Baka Jelka Krznarićeva - legenda koja će živjeti i kada je više ne bude

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu