„Il' su snijezi, il' su labudovi…“

Otvorim jutros oči, dragi moji, a kako mi pogled iz kreveta seže na prozor, vidim nešto čudno. Nije da vidim, jer poznato je već da ja bez svojih naočala baš ništa ne vidim, ali bijelo je. I ćorav bi primijetio. Nema druge nego tražiti naočale. Lupkam ja tako dlanom i prstima po noćnom ormariću ne bi li napipala naočale (to pipanje je već jutarnji ritual). Za vrijeme dok sam tapkala oko kreveta, prolazi mi kroz glavu ona poznata slavenska „il' su snijezi, il' su labudovi…“ Pa kako to naš narod kaže, „u zala doba“, nabasam ja na svoje naočale, nataknem ih na nos i polako k prozoru.

Bome da, snijeg. Ljudi moji, snijeg! I znate koja mi misao prva prođe kroz glavu? Pa valjda se i ova priroda urotila protiv nas. Misli ona da mi Ličani lakše pribavimo drva za grijanje, nego benzin za kosilicu. Pa ajde, da ne treba kosit, sad ćemo to ovako riješit. I dobro, brzo navučem nekakvu vestu na sebe (jer nije baš prevruće) i sjednem najprije razmisliti. Ja sam vam jedna od onih koji kraj kreveta ujutro malo sjednu da počinu. Takvi su današnji mladi ljudi.

I tako… misao mi nekako luta, pa zbrajam koji je datum, pa što sam to vidjela kroz prozor, pa je li vani mojim životinjama hladno. Čovjek doista ne zna kamo bi se okrenuo oko sebe. Nije baš uobičajeno da nam pred 1.svibanj padne snijeg. Ali, ma kako bi i bilo uobičajeno. Pogledajmo samo kakvi smo i sami – neuobičajeni. Ako je kiša, proklinjemo i kišu, i vodu, i hladnoću, i što ja znam koga sve ne. Ako je sunce, ajme nama, vruće je, suša je, sve izgori, ništa neće urodit plodom. Ako je vjetar – bolesno je to vrijeme. Ako nema vjetra – ne valja, pripeklo. Ja evo još nisam našla pogodno vrijeme za nas obične smrtnike. Čim nekome malo nos procuri – krivo je vrijeme. A koliko smo sami krivi? Jesmo li krivi? Jesmo li pripomogli ovoj prirodi da se ovako okrene „protiv nas“? Vraća li to ona nama ono što mi njoj godinama radimo?

Ne znam uopće tko je dovoljno kompetentan da odgovori na sva ova pitanja. Uvijek nekako mislimo da je netko drugi odgovoran. Nikada ne polazimo od sebe. Šalu na stranu, trebamo li doista poći od sebe i sebe zapitati „što ja to radim…“? Ne znam, nemam odgovora. Ali nije zgodno, ne. Izgleda da nam ponekad doista trebaju naočale, a ponekad ni one nisu dovoljne da bi uvidjeli da se oko nas sve mijenja. Da, mijenja se priroda, mijenja se klima, mijenjaju se ljudi. A mislim da je jedino potrebno da svatko ostane čovjek. Pa ako ti je susjedu ovaj snijeg i uništio baštu, pomozi mu posaditi drugu. Ako mu je uništio voćku, daj mu da pobere s tvoje. Jer došlo je vrijeme kad ćemo doista ponovno trebati jedni druge. I već trebamo.