Marino Keser: Ljubavna priča o babi i dedi

Dolazim do babe i dede, iz kuhinje se osjeti topao miris palente, slanine, rasola i kiseline. Volim jesti kod babe i dede i s njima divanit o prošlosti. Baba kao prava planinka zove na večeru. Sjedamo na štokline i večeramo. Nakon večere ležim kod babe na otomanu i pogled mi se zaustavi na natkaslinu. U starom drvenom okviru, požutjelom od prošlosti stoji njihova vjenčana slika. Zamolim babu i dedu da podivanimo o tome kako su se upoznali i kako je počela njihova ljubavna priča.
Sjednu oni pokraj mene na otoman i počnu divaniti. Baba rodom Modrušanka, iz loze Žicara od tate Tone i mame Kate sa tri sestre živjela je skromno u maloj kućici na selu. Deda je isto dječak sa sela. Tako da su zajedno išli u osmoljetku u Josipdol. Bilo je puno dice u selu, pivalo se smijalo dililo dobro i zlo do škole. Budili su se rano i s pletenim torbama na ramenu išli pišice u školu. Baba je bila 5. razred, a deda 8. razred. Vidila ga je ona dok je s dečkima sidio ispred škole. Sramežljivo je prolazila kraj njega. Kaže deda da babu više nije vidio jer su iza osmoljetke otišli svako na svoju stranu, ali je deda stalno mislio na njene garave kike. Baba se nasmije i nastavi divaniti. Baba je otišla u školu u Pulu, a deda u Karlovac za medicinskog tehničara. Baba se iza škole vratila u Ogulin i počela raditi u restoranu „Plitvice“.Tu su se svaku subotu održavali plesovi i dolazili su svi mladi. I nakon mnogo godina deda je ugledao babu i sitio se njenih garavih kika. Deda i baba postali su cura i dečko.
Pitam babu:„A svadba!?“ Kaže ona: „Dite moje drago, sad ću ti o temu divaniti“. Pomiluje me po kosi i nastavi: „Spremilo se, moj Marino, u pletenu košaru: sira, jaja, boca rakije, masnica pa sjeli moji u fiću i otišli vidjeti gdje će im se ćer udati. Kad su se upoznali, dogovorili su se da će oni doći do nas da se dogovorimo oko miraza, zaruka i svadbe. Utanačili su sve i bile su zaruke. Deda mi je poklonio viticu koja se na mojoj ruki sjaji i danas.“
Pogledali su se i vidilo se da se još uvik vole. Dalje s pričom nastavlja deda: „Milo moje, svadbeni pir dogovoren je za 26.11. Naporno se radilo na njivama, u šumi, gojilo se puno blaga u štali. Baba i njene sestre zajedno sa prababom morale su do svadbe napraviti dotu. Navečer su uz petrolejku tkale, plele, vezle… Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri, čarape… Na posteljinu od domaćeg platna vezla se heklana čipka, a na peškire vezli su se razni motivi cviće, životinje… Izmjenjuju se u priči sad deda, sad baba: “Nije, dite moje, bilo mobitela kao sad pa sam dedu viđala kad je mogao doći. Znao je sesti na kotač ili pišice dođi da se vidimo.“ Šapne mi deda da je babi pisao ljubavna pisma koja baba i danas čuva u kredencu u maloj drvenoj kištrici. „Vjenčanu kiklju mi je mama sama sašila na staroj singerici. Ni bilo baloni i mašni ko danas, ukrase sam sa sestrama radila od krep papira. Kitice za svadbu radile smo od ružmarina kojeg je pradeda trampio za vriću šenice od putnika koji je u selo dolazio krpati ambrele i padele. Tri tjedna prije svadbe došli su popodne s konjima i kolima po dotu. Pivalo se i slagala se dota na kola, u drvenom kofanu bili su jastuci, posteljina, krpe, padele, a na kraju utovarila se soba i uz pismu i veselje odvezoše moju dotu u novi dom. Znala sam da je svadba blizu. Nije bilo električnog štednjaka, miksera i svega šta se ima danas. Dolazile su žene iz sela i pomagale peći kolače. Pekli su se kolači u šparetu na drva, jaja su se na ručni mikser pretvarala u fine biskvite. Misile su se šapice, pogačice od čvaraka, orehnjača, uštipci, slatka i slana masnica i štrudl. „Moja mama“, kaže baba, „ sama je spekla svadbenu tortu na 2 kata, a na vrh stavila 2 goluba šta ih je u sredu kupila na placu“. Deda je skinuo s poda šunku i rakiju koja se čuvala za taj dan. Na dan vjenčanja probudila sam se sa peruškom na glavi koju su mi smotale sestre da mi kosa bude frćkava. Obukla sam najlipšu belu kiklju. Iz daljine čula se pisma, vriska i veselje svatova. Nestrplivo sam kroz okno škicala jesu li blizu. Došli su svati, sestre su stavljale kitice od ružmarina s trobojnicom na svate, a ja ih darovala peškirima i divanila: „Oj, divere dušo moja, daruje te snaša tvoja!“ Peškirima su se ukrašavali kola, kumovi.
Joj, zaboravila sam ti poviti kako je deda bio obučen: nosio je belu tkanu košulju i crni ukrašeni prsluk“ bio je tako lip. Svadbeni pir nastavili smo u „Ličkoj vodenici“. Jela se kokošja juha sa domaćim rezancima, domaći sir, šunka, vino smo dopeljali iz Dalmacije, rakija šljivovica se točila, a kruv je bio ispod peke. Za muziku je bio zadužen neko ki je znao svirati…usnu harmoniku, gitaru, pravu harmoniku i tako je uz piće, jelo i veselje trajalo sve do jutra.
Dok su baba i deda divanili, ja sam u mašti zamišljalo sve te događaje, plesao sa svatima, srkao juhu, kitio se peškirima… Iz sanjarenja trgne me babin glas: „Marino, gotovi su uštipci! “ „UŠTIPCI, oni sa svadbe!?“ zapitam.
Ostatak priče ide ovako: sagradili su kuću, dobili dvoje dice moju mamu Maju i uju Maria. Danas žive u sretnom braku, imaju četvero nučadi: Miu,Taru, Tea i mene Marina. Sretan sam šta sam i ja dio ovog ljubavnog divana i nadam se da ću i ja svojoj dici divaniti svoju ljubavnu priču.

IME I PREZIME UČENIKA/CE: MARINO KESER
RAZRED: 6.c
IME I PREZIME UČITELJA/ICE: DEJANA OGRZOVIĆ
NAZIV ŠKOLE: PRVA OSNOVNA ŠKOLA OGULIN
ADRESA ŠKOLE: BOLNIČKA ULICA 11
GRAD: 47300 OGULIN