Brinje: E, da je više radnih mjesta život bi bio kao u bajci

Preuzeto: www.agrobiz.hr, tekst: Miroslav Kuskunović, slike: Robert Anić

---

 "Ne znam je li dobro ili loše to što je autocesta Zagreb-Split prošla pored Brinja. Danas zahvaljujući njoj u Zagreb stignemo za jedan sat, do Rijeke se vozimo malo dulje, postali smo prometno jako dobro povezani sa svim dijelovima Hrvatske. Istodobno smo ostali izolirani na jedan drugačiji način. Nekada su turisti prolazili kroz mjesto, zastajali da se osvježe, okrijepe, radili su i hotel, restorani, kafići, poljoprivrednici su uz cestu prodavali poznati lički sir, voće, povrće, suvenire... Bilo je života tijekom ljeta, živjelo se od turista. Danas putnici samo projure po autocesti pored Brinja, dive se prirodi i prekrasnome dvorcu Sokolac koji se vidi u daljini i malotko se odluči spustiti u mjesto."

Tako nam je na početku razgovora u sjedištu općine Brinje ukratko ispričao načelnik Zlatko Fumić.

Među četiri-pet slika krajobraza, koje se putniku utisnu u sjećanje, za vožnje autocestom između Zagreba i Splita, svakako je i pogled koji s nadvožnjaka puca na dolinu, nekoliko kilometara po izlasku iz tunela Mala Kapela, prije odvajanja ceste za Senj, kod Žute Lokve. Pogled privlači i u sjećanju zauvijek ostaje prizor ostataka utvrde na zadivljujućoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja. Kameni ostaci dio su nekadašnjega dvorca koji je pripadao glasovitoj obitelji Frankopan. Utvrda, odnosno njezini ostaci nose ime Sokolac, a mještani ih zovu još i Gradina. Dolina, zapravo niz vrlo pitomih i blagih brežuljaka ovjenčanih šumovitim visovima, nosi ime Brinjska dolina.

Naš sugovornik, poljoprivrednik koji je na čelu općine zadnje tri godine, sjeća se razdoblja kada je njegova obitelj dobro živjela od proizvodnje povrća, posebice krumpira koji su prodavali u okolnim turističkim mjestima – Senju, Crikvenici, Novome Vinodolskom.

"Nismo mogli proizvesti toliko kolike su bile potrebe, kaže nam Fumić u svom uredu u kojemu radi još devet djelatnika." Danas se u Brinju domaći krumpir jedva može kupiti. Proizvodnju je uništio jeftini uvoz krumpira iz Egipta i drugih zemalja s jeftinom proizvodnjom pa ispada kako se više ne isplati saditi i prodavati.

Za dogovora s Fumićem o tome što trebamo vidjeti i opisati i čemu posvetiti pažnju, jer ipak je riječ o prvoj reportaži iz našega serijala Globalno selo, u ured je stigao osebujni brinjski svećenik Posavljak Pejo Ivkić, koji svojim vedrim duhom i šalama već s vrata unosi veliku dozu optimizma i veselja u život ove male sredine.

"Načelniče, novinari prvo moraju doći k meni uvjeriti se kakvu ljekovitu travaricu radimo mi u ovome kraju! Liječi dušu", u šali kaže Ivkić koji sprema dokumentaciju i ponudu za obnovu još jedne male crkvice u mjestu. U šali veli kako će obnoviti sve crkve i kapelice, ali je pitanje tko će u njih dolaziti, jer Brinje iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, ljudi odlaze, a malotko se vraća.

"Stočarstvo, uzgoj ljekovitoga bilja i drvna industrija jedine su djelatnosti koje ovdje treba razvijati. Ljudi bi proizvodili i radili da ima koga tko bi otkupio to što uzgoje ili proizvedu. Otkup je najvažniji, ako nemate siguran otkup onda nema smisla ni proizvoditi", kaže svećenik Ivkić i dodaje kako su Hrvati izgubili optimizam koji je nužan za život. "Mislim da svi previše kukamo nad svojim životima, a zapravo svi živimo još uvijek jako dobro. Pa, pogledajte ovu ljepotu ovdje. Tko ne bi poželio živjeti u ovome pitomom kraju, gdje ni zime više nisu hladne kao što su nekada bile, dodaje dok na terasi obnovljena župnog dvora kušamo njegovu „ljekovitu“ travaricu."

I dok smo sa svećenikom i načelnikom raspravljali što se to događa u Hrvatskoj, zašto je teško pokrenuti gospodarstvo, pristigla je i direktorica Turističke zajednice Brinje Mira Špehar. Slavonka koja živi u Zagrebu se, 30 godina po gubitku posla, javila na natječaj, dobila taj posao pa se preselila u Brinje. S iskustvom života i rada u Libiji i Maroku Špehar je unijela, kao i svećenik Pejo Ivkić, neki novi optimizam i energiju te dozu vjere kako se ipak nešto može napraviti i pokrenuti. 
"Spočetka srpnja imat ćemo prvu biciklijadu, već smo se počeli reklamirati i vjerujem da će doći podosta ljudi i naših Brinjana koji su u Zagrebu okupljeni u Zavičajni klub Sokolac", kaže Mira Špehar. U šali uvjerava i svećenika i načelnika kako bi bilo dobro da i njih dvojica nabave bicikle pa brendiraju Biciklijadu kao spoj duhovnog i svjetovnog.

Brinjani su posebno ponosni na dvorac Sokolac, spomenik nulte kategorije i jedan od najljepših spomenika srednjovjekovlja, koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje u XIV. stoljeću. Stari grad smjestio se na malom uzvišenju u središtu Brinja te svojim izdignutim položajem i zanimljivim volumenima dvorske kapele i ulazne kule oduvijek privlači turiste i prolaznike. U doba Frankopana bio je iznimno reprezentativno zdanje, objašnjava nam Špehar te kaže kako se u grad ulazilo kroz kvadratnu trokatnu kulu.

U Općini i Turističkoj zajednici uvjereni su kako mogu ne samo dvorcem, nekolicinom vrijednih i lijepih crkvica u mjestu te Zavičajnom kućom koja je uređena u ličkome stilu, i predmetima koje su darovali brojni Brinjani okupljeni u Zavičajni klub Sokolac, ali i s Etnografskim muzejom u Zagrebu, potaknuti turistički potencijal.

"Manjka nam gastronomskih sadržaja", požalila se direktorica Špehar dok nam je pokazivala predmete u zbirci starih strojeva, zlatoveza, odjeće, bicikala, razglednica iz različiti povijesnih razdoblja... "Zasigurno niste znali kako je nakon II. svjetskog rata Brinje imalo i tvornicu žileta."

Nedaleko od zavičajne kuće obnavlja se i star mlin u vlasništvu djeda Jure Biondića. "Kada je mlin svojedobno bio radio vlasti su uzimale 3 kg od svake vreće, bio je to porez na mljevenu pšenicu, kukuruz", kaže Biondić, koji vjeruje da će, nakon što se mlin uz pomoć Ministarstva kulture dokraja obnovi, opet postati prava atrakcija.

Općina uređuje i područje oko Sinčić-špilje koja također može postati prava atrakcija za turiste. Na glatkoj stijeni Siničić-špilje, oko 550 metara od ulaza, nakon probijanja začepljena sifonskog jezera speleolozi su 1999. otkrili urezano još nepoznato slikovno pismo.

"Do danas ništa slično nije otkriveno u Hrvatskoj. Neobični znakovi bili su slični germanskim runama, a znanstvenici su ih nekoliko puta pokušali dešifrirati. Svaki put kada bi im se činilo kako su na pravome putu otkrivanja točnoga podrijetla pisma, naišli bi na znak koji se ne bi uklapao. Na kraju su zaključili kako je najvjerojatnije riječ o primitivnome mjesečevom kalendaru starom čak 11.500 godina", kaže nam direktorica TZ Mira Špehar.

Iako Brinje u lipanjsko sunčano prijepodne djeluje idilično, s prekrasnom prirodom i idealnom klimom, brojke o stanovništvu govore da već desetljećima ipak nešto ne štima. Nakon I. svjetskog rata općina je imala 18.500 stanovnika, potom prije Domovinskoga 6500, a sada ih je oko 3100, od toga ih je u Brinju 1300, ostali žive u 11 okolnih naselja.

Načelnik Zlatko Fumić kaže kako je glavni razlog to što nema posla. "Nestale su nekadašnje velike tvrtke koje su ovdje zapošljavale mnogo ljudi, poput Industrogradnje koja je nekada tu imala ogroman pogon. Imamo tri pilane koje rade, ali s problemima u vezi sa sirovinom - Hrvatske šume im ju ne daju, iako su one u centru hrvatskoga šumarstva", kaže. Dodaje kako imaju problem i s dvjema poslovnim zonama. U jednoj posluje nekoliko firmi, a druga zjapi prazna i ne mogu je revitalizirati iako jedan od vlasnika pilanu želi preseliiti u zonu i ondje pokrenuti proizvodnju peleta te zaposliti još 20 do 30 ljudi.

"Predmet stoji u DUDI-ju i čekamo da netko dođe i uvjeri se kako to nije neko poljoprivredno zemljište, odnosno da je bolje pustiti poduzetnike da započnu nešto raditi. Nažalost, sve odluke donose se u Zagrebu, a ondje presuđuju ljudi koji nemaju osjećaj koliko je jednostavno donijeti odluku nakon što dođeš i nešto vidiš, osjetiš", iskreno nam kaže Fumić. "Tako je i s hotelom u središtu mjesta, koji nema vlasnika i nitko ne zna što će biti s njim."

Općina Brinje ima 1985 hektara poljoprivredne površine. Registrirano je oko 400 OPG-a, poljoprivredom se aktivno bavi njih 150 i to, prije svega - stočarstvom. "Zbog loše organizacije otkupa, što je najveći problem, te neplaćanja kao drugoga gorućeg problema hrvatske poljoprivrede, propala je jedina braniteljska zadruga koja se bavila proizvodnjom te skupljanjem ljekovitoga bilja", kaže načelnik Fumić i objašnjava kako je i sadašnje stanje u stočarstvu teško jer je nekolicina farmera počela rasprodavati krave. PIK Rijeka nije im platio mlijeko već četiri mjeseca.

"Ljudi nemaju od čega vraćati kredite i plaćati obveze pa polako prodaju krave", kaže Fumić čija obitelj proizvodi mlijeko i uzgaja tovnu junad. Načelnik obrađuje 40 hektara zemlje ima 25 mliječnih krava i 20 junadi koje prodaje u okolne mesnice. 
"Kada sam došao na čelo općine donijeli smo odluku da se poljoprivrednike oslobodi plaćanja dijela naknada za legalizaciju poljoprivrednih objekata jer je to bio jedini način da se njihovi objekti legaliziraju i da se mogu prijavljivati na natječaje fondova Europske unije. Prva smo općina koja je povukla takav potez i bili smo u HRT-ovoj emisiji Plodovi zemlje predstavljeni kao rijedak pozitivni primjer općine koja je pomogla poljoprivrednicima", dodaje Fumić. Unatoč tome poljoprivredi ne ide dobro.

Donedavno su imali registriranih 2500 krava, a sada 780. I nadalje ih svakodnevno farmeri prodaju u klaonice. To su nam potvrdila i dvojica najvećih proizvođača mlijeka Mario Kostelac i Goran Fumić. Osmeročlana obitelj Kostelac dobila je iz operativnoga program za stočarstvo novac za pokretanje pogona proizvodnje sira. "Sve je počelo dobro, cijena mlijeka je bila povoljna, povećali smo stado, proizvodili sir, ali se onda sve okrenulo i krenulo naopako", kaže Mario Kostelac. On obrađuje 30 hektara na 150 različitih parcela, sam proizvodi hranu za svojih 20 krava, a kako stalno kasne isplate za mlijeko i cijena ponovo pada - polako odustaje.

"Vraćamo kredit za siranu, sir više ne proizvodimo, krave rasprodajemo. Ne znam od čega ćemo živjeti ako definitivno napustimo stočarstvo. Ovo je idealan kraj za stočarstvo, ali nešto ne štima ako svi propadamo", kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Iako iste probleme ima i njegov kolega Goran Fumić, on djeluje malo optimističnije. Ima 41 grlo stoke, 22 su na mužnji i proizvodi 400 litara mlijeka dnevno. I on je bio pokrenuo proizvodnju sira pa odustao. 
"Moja sirana vrijedi 680.000 kuna, a sada ne radi. Odustali smo zbog sivoga tržišta. Na cesti sir prodaju šverceri, dovezu ga i iz Bosne, nas legalne proizvođače nitko ne štiti", kaže Fumić, uvjeren kako su hrvatsku poljoprivredu uništili uvozni i trgovački lobiji.

Obrađuje 26 hektara zemljišta na čak 100 različitih parcela, među prvima je koji su dobili odluku o isplati novca za mjeru 4.2, za kupnju cisterne za rasipanje gnoja. Kaže kako se cijeli život sa suprugom muči, rade 365 dana u godini i neće odustati, a i njegov sin nasljednik već vozi traktor, obrađuje njive i voli stoku. "Imamo idealne uvjete za stočarstvo i proizvodnju i vjerujem da će se to jednoga dana pokrenuti", kaže optimistično ovaj poljoprivrednik.

No, optimizam se ne vidi na licu vlasnika pilane Zlatko-commerce d.o.o. iz Jezerana - Mila Dumenčića. Njegova pilana je na ogromnome prostoru koji je sam proširivao i uređivao. Ima deset kamiona, zapošljava 30 ljudi i izvozi drvo u Austriju, ali zbog promjene zakona zadnjih godina je izgubio sirovinu.

"Država ju je odlučila davati onima koji proizvode namještaj, a nama ne. Moja pilana je radila u socijalizmu, cijeli život sam u ovome poslu, zapošljavam mnoge ljude, imam plan izgradnje pogona za proizvodnju peleta no dobivam sve manje sirovine. Ne znam tko je lud u ovoj našoj zemlji? Mladi odlaze, jedan sam od rijetkih koji zapošljava druge, a netko u Zagrebu ne vidi dalje od nosa i ne razumije da će uništiti jedinu djelatnost koja još u Lici funkcionira", kaže Dumenčić.

Slično je i s vlasnicima drugih pilana koji trenutno uvoze drvo iz Slovenije jer ga u Hrvatskoj ne mogu dobiti dovoljno. 
"Ne znamo što će biti kad ne budemo više mogl uvoziti iz Slovenije", kažu vlasnici pilana. "Požurite, idemo još do vrtića, nadam se da ćemo "uhvatiti" i moje u Općini, sve su se cure sredile za današnje slikanje", šali se načelnik.

Prekasni dječji vrtić u mjestu danas prima više od 20 djece, a tete su kreativne, dobitnice su brojnih nagrada za najkreativniji vrtić u županiji. "Vidite kako je u nas lijepo", reći će nam potkraj "reportažnoga" dana uglas načelnik, direktorica Turističke zajednice, svećenik i stručna suradnica za društvenu djelatnost Ana Manjerović. "Dok vi u gradu u ovo doba dana žurite s posla nekim prijevoznim sredstvom, tražite parkirno mjesto, čekate pred semaforima, mi lijepo na kraju radnoga dana, ma gdje sjeli, imamo pogled na prekrasnu prirodu. Uz dobru i ljekovitu travaricu, dobru i zdravu hranu popodnevni odmor postaje uživanje", zaključuju naši domaćini.

Osobna karta

Brinje je sjedište općine koja se prostire između obronaka Velike Kapele i Velebita. 

Područje brinjskoga kraja zemljopisno se naslanja na Primorje, ali bez obzira na to klima je izrazito kontinentalna te je zbog temperaturnih inverzija jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj, ljeta su kratka i sušna, a zime duge i snježne. 
Domaće stanovništvo sačuvalo je izvorni čakavski govor, a većinski stanovnici su Hrvati. 

Dijelovi naselja Brinje su zaseoci Blažani, Hobari, Jelići (do 1900. Jelić-selo), Krznarići-Gerići (do 1900. ime je Krznarić-selo), Lokmeri, Perkovići Brinjski, Radotići i Rajkovići. 

U općini su sljedeća naselja: Brinje, Glibodol. Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč i Žuta Lokva.

• površina 358,20 km² i 3256 stanovnika u 12 naselja s ukupno 1166 kućanstava

• 400 OPG-a registrirano (150 aktivno)

• 220 učenika u osnovnoj školi

• 2500 kuna općina daje po novorođenome djetetu

• 15. kolovoza (Velika Gospa) – Dan općine

• Web stranica općine

• Web stranica Turističke zajednice