Bili su to ljudi

Izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr

---

U nedjelju 23. prosinca 2018. blago u Gospodinu preminuo je vlč. Jure Tutek, svećenik Gospićko-senjske biskupije.
Vlč. Jure Tutek rođen je 8. ožujka 1953. godine u Gornjem Popovcu, župa Sv. Jurja, mč. Lađevac, od oca Ivana i majke Roze r. Trubić.

Godine 1953. umire mu otac, a majka se 1971. godine udaje u Ivankovo za Nikolu Pleš. Osnovnu školu završio je u Lađevcu, a srednju pohađa dva razreda u Pazinu, dva razreda u Rijeci. Od 1975. do 1981. godine studirao je teologiju u Rijeci. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 11. travnja 1981. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Nakon svećeničkog ređenja odlazi za župnog vikara u Slunj. S danom 15. listopada 1981. prima službu župnog vikara u župi Sv. Terezije na Vežici. Godine 1984. postaje župnikom župa Križpolje i Lipice. U ožujku 1990. izabran je za člana Prezbiterskog vijeća Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 17. lipnja 1990. razriješen je župe Lipice i imenovan župnikom župa Brinje i Letinac. U ožujku 1992. razriješen je župe Križpolje, a u kolovozu 2003. imenovan upraviteljem župe Jezerane. Od 28. listopada 2004. do 25. srpnja 2011. vrši službu dekana Otočkog dekanata.

Zbog bolesti 25. srpnja 2011. razriješen je službe župnika župe Marijina Uznesenja u Brinju te upravitelja excurrendo župa Sv. Jurja u Jezeranama i Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i upućuje se u Svećenički dom u Rijeku na liječenje. Budući da mu se zdravstveno stanje popravilo, želio se vratiti u pastoral i tu molbu mu je biskup mons. dr. Mile Bogović udovoljio u jesen 2012. kada ga imenuje sužupnikom u župi i svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Podlapači. Uz stalnu liječničku kontrolu i nekoliko liječenja u bolnici ostaje na Udbini do 1. ožujka 2018. Tada odlazi na bolničko liječenje u Karlovac, a nakon toga u Svećenički dom u Rijeci gdje ostaje do smrti. Vlč. Juru pamtit ćemo kao vrijednog, požrtvovnog i savjesnog svećenika koji je volio svoje zvanje i narod kojemu je služio. Bio je veoma gostoljubiv i omiljen među subraćom svećenicima i svojim župljanima.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu. Počivao u miru Božjem!

Izvor: fb grupa Stajnica

Preminuo je Vlado Sertić-Aralica, rođen u Stajnici, a živio je u Oakville Ontario Canada.

Iskrena sućut obitelji! 

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu

U vrijeme Adventa posebno smo osjetljivi na stare, nemoćne, slabe, one slabijeg imovinskog statusa, pa baš u ovo vrijeme i snaga projekta “Zaželi” dolazi do izražaja.

Prisjetimo se, svrha projekta “Zaželi” omogućava ženama pripadnicama ranjivih skupina s područja općine Brinje, lakši pristup tržištu rada. Kroz dvogodišnje zaposlenje, ženama se kroz programe obrazovanja i osposobljavanja, čije je financiranje osigurano kroz ovaj Projekt, omogućuje postizanje veće konkurentnosti i povećanje njihovog radnog potencijala. U tom razdoblju dobrobit projekta osjeća i najranjivija skupina lokalnog stanovništva – osobe starije životne dobi i osobe u nepovoljnom
položaju, na način da im deset žena zaposlenih na Projektu, pruža potporu i podršku u ispunjavanju svakodnevnih životnih potreba.

Naša Kate Perković (Ujak) jedna je od zaposlenica u projektu "Zaželi".

"Sretna sam što sam dobila ovaj posao. Sretna sam što mogu pomoći starijim osobama da ostanu u svojim domovima umjesto da idu u neku ustanovu. Kao ženi od 50 godina puno mi znači ovaj posao. Osjećam se korisno pomoći drugima, a i meni samoj to puno znači jer nikad nisam imala priliku raditi u mlađim danima. Bila bih sretna da se ovaj projekt nastavi i radi starijih osoba i radi sebe, ali i radi generacija koje tek dolaze u moje godine!"

Što o cijelom projektu kaže voditeljica Mirjana Javor pročitajte na likaclub.eu

Izvor: likaclub.eu

U posljednjoj audicijskoj emisiji glazbenog showa ‘Zvijezde’ svih pet članova žirija je oduševila Gabrijela Holjevac, mlada Ličanka koja dolazi iz Jezerana kraj Brinja.

Ova kreativna i talentirana djevojka prvi zapaženi nastup je ostvarila 2012. godine, kad je sudjelovala na natjecanju “Otočki val” gdje je odnijela prvu nagradu. Gabrijela danas ima 18 godina i maturantica je II. zagrebačke gimnazije, ali unatoč brojnim obvezama i pripremama za maturu, nije zapostavila svoju veliku ljubav – pjevanje.

"Ova školska godina mi donosi puno toga. Svaki dan mi je uzburkan i pun obaveza, ali na neki način uživam u tome i smatram da je to normalno za ovu životnu dob (iako mi malo sna i pauze ne bi škodilo). I dok neke obaveze ne mogu izbjeći te ih je većina zauzela skoro svo moje slobodno vrijeme (vozački, pripreme za maturu, sve čari koje dolaze sa školom, održavanje ocjena i socijalnog života u isto vrijeme), i dalje u svaku slobodnu “rupu” nekako uguram pjevanje. Pjevanje nisam zapostavila, no bilo je perioda kada malo mi je falilo", rekla je Gabrijela.

Gabrijela se posljednjih godina intenzivno posvetila vježbanju i razvijanju svog glasa, a okušala se i u glumi i plesu. Sudjelovanje u Zvijezdama opisuje kao najljepše i najstresnije iskustvo u svom životu, a otkrila nam je i tko joj pruža najveću podršku.

"U Zagrebu napokon imam mogućnost vježbanja i razvijanja svog glasa te sam tako za vrijeme drugog i polovice trećeg razreda pobađala “Husar&Tomčić” školu pjevanja. Kasnije sam se uključila u glumu i ples. Upoznala sam sve osnove i napredovala jako brzo. Nastupala sam s njima i čak sam bila i gost na koncertu Zagrebačke filharmonije uz dive kao što su Nina Badrić i Vanna. Zbog obaveza prema redovnoj školi, morala sam se ispisati i tu je bila mala kriza i borba koju sam vodila sama sa sobom. No ove školske godine sam odlučila drugačije. Shvatila sam da su pjevanje i umjetnost dio mene i da, htjela ja to ili ne, to je sve što ja poznajem i znam, moja sigurna zona i izlaženje iz okvira u isto vrijeme. Upisala sam satove pjevanja kod prof. Valentine Mekovec s kojom otkrivam nove tonove za koje mi je glas sposoban…"

Upitali smo ju i u vezi show-a Zvijezde na RTL-u.
"To natjecanje je bilo jedno od najstresnijih i najljepših iskustava u mom životu i koliko god sam kila, sna i živaca izgubila, sve bih ponovila. Ulogu najveće podrške u svemu tome je ovdje odigrala moja mama, ona lijepa žena koju ste vidjeli kako „bugari“ u backstageu. Tu sam pjevanje odvela malo dalje, bila je to stvar koja me predstavljala pred utjecajnim ljudima u svijetu glazbe. Kada sam se vidjela na TV-u bilo je zanimljivo prisjetiti se koliko mi je značio prvi javni nastup na božićnoj priredbi s 10 godina i koliko sam tada sanjarila da se moj glas čuje van zidova tog vatrogasnog doma", ističe Gabrijela za LIKACLUB.

Gabrijela nakon završetka srednje škole planira upisati studij u inozemstvu i aktivno se baviti pjevanjem, a s glazbom je povezana i jedna od njenih najvećih želja.

"Budućnost više ne dijelim na realni i nerealni dio. Sada postoji realni i manje realni dio. Realni se odnosi na studiranje vani, po mogućnosti Irska gdje planiram prijaviti biologiju/genetiku, psihologiju (profesorica ili psihoterapeut) i novinarstvo (radijski voditelj). Zapravo, samo potajno želim otići gore i uz faks se aktivno baviti pjevanjem! Manje realni dio se nadovezuje na realni i nada da ću se probiti u umjetničkom/glazbenom svijetu i živjeti u njemu do kraja života. Kada sam bila mala, imala sam kazetu crtića Barbie i Labuđe jezero gdje sam se zaljubila ne samo u Čajkovskog, nego u umjetnost općenito. Stalno bih se pretvarala da sam glavna junakinja imenom Odette i moji su mi govorili da sam za kazalište.I dalje se vidim tamo, pod svjetlima reflektora dok publici prenosim sve što u sebi imam. Trenutno sam daleko od toga, ali to me svejedno ne sprječava u namjeri da dam sve od sebe jer samo talent nije dovoljan. Koliko god moj dar pjevanja bio i blagoslov i svojevrsno prokletstvo u isto vrijeme, to ne mijenja činjenicu da me spasio u mnogim situacijama te mi je sada glavna zvijezda vodilja. Ako mi glas može izdržati F3, onda može i sve što mi budućnost sprema", zaključuje Gabrijela.

Gabrijela ovim putem zahvaljuje svima koji su prepoznali njen talent i podržali je u bavljenju pjevanjem, a mi joj želimo puno sreće u daljnim nastupima na Zvijezdama!

"Posebno se na svemu zahvaljujem svojoj obitelji, prijateljima i zapravo svakome tko me imalo podržavao i tko me podržava. Svojoj mami, profesorici Tini i svojoj profesorici Branki jer opet, pitanje je gdje bih bila da baš ona nije pristala svirati na pričesti nas četvero malih klinaca u Jezeranama kada me prvi puta čula i da mi kasnije nije bila učiteljica glazbenog koja me prijavila na natjecanje “Otočki val” u Otočcu. Naravno da je tu bilo još ljudi, ali ovi su u ključnim trenucima bili najvažniji" – sjeća se Gabrijela!

Prije 4 godine pisala sam jedan niz priča o uspješnoj djeci i mladima iz brinjskog kraja. "I will always love you" bio je naziv priče o Gabrijeli. I ne, to nije bila samo još jedna priča, to je bio i moj povratak u mislima u dio života kada sam živjela u Lici i lijepe radne dane provedene u OŠ Luke Perkovića u Brinju.

 

 „Ja sam Gabrijela Holjevac, imam 14 god., idem u 8. raz., a rođena sam 02.09.2000. god. u Ogulinu. Pjevanje volim oduvijek, prvi put sam stala na "scenu" u 3. ili 4. raz. kada sam na božićnoj priredbi pjevala "Zvončiće". Međutim, pjevanje mi nije jedina zanimacija. Također sam član ritmičke grupe "Think Pink" koju vodi nastavnica Ana Šporčić. Uz to pomalo slikam, fotografiram za školsku web stranicu i za sebe i ,ono najvažnije, učim. 

Prije dvije godine, 2012. god. sam sudjelovala na natjecanju "Otočki val" i odnijela prvu nagradu.Nisam se previše nadala tome, ali naravno bila sam sretna. Na "Otočki val" me prijavila nastavnica Branka Pavlović, kojoj sam jako zahvalna na tome. Od Otočkog vala se puno toga promijenilo, mnoga vrata glazbenog svijeta mi je otvorio... Upisala sam se u glazbenu školu i završila dvije god., a na trećoj sam nažalost morala odustati jer su mi termini bili dosta kasno i imala sam jednu veliku obavezu, kao i danas, školu. Sad nastupam tu i tamo na kojekakvim priredbama u školi i u Otočcu. 

Moji planovi za budućnost uglavnom su vezani ili za medicinu ili putovanja te s tim u vezi planiram i upis u srednju školu. Medicinska ili zrakoplovna za sada su mi jedina vizija, a nadam se da će nešto od toga postat i stvarnost. Osmi sam razred i stoga su i upisi vrlo blizu.

Ako upišem medicinsku, tada bih i dalje išla u tom smjeru i na specijalizaciju na području psihijatrije, a i vjerojatno bi otišla iz Hrvatske...  Engleska ili Švedska su mi vrlo primamljive..

Ako upišem zrakoplovnu, tada bih to bilo u smjeru zanimanja stjuardese. 

Svi putevi u kojima se vidim uglavnom su izvan granice Hrvatske.

Ja zapravo više od ičeg želim postati pjevačica, ali...moram se okrenut nečem „realnijem“ i nečem od čega se može živjet. Pjevanje je bilo i ostat će moja velika strast bez obzira što bila, s čim se bavila i gdje bila.“ 

 

Ovo su bile riječi koje je Gabrijela o sebi napisala za taj članak. 

Jeste li i vi u tim riječima osjetili određeni strah kada priča o pjevanju? Jeste li osjetili pritisak okoline koja govori "Kakvo pjevanje? Uhvati se pametnijeg posla?" Ja jesam. U tim riječima ja sam između redaka pročitala taj strah, ali uvijek u sebi i inače mislim "Ono što mora biti, bit će!" 

I eto, njezin glas, njezina volja za pjevanjem pronašla je put do zvijezda.

 

Bila mi je čast biti joj učiteljica glazbene kulture, bila mi je čast uživati u anđeoskom glasu na satovima u školi i na priredbama, a danas mi je čast reći da ona malena djevojčica i danas postoji u očima lika prekrasne mlade žene!

 

Eh, a moram se osvrnuti na onu ženu, koju smo u nekoliko kadrova vidjeli na malim ekranima, iza kulisa, njezinu majku. Ona zaslužuje ogroman respekt i može biti ponosna na sebe. Zabadava bi Gabrijeli bio anđeoski glas da nije iza nje Ona koja je prati u stopu i daje joj bezuvjetnu podršku.

 

Gabrijela, završne riječi upućujem baš tebi, a vjerujem da će dobro doći i svim mladim ljudima u usponu...

 

Sjedim i gledam te sinoć, suze klize niz lice... u glavi mi stihovi pjesme koju si često pjevala na satovima glazbenog  "Znam za zemlju nad dugom iz mog sna..." 

Sjedim i gledam te, iako fizički odrasla mlada dama, ali tvoj pogled ostao je isti. Neka uvijek takav ostane i neka iz njega vječno izlazi slika onog istog plahog i nježnog djeteta. Neka te popularnost i slava ne promijene. Sada je došao trenutak ne samo da pjevaš pjesmu "Iznad duge", nego i da iznad nje i živiš. Sve je to prolazno, ali ono što imaš u sebi to je tvoje najveće bogatstvo i to te čini najvećom zvijezdom! 

Nastup Gabrijele Holjevac pogledajte klikom na sliku:

 

Priča o neprijateljima

 “Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u
ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.

Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi. Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to” – Siniša Glavašević.

U nebesko kraljevstvo putuje naš dragi zemljak Marko Mesić (Teča).
U 71.godini života njegov put na ovom svijetu završava. Duga i teška bolest učinile su svoje...
Posljednji ispraćaj ovog dragog pokojnika bit će sutra, 17.studenog 2018., u Stajnici, u 14h.

"Bliže, o Bože moj, dolazim Ti,
daruj mi blagoslov svoj nebeski
Da sretno putujem i blažen dospijem na smrti, Oče moj, u zagrljaj Tvoj"

 Iskrena sućut obitelji, a njemu neka Gospodin podari mir!

U nedjelju 11.11.2018. godine posjetio sam kao župnik Svetišta sv. Jurja u Jezeranama sa članovima Crkvenoga odbora Mirkom Sertićem, Željkom Jelićem i Antonom Sertićem, nekadašnjega župnika u Jezeranama gospodina Ivicu Perušića u Skradu, Gorski kotar.
Posjet je organizirao Željko Jelić, put je bio vrlo ugodan, ali već kod prve benzinske postaje morali smo stati kako bih, nakon tri sv. Mise doručkovao i u isto vrijeme ručao. Obrok su činila dva kroasana i kava. Krenusmo dalje.
Mirko Sertić vozi brzo, ali i oprezno jer se tu i tamo pojavljuje gusta magla.
Stigosmo u Skrad, a 91 godišnji gospodin Ivica nas čeka pred zgradom. Pozdravimo se i uđemo zajedno u veliku stambenu zgradu. Odmah, čim smo ušli u njegov stan, nakon što smo se pozdravili s njegovom suprugom, predam mu lijepo u velikom okviru 70 sa 50 cm razvrstane slike iz Jezerana: prva crkva sagrađena 1821. godine, ruševine spaljene crkve 1943. godine, skupina žena kako rade na ruševinama crkve 1959. godine, obnovljena crkva 1959.-63. godine i dvije slike sadašnje obnovljene crkve 2017-18. godine. Kad sam mu predao slike, gleda on i plače kao malo dijete. Odlazi u hodnik svoga stana, uhvatio se rukama za glavu i plače u sav glas.
Nakon dužega vrijeme počnem ga pitati o raznim događajima u vezi obnove crkve u Jezeranama 1959.-63. godine.
Saznadoh od njega mnoge stvari, osobito one koje su me zanimale. Gospodin Ivica Perušić rođen je 25.7.1928. godine u Dugoj Resi. Bio je pomoćnik župnika u Križpolju, a 1959. preuzima kao župnik Jezerane, Stajnice i Lipice. Odmah se dao na izgradnju župne kuće i crkve u Jezeranama. Obje su partizani bili spalili do temelja. Kamenje od nekadašnje župne kuće seljani su odvukli sebi, a i mnogo kamenja je od crkve odvukla obitelj Cvitković i sagradila sebi pokraj crkve štalu. Budući da je to kamenje bilo iz crkve u naredne tri godine je sva stoka pokrepala, gazda je štalu srušio i prodao to zemljište zajedno sa ruševinom, koja i sada plače i vapi da se to kamenje vrati u dvorište crkve.
Kod čitave gradnje župne kuće i crkve obilato je pomagala gospođa Marija Sertić zvana Franika koja je otišla i živjela kod kćeri u Americi. Novac je morala slati na druge ljude u Jezeranama, a oni su onda donosili taj novac župniku.
Takav je bio režim, župnik nije smio primate novac iz inozemstva.
Stanovao je kod Marije Smolčić, bila je stara udovica, rodom iz Jezerana a pokojni muž je bio iz Lipica.
Hranio se kod Ivice i Mandice Jelić, roditelja Željka i Drage Jelića. Mnogi seljani su pomogli, ali osim gore poimenično spomenutih obitelji mnogo mu je pomogao kovač Mijo Dumenčić, otac gospodina Šandre.
Nakon što je završio građevinske radove u Jezeranama, otišao je u Brod na Kupi i tamo sagradio na temeljima spaljene crkve novu crkvu. Poslije gradnje se verbalno sukobio s tadašnjim biskupom, napustio svoju službu i oženio se.
Želio sam znati kako je prolazio sa župljanima za vrijeme gradnje. Reče nam u šali: „Da nisam bio svećenik i sve strpljivo podnosio ne bi mi bilo dosta pištolj nego top”.
Nastavio je dalje: „Neki župljani, doušnici, išli su tadašnjoj miliciji tužakali me da sam ja govorio protiv njih, vlasti i partizana, a ja to nisam nikada činio bio sam sa svima dobar. Znali su milicajci da oni lažu, ustali su, došli do njih, pomirisali i rekli su im da oni mirišu mnogo na tamjan (idu u crkvu) a da lažu o svome jadnom župniku koji se toliko bori, žrtvuje dan i noć kako bi završio radove. Istjerali su ih iz kancelarije riječima „Marš iz kancelarije, sve ćemo vas zatvoriti za te laži“. I više ga nitko nije tužakao miliciji.
Kako je tekla gradnja župne kuće i crkve u Jezeranama, čitajte opširnije u knjizi Vrilo, koja izlazi pred Božić.
Srdačan pozdrav svima – Vaš župnik Fra Jure