Darko Murat - gorak okus u ustima jedinog preživjelog redarstvenika u Žutoj Lokvi

Interview sa jedinim preživjelim iz krvoprolića u Žutoj Lokvi, Darkom Muratom, napravljen krajem srpnja ove godine za portal LikaClub.eu, baš danas prenosim ovdje u cjelosti...              

 1. Kakav je bio Vaš život do kobne 1991.godine i zašto je Žuta Lokva mjesto koje Vam je zauvijek obilježilo život? Ispričajte nam Vašu priču. 

Rođen sam u Lici, općina Brinje, mjesto Lipice , 28.08.1962 . god.od mame Terezije i oca Filipa, otac je radio, dok se majka bavila poljoprivredom i stočarstvom u čemu smo joj pomagali brat Vlado i ja, sve dok nismo počeli ići u srednju školu u Zagreb. Nakon toga počeli raditi; ja sam se zaposlio u Sloveniji, gdje sam bio sve do 1990.godine do kad nije počelo zakuhavanje i miris rata. Tada napuštam Sloveniju, dolazim kući i predajem zahtjev za policiju, gdje sam prešao sve preglede i sve što je trebalo i službeno počinjem sa radom u MUP-u, 24.12.1990 godine. Kao dragovoljac sa još dosta prijatelja iz mog mjesta pristupili smo u MUP. Netko se aktivirao , a neki su bili pričuvni policajci. Odmah prvi mjesec 1991. godine bili smo raspoređeni oko mjesta Glibodol, gde je bilo mješano stanovništvo, pola mjesta bilo je Hrvata, a ostalo su bili praovoslavci, kako smo ih mi nazivali i sa kojima je u vezi bila JNA, koja se nalazila u Ličkoj Jesenici. Cijelu zimu smo obilazili to mjesto i mnogo noći proveli na -25 Celzijevih stupnjeva. Kada je za krvavi Uskrs 01.04.1991. god. došlo do oslobađanja Plitvičkih jezera,upućeno je nas 10-ak na osiguranje kako bi zadržali teritorij koji su prije toga oslobodile specijalne jedinice MUP-a. Tu smo bili mjesec dana, dok nam nije došla smjena. Nakon toga ponovno sam otišao u još jednu smjenu negdje u srpnju mjescu u trajanju od mjesec dana. Nakon toga dolazim ponovno raditi u PI Brinje, radili smo sve poslove od prometa, uspostavljanja JRM-a, kao i u obilasku i praćenja što se događa u našem okruženju jer je u većini bilo pravoslavno stanovništvo i tako sve do kobnog dana 24.08.1991. godine…
Toga dana smo po rasporedu u prvu smjenu Drago Toljan, Zdravko Vuković, te pričuvni policajci Vinko Krznarić i Milan Vranić i ja upućeni u mjesto Žuta Lokva , te smo zamjenili smjenu koja je radila noćnu i nije bilo nikakvih naznaka da bi se nešto moglo dogoditi…
Bila je subota, maglovito jutro, te negdje oko 08,30 sati od dežurne PI Brinje dobivamo zapovijed da idemo u pravcu Otočca i preuzmemo neku poštu od kolega iz PP Otočac, te smo sjeli u vozilo Zastava 101, na kojoj su još bile oznake MILICIJE i uputili se u pravcu Otočca , gdje smo preuzeli tu poštu i vratili se natrag na kontrolno-blokadni punkt kako su se nazivala ta mjesta gdje smo vršili kontrolu prometa. Toga dana ispaljena je i prva granata iz mjesta Podum, na grad Otočac. Dolaskom na naše križanje Otočac-Brinje-Senj, nazvali smo dežurnog u Brinje i pitali ga što da radimo sa ovom poštom, na što je on odgovorio da donesemo to u Brinje. Svih nas petorica sjedili smo u vozilu i čekali odgovor. Začuo sam neku pucnjavu… U prvi mah pomislio sam da netko od kolega puca u zrak, međutim začuo sam lomljavu stakala, probijanje lima, krv je špricala na sve strane i zaključio sam da smo napadnuti. Ja sam sjedio na zadnjem sjedalu iza vozača Zdravka Toljana, te kad sam zaključio o čemu se radi, pokušavao sam otvoriti vrata, ali kako je nastalo naguravanje i zadobivanje metaka, nisam mogao pronaći ručicu za otvaranje vrata, ali nekako sam uspio i ispao van iz auta. S puškom u ruci otpuzao ispred vozila, jer sam ocijenio da pucaju negdje iza nas i nakon nekog vremena pridružio mi se Drago koji je bio koliko sam mogao vidjeti pogođen u glavu, jer vidio sam nešto curi niz obraz, ali je još bio pri svjesti. Na moju stranu vozila krenuo je i Zdravko Vuković, ali nije uspio pošto je bio smrtno ranjen… Glava i prednji dio tijela bili su vani, a ostali dio tijela ostao je u vozilu, dok se Vinko Krznarić koji je sjedio naprijed uz vozača, nije ni pomaknuo kao ni Mile Vranić koji je sjedio iza njega… Vrlo je teško prisjećati se toga dana, ali neka…da se nikad ne zaboravi…
Godine 1999.prešao sam iz policije Brinje u PP Dugo Selo, odande u Sesvete odakle sam otišao u mirovinu…

2. S čime se danas bavite?
Danas sam u mirovini, točnije od 2007. godine. “Bavim se” sa svojom obitelji. Naime, 1999. god. oženio sam se te 2000.godine dobio jednu kćerku, a 2002.godine i drugu kćerku. Zahvaljujući punici imam komad zemlje, u mjestu Prikraj gdje sam se počeo baviti sa kozama i ovcama, ali bilo mi je malo prenaporno, pa sam prešao na kokice i zečeve, patke, čime se i danas zanimam. Eto, kratim vrijeme kako bih bar donekle maknuo s uma sve ostale probleme i događaje…

3. Kako se osjećate kada prođete kroz Žutu Lokvu?
Kada prolazim kroz Žutu Lokvu, izvrti mi se cijeli film i sav se naježim. Mislim da mi kosa stoji u zraku. Zato svaki puta stanem i zapalim svijeću kod kapelice i pomolim se za svoje nikad zaboravljene drage kolege…

4. Jel se ikada saznalo tko je kriv za strašnu pogibiju Vaših kolega?
Ne znam je li se saznalo, bar javno nikad nije izjavljeno, ali po mojim saznanjima koje sam dobio od kolege koji je radio u SUZP i radio na tom slučaju, saznao sam da se itekako zna tko je bio glavni organizator i tko su bili počinitelji, ali nije u interesu našeg pravosuđa da sa tim izađu van i kažu istinu. Na jednoj od prethodnih godišnjica gospodin Joso Vuković prilikom svog govora izjavio je do kojih je saznanja i on došao budući je radio na istom te da ih je predao Državnom odvjetništvu. Što će od svega toga biti, hoće li se naglas progovoriti te hoće li itko za to platiti, sumnjam…

5. Kakav je Vaš položaj u današnjoj državi?
Moj položaj u današnjoj Lijepoj našoj Domovini isti je kao i onog koji je pucao, palio, ubijao sve što je hrvatsko, pa možda i gori! Nitko i ne zna gdje živim, kako živim, koje sve probleme imam, da se dogodi da dobivam opomene za neplaćene režije, jer od svoje države za koju sam prolio krv i dao dio svojih dijelova tijela i danas nosim željeza u sebi ne mogu napraviti magnetsku rezonancu. Malo tko zna da sam prilikom dolaska u Dugo Selo, započeo graditi kuću i dizao kredite od 14 % kamate da bih nešto sagradio za svoju obitelj, tako da danas ne mogu disati od tih kredita, dok su neki za to vrijeme pili, lumpovali, bili podstanari i na kraju dobili stan od države… Eto takav vam je moj položaj u današnjoj državi, baš kao i većine poštenih ljudi.

6. Bliži se obljetnica 20 godina Oluje. Što za Vas znači taj dan?
Oluja… Što dalje vrijeme ide, manje me to na neki način veseli, jer imam osjećaj da nemam onu državu za koju sam se ja borio i za koju sam mislio da ću sretno živjeti. O toj sreći što pričati…Oni koji su preživjeli onaj pakleni rat, ako ne oni barem njihova djeca, mahom odlaze u druge države i to me nikako ne veseli.

7. Kako se javnost, mislim pritom na medije, ponašaju prema Vama kao prema jedinom preživjelom u Žutoj Lokvi?
Što se tiče javnosti i medija, ne znam što da kažem… Ma ne samo da ne pitaju gdje sam ja, kako sam, kao podnosim ono što sam preživio, nego ni njih četvoricu poginulih kolega! Kada je državna TV ili radio bio na kojoj godišnjici tragedije koja se obilježava svake godine u mjestu Žuta Lokva?!? Na mjestu gdje je podignuta kapelica od strane hrvatskih iseljenika i emigranata Hrvatske zajednice Karlschrue?!? Kada je netko obavio razgovor sa obiteljima poginulih iza kojih je ostalo devetero djece?!? Kada se od tolikih medija koji objavljuju te svastike i slično mjesecima, a da bi na taj dan izvjestili što se dogodilo, kako je život izgubilo 4 nedužna branitelja?! E to me najviše ponižava kao čovjeka! Ne očekujem neku milost, ali barem koju lijepu riječ! Tamo gdje ne treba dijele se zasluge i povelje, ne znam kome i ni za što! Što su pokojni kolege dobili?! Za sebe živoga da i ne pričam, ponižen do dna….

8. Smatrate li da je i danas, bez obzira na prolaznost vremena, netrpeljivost izmedu Hrvata i Srba u Hrvatskoj velika?
Mislim da je netrpeljivost i danas velika, jer nije istjerana pravda i govorima koje prenose javni mediji još se ne zna tko je bio agresor, a tko se branio i čuvao svoju kuću. Mislim da se to neće još skoro tako lako riješiti.

9. Jeste li u kontaktu s obiteljima poginulih kolega? Kakav je odnos državnih institucija prema njima?
Jesam. U stalnom sam kontaktu sa obiteljima pokojnih kolega, koliko je to moguće. Svi smo razmješteni i udaljeni, ali ako ne nikako, onda se barem na tu godišnjicu skupimo i podijelimo tugu.

10. I nešto za kraj…
Evo, kao prvo zahvalio bih se Vama i Vašem portalu, jer vidim da ipak ima nekih ljudi i medija koji nisu sve zaboravili! Koji ni mene, a ni taj zločin ne tretiraju kao da se nisu niti dogodili! Neki bi najrađe da se to pomete, baci pod tepih i da živimo kao da smo svi jednako podnijeli tih 6 godina žestokog krvoprolića. Donekle mi je to i jasno, jer baš ti neki koji kažu da to treba zaboraviti i okrenuti se budućnosti, to nisu osjetili na svojoj koži i u svom gradu, selu, mjestu i nisu nikoga izgubili. Neću niti pričati o onima koji sada upravljaju sa ovom sirotinjom koja je stvorila ovu državu i koju su pokrali i prisvojili je, a koja je krvarila za svaki pedanj ove Domovine uvijek u srcu Hrvatske!
S poštovanjem svima koji ovo pročitaju i sjete se tih ne tako davnih, ali jako teških dana.

Tekst/slika: LikaClub.eu