Često od svojih starih čujemo kako Božić nije što je nekad bio, kako se danas izgubio duh tog blagdana, koji je u prošlosti u mnogim krajevima predstavljao jedno od najvažnijih dana u godini. I nas je zanimalo kako je to zaista izgledalo, te vam donosimo priču o minulom Božiću kakav se nekad slavio u hladnoj, snježnoj Lici.U kršćanskoj tradiciji Božić, uz Duhove i Uskrs, spada među tri najvažnija blagdana. Tako su i običaji vezani uz njega posebno utkani u povijesnu tradiciju mnogih krajeva Hrvatske. Slama, čestitari i mnogi drugi, većini su krajeva zajednički, no jednako tako svaki kraj krije svoje posebnosti. Razni su običaji iz minulih vremena do danas ostali sačuvani, uvedeni su neki novi, no mnogi jednako tako padaju u zaborav. Kako se to ne bi dogodilo, popričali smo s Anom i Krstom Marinić, koji su 60-ih iz Stajnice u Lici doselili u Zagreb s dvoje male djece, no i dalje se jasno sjećaju svih detalja oko priprema za Božić i božićno slavlje.
„Božić je bil tri dana, bil je Božić, Stjep
an i Ivan. Prije se sve čistije, redije, i onda dolazi Badnjak. Taj dan niko ne ji ni mrvicu mesa, samo mliječno nešto pojiš, to je post bil. Ki se prvi digal od ženski, uzel je kantu i napunil je, otišal na vrilo vode. Ono je daleko bilo. U tu se kantu onda stavil komad kruva i tako smo donesli kući. Sad, ko god se ujutro prvi digal, otkinul je komad tog kruha i stavil ga sebi u usta, prije toga nikakvo jilo. Za ručak se poslije kuhalo grah, šenicu i kukuruz. E sada, mi smo ti sijali konoplju u letu kad se krumpir posadil, to smo zvali batinje, a od sjemena se radila vurda s kojom su se za Božić štrukli pekli. Kad je došal bor u kuću, to se papir rezal, vata, jabuke, to se veselje danas ne može usporedit“, priča nam sjetno Ana.
Jedan običaj koji je i danas mnogima poznat je sijanje božićne pšenice, simbola života i plodnosti, no onaj koji se polako gubi jest unošenje slame pod blagdanski stol, koji je također zajednički većini krajeva. Čast je najčešće pripala glavi kuće, a unošenje slame je označivalo početak božićnog slavlja. U tome su, rado se sjeća Ana, najviše uživala djeca koja su se ispod stola na slami igrala. Ona bi tako ostala do zadnjeg od blagdana, svetog Ivana, 27. prosinca. Svako je selo, sjeća se Krsto, za Božić imalo i posebno slavlje, bilo je to opće veselje. Plesalo se, družilo, čak su se i brakovi dogovarali:
„I oko crkve je bilo veselje, to se kolo igralo, pjevalo se i onda se ide kući, tamo se palila i svijeća koja se polila vinom. Na koga je išal dim se reklo da će prvi umrit. A kad je to sve skupa bilo gotovo, svako je selo imalo kolo di je bilo curov puno, recimo na brdu ih je kod nas bilo osamnajst. Onda se kolo uvatilo, stari, mladi, cure, dečki i pjesma do navečer. A dečki ki nisu imali cure su stajali sa strane i gledali, tad su se cure zaručivale. Tiš zame, ja zate.“
„Da, a babe su gledale“, nadovezuje se Ana kroz smijeh, „pa je kolo jigralo i ako bi dečko došal preda te 'ajme meni a je on došal prida nju, sigurno će on nju ženit!', babe sa strane odmah tračadu“
Iako je danas uobičajeno Božić dočekati u društvu ili na sam taj dan odlaziti obitelji i prijateljima u čestitare, u Lici se to nije prakticiralo. Čak štoviše, na sam Božić u kuću nije smio dolaziti nitko tko u njoj nije živio. No i sljedećih je dana, kad se krenulo u čestitare, poželjno bilo da prvi bude muškarac, kako se na kuću ne bi spustila nesreća. Često se u krajevima koji su održavali ovaj običaj unaprijed dogovarao „slučajni“ prvi posjet, kako bi kući osigurali sreću i blagostanje tijekom naredne godine. Mlada je Ana, doduše, jednom prekršila to pravilo, događaj kojeg se danas prisjeća sa smiješkom: „Joj, nedaj Bog da bi ti neko zašel u kuću! Jedanput sam ja došla k strini, isto odletila, dite bila malo, a ona ljuta! Što sam još žensko došla, da je to muško bil onda muško sriću nosi, ali svejedno, ni se htilo da iko dolazi. I ona ti je mene svu s onim, mi smo to zvali predivom, od ćega se delalo platno, svu me s tim zamotala, pomećala po meni, i poslala me kući. To da ne bi bolest i nesreća ostali.“
No nakon Božića je došlo vrijeme za dodatno veselje. Od kuće do kuće se pjevalo božićne pjesme, a zauzvrat su domaćini nagradili čestitare. Krsto se i danas rado prisjeća, 27-og, za svetog Ivana, kada su se momci okupljali i na selu napravili pravo veselje, iako mu jedna godina i nije bila tako bajna: „I ja sam znal ić u čestitare, pa uzmi gitaru i pred kuću dođi i pjevaj, nas troje, četvero. I onda ajte nutra i na dar popij, ki da vino, to smo jedva čekali da možemo ić u kuće jedno drugom, svi smo prijatelji to bili. Jedan put je išlo nas 28 dečkov iz prele iz Čarapova sela, cijelo selo se budilo, šta misliš kad je 28 ljudi zapjevalo! I onda su to mene krivili jer sam ja vodil pjesmu 'To je on!' Ma da, lijepo je to sve bilo.“
Lijepo je bilo, no mnogo se izgubilo. Samo selo Stajnica, smješteno u današnjoj općini Brinje, prema zadnjem popisu broji tek tristotinjak stanovnika. Neki od njih poneki običaj i dalje održavaju, no drugi običaji bez ljudi nemaju smisla. Zavičajni klub Stajnica danas čuva povijest i drži ljude jednog kraja na skupu, pa možda zajedničkim snagama uspiju sačuvati i nešto od starih božićnih običaja od zaborava.
