Bitka kod Predela 16 - 18. svibnja 1809. godine

Nastavljajući obilježavati 200-tu obljetnicu bitaka iz Rata 1809. godine u ovom članku donosimo opis Bitke kod Predila (slov. Predela) u kojoj ratuju pripadnici Slunjske pukovnije (regimente). Bitka kod Predela odvijala se skoro u isto vrijeme kao i bitka kod Malborgetha. Tvrđava Predel zatvarala je cestovni pravac uz rijeku Soču prema Koruškoj kojim su se kretale značajne francuske vojne snage pod zapovjedništvom generala Serasa. Ovaj napadni pravac bio je za Francuze pomoćni u odnosu na Malborgeth koji je bio glavni i njim se kretala glavnina francuske vojske.

Selo Predil leži na granici Italije i Slovenije, u gornjem toku rijeke Soče. Nalazi se na strateškoj cesti koja vodi iz talijanske pokrajine Friuli Čedad (Cividale) dolinom Soče u austrijsku pokrajinu Korušku i koja kod Predila prelazi vrlo važan gorski vijenac. Zbog njegove strateške važnosti u neposrednoj blizini Predila bijaše sagrađen obrambeni čardak, sličan onom u Malborgethu. S izgradnjom je započeto u jesen 1808. uz brojne prekide radova, ponajviše zime. Pojedini bočni tvrđavni objekti uopće nisu započeti s gradnjom, osobito oni između čardaka i ceste. Umjesto toga načinjen je palisa­dama zaklonjeni prolaz kao spoj između čardaka i predutvrde. Za pješačku obranu oko čardaka  bijaše podignuta ograda od palisada, a blizu jugo­istočnog ugla izgrađeno je skladište strjeljiva. Pred sjevernom frontom iskopana je graba preko koje je vodila cesta u utvrdu.

Topovi iz utvrde mogli su dobro vatrom pokrivati veći dio pristupnih cesti i dio obronka brda Planje. U desnom boku velika strmina rječice Predelice značajno je štitila utvrdu. Lijevi, šumom obrašteni i prema obronku okre­nuti bok bio je značajno  ugrožen. Da bi se to spriječilo trebalo je na brežuljku sjeverno od Mangartova mosta pojedine objekte sagraditi, ali se zbog pomanjkanja vremena i novca to nije dogodilo.

Inženjerski kapetan Ivan pl. Hermann vodio je gradnju utvrde. Tijekom povlačenja iz Italije po nalogu nadvojvode Ivana upućen je u Predil da ga osposobi za prihvat ljudstva i organizira obranu. Prispjevši u utvrdu tamo nije zatekao nikoga osim nekoliko građevinskih radnika. General major grof Nobili, došao je 13. svibnja  na pregled utvrde i dao je zadaću satniku Hermannu da u kratkom vremenu dopremi hranu, strjeljivo i vodu. Za izvođenje radova manjkalo mu je radne snage, materijala a posebno: vremena.

Dne 13. svibnja kao prethodnica dolazi u utvrdu skupina novaka pu­kovnije Allvintzy: 16 topnika sa 7 topova i nekoliko dvokuka. Idućeg dana - 14. svibnja - stigoše u Predil dvije satnije Slunjske pu­kovnije, a spomenuti novaci zbog nedovoljnog borbenog iskustva povlače se izvan područja borbi. Pošto je za posadu u utvrdi bilo raspoloživo samo 150 mjesta, kapetan Hermann kao jezgru ostavio je iz sastava Slunjske pukovnije: Krstinjsku kumpaniju (satniju) br. 3. pod zapovjedništvom kapetana Jurja Vitkovića, dok je iz Vojnićke kumpanije br. 4. prihvaćen samo jedan manji dio ljudstva a dio izabran za poslugu topova. Prema tome se novoustrojena kombinirana satnija sastojala od 2 časnika (kapetan Vitković i potporučnik Ivan Despot), 12 dočasnika, 9 razvodnika, 1 bubnjara i 168 pješaka — ukupno 192 pripadnika, kao i liječnik Henschel iz pukovnije Strassoldo.

Dne 15. svibnja stiže k utvrdi još jedna slunjska postrojba: Lađevačka kumpanija br. 1. pod satnikom Jankovićem i zahtijevaše ulaz. Kapetan Hermann nije mogao to dozvoliti, zbog nedostatka raspoloživog prostora, hrane, vode i streljiva. Zbog vrlo teškog stanja u satniji i većeg broja oboljelih i nemoćnih pripadnika kapetan Hermann odluči da od ove satnije uzme dva časnika: natporučnika Trifuna Vilu i zastavnika Mihajla Mačešića, jednog desetnika, razvodnika, 14 strijelaca i nekoliko za hod nesposobnih vojnika. Sa ostalim dijelom satnije kapetan Janković odluči krenuti preko brda prema svojoj vojsci u povlačenju. Brojno stanje slunjske kombinirane satnije u utvrdi time je povećano na 222 momka, čime je cjelokupna posada povećana na ukupno 242 momka, uključivši za­povjednika, liječnika, 16 topnika i 2 inžinjerca.

Preostali dio satnije Janković uspio se preko brda povući za glavninom povlačeće vojske. Satnik Janković zbog iznemoglosti i vjerojatno, bolesti zaostao je iza svoje satnije i uspio se povratiti u utvrdu.

Francuski divizijski general Seras došao je 15. svibnja do utvrde gdje se zbog topničke paljbe morao zaustaviti. Bez borbe dalje nije mogao. O tome izvješćuje princa Eugena Beauharnais-a, napoleonovog nećaka i potkralja Italije, moleći ga za daljnje upute. Njegova kolona bila je zaista u  teškom položaju; snage su se našle u tijesnom klancu a logistička potpora onemogućena, jer su prilazne ceste bile zakrčene brojnim kolima koja su prevozila razni ratni materijal. Ni njegovo mnogobrojno topništvo nije mu koristilo zbog nepovoljne konfiguracije terena.

Idućeg dana - 16. svibnja u zoru zauzele su francuske prednje snage položaje na zapadnom rubu tjesnaca Mangart potoka, nekoliko stotina metara pred utvrdom. U 3 sata poslije podne, nakon prispijeća potkraljeve zapovjedi da se utvrda mora što prije zauzeti, pokuša general Seras pozivom na predaju pridobiti protivnika, obećavši njegov slobodan odlazak. Satnik Hermann odbi taj poziv. U to se vrijeme međusobno razmjenjuje međusobna paljba nižeg intenziteta, uglavnom bez uporabe tvrđavnog topništva. Seras se zatim odluči na djelovanje topništva, premda je uslijed velike daljine i uzvišenog položaja utvrde imao malo izgleda na uspjeh. Tijekom noći francuzi uspijevaju postaviti nekoliko topova na obronku brda Plane i s njima su počeli djelovati u zoru 17. svibnja. Od toga nastaju značajna oštećenja na utvrdi. A ni palisade nisu ostale pošteđene što je smanjilo zaštitu pješaka u njima. Zbog toga  ih satnik Hermann povlači u utvrde.

General Seras poslije podne opet šalje izaslanika s pozivom na predaju. I on se vraća bez rezultata, a boj se nastavlja do mraka. Kasno u noć dobi general Seras obavijest od potkralja o zauzeću Malborgetha, kojega su branili naši Jezeranci i Modrušani (vidi prethodni članak) i položaja kraj Tarvisa te zapovijed da tijekom 18. svibnja mora pod svaku cijenu probiti put prema Tarvisu. Za ojačanje snaga  stavi mu princ Eugen na raspolaganje dva bataljuna 60. linijske pu­kovnije, koja se kretala prometnicama zapadno od Predela, jedan kombinirani voltižerski bataljun i 2 topa. Ujedno je dio snaga od Tarvisa usmjerio tijekom večeri 17. svibnja prema Predelu, s ciljem da utvrdu napadne s leđa, čim general Seras otpočne s jurišom. General je morao utvrdu bezuvjetno osvojiti bez obzira na gubitke. U 3 sata ujutro izasla on 4. bataljun 1. lake pukovnije i četiri voltižerske satnije uz obronke, da se ukline u lijevom boku velikog čardaka. Zbijene granatire uputi tjesnacem potoka Prediljke kako bi zasjeli položaje nasuprot desnog boka utvrde. Granatirima, s vatrenom potporom topa šestfuntaša, uspije unatoč velikih gubitaka, prodrijeti naprijed, čime su stvorili preduvjete za daljnje uspješne aktivnosti.

Pošto je do 8 sati desna napadna kolona zaposjela okolne uzvisine, a bojnik Grenier sa tri bataljuna ušao u zaleđe utvrde, stajahu francuske satnije na puškomet oko cijele tvrđave. Ovime je njezina sudbina bila zapečaćena. General Seras je još uvijek oklijevao s jurišem u nadi da će se branitelji zbog nastale teške situacije ipak upustiti u pregovore, tim više, što je potkralj poslao vjerodostojnog svjedoka koji će obznaniti pad Malborgetha i položaja kod Tarvisa. Očekivao je da će posada shvatiti svaku bezuspješnost  daljnjeg otpora.

U 8 sati ujutro dođe u pratnji jednoga francuskog časnika zarobljeni u Malborgethu natporučnik Šulekić, i preda treći poziv na predaju te obavijesti branitelje o nepovoljnim događajima kod Malborgetha i Tarvisa. Premda se posada nelagodno osjećala za svoju sudbinu i strašnu smrt na oštricama bajuneta, satnik Hermann nije htio potpisati ponuđenu predaju. Predao je francuskim izaslanicima pismeni odgovor da su on i njegova posada za domovinu spremni umrijeti.

Budući da je postojala opravdana opasnost da bi natporučnik Šulekić na hrvatskom jeziku mogao posadi prevesti negativan Hermannov odgovor, objavi Hermann da će svatko biti pogubljen ako se bude htio predati. Odmah nakon povratka izaslanika počela je  sa sviju strana žestoka paljba. Od nje su nastala velika oštećenja na utvrdi osobito od topa šestfuntaša; pod njegovom vatrom pre­tvorila se još nezavršena predutvrda u gotovu ruševinu. Seras iskoristi učinke svog topništva i četvrti put oko 14 sati pozva satnika Hermanna na prekid besmislenog otpora i daljnjeg krvoprolića. I opet bez uspjeha. Po prijašnjem nalogu potkralja general Seras bijaše prisiljen na juriš. Odredi jedan bataljun 53. linijske pukov­nije za ojačanje snaga na uzvisinama, a 4. bataljun 35. pukovnije odredi kao jurišne snage čim se snage u dodiru s protivnikom ukline u njegove bokove. Time su stvoreni svi preduvjeti za uspješan završni boj. Topničko djelovanje i nadalje je nastavljeno.

U 17,00 sati dao je general Seras znak za napad. U kratkom vremenu dospješe  granatiri u predutvrdu, pregaziše već načete branitelje i pogubiše cijelu posadu osim 8 vojnika i 1 časnika. Zatim krenuše prema uzvišenju s čardakom prema kojem su istodobno prodirale jurišne kolone 60. linijske pukovnije, snage sa okolnih uzvisina, te odjeli 35. pukovnije. Francuski inžinjerci uspijevaju porušiti palisade i otvoriti put jurišnim snagama, koje Hermannovi vojnici dočekaše žestokom vatrom. Time su primorali napadače na povlačenje. Još se jednom pojavi izaslanik pred čardakom s ponudom o predaji. Branitelji odgovoriše paljbom iz puškarica, čime posada obznani svoju odluku da je i nadalje vjerna svojoj vojničkoj prisezi i odluci da obrani povjerene položaje.

Pošto su svi juriši na hrabre graničare bili skršeni, napadačima osta na raspolaganju krajnje sredstvo: zapališe drveni čardak. Kada je požar zahvatio cijelu zgradu odluči kapetan Hermann s perživjelim braniteljima juriš na neprijatelja, u kojem brojni poginuše, najvećim dijelom pod francuskim bajunetama a dijelom pod ruševinama gorućih greda. Nešto kasnije vatra zahvati i skladište streljiva. Francuzi se uspješe skloniti, kada su ostaci zgrade s hrabrim braniteljima odletjeli u zrak. Malen broj Slunjana uspijeva preživjeti. Ranjeni i onesviješteni pali su među Ieševe poginulih suboraca, gdje su bili  za­klonjeni od fanatiziranog napadača. Na taj način  su se spasili narednik Golek s još četiri Slunjana i jednim topnikom. Tu treba uračunati i dio posade predutvrde od koje se uspjelo spasiti osam zarobljenih i četiri vojnika, koji su do mraka ostali u ruševini i tijekom noći uspjeli pobjeći. Od 242 pripadnika na životu je ostalo svega 20-ak boraca, dok su 223 pripadnika po­ginula. Među zarobljenima bijaše i kapetan Janković, koji se - kao što prije navedeno, bolestan naknadno priključio  posadi ali nije aktivno sudjelovao u borbi. Potkralj je obznanio gubitak Francuza 150 mrtvih i ranjenih, što bi zbog značajnog intenziteta borbi i završnog juriša na utvrdu, moglo odgovarati istini.

Hrabri su Slunjani ispunili svoju zadaću, zadržali generala Serasa i onemogućili mu pravovremeno grupiranje francuskih snaga za naredne operacije na putu prema Beču. Ipak su ove borbe bile uzaludne jer su konačnu sudbinu rata odlučile bitke i austrijski porazi na sjevernom ratištu: u Bavarskoj i okolici Beča. Operacije na sjeveru vodio je nadvojvoda Karlo.  

Junačka borba naših Slunjana kod Predela, Jezeranske i Modruške satnije kod Malborgetta rijedak su primjer hrabre obrane i visokog morala branitelja, što je izazvao divljenje i slavu ne samo u vlastitoj vojsci, već i kod neprija­telja.

Ovi su se događaji redovito slavili i obilježavali za vrijeme Austro-ugarske monarhije kao značajni događaji iz austrijske vojne povijesti.