Mihaela Bolješić: "Neke cure paze da im ne pukne nokat, a ja pazim da mi ne puknu kosti"

Nastavljam s predstavljanjem mladih, perspektivnih ljudi. U sportskom smo svijetu i to opet u taekwondou o kojem smo također već imali riječ i s kojim se proslavila djevojka iz Brinja, Andrea Galetić. Nisam od onih koja samo gleda u vrh, nego i tik ispod njega. Zasigurno i među vama ima onih koji će se positovijetiti s činjenicom da ne mogu uvijek svi biti prvi i oni o kojima se kao takvima neće uvijek naglas pričati samo zato što na prvoj poziciji ima mjesta samo za jednoga.

Današnja priča je o djevojci Mihaeli Bolješić, koja je itekako uspješna u ovom sportu! Neću duljiti nego riječ prepuštam upravo njoj...

 

„Taekwondo je za mene nekada bio samo običan sport sve dok nisam počela osvajati medalje i pobjeđivati. Kako sam uopće počela trenirati taj sport? Imala sam 8 godina. Došla sam kući iz škole i tata mi je rekao da se otvorio taekwondo klub i da mogu ići vidjeti što je to ako mi se sviđa i nastaviti. Došla sam tamo i bilo je jako puno djece. Počeli smo trenirati i bilo je jako teško. Došla sam kući i rekla tati da želim i dalje nastaviti trenirati. Tako je i bilo. Iz dana u dan želja je bila sve veća i veća za tim sportom. Malo po malo počela sam ići na natjecanja. Prvu i najdražu medalju ostvojila sam 2011. godine u Brinju. Danas ih u mojoj kolekciji ima 31. Medalja svakakvih: zlatnih, srebrnih, brončanih, nezasluženih i naravno zasluženih. Priznajem nekad mi dođe dosta svega. Rijetko kad, al opet nastavim dalje jer bilo bi šteta da propadne sve ono što imam iza sebe i ispred sebe. Najčešće nakon što u porazu razočaram samu sebe jer se "NAPUSTIM" kada se najviše trebam. I budem ljuta i od tog silnog bijesa mi dođe da kažem DOSTA! Traje čak nekoliko minuta. Priznajem, ponekad smetnem s uma koliko je ovo dobro. Jer ima jedno mjesto gdje sam sama na svijetu bez obzira sto sam okružena drugima. Klekneš na tatami dok imas minutu pauze i gledas kako znoj sa čela kaplje na njega kaplje. Kapljica po kapljica...kapljice znoja, bol u svim mišićima u tijelu, teško disanje bili su dovoljni da vrate onaj osjećaj. Na tom mjestu ne postoji ništa drugo. Ne postoji niti jedan drugi problem, niti jedna druga prepreka osim onih u dvorani. Onih prepreka zbog kojih sam ja borac. Toliko toga se u dva sata dogodi u svijetu, dok za tebe tih dva sata vrijeme stoji. Time out. Nije mi lako. Niti želim da bude. Teško mi je. Zato sam borac. A onda dođe trenutak kad staneš na borilište, oči u oči sa protivnikom. I sve te silne sate treninga ulazes u 6 minuta, 6 minuta jedne borbe, 6 minuta adrenalina, 6 minuta kada od tisuće ljudi u dvorani ti glasa ne čujes, niti ikoga vidiš. Imaš samo borilište i onoga ispred sebe. Želis samo pobjedu. A može te dočekati i poraz i ozljeda i nokaut i još milijun nepredvidivih situacija. Tako je to, ista stvar i u životu. I kako god završilo, ideš dalje... Iza svakog poraza stoji i nešto dobro. Iz svakog poraza nešto ćeš i naučiti. Ja sam borac, zbog svega što osjećam, nisam navikla držati glavu dolje. Postoji nešto što te čini moćnijim. Svaki poraz, svaka ozljeda, jer postoji ponos. Taekwondo više nikad za mene neće biti samo sport, taewkondo me naučio živjeti, naučio me  gubiti, naučio me što je to ponos, da poslje svakog poraza izađe nešto dobro. Put do crnog pojasa nije bio lagan, jako jako težak.  5 pojaseva je trebalo proći do zadnjeg i najvišeg pojasa crnog kojeg sam položila 25.01.2015. Crni pojas je samo bijeli pojas koji NIKADA NIJE ODUSTAO. Naravno najvise zasluženi za sve to su moji roditelji i cijela obitelj. Da nema njih ničega ovog nebi bilo i na tome im puno hvala. Prvi trener koji me naučio sve o ovom sportu bio je Nikola Pamper, prvi i najzaslužniji trener. Drugi trener Matija Luketić naucio me da poslje kiše dolazi sunce. Treći trener Predrag Galetić naučio me da treba biti strpljiv za sve, strpljen - spašen. Četvrti i predzadnji trener Miroslav Dosel trener bez kojeg ne bi bilo smijeha, trener koji me kroz zabavu svemu učio. I posljednji trener moj brat, Vlatko Bolješić koji me naučio puno novih stvari. Svima im hvala!

Jednom su me pitali ŽIVOT ILI TAEKWONDO, a ja sam se nasmijala i pitala pa zar to nije isto?!“

 

Mihaela je i jučer za vrijeme dok je ova priča nastajala osvojila 1.mjesto na natjecanju 1.Brinje Open u kategoriji do -47.

 

Želimo joj još mnogo uspjeha, a priču završavam s riječima koje sam pronašla uz njezinu sliku profila na Facebooku, riječima iz kojih ćete najbolje shvatiti što njoj taj sport znači.

 

„Neke cure imaju sexy noge,a ja imam pune noge masnica. Neke paze da im ne pukne nokat, ja pazim da mi ne puknu kosti. Neke se svaki dan šminkaju, meni se svaki dan cjedi znoj sa lica. Neke cure imaju izlaske, ja imam treninge. Možda nisam ljepša, pametnija, bolja od njih. Ali... ne bi mijenjala svoj život s njihovim ni za što na svijetu. Jer ja imam TAEKWONDO.“