Andrea Halgota: "Tornjaci su najbolji čuvari stada!"

Preuzeto: agroklub.com

---

Kako (o)čuvati stado, braniti ga ponajprije od divljih životinja, ali i ljudske krađe, odgovor najbolje mogu dati vlasnici pasa tornjaka. Posebice jer su tornjaci pastirski psi - kaže nam Andrea Halgota (25) iz ličkog Brinja, koji čuvaju i štite stado, za razliku od ovčarskih pasa koji ga usmjeravaju, okupljaju i rade po naredbama pastira.

Na svojem gospodarstvu ona uzgaja pse tornjake već treću generaciju, a pokazali su se itekako zahvalni u (o)čuvanju njena dva stada od po 40 ovaca. Uz stado je, kaže ona uvijek jedan stariji odnosno mlađi pas, a za sigurnost životinja najbolja je čuvarica kuja, jer je itekako privržena onome što čuva.

Za sigurnost stada najbolja je čuvarica kuja

Uvijek je na čelu svog čopora o kojem vodi brigu, održava red i stalno je "budna". Andreine ovce dok su na ispaši čuvaju tri tornjaka koji u proljetnom periodu prije košnje trave sa stadom idu na brdske pašnjake i proplanke svakodnevno ih odvodeći na ispašu sve do srpnja.

Tornjaci se od životinja ne odvajaju, a ujutro ih oko 7 sati, kada puste ovce iz tora predvodi jedan pas, za kojim kreće cijelo stado, dok su druga dva na začelju odnosno sa strane. Životinje se tako prevode ujutro i navečer, a tijekom dana ih se i obiđe kaže naša sugovornica.

Dodaje kako je jedan od pasa uvijek "taj koji javlja o opasnosti odnosno koji nadzire stado, a pri tom ne mora biti i najhrabriji". Akcije kaže nema sve dok glavni pas ne oglasi pobunu i(li) nastalu opasnost po životinje, a njega karakterizira snažan lavež.

Kod tornjaka je zahvalno to što bez povoda ne dramatiziraju situaciju, razmišljaju svojom glavom, mirni su, pozorni i hrabri. "Bez pravog razloga tornjak neće ulijetati u sukob, odnosno procijenit će kada to doista treba učiniti", kaže naša sugovornica, otkrivajući kako će uvijek pas predvodnik provjeriti ima li doista razloga za intervenciju.

12 godina bez štete

U njihovom kraju zaštita stada itekako je potrebna jer ličkim su ovcama nerijetko prijetnja medvjedi, lisice, vukovi - a u zadnje vrijeme zamjetna je i pojava čagljeva. Divlje životinje kada osjete psa nemalo zaobilaze plijen, što se kod Halgota pokazalo svrsishodnim jer 12 godina nemaju štete ni na jednom grlu.

Devedestih je godina ta obitelj čula za pse tornjake i odlučila ih priskrbiti svojem stadu, a kasnije i uzgajati tu pastirsku pasminu. Tornjak je pas koji ne treba istrčavanje kao neke druge pasmine, ne mora cijeli dan biti sa čovjekom, nemalo mu treba priroda a ako je riječ o radnom psu, oni se ne socijaliziraju, barem ne tako kao oni koji će biti kućni ljubimci. "Ako ih naučite da su im svi prijatelji onda nemaju neprijatelja", ističe Andrea.

Mirovina nakon osam godina rada sa stadom

Svoje pse nakon osam, devet godina obitelj povlači iz rada sa stadom, jer odlaze u "mirovinu" koja im, pokazalo se, pada teško. "Već šest mjeseci povlačim pse iz radnih aktivnosti, a oni se neprestano vraćaju čuvanju stada i odlasku na pašnjake", kaže Andrea dodajući kako, kada se nauče da ovce preuzimaju mlađe generacije, stariji tornjaci i kod kuće nisu daleko od mjesta obitavanja životinja.

Jedna od osobina u pravilu crno-bijelih odnosno smeđe-bijelih tornjaka jest i uvredljivost koja ih na sreću ne drži dugo, a psi su to koji ne pokazuju slabost i nepovjerljivi su prema strancima. Pasminu od bolesti u konačnici najčešće muči kostobolja (artroza) što je rezultat profesionalnog im rada.

Prema riječima predsjednice Kinološkog kluba Tornjak - Zagreb, Snježane Štruklec tornjaci su dominantni psi, srednje konstitucije koje među ostalim resi okretnost, borbenost, ali i razmišljanje kako da i sam ne nastrada u nekom sukobu. Traži "čvrstu ruku" odnosno osobe koje će mu (iz)davati naredbe bez dvojbi. Porijeklo vuku iz Azije, a u osnovi su to bili nomadski psi koji su pratili ljude u seobama.

Projekt "Life" darivanja tornjaka stočarima vrijedan više od 400.000 eura

Kod nas je kaže Štruklec sa selektivnim uzgojem ove pasmine prvi (za)počeo gospodin Šandor Horvat, a na terenu je zaživio i projekt "Life" koji je u rad uključio Državni zavod za zaštitu prirode, resorno ministarstvo odnosno potporu s više od 400.000 eura, Europske komisije za darivanje(m) štenaca tornjaka stočarima, pri čemu se pratilo stradavanje stoke od predatora odnosno divljih životinja.

Zvijeri im najviše prijete u Zadarskom zaleđu, Lici i Gorskom kotaru gdje je i najviše vukova, medvjeda, čagljeva, ali i pasa lutalica odnosno kućnih ljubimaca koje nesavjesni vlasnici ostave po šumama pa oni u konačnici postaju divlji psi. Štruklec ističe kako je danas u tzv. rodovnu knjigu u Hrvatskoj, upisano preko pet tisuća tornjaka čija se cijena po štenetu u prosjeku kreće od 200 eura naviše. Cijena životinje doznajemo ovisi o porijeklu, kvaliteti, zdravstvenom stanju. Dobro je, ističe naša sugovornica što se priroda pobrinula "da su to uglavnom zdravi i čvrsti psi koji ako nisu radni, imaju odlične pretpostavke biti kvalitetni obiteljski psi naklonjeni djeci".

Dodaje da je pravi radni pas onaj koji čuva stado, ostaje s njim i vraća ga u tor, a tornjaci su i jako prilagodljivi psi, staloženi i svjesni svoje snage. Doznajemo da "nisu od velike hrane", a prije nego izađu s ovcama na ispašu dobivaju mlječne porcije poput kiselog mlijeka i slično, a za večeru im se pripremi piletina, goveđi želuci i drugo meso koje obitelj pribavlja u dogovoru s klaonicama. Kako su tornjaci pastirski psi (kao takvi su sačuvani) oduvijek su hranjeni oskudno, a Andrea kaže kako u svom kraju zna neke od njih koji i danas žive na palenti i mlijeku. Važno je napominje da na pojilištima za stoku i psi uvijek imaju dovoljne količine vode.