STAJNIČKE ZRTVE 1925-2010.

STAJNIČKE ZRTVE 1925-2010.

 Ovom prilikom želimo podići trajan spomen jednom od najtragičnijih događaja u borbi Hrvata za svoja prava u bivšoj državi - Stajničkim žrtvama iz veljače 1925, koji su se dogodili u vrijeme održavanja izbora, koji u stvarnosti nisu imali baš nikakve veze sa regularnošću. Bili su doslovce obična farsa vladajuće velikosrpske vrhuške, a održani su pod nezamislivim terorom i nasiljem. Svakako najgrozniji od svih slučajeva je događaj koji se dogodio u Stajnici. Tom je događaju poklonjeno nekoliko posveta koje su bazirane na sijećanjima pojedinaca, osobito u knjizi prof. Krpana "Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti", (Zagreb 1995) i člancima u "Vili Velebita".

Ovom ćemo prilikom dati novo svjetlo na ovaj tragičan događaj, i to na temelju vjerodostojnih materijala iz tog vremena. Zagrebački "Obzor", broj 41. od 11. veljače 1925. pod naslovom "Kronika izbornih nasilja - Krvoproliće u Stajnici",  donosi opširan članak sa dosta novih i nepoznatih činjenica.  

U kakvom su političkom ozračju održani ti izbori?

Politička situacija u zemlji krajem 1924. i početkom 1925. bila je izuzetno teška. I dalje ne postoje političke i građanske slobode. Surovo se progoni politička oporba. Hrvati protežiraju stvaranje ustroja države gdje će doći do izražaja veći stupanj federalizacije, dok su Srbi, zbog svoje raspršenosti i brojnosti u takvoj državi, bili za klasičan centralizam.

 Radić se nalazi u nemilosti političkih protivnika, pojavljuju se glasine da je pobjegao u inozemstvo, podvaljuju mu se razne inkriminacije i slično. To sve udružuje hrvatske političke stranke pod vodstvom HRSS. Svjesna te novonastale situacije i opasnosti po nju, Pašić-Pribičevićeva vlada sprovodi žestok pritisak na hrvatske političke subjekte. Incidenti su postali svakodnevnica, provodi se policijska represija protiv političkih protivnika, da bi se na novu godinu 1925. počeo primjenjivati Zakon o zaštiti države, ili poznata "Obzana". Pojavljuju se glasine o uhićenju Stjepana Radića, što se stvarno i događa 6. siječnja 1925. godine. Uz Radića je uhićeno i čitavo vodstvo HRSS.

U toj teškoj situaciji vlada raspisuje izbore. Koliko će oni biti legitimni najbolje se vidi iz događaja koji slijede. Čak se razmišlja o isključenju HRSS iz izborne utrke. Međutim svjesni svih negativnih političkih posljedica vladajući odustaju od te zamisli. U predizborno vrijeme provodi se snažan pritisak na hrvatske birače, narod se zastrašuje i to uglavnom pristaše HRSS. Cilj je vladajuće elite da što manje Hrvata i pristalica HRSS iziđe na izbore. Jedan od vođa Srba u Hrvatskoj podsjeća srpske glasače "da svaki ko odustane od glasanja izdaje čika Peru i Kraljevinu a pomaže Radićevu republiku. Zabija sam nož u svoje srpsko srce". Cilj je, dakle, jasan-spriječiti masovan izlazak hrvatskih birača.

U takvim teškim okolnostima dolazi dan izbora - 8. veljače 1925. Za Stajnicu i Lipice izborno je mjesto u stajničkoj školi na Kolišću. Stajničani su u velikoj većini za potporu hrvatskoj politici koju propagira HRSS i Stjepan Radić. Međutim to ne želi priznati vlast i na sve načine  hoće omesti njihovu pobjedu. Predizborna atmosfera u Stajnici i okolici je vrlo naelektrizirana. Na predizbornim zborovima HRSS poziva svoje birače da masovno izađu na izbore. Pjeva se vođama hrvatskog naroda i poziva na potporu. To se ne sviđa vladajućima...

 Najprije je za predsjednika biračkog odbora u Stajnici bio imenovan prof. Rupčić, ali ga "smeniše" i postaviše na njegovo mjesto nekog pisara - Danu Miletića. Zašto, prosudite sami...

Miletić je sa izborima umjesto u sedam započeo u devet sati! Na ulazna vrata školske zgrade postavio je dva žandara, dok je u susjednoj sobi bilo pet vojnika pod kacigama i u potpunoj bojnoj opremi sa bombama. Miletiću ni to nije bilo dovoljno. Prvo mu je bilo da na najgrublji način odstrani čuvare kutija Franju Mesića kbr. 138. i Ivana Sertića kbr. 161, tako da je na kandidacijskoj listi falcificirao njihove kućne brojeve, kako se, tobože, ne slažu sa biračkim spiskom. Ova dvojica su se na intervenciju lokalnih stranačkih vođa telefonski obratili na Sudbeni stol u Gospiću, koji im je brzojavno potvrdio ispravnost njihovih kućnih brojeva! Miletiću ni to nije bilo dovoljno; on je Mesića i Sertića silom odstranio sa birališta, ne htijući od njih prihvatiti nikakav prosvjed u zapisnik. Kada je zbog očiglednog kršenja izbornih pravila htio intervenirati povjerenik općinskog odbora Vlade Murković (1898.-1945.), Miletić je i njega na najgrublji način odstranio. Ta je početna izborna lakrdija zasigurno trajala nekoliko sati.  

I počinje glasovanje, ali kako!

Žandari su puštali jednog po jednog glasača, prethodno ih pretražujući od glave do pete, zbog mogućeg unosa oružja. Kada bi žandari završili svoj dio posla onda je nastupao Miletić, opet na razne načine šikanirajući glasače, dok konačno - ako nije odbio - ne bi isti glasovali. Tako je skoro deset minuta trebalo da bi jedna osoba glasovala!

Vani snijeg i lička bura. Stajničani i Lipičari pozebli do kosti, ali ne žele ni pod koju cijenu odstupiti od svojih prava. Oko 16 sati počeše moliti žandare da požure tijek glasovanja, jer su vidjeli da na dosadašnji način neće moći glasovati. I jedan od žandara otiđe Miletiću da mu javi da je narod postao nestrpljiv, a Miletić je odgovorio: "Pucajte po njima, pa što ako ih nekoliko pogine!". Žandari ne htjedoše poslušati Miletića iako su dobili nalog da pucaju. Nastalo je komešanje okupljenih i glasni povici protiv ovakvih Miletićevih postupaka.

Stara skola na Kolišću

To je potrajalo do 18 sati i tada Miletić zaključi izbore! Masa je napolju počela negodovati, zahtijevajući da joj se omogući zakonsko pravo izbora. Miletić to nije htio uvažiti, već je pozvao žandare da rastjeraju narod. U taj čas - videći da je Miletić na sve spreman - pozvao je Vlade Murković narod na miran razlaz, jer je čuo da će se u protivnom na njega pucati. Ipak je većina - svjesna svih opasnosti - počela napuštati Kolišće. Napolju je čekalo oko 600 glasača, jer ih je do tada glasovalo samo 69. Zasigurno buntovni lički duh nije mogao prihvatiti ovakav rasplet događaja i došlo je do verbalnih duela. Vjerojatno je razjareni Miletić jedva dočekao ovakve prijetnje, i opalio je jedan hitac na okupljene. To je bio znak za žandare i vojnike da i oni otvore paljbu po narodu.  Na zemlji su ostala ležati trojica naših sugrađana. Život su izgubili: Nikola Vuković “Ruzić” (65 godina), Stipe Perković “Pušić” (57 godina), obojica iz Stajnice, te Antun Perković (67 godina), rođen u Stajnici a priženjen u susjednim Lipicama. Da bi žandari i vojnici bili sigurni u smrt Antuna Perkovića, naknadno su ga proboli bajunetom, kako bi stvarno potvrdili njegovu smrt!

Stipe Perković “Pušić”

Više je ljudi ranjeno od kojih četvorica teže. Oni su konjskim zapregama prebačeni u bolnicu. Najteže su bili ranjeni Jure Perković - Žrdonja, otac sedmoro djece, koji je proboden bajunetom i Mile Tominac. Vlade Murković je teško pretučen. Nakon nekoliko dana od zadobivenih ozljeda preminula je i četvrta žrtva - Mile Tominac (26 godina) iz Tominčeve Drage. On je pogođen na stepenicama mežnjareve zgrade, koja se nalazi preko puta škole, htjevši se u nju skloniti.

Nikola Vuković “Ruzić”

Stajničkim poljem prolomili su se krici ranjenih i rodbine poginulih, koja je došla po njihova tijela. Snijeg je poprimio crvenu boju od krvi stajničkih žrtava. Ljudi su bili šokirani ali i odlučni da se i nadalje zbore za svoja nacionalna prava.

Oružnička postaja podnijela je prijavu Kotarskom poglavarstvu i Kotarskom sudu u Brinju. Šef Kotarskog suda Vasa Sladojević brzojavio je župnom uredu u Stajnici: "Radi mira i reda odmah pokopajte mrtve". Stajnički župnik Stanko Ružić, držeći se zakonskih propisa - jer se u ovom slučaju radi o klasičnom krivičnom djelu - nije htio sahraniti žrtve dok se ne izvrši sudsko-liječnički očevid. Javljeno je ponovno u Brinje i Gospić, da se pošalje sudsko povjerenstvo, međutim nije poznato da li je ono došlo.

Sprovod palim žrtvama bio je veličanstven. Sakupilo se cjelokupno stajničko i okolno stanovništvo. Od nevinih žrtava oprostio se tadašnji narodni zastupnik Tone Pavlović iz Križpolja, najpoznatiji političar iz tog vremena. Govorilo se o žrtvi hrvatskog naroda u tim teškim trenutcima i o liku ovih nedužnih ljudi. Poslije njega nastupila je jezeranska trgovkinja Tinka Sertić sa  govorom koji je odisao žarkim rodoljubljem i žestokom osudom režimskog nasilja. Povijesna Stajnica ovim je činom dokazala svoju privrženost idejama samostalne i slobodne Hrvatske.

Nakon ovih događaja nastao je progon "Jeftićevaca", jer je njih stajnički puk najviše osuđivao za nanesena zlodjela ali i suradnju s pro-četničkim elementima. Kazivači se sjećaju da su se pripadnici ove stranke morali skrivati od obitelji čiji su članovi stradali u ovim nemilim događajima. Neki su se čak morali odseliti radi vlastite sigurnosti.

Nakon ovoga događaja sukobi između prosrpskih pripadnika i domoljuba postaju svakodnevnica, osobito za vrijeme obilježavanja katoličkih blagdana. Često bi tijekom proslave Petrove izbijale tučnjave između "Radićevaca" i "Jeftićevaca".

    Neka je vječna slava "Stajničkim žrtvama".

Nikola Tominac