Ivan Tominac:"30 godina...toliko je prošlo"

"30 godina i otprilike 10.950 dana. Toliko je prošlo. Zovem se Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. I iako sam danas već muškarac, dijete u meni je ostalo nezadovoljno i željno, ali više se ne nada. Nema čemu. Izmrvili ste mu svu nadu i te mrvice ponijeli na svom đonu.

Ali, srećom, ne trebate mi. Ne treba mi ničija zahvalnost. Ne zanima me vaše tapšanje po ramenu, a najmanje od svega mi treba da mi netko, s pozicije komfora, objašnjava što znači voljeti Hrvatsku.

Dosta je bilo pozivanja na domoljublje kad god treba zataškati nepravdu. Kad god treba ušutkati nekoga tko misli svojom glavom. Domoljublje nije lozinka za pogodnosti, niti vaša kartica za vječni popust na savjest. Znači ljubiti dom. A kako da ga ljube oni kojima ste iz tog doma nekoga uzeli, zbog vlastite oholosti i cinizma? Tome je podgledao i moj Zlatko. Heroj. Sin. Muž. Otac. Djed, iako nikada nije uspio saznati da je to postao. Barem ne ovozemaljski.

Moj otac nije poginuo da bi netko trideset godina kasnije njegova sina učio šutjeti. Nije otišao da bi netko njegovu smrt koristio kao potpis ispod svojih parola. Ako ga već spominjete, budite dosljedni.

Jer ja nisam maskota vašeg narativa. Mi nismo. I ne pristajem(o) biti. Nikad nisam morao vidjeti oca da bih znao tko je bio i danas bolje od vas znam da ga ovo gdje ste nagurali mene, moju obitelj i prijatelje ne bi veselilo. Dovoljno je što mi njegovo odsustvo nikad nije dalo mira. Dovoljno da znam. I baš zato, kad pričam o ratu, pričam s rezervom.

Ne slavim. Tugujem. I ne opraštam lako onima koji su nakon rata gradili društvo koje je uspjelo zaboraviti upravo one koji su za njega platili najviše. Zato što ste nas razdvajali. Učili segregaciji. Kimanju glavom i beskompromisnoj potrebi za slaganjem. Tako vam je bilo lakše vladati. Ali ranjena srca ne možete nikada. Ona vam ne vjeruju.

I dok sam rastao bez njega, s pitanjima na koja nitko nije imao odgovor, vi ste gradili mitove. Dok sam učio kako biti muškarac bez muškog uzora, vi ste dizali spomenike sebi. A meni je ostala tišina. Tišina u kojoj sam učio sve ono što djeca inače ne bi trebala znati. Kako izgledaju godišnjice smrti, kako izgleda Dan očeva kad nemaš kome nešto nacrtati i kako izgleda šutnja kad te učiteljica pita za tatu, a ti gledaš kroz prozor jer je jedino ondje slobodno od očiju razrednog kolektiva kojima nije jasno zašto izgovaraš “nemam”. Čega, zaboga, Ivane? Čega nemaš? Nemam uspomene. Oduzeli su mi ih oni koji se danas najviše diče njegovim imenom.

Ove godine sam, bez pompe i bez drame, napustio neke ljude. Ne zato što su me povrijedili, nego zato što su prestali biti istina. Moja istina. Iako puno nemam, naučio sam imati samo ono u što vjerujem. Za mene je to jedini hrabro.

Ovo u što me vi želite ubaciti nije hrabro društvo. To je društvo koje se boji istine. I koje ne voli kad mu se pogleda u oči bez isprike.

Zato neka ovo bude jasno. Domoljublje se ne dokazuje šutnjom i kimanjem glavom. Dokazuje se pristojnošću. Istinom. I poštovanjem prema onima koji nisu dio parade, nego stvarnosti. Moj život je stvaran 365 dana u godini. Svih spomenutih 10.950 dana sam živio bez mogućnost stvaranja ijedne uspomene. Toliko sam živio bez glasa koji bi me zvao "sine". Bez ruke na ramenu kad sam padao. Bez pogleda koji bi rekao: "Tu sam, samo idi”. Bez oca.

To nije priča za obljetnice. To je moj život. Iznova vam ga pričam jednom godišnje. Da shvatite tko smo mi. Mi djeca poginulih branitelja. Među vama smo, ali naši ratovi su rijetko prepoznati. Zato što su krenuli tek onoga dana kada smo izgubili nekoga koga smo i danas trebali imati. Vama je tada bio kraj. Nama dugi početak.

Zato ako u toj stvarnosti nema mjesta za moj glas, nemojte se pozivati na moje ime. Moj otac to ne bi htio. I ne želim ni ja.

To je moj zavjet. To je moj način.

Zato što sam hrabar.

Svoj.

I dostojanstven.

Zato što mi je otac Hrabrost."