast Narodnoga vijeća Države SHS, koje je Podkapelskog istodobno imenovalo kontraadmiralom i postavilo za zapovjednika flote. Već idućega jutra talijanski diverzanti minirali su ratni brod koji je potonuo u pulskoj luci. Poginulo je nekoliko stotina mornara te kapetan Vuković Podkapelski koji nije htio napustiti brod. Potapanje broda Viribus Unitis i Vukovićeva junačka smrt teme su dvaju romana hrvatskih književnika, Admiralski stijeg Ivana Katušića (1986) i Admiral za vječnost Stjepana Vukušića (2003).

 

Tekst: Dora Borovička

---

Zvonimir Murković (27 god.) je sin našeg Ivice Murkovića-Mure i Jasne Murković (rodom iz Brinja). On je uspješan sportaš, kondicijski trener i vlasnik produkcijske kuće Eles films koja se bavi snimanjem reklama, video spotova i sl.
Zvonimir je također student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Sportom se bavi cijeli život, a ljubav prema nogometu usadio mu je otac Ivica. Igrao je u NK Dragovoljac, zatim za malonogometni klub Uspinjača. Najviše je uspjeha nanizao u sportu australski nogomet i član je reprezentacije od 2012.g. Iako sport nije toliko popularan u Hrvatskoj, u dijelovima Europe je vrlo pračen, a pogotovo u Australiji od kud i potječe.
Zvonimir je s hrvatskom reprezentacijom (Croatian Knights) osvojio:
- brončanu medalju 2013.g. u Bordeouxu u Francuskoj na Euro Cupu (gdje je izabran i u momčad turnira te za najboljeg novog igrača- rookie),
- srebrnu medalju osvaja na Euro Cupu u Londonu 2014.g.,
- na Euro Cupu u Umagu 2015.g. brončanu medalju,
- konačno je stigla i zlatna medalja 2016.g u Lisabonu na Euro Cupu,
- i sada 13.10.2018., na Euro Cupu u Corku u Irskoj osvojili su brončanu medalju makar im vrijeme nikako nije išlo na ruku.
Zvonimir je također dva puta bio izabran u reprezentaciju Europe.

Slika 2. - Croatian Knights u Lisabonu kad su postali prvaci Europe

Slika 3. - Zvonimirova kolekcija medalja iz australskog nogometa

Zvonimire, želimo ti puno sreće i uspjeha, kako u sportu tako i u privatnom životu!

(Veliko hvala Dori na detaljnim informacijama i fotografijama, koje nam je dostavila na našu molbu!)

Budući da je ovih dana lov aktualna tema, bio bi red da i o našem lovačkom društvu nešto objavimo.

Današnja postava vodećih ljudi društva je sljedeća:
Predsjednik Vladimir Milohnoja, zamjenik predsjednika Tomica Pavlović, lovnik Mladen Milohnoja, blagajnik Ivica Holjevac, tajnik Mile Mesić.
Trenutno je 105 članova u društvu i to iz: Jezerana, Stajnice, Lipica, Križpolja, te iz Zagreba i Rijeke.

Gospodin Dragutin Milohnoja zaslužan je za sve materijale koje vidite u ovom članku, kao i za album fotografija u prilogu i za to mu veliko hvala!

Dobra kob!

Album: Lovci

Album: Otvorenje lovne sezone i lovne aktivnosti 

Članak o otvorenju lovne sezone gdje je gost bio Ivica Murković-Mura, pročitajte na www.lovac.info

 

Mom Gegi, posljednjem ličkom bećaru, s kojim sam proveo niz prekrasnih trenutaka u svom životu, velikog ljubitelja našega stajničkog gnijezda. Spavaj prijatelju gore među zvijezdama, a Tvoja će pjesma i tamburica vječno odzvanjati u našim srcima.

Nećemo Te nikada zaboraviti…

Nikola Tominac

 

 

Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

 

 I uvijek ista sirotinja uđe

U njezinu svjetlost iz mraka,

 I s licem na kojem su obično brige

Pređe je u par koraka.

 

A jedne večeri nekoga nema,

A moro bi proć;

I lampa gori,

I gori u magli,

I već je noć.

 

I nema ga sutra, ni preksutra ne,

I vele da bolestan leži,

I nema ga mjesec, I nema ga dva,

I zima je već,

I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi

I maj već miriše –

A njega nema, i nema, i nema,

I nema ga više...

 

 I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

 Dragi Prijatelju muzičaru

Narodni pjesnik je za Tebe pisao najljepše ličke pjesme koje si dostojno promovirao gdje god si se pojavio. Kroz Tvoju glazbu i pjesmu ostat će vječno sjećanje na našu Stajnicu, selo neuništive mladosti, naših prvih ljubavi i prekrasnih šetnji po najmirisnijem polju, najljepšim na svijetu. Ostali su brojni snimci tvojih nastupa koji će biti najljepše sjećanja na Tebe, ličkoga bećara kroz kojeg se osjeća vjetar, vatra, divlja rijeka, ali i suza i nedovršeni stih. 

Počivao u miru. 

 Tomica Perkovic (Štenta)

 

 Bez Brace i njegove tamburice se ništa nije moglo dogoditi

 Mirko je rođen u ovom prelijepom ličkom kraju kojem je posvetio najveći dio života. Najčasniji dio njegovog kratkog života bilo je vrijeme demokratskih promjena početkom devedesetih godina i njegovog sudjelovanja u političkom radu i počecima Domovinskog rata kada je kao iskreni domoljub bio spreman dati život za svoj narod. To je ono što mu je njegova majka u djetinstvu u srce usadila, dok ga je u toplom majčinskom krilu othranjivala i podizala na ponosnoj i kršnoj ličkoj zemlji. Nije se štedio već je danonoćno bio angažiran u organizaciji lokalnog života u to složeno ratno vrijeme, brinući se istovremeno o civilima i vojsci. Bio je jedan od osnivača Zavičajnog kluba „Stajnica“ koje je kroz svoje djelovanje u Zagrebu i šire pomagalo svome starom kraju. Kao predsjednik mjesnog odbora Stajnica pokreće niz aktivnosti na razvoju mjesta..Ipak, najveći dio njegova života bio je posvećen kulturnom djelovanju i promoviranju ličkog narodnog blaga. Nije bilo događaja na ovim prostorima i u Zagrebu da osobno nije djelovao, da li kroz kulturno-umjetnička društva ili samostalno sa svojim prijateljima. Bez Brace i njegove tamburice se ništa nije moglo dogoditi, a da on u tome ne sudjeluje. Naši lokalni blagdani: Petrove, Mandalene i Katarine često su bile obilježene nastupima njega i njegovih prijatelja dajući im poseban lički štih i značaj. Tih pedeset godina kulturnog djelovanja je poseban opus u njegovom životu što je velika rijetkost i na širim prostorima.

Knjiga Tvog života se zatvorila, ali djelovanje kojima si ispunio njezine stranice ostaju nam kao poticaj i nadahnuće. Predajemo te u vječnu tišinu gospodnjeg doma, u njedra Stajnice.  U našim srcima i mislima će vječno ostati spomen i  na sve ono što si učinio za svoje najbliže, našu Stajnicu, brinjski kraj i hrvatsku domovinu.

Zbogom, dragi Mirko i hvala ti za sve. 

Zavicajni Klub Stajnica

Dolazim do babe i dede, iz kuhinje se osjeti topao miris palente, slanine, rasola i kiseline. Volim jesti kod babe i dede i s njima divanit o prošlosti. Baba kao prava planinka zove na večeru. Sjedamo na štokline i večeramo. Nakon večere ležim kod babe na otomanu i pogled mi se zaustavi na natkaslinu. U starom drvenom okviru, požutjelom od prošlosti stoji njihova vjenčana slika. Zamolim babu i dedu da podivanimo o tome kako su se upoznali i kako je počela njihova ljubavna priča.
Sjednu oni pokraj mene na otoman i počnu divaniti. Baba rodom Modrušanka, iz loze Žicara od tate Tone i mame Kate sa tri sestre živjela je skromno u maloj kućici na selu. Deda je isto dječak sa sela. Tako da su zajedno išli u osmoljetku u Josipdol. Bilo je puno dice u selu, pivalo se smijalo dililo dobro i zlo do škole. Budili su se rano i s pletenim torbama na ramenu išli pišice u školu. Baba je bila 5. razred, a deda 8. razred. Vidila ga je ona dok je s dečkima sidio ispred škole. Sramežljivo je prolazila kraj njega. Kaže deda da babu više nije vidio jer su iza osmoljetke otišli svako na svoju stranu, ali je deda stalno mislio na njene garave kike. Baba se nasmije i nastavi divaniti. Baba je otišla u školu u Pulu, a deda u Karlovac za medicinskog tehničara. Baba se iza škole vratila u Ogulin i počela raditi u restoranu „Plitvice“.Tu su se svaku subotu održavali plesovi i dolazili su svi mladi. I nakon mnogo godina deda je ugledao babu i sitio se njenih garavih kika. Deda i baba postali su cura i dečko.
Pitam babu:„A svadba!?“ Kaže ona: „Dite moje drago, sad ću ti o temu divaniti“. Pomiluje me po kosi i nastavi: „Spremilo se, moj Marino, u pletenu košaru: sira, jaja, boca rakije, masnica pa sjeli moji u fiću i otišli vidjeti gdje će im se ćer udati. Kad su se upoznali, dogovorili su se da će oni doći do nas da se dogovorimo oko miraza, zaruka i svadbe. Utanačili su sve i bile su zaruke. Deda mi je poklonio viticu koja se na mojoj ruki sjaji i danas.“
Pogledali su se i vidilo se da se još uvik vole. Dalje s pričom nastavlja deda: „Milo moje, svadbeni pir dogovoren je za 26.11. Naporno se radilo na njivama, u šumi, gojilo se puno blaga u štali. Baba i njene sestre zajedno sa prababom morale su do svadbe napraviti dotu. Navečer su uz petrolejku tkale, plele, vezle… Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri, čarape… Na posteljinu od domaćeg platna vezla se heklana čipka, a na peškire vezli su se razni motivi cviće, životinje… Izmjenjuju se u priči sad deda, sad baba: “Nije, dite moje, bilo mobitela kao sad pa sam dedu viđala kad je mogao doći. Znao je sesti na kotač ili pišice dođi da se vidimo.“ Šapne mi deda da je babi pisao ljubavna pisma koja baba i danas čuva u kredencu u maloj drvenoj kištrici. „Vjenčanu kiklju mi je mama sama sašila na staroj singerici. Ni bilo baloni i mašni ko danas, ukrase sam sa sestrama radila od krep papira. Kitice za svadbu radile smo od ružmarina kojeg je pradeda trampio za vriću šenice od putnika koji je u selo dolazio krpati ambrele i padele. Tri tjedna prije svadbe došli su popodne s konjima i kolima po dotu. Pivalo se i slagala se dota na kola, u drvenom kofanu bili su jastuci, posteljina, krpe, padele, a na kraju utovarila se soba i uz pismu i veselje odvezoše moju dotu u novi dom. Znala sam da je svadba blizu. Nije bilo električnog štednjaka, miksera i svega šta se ima danas. Dolazile su žene iz sela i pomagale peći kolače. Pekli su se kolači u šparetu na drva, jaja su se na ručni mikser pretvarala u fine biskvite. Misile su se šapice, pogačice od čvaraka, orehnjača, uštipci, slatka i slana masnica i štrudl. „Moja mama“, kaže baba, „ sama je spekla svadbenu tortu na 2 kata, a na vrh stavila 2 goluba šta ih je u sredu kupila na placu“. Deda je skinuo s poda šunku i rakiju koja se čuvala za taj dan. Na dan vjenčanja probudila sam se sa peruškom na glavi koju su mi smotale sestre da mi kosa bude frćkava. Obukla sam najlipšu belu kiklju. Iz daljine čula se pisma, vriska i veselje svatova. Nestrplivo sam kroz okno škicala jesu li blizu. Došli su svati, sestre su stavljale kitice od ružmarina s trobojnicom na svate, a ja ih darovala peškirima i divanila: „Oj, divere dušo moja, daruje te snaša tvoja!“ Peškirima su se ukrašavali kola, kumovi.
Joj, zaboravila sam ti poviti kako je deda bio obučen: nosio je belu tkanu košulju i crni ukrašeni prsluk“ bio je tako lip. Svadbeni pir nastavili smo u „Ličkoj vodenici“. Jela se kokošja juha sa domaćim rezancima, domaći sir, šunka, vino smo dopeljali iz Dalmacije, rakija šljivovica se točila, a kruv je bio ispod peke. Za muziku je bio zadužen neko ki je znao svirati…usnu harmoniku, gitaru, pravu harmoniku i tako je uz piće, jelo i veselje trajalo sve do jutra.
Dok su baba i deda divanili, ja sam u mašti zamišljalo sve te događaje, plesao sa svatima, srkao juhu, kitio se peškirima… Iz sanjarenja trgne me babin glas: „Marino, gotovi su uštipci! “ „UŠTIPCI, oni sa svadbe!?“ zapitam.
Ostatak priče ide ovako: sagradili su kuću, dobili dvoje dice moju mamu Maju i uju Maria. Danas žive u sretnom braku, imaju četvero nučadi: Miu,Taru, Tea i mene Marina. Sretan sam šta sam i ja dio ovog ljubavnog divana i nadam se da ću i ja svojoj dici divaniti svoju ljubavnu priču.

IME I PREZIME UČENIKA/CE: MARINO KESER
RAZRED: 6.c
IME I PREZIME UČITELJA/ICE: DEJANA OGRZOVIĆ
NAZIV ŠKOLE: PRVA OSNOVNA ŠKOLA OGULIN
ADRESA ŠKOLE: BOLNIČKA ULICA 11
GRAD: 47300 OGULIN

 

Na Žutoj Lokvi kapelica stoji,
I podsjeća ljude na krvavi dan,
Kad stradaše tada policajci moji,
Što sanjaše sa mnom zajednički san.

Bili su mladi, na vrilu života,
Željeli su samo domovinu svoju,
Al' krvnika tada ne bješe sramota,
Napasti na mladost u krvavom roju.

S osmijehom na licu i toga su jutra,
Preuzeli smjenu, krenuli u službu,
Ni znali nisu da nemaju sutra,
Niti će im biti vremena za družbu.

I došli su ovdje, na križanju stali,
Sačekušu krvnik pripremi im svoju,
Dok njihovu mladost kidaše rafali,
Padoše k'o jedan u krvavom boju.

Vinko, Drago, Milan, Zdravko, ostadoše tamo,
Ne uspješe krvnik do kraja u svemu,
Od svih nama dragih, osta' Darko samo,
Da svjedočit' može o krvavom trenu.

Poslušajte ljudi svjedočanstvo stoga,
Vitezova naših što stradanje piše,
Što padoše časno u čast doma svoga,
Da stradanja takvog ne bude nam više.

Pokloni se danas sav hrvatski puče,
Na ovome mjestu dok barjak se vije,
Za njihove duše, ne daj da se muče,
Dok jutarnje sunce njihov humak grije.

Goran Jurković

***

Obavijest o smrti

U dubokoj boli javljamo da je naš otac i suprug, brat, ujak i stric
MIRKO PERKOVIĆ - GEGO
blago u Gospodinu preminuo u četvrtak 19. VII. 2018. u 68. godini nakon kratke i teške bolesti. Posljednji ispraćaj dragog pokojnika bit će u nedjelju 22. VII. 2018. u 15 sati na mjesnom groblju u Stajnici.
Sveta misa služit će se nakon sprovoda.
Počivao u miru!
Ožalošćeni: kći Ana, supruga Marija, sestre Marija i Mira, brat Zdravko, nećaci i ostala tugujuća rodbina

***

Iskrena sućut obitelji u ime svih članova ZK Stajnica!