Ivan Tominac: "OLUJA KAO DIO IDENTITETA"

Pripremio: Ivan Tominac, fb 04.08.2022.

Život je danas jesi, sutra nisi. Puno puta sam to čuo, ali nitko nikada nije rekao da danas netko nije, da bi sutra netko bio.
To je moja priča. Zapravo, to je naša priča. Zapravo, njegova.
To je on. Otac. Snaga. Vjera. Ufanje.
Već 27 godina njega nema, kako bi meni danas bilo malo bolje. Života ga je koštala oholost. Ona ljudska najgora, a u njemu sve s jednom željom - da stvori nama nauštrb sebe. Nauštrb života kojeg je ostavio na vojnoj crti.
Crti svih crta. Crti koja je potcrtala moj život i nekako me odredila do kraja života. U školskim danima odredila me da sliježem ramenima na spomen oca i svega očevog. Kasnije sam šutio jer su me mučile priče o očevima. Nisam znao kako ispričati svoju. Nisam htio sažaljenje jer je to najodvratnija vrsta ljudske prisnosti.
Dok nisam shvatio da je moja priča zapravo priča svih priča. Shvatio sam da imam moć pričati priču brojne djece.
Moja priča počela je 4.8.1995., zapravo moja priča je počela 11.2.1995., ali moj život se naglo zakotrljao 6 mjeseci kasnije. Moj Zlatko tada je rekao "zbogom" fizičkom svijetu. Oni koji su ga znali kažu da je iza njega ostalo sivilo. Dok sam bio mlađi nisam shvaćao o čemu zapravo pričaju. Moj život je tada bio pun boja, a onda se desio pubertet. Djeca vape za očinskom figurom. Izgubio sam se, našao sam se u svojoj najgoroj fazi života. Onoj sivoj. Na neki čudan način postao sam buntovan. Škola mi je bila teret. Vanjštinom sam pokazivao što mislim o ovom svijetu i zatvorio sam se u sebe gdje sam stvarao neki svoj svijet. Zapravo, ograđivao sam se od realnosti.
Realnost je bila da imam majku, dvije sestre i ne baš puno obitelji. I znaš, zatreba ti nekad vremena da to prihvatiš. Izgubiš se nekada u procesu. Izgubiš se dok ne shvatiš da to što imaš nije SAMO.
Međutim, moguće je stasati. Izgubljenost je dio procesa stasanja. Moguće je prihvatiti i naučiti živjeti s manjkom nekakvog životnog iskustva kojeg bi otac donio u tvoj život. Nekada ćeš se pitati što bi bilo da je bilo drugačije. Čak i ovako odrastao. Proći ćeš različite scenarije u glavi, ali vratit ćeš se u realnost.
Vratit ćeš se na sebe. Trudim se da se kroz mene upoznaje moje prezime, moja obitelj, otac, svi ljudi koji me vole.
Realnost je sada. Imam sada da bih napravio nešto za sutra. Samo to je imao i on. I napravio je. Puno je napravio.
I to je naša priča. Priča mnoge djece ove Hrvatske. Mi smo djeca onih koji danas nisu da bi mi sutra bili. Da biste vi bili. Svi mi. Djeca onih koji se potpisuju ispod nesebičnosti. Djeca jakih i požrtvovnih, a znate što - jabuka ne pada daleko od stabla.
Moja nije pala, ali se rado vratim pod to svoje stablo. Malo se ohladim i krenem dalje. Tamo gdje ću naći njega. U djelima. U majčinim ponosnim suzama i u pogledima svojih najmilijih.
Tamo uvijek pronađem i njega. Mog Zlatka. Hrabrost koja danas živi u meni. Zbog koje se ne bojim jačih ni većih, a zbog koje poštujem slabije i manje.
To je moja priča. To je priča mnoge djece kojima Oluja nije tek vremenska nepogoda, već snažan dio njihova identiteta.