Dnevnik slučajnog prolaznika: U zagrljaju Velebita na 5 minuta!

Kolumna na likaclub.eu

Izašao sam iz kuće na kišno jutro. S kišobranom u ruci pospan teturam željezničkim kolodvorom. Jedan sam od onih ljudi koji vole kišu, ali ne mogu se oduprijeti činjenici da ta šuštava napast inicira pospanost. Mogao bih zaspati kao medo, lički, ali samo pod uvjetom da kiša nastavi padati.

Svaki dan novi ljudi, ali svi mahom istog stava, hoda i ophođenja sa slučajnim prolaznicima. Svaki dan ista gužva, ista odmjeravanja i isti prijezir. Tako je to u velikom gradu.

Probijam se kroz gužvu jedva hvatajući nešto zraka. Uzdah. Izdah. I tako ispočetka. Čisto da preživiš. Težak zrak teško se konzumira. Gotovo naočigled prljav i opipljiv, a znamo da to nije slučaj sa zrakom. Ne bi trebao biti. Sa slušalicama na ušima često odlutam. Prebacim se u neki drugi svijet, u neko drugo vrijeme.

Na trenutak sam odlučio spakirati kovčege i otići. One male mentalne kovčežiće u glavi koje povremeno preseliš na Havaje. Sjediš pod palmom i piješ kokosovo mlijeko. Ja nisam otišao na Havaje. Havaji su već isfurani, a i nisam neki pretjerani ljubitelj ljeta, sunca i plaža. Više volim jesen. Volim otpalo lišće, kišu i džempere.

Otišao sam u Liku. Vratio sam se u svoje selo. Došao sam u Stajnicu. Raspakirao kovčežiće i legao u staru gostinjsku sobu. Rolete su bile spuštene, a kišilo je intenzitetom duplo jačim od onog u Zagrebu. Drveće se ljuljuškalo kao dida kada se u prelu zadrži do kasnih večernjih sati, a grane su pričale priču. Otvorio sam prozore, pa svom silinom udahnuo malo svježeg zraka. Hladnog. Toliko hladnog da sam ga mogao osjetiti u grlu. Došao je s Velebita. Pročistio mi je sinuse i omogućio da spavam zatvorenih usta. To inače ne radim. Ne u Zagrebu.

Baka me ispraća iz kuće, dajući mi neke novce za užinu i upozoravajući me da nipošto ne smijem biti gladan. Provjerava slojeve moje odjeće i ne baš odobravajući pušta me da krenem. Takve su bake. Četiri džempera i dvije jakne ne bi bile dosta. Tri sendviča u torbi također, neka se nađe još novaca ze četvrti.

Odlučio sam prošetati. Bio je to isti onaj put kojim idem do faksa, ali ovaj put dolazim iz Stajnice. Idem pješice. Obuo sam tenisice i uzeo kišobran. Zaboravio sam da tenisice za ovo vrijeme nisu najbolja opcija. Za tili časak noge su mi bile mokre. Tako je to u mojoj Lici. Nema veze. Ne smetaju mi ni mokre noge. S veseljem sam pratio zvuk vjetra, a nekoliko seoskih pasa pratilo je moj korak. Radovali su mi se. To nije slučaj s ljudima. Ne ovim u Zagrebu. Tako sam prošao pored posljednje kuće u selu. Seoski starješina digao mi je ruku, onako srdačno poželivši mi dobar dan na fakultetu.

Trenutak je završio. Trgnuo sam se. U Zagrebu sam. Nema Stajnice, nema pasa i nema seoskog starješine. Tek ljudi s kišobranima, ljutitog pogleda i brzog koraka. Bilo mi je lijepo putovati između dva svijeta. Lijepo mi je naći se između dva trenutka. Lijepo mi je bilo odsanjati ih. Budan, a ipak, znajući da ću se vratiti u svoju Liku, pogledati na Velebit i zagrliti ga. U tom hladnom zagrljaju pronaći ću mir, a mir je baš ono što nekada trebam.