Zavičaj u bakinom srcu

U zavičaju mome lipa stoji,

bore njene godine odaju,

godine ni gazda više joj ne broji.

 

Gazda ima ženu, odoše mu dica,

bakom starom u selu je znaju,

bore njene godine odaju.

 

I Stajnicu svoju pamti danom svakim,

spominje ju i zove u snovima lakim.

U Stajnicu se vratit po cel dan divani,

nemoćna je baka ne može ko lani.

 

Lipa čeka i tužne su joj grane,

za bakom vene dana svakog,

i baki na srcu otvorene rane.

 

Stajnicu zaziva i poljima se divi,

za bolest svoju nikoga ne krivi.

Ali Stajnicu zove i za polja se moli,

i kada se smije Stajnica ju boli.