Stajnica

Osnovna prirodno-zemljopisna obilježja

Brinjsko područje čini sastavni dio Ličke zavale kao reljefne cjeline i na kraju Ličkog potkapelskog prostora kao podcjeline. To je sjeverni kontaktni rub Like s Gorskim kotarom i Kordunom (Ogulinsko-plašćanskom udolinom). Zaokruženi i zatvoreni prirodni ambijent brinjskog kraja sa nekoliko manjih kraških polja me|usobno povezanih, izdvaja se kao posebna prostorna cjelina, koja ima povoljne topografske i klimatske uvjete. Gorovita visoravan, protkana pitomim kraškim poljima, oduvijek je pružala uvjete za život, čemu je osobito pogodovala blizina obalnog pojasa, jer su otuda dopirala intenzivna i blagotvorna ozračja velikih mediteranskih civilizacija.
Selo Stajnica nalazi se na sjevero-istočnom dijelu današnje općine Brinje, odnosno na krajnjem sjeveru Like. Ovo je područje tipični krš, koji obuhvaća kraško Stajničko polje sa okolnim brdskim predjelima i potok Jarugu koja ponire nedaleko od Jezerana. Stajničko polje nalazi se s južne strane obronaka planinskog grebena Male Kapele. U slikovitim kontaktima s okolnim šumovitim planinskim područjima daje prekrasne pejzaže. Ukupne je površine porječja 63 km². Sa sjeverne strane nalaze se dominantni vrhovi Kapele: Veliki panos (1.079 mnm) i Oštri vrh (1.164 mnm).
Sa zapadne strane nastavlja se Crnačko polje, površine porječja 34 km², sa susjednim mjestima Jezerane i Crnač. Sa istočne strane je Glibodolsko polje površine porječja 46 km². Na zapadnom ogranku Glibodolskog polja razvilo se naselje Lipice, koje je u starijoj povijesti bilo u sastavu Stajničke župe. Kasnijim razvojem odvaja se u samostalnu župu. Stajnica se sastoji od nekoliko samostalnih, pretežito patronimičkih, zaselaka koji su se smjestili na rubovima Stajničkog polja. Sa sjeverne strane su Porkulabi, Kolišće, Rajkovići, Krznarići, Šmiti, Dumenčići, Majtinići, Sveti Petar, Vučetići i Čarapovo Selo, na istočnom rubu polja nalaze se Ujaci i Tominčeva Draga, dok su sa južne strane smješteni Žižići, Brdo, Požari, Murkovići, Mesići i Štefanići.
Prosječna visina Stajničkog polja kreće se od 497 mnm (metara nad morem-Jezerane), 505,2 (crkva) 511 (Čarapovo Selo) i 554 (Tominac Draga). Sa južne strane Stajnice protežu se brežuljci Kopanje Veliko i Malo (631 mnm), Jelak (626 mnm), Mesićev vršak, Petrov i Pavlov vršak, Šašina mala (Plantaš) i Kalun (729 mnm). Istočno od zaselka Tominac Drage najveće je brdo Vršak 656 mnm. Dalje prema jugozapadu započinje Velebitski greben (Senjsko bilo). Na kolnim brdskim područjima postoje prostrani planinski pašnjaci i livade koje su od pamtivijeka koristili stajnički pastiri. Gornja Stajnica imala je pašnjake i livade kao što su Mekote, Brezovača, Dolac, Črnetićka, Strmar, Petrovićeva biljevina, Velika i Mala Mrkovina, Slime, Strižakovica, Javorovka, Krševine, Leskovka, Tomašićka (izvor), Paljevina, Vršeljak, Dumenčićeva Javorovka, Krčel, Pajine drage, Lokvice, Kozjaci, Stara i Nova biljevina, Sinokoše, Vršak, Tavan, Škura žliba, Jasenovka, Krčevina, Kodrićka, Brezovača, Uvala, Žliba, Beli i Crni Javor, Ravna Draga, Runjavica, Sinokoše, Zidenica, Bujednjaci, Velika i Mala žila, Tavan, Krč, Sebrde, Kujača, Velika uvala, Stojanka, Živa voda i ostale manje površine.
Iznad južne strane polja nalaze se također bogati pašnjaci kao što su Kopanje, Veliko kopanje, Kalun, Medvidnjaci, Šprajčeva javorovka, Mašićevi krči, Pavlakovo, Šmitova ravan, Skraj krči, Banov vršak, Lukić, Vučetićeve strane, Ulica, Kladice, Strežbenica, Ćevin krč. Sve su se ove površine redovito kosile i koristile za ispašu blaga.
U blizini Stajnice prolazi vrlo važna državna cesta koja spaja sjever i jug Hrvatske: stara Jozefinska cesta Karlovac-Senj, te nova autocesta “Dalmatina” - Bosiljevo-Sveti Rok. Planinski masiv Velika i Mala Kapela probija najdulji tunel u Hrvatskoj ukupne dužine 5.860 metara. Prometni pravci kroz povijest duboko su utjecali na razvoj ovoga kraja, ali i na njegovu propast, osobito kada su izgrađeni alternativni cestovni i željeznički pravci prema Rijeci odnosno Splitu.

Vodoprivreda i prirodne ljepote - veliki potencijal

Stajničko područje predstavlja značajan i dragocjen izvor velikih količina kvalitetne pitke vode. Glavni vodotok je Stajnička Jaruga koji se vodom opskrbljuje iz nekoliko izvora. Postojeća kaptaža Žižićevo vrilo utvrđene izdašnosti 80-100 lit/sek nalazi se na koti 630 m.n.m. Izvor je izlaznog tipa, a vodnogospodarskom suglasnošću dozvoljeno je korištenje 65 lit/sek vode. Da bi se predmetno izvorište ekološki sačuvalo, u pripremi je donošenje odluke o zonama sanitarne zaštite. Osim Žižićevog vrila postoji Čabranovo vrilce, Štentićevo vrilce, Murkovićevo vrilo i Rupa. Prema zapadu nalaze se još Franićevo, Mesićevo i Štefanićevo vrilce.U sredini polja postoji Grmljavina a sa sjeverne strane polja je Markarova pećina, te prema istoku Vučetićevo vrilo, Palamentova jama Plažanićeva baserka, Čarapov bunar i izvor na Sebrdama. Oni su aktivni za vrijeme jakih padavina, prvenstveno u proljeće i jesen.
Treba napomenuti da je Stajnička jaruga, u skladu s Zakonom o zaštiti prirode, predviđena prostorno-planskom dokumentacijom kao “posebni i ihtiološki rezervat”, i uzgojni rezervat za matični fond potočne pastrve. Time će dobiti posebne uvjete zaštite i korištenja koji respektiraju njegovu vegetacijsku, botaničku, zoološku i ostalu dominantnu strukturu. Trebalo bi u budućnosti zaštititi i posebne botaničke, ornitološke i rezervate šumske vegetacije ali i zaštićene krajolike kojima Stajnica obiluje.
U neposrednoj blizini Stajnice nalazi se Rokina bezdana, koja je detaljno istražena sa hidrogeološkog aspekta i aspekta mogućnosti iskorištavanja podzemne vode. To je protočni speleološki objekt sa stalnim podzemnim tokom vode. Minimalni protok vode je oko 2 m³/s, dok se maksimalno procjenjuju na više stotina m³/s. Provedena istraživanja i analize vode ukazuju na respektabilnu količinu kvalitetne vode koja se može koristiti za vodoopskrbu.

Klima

Lika je poznata po svojoj surovoj klimi. Na klimatske karakteristike ovoga područja utječe njeno gorsko okruženje i razmjerna blizina Primorja sa zapadne strane, te panonskog prostora sa sjeveroistoka. Dakle, ovo područje pripada kontinentalnoj i planinskoj klimi. Karakteristične su razmjerno velike razlike između dnevne i noćne temperature, što u ljetnim mjesecima donosi jutarnju rosu a u prijelaznim godišnjim razdobljima pojavu jakog mraza. Od vjetrova su karakteristični jugo i bura. Bura nastaje “prelijevanjem” hladnoga zraka preko planinskih prijevoja.
Općenito se može reći da klimu karakteriziraju vrlo izražena ljetna i zimska godišnja doba. Ljeta su vruća i sparna, s čestim pljuskovima, grmljavinama i prolomima oblaka. Zime su u pravilu hladne s nerijetkim naglim zatopljenjima iz Primorja. Proljeća su dosta hladna i kišovita. Stalno prijete opasnosti od proljetnih mrazeva. Prosječna ranoproljetna temperatura (ožujak-travanj) iznosi oko 8° C. Za ljetnih sunčanih dana temperatura se penje i do 35° C. Ljetne su noći svježe pa je i jutarnja temperatura u prosjeku oko 10° C.
Zimi temperatura u prosjeku pada ispod 0° C, obično ne više od -3° C. U rijetkim slučajevima temperaturne inverzije zna pasti u ranim jutarnjim satima i do -30° C. Češće su temperature između -10 do -15°C. Ovo je područje zasigurno jedno od najhladnijih u državi. Prosječna godišnja temperatura iznosi oko 9°C (Hidrometeorološka postaja Otočac))
Snijeg počinje padati, u pravilu, u studenom i može se zadržati do polovice ožujka. Visina snijega može doseći u ekstremnim slučajevima i do 70 cm. Uobičajena visina snijega je između 10-30 cm.
Na širem području prosječna količina padalina je oko 1200 mm (kišomjerna stanica Brlog). Maksimum padalina je u studenom – oko 150 mm, prosincu ista količina, a u lipnju 105 mm. Ljeti su česti prolomi oblaka, zbog miješanja primorskog toplog zraka sa hladnim kontinentalnim. Prema pričanju starih Stajničana negdje početkom dvadesetog stoljeća dogodio se strašan prolom oblaka sa izuzetno velikim padavinama. Bujice iz Kapele nosile su komade stijena, drveća i ogromne količine naplavina zemlje, koje su nizvodno oštetile veliki broj objekata. Zbog velikih oštećenja napuštena je stara škola na Kolišću.
Tijekom jačih kišnih perioda dolazi do plavljenja Stajničkog polja, koja nerijetko unište ljetinu. Najveća poplava zabilježena je 1919. godine kada je voda tekla preko jezeranskog mosta. Tom su prilikom proradili i izvori koji do tada uopće nisu bili aktivni, poput izvora na Sebrdama kod zaseoka Ujaci i brojni drugi. Druga velika poplava dogodila se 1939. kada je voda došla do Zečeve kuće u naselju Mesići. (N. Mesić)
U povijesti bilježimo nekoliko vrlo jakih zima, osobito u petnaestom stoljeću. U ljetopisima se najviše spominje zima 1407/8, koja je nazvana „velika zima“. Od hladnoće je pucalo kamenje a mnoge su rijeke bile zaleđene do dna. Godine 1480. rijeke su se zaledile već u listopadu. Od te hladnoće nastradala je i Velika horda, zloglasna vojska hana Ahmeta na njegovom osvajačkom putu prema Moskvi.
Mnogo hladnih zima bilo je od sredine 16. do sredine 19. stoljeća, koje je poznato kao „malo ledeno doba“. Zima 1607/8. bila je užasno teška i duga. Sve je bilo pod ledom. Zabilježeno je da se na Duhove (15. svibnja) moglo klizati po zaleđenim jarcima. Slična je bila zima 1657/8. Godina 1660. bila je poznata po velikim količinama snijega kada se preko prijevoja Kapele nije moglo prijeći od 3. studenog do 3. svibnja. Velika hladnoća bila je i 1708/9 kada je tlo bilo smrznuto „tri lakta duboko“. Zvona nisu mogla zvoniti jer su bila okovana ledom. U kućama je uvijek jedan član ložio i kuhao a ostali su bili u krevetima.
Izgleda da je ipak najgora zima bila 1739/40. godine. Trajala je skoro osam mjeseci. Zabilježene su na našim prostorima temperature oko -40°C. Stradale su mnoge životinje, posebno pčele, i bilje. I u 19. stoljeću bila je vrlo oštra zima 1829/30. Hladnoća je započela oko 20. studenog i trajala je sve do 5. svibnja. U Lici je zabilježeno da je snijeg bio visok “poput kuća”. Da bi naši preci prehranili stoku morali su kroz snježne zapuhe, nošene ledenom burom, ići sve do Primorja. Mnogo je stoke i ljudi stradalo u tom iznimno teškom pohodu. Zabilježena je slična zima i 1879/80.
U dvadesetom stoljeću najhladnija i najsnježnija zima bila je ona iz 1928/29. godine. U Lici su zabilježeni snjegovi visine preko jedan metar, a temperatura u Gospiću bila je -36°C. Vlakovi su danima ostali zatrpani u zapusima a dosta je domaćinstava ostalo bez ogrjeva i hrane. Kroz snijeg ljudi su kopali tunele kako bi stigli do štala i nahranili stoku. Organizirane su radne akcije na čišćenju snijega preko Kapele, da bi se uspostavio kakav-takav promet. Te se godine nebo zacrvenjelo, vjerojatno se pojavila polarna svjetlost, što je kod naših predaka izazvalo brojne tjeskobe. Zbog gladi vukovi su napadali stoku u štalama i pse. Hladnoća je dugo trajala, tako da su se zamrzli i potoci. Od hladnoće se u Stajnici smrzao krumpir u podrumima i trapovima. Nakon dolaska toplijeg vremena on je istrunuo, pa su ga vlasnici morali baciti na gnojnicu. Većina obitelji je zbog toga gladovala. Upravna općina Jezerane nabavila je na proljeće sjeme i dijelila ga izgladnjelom stanovništvu. Nakon te zime preživljavalo se od malo mesa, graha, kukuruza i mliječnih proizvoda. Većina ljudi bila je na rubu gladi. Oni koji su spasili nešto hrane davali su onima koji su se našli u neimaštini, samo da bi uspjeli preživjeti. (kazivačica M. Movrić)
Dakako, zabilježene su zime i bez snijega i bez niskih temperatura. Čak i u hladnom 18. stoljeću bilo ih je nekoliko bez snijega, kao 1738/9, 1758, 1763, 1765. i 1772. U daljnjoj povijesti bilježimo zimu 1289/90 koja je bila „nečuveno blaga“. Te su zime djevojke za Božić dolazile u crkve urešene svježim cvijećem a mladići su se kupali u rijekama. Sredinom siječnja bilo je zrelih jagoda! Godine 1485. bilo je toliko toplo da su u siječnju procvali voćnjaci, trava se kosila a ptice su savijale gnijezda. Godine 1539. djevojke su na Sveta tri kralja nosile svježe ubrane ljubice. Vrlo blaga zima bila je i 1789/1790. godine, kada u Lici nije palo gotovo ništa snijega.
Poslije Drugog svjetskog rata bile su dosta česte vremenske nepogode, osobito suše, koje su uništavale ionako skromnu ljetinu. Ipak je najteža bila 1950. godina kada je 5. svibnja pao snijeg od kojega se smrznula kompletna vegetacija i usjevi. Tek olistalo lišće otpalo je sa drveća, uslijed čega se širio nesnosan smrad. Nakon ove katastrofe nastupila je suša koja je dokrajčila i ono malo poljoprivrednih kultura koje su opstale (D. Tominac).

Geološka građa i seizmika

Geološku građu Stajnice treba gledati u sklopu šireg područja Like. Geološki ga možemo motriti do starosti cca 300 milijuna godina (paleozojska era). U to je vrijeme ovaj kraj bio pod morem s pokojom uzvisinom kao otokom. More će potrajati i kroz čitavu mezozojsku eru (između 230 i 70 milijuna godina pr. Krista). U kenozojskoj eri (mlađoj od 70 milijuna godina) postupno se uzdižu današnji planinski sustavi Velebita, Velike i Male Kapele, uzrokovani boranjima i drugim tektonskim poremećajima. U mlađem tercijaru i kvartaru ovo područje izloženo je rasjedanju, kada se oblikuju planinski grebeni i među njima doline u kojima se formiraju jezera, a nakon njihovog presušivanja nastaju plodna polja s bogatim talozima.
Stajničko polje prekrivaju aluvijalne naplavine potoka (r). Okolna brdska i planinska područja građena su od Gornje Jure - tamno smeđih Cladocoroposis vapnenaca (i) i smeđih dolomita (i-). Od Čarapovog Sela prema Tominčevoj Dragi proteže se gornja kreda (kr) - rudinasti vapnenci i svjetli dolomiti. Iza brdskih područja sa južne strane prema jugu (Šašina i Jelvica) prevladava Titon (it) - koraljni, diceratitni i elipsaktindijski svjetlo sivi vapnenci i dolomiti. Detalji su prikazani na geološkoj karti u prilogu. God. 1960. ekipa speleologa s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na čelu s prof. Pavličevićem istražila je kompletno podzemlje ovoga kraja. Ekipa je boravila oko mjesec dana te izradila speleološke karte. Tom je prilikom otkrivena čovječja ribica u Markarovoj pećini. Treba napomenuti da je ova životinjica do tada otkrivena jedino u Postojnskoj jami. Nakon ovih istraživanja dolazi još nekoliko ekipa stručnjaka kako bi dopunski istražili ovo područje. Među njima bili su poznati stručnjaci poput Tončija Rađe iz Splita, a 1991. ovo je područje posjetila ekipa iz Francuske iz tima poznatog istraživača Jacquesa Cousteaua, kada su detaljno istražili Markarovu pećinu. (Jure Perković) Sva dosadašnja istraživanja pokazala su da ovo područje obiluje vrlo zanimljivim podzemnim objektima. Tako se ispod Kamenitog vrha nalazi jedna vrlo velika jama. Poznate su još jame u Samari, Krčevini, Beloj kosi, Štentina pećina, Bršljanka i Jama Sekulićka, koja je duboka preko 100 metara. Speleološka istraživanja i posjete podzemlju mogu biti i zanimljiva turistička atrakcija, koja uz druge komparativne prednosti može doprinijeti revitalizaciji ovoga kraja, ali i zaštiti prirode od devastacije.
Brinjski kraj pripada dosta seizmički aktivnoj zoni, kao sastavni dio dinarskog potresnog područja - jednog od najaktivnijih na području države. Tektonska crta prolazi podvelebitskim kanalom. Najugroženije je područje Senja, gdje je zabilježen 15 rujna 1590. potres IX. stupnja s vrlo tragičnim i teškim posljedicama. Od njega je bilo šteta i u tadašnjoj Stajnici. Snažniji potresi od VI. stupnja na brinjskom području dogodili su se 9. kolovoza 1895, 4. ožujka 1906, i 14. srpnja 1916. godine. Od tada nema značajnijih potresa.

Biljni i životinjski svijet
(Pripremio: Mirko Sertić dipl. inž. šumarstva)

Koga ne očarava priroda - šuma, potok i livada. Sve je to tako divno, čedno, dostojanstveno i potpuno.
Kako nas tek raduje i umiruje raznolik pjev ptica ili promatranje šarenog leptira koji kruži od cvijeta do cvijeta! Šuma je jedno izuzetno bogatstvo Stajnice. Biljni pokrov Stajničke Kapele pripada sklopu eurosibirske - sjevernoameričke regije i pojasu gorskih bjelogoričnih i crnogoričnih šuma ilirske provincije (S. Horvatić). Brinjsko područje pripada srednjoeuropskom šumskom području. Pod utjecajem strme kapelske padine šume su raščlanjene u dva pojasa koja su vertikalno dobro izražena: a) brdski i gorski; b) pretplaninski. Niže prostore šumskog pojasa pokriva gorska bukova šuma (Fagetum silvaticae croaticum montanum). Na ovaj se pojas nastavlja miješana šuma bukve i jele (Fagetum silvaticae croaticum abietetosum). Porastom visine dolazimo u pretplaninsku bukovu šumu ili čistu sastojinu smreke.
Prema šumsko - gospodarskoj podjeli Stajničko polje nalazi se između gospodarskih jedinica “Stajnička Kapela” sa sjeverne strane i “Golosmreke Jelavlje” sa južne strane. U vertikalnom smislu “Stajnička Kapela” obilježena je velikim rasponom između najnižih i najviših točaka (od 500 do 1190 mnm). Prema tome spada u visoko gorje. Stoga je moguće lučiti vertikalno slojanje vegetacije, kojeg ovdje karakteriziraju četiri osnovne klimazonalne biljne zajednice.
Najniži pojas čini zajednica hrasta kitnjaka i običnog graba (Querceto-Carpinetum croaticum).
U pojasu 600-800 m.n.m. dolazi brdska šuma bukve (Fagetu Illyricum montanum Ht.)
Pojas 800-1200 m.n.m. pripada mješovitoj zajednici bukve i jele (Abiete-Fagetum-illyricum Ht.)
Pored naprijed navedenih klimazonalnih, zastupljene su i azonalne biljne zajednice uvjetovane različitom geološkom podlogom, genezom tala, mikroklimom i slično. Rubni dijelovi Kapele u blizini Stajnice bili su ranije izloženi jačoj degradaciji, tako da se tu nalaze panjače bukve i crnog graba, šikare, bujadnice i pašnjaci, koji se zbog nestanka stoke smanjuju.
Prema veličini učešća biljne zajednice na području Stajničke Kapele mogu se poredati:
1. Šume bukve i jele (Abieti-Fagetum illyricum Ht.),
2. Šume jele na dolomitu (Abietatum dolomiticum pror. Pelcer),
3. Brdske šume bukve (Fagetum Illiricum Montanum Ht.),
4. Šume bukve s kukurijekom (Helleboro Fagetum pror. Pelcer),
5. Brdska šuma bukve s crnim Jasenom (Fagetum croaticum montanum fac. Fraxinus ornus),
6. Šuma hrasta kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpitenum croaticum Ht.)
Inklinacija (nagib) terena kreće se od 0 stupnjeva do 45 stupnjeva, dok ekspozicijski prevladavaju južne i jugozapadne strane. Sjeverozapadni dio, počev od glavnog grebena, vrletan je i strmo se obrušava prema polju. U jugoistočnom dijelu teren je razvedeniji s
brojnim glavicama, blažim kosama, jarcima i uvalama, koje se spuštaju prema Tominčevoj Dragi i Lipicama.
Stajničku dolinu karakterizira izrazita ozelenjenost krajolika, tako da cijeli prostor stručnjaci definiraju kao “ozelenjeni pokriveni krš“. U brdskom dijelu prevladava vrlo bujna vegetacija sastavljena prvenstveno od bukve (Lamio orvale-Fagetum sylvaticae Ht.), smreke ili omorike (Pinus picea excelsa), jele (Abies pectinanta), javora (bijelog, crvenog i rebraša), te u manjoj mjeri hrasta kitnjaka (Quercus sessiliflora) i hrasta cera (Quercus ceris). Pojedinačno se javljaju bijeli javor (Acer pseudoplatanas), grab (Carpinus betulus), brijest (Ulmus campestris), jasen (Fraxinus excelsior), brekinja (Sorbus torminalis), mukinja (Sorbus aria) kao i druge rjeđe vrste.
Od grmolikog drveća pojavljuju se lijeska (Corullus avellana), javor klen (Acer campestre), svibovina (Cornus mascula), glog (Crataegus oxyantha), crni trn (Prunus spinosa), bazga (Sambukus nigra), drijen i borovica. Travnjaci su pokriveni brojnim planinskim biljem, što daje izuzetno bogatstvo boja tijekom ljeta.
Osim biljnog svijeta, nezaobilazno je ne spomenuti vrlo bogati životinjski svijet, koji zajedno s biljnim stvara prirodne ekosustave. Od životinjskog svijeta posebno mjesto zauzima divljač, koja obitava na ovom području, a gospodarenjem kroz lov ima privredni karakter, koji se ostvaruje u lovnom turizmu.
Od životinja najpoznatiji su vuk (Canis lupus) i medvjed (Ursus arctos). Ima malo obične srne (Caperolus capreolus), običnog zeca (Lepus europaeus), divlje svinje (Sus scrofa), kune zlatice (Martes martes), kune bjelice (Martes foina erxleben), tvora (Mustela putorius), jazavca, lasice (Mustela nivalis), ježa, lisice (Vulpes vulpes), vjeverice (Sciurus vulgaris) a posebno velikog puha (Glis glis). Puh je nekada bio poseban specijalitet zbog vrlo kvalitetnog mesa, masti i kože. Živi u starim stablima bukve i hrani se žirom. Postoji vjerovanje da ova životinja može prespavati bez hrane nekoliko godina. Rijetki su primjerci divlje mačke (Felis sylvestris schreb), dok ovdje obitava nekoliko vrsta šišmiša - netopira (Chiroptera).
Ptičji svijet izuzetno je bogat. Poznate su pumpoljača, ševa (Alaudidae), vjetrovka, kukavica, čavka, svraka, vrabac, vrane (Corvidae), lastavica (Hirundinidae), i šojka (Nucifraga caryocatactes). Planinski jastreb i jastreb-ptičar (Accipitridae) čine dosta velike štete stajničkoj peradi. Ima i jastreba mišara. Poznata je i sova ušara (Bubo bubo), Nažalost, u posljednje vrijeme na stajničkom području povećan je krivolov koji prijeti uništenjem cjelokupnog fonda divljači. Naša je zadaća da kroz lovno gospodarenje zaštitimo floru i faunu za buduća pokoljenja. Znatan broj flore je zbog svoje malobrojnosti zakonom zaštićen.
Naše područje najpoznatije je po čovječjoj ribici (Proteus anguinus) koja živi u vječnom mraku podzemnih prostranstava. Taj čudan i rijedak stanovnik, mala blijeda životinja, obla tijela, slabih, zakržljalih nožica i očiju skrivenih ispod kože naseljava pojedine naše podzemne objekte poput Markarove pećine. Ona je endem naših krajeva. Živi isključivo u našem kršu. Zaštićena je u cijeloj našoj zemlji.
Stajnica je poznata i po crnom daždevnjaku (Salamandra atra), bjelouški (Natrix natrix), zelembaću (Lacerta viridis), sljepiću (anguis fragilis), poskoku (Vipera ammodytes), riđovki (Vipera berus), živorodnoj gušterici (Lacerta vivipara) i pastrvi (Salmo trutta m. fario). Potok Jaruga je bogat i riječnim rakom (Astacus astacus).

Gospodarstvo i perspektive

Sadašnje stanovništvo uglavnom se bavi poljoprivrednom proizvodnjom i stočarstvom. Za prehranu stoke osim travnih smjesa uzgaja se lucerna i crvena djetelina. Od ostalih kultura uzgaja se prvenstveno krumpir, ali još uvijek ekstenzivno, iako postojeća tla i klima pogoduju njegovom intenzivnom uzgoju. Ječam, zob, pšenica i kukuruz uzgajaju se u manjim količinama.
Proizvodnja voća uglavnom se svodi na šljivu (plavu bistricu), koja je velikim dijelom zaražena šljivinom šarkom. Šljiva se uglavnom koristi za proizvodnju rakije a postoje uvjeti da se ista suši i konfekcionira. Postoje vrlo dobri uvjeti za proizvodnju ekološki čistih poljodjelskih sjemenskih i merkatinlih proizvoda poput kupusa i eventualno repe, koji se mogu konzervirati u manjim pogonima. Ostale vrste voća uzgajaju se u zanemarivim količinama.
Obzirom da Hrvatskoj nedostaju značajne količine pivskog slada postoje mogućnosti za proizvodnju jarog ječma, te zobenih i ječmenih pahuljica. Postoje izuzetni uvjeti i za sakupljanje raznog ljekovitog i aromatskog bilja, što je danas svjetski trend.
Stočarstvo može imati veliki udio u ukupnoj poljodjelskoj proizvodnji, iz razloga što postoje izvrsni uvjeti za proizvodnju sijena, ali i velike površine pašnjaka. To se posebno odnosi na razvoj ovčarstva i kozarstva ali i govedarstva. Ovime bi se intenzivirala proizvodnja mlijeka i
mliječnih proizvoda ali i proizvodnja mesa, te svježih i polutrajnih proizvoda.
Na potoku Jarugi postoje povoljne mogućnosti kvalitetnog razvoja športsko-rekreacionog ribolova i razvoj malog ribarstva, što je poslije Drugog svjetskog rata bilo dosta aktualno, ali je zbog nerazumijevanja šire zajednice taj projekt propao.
Šumsko bogatstvo kapelskog gorja trebalo bi postati temelj za iskorištavanje i preradu drveta na razne načine i u različite svrhe. Postoje izuzetno velike zalihe drvne mase.
Stajničko i okolno područje daje izuzetne mogućnosti za razvoj lovnog, seoskog, “robinzonskog”, rekreativnog turizma (planinarenje, speleologija, kupanje, jahanje, biciklizam, sanjkanje i skijanje…) Turizam bi mogao razviti i proizvodnju hrane koja je specifična ovom podneblju: pastrva, janjetina, kozji i ovčji sir, ali i “Škripavac”, basa, kiselo mlijeko, palenta, kupus, kiselo mlijeko, ljekovito bilje, domaći med, gljive, divljač i rakija. Domaći ručni radovi poput biljaca, vunenih čarapa, “šarenice” i mnogo drugih autohtonih proizvoda mogu biti interesantni suvremenom potrošaču. Izgradnjom strateškog cestovnog koridora Zagreb-Split i Žuta Lokva - Rijeka koji će biti u sastavu budućeg “Jadranskojonskog koridora” bitno će se otvoriti ovo područje i njegova dostupnost širim turističkim potrebama, ne samo kontinentalnoj već i primorskoj regiji.