Dnevnik slučajnog prolaznika: "Samo na trenutak bez ružičastih naočala"

Kolumna na LikaClub.eu

 Proljeće je. Ljudi su odbacili svoje ljušture i kaputi nam više ne trebaju. Temperature su daleko iznad prosjeka, a gradom kola neka posebna energija. Osjetim radost, nešto ima u tom proljeću. Ljudi se osmjehuju, studenti maštaju o ljetu, a garderoba se uvelike obnavlja. Zagrebačka Ilica je krcata, trgovine nude sniženja, a ljudi mahnitalo trče ne bi li ugrabili novi komad odjeće. Ne zamjeram im, svi imamo svoje veselje. Meni se sve doima šareno i pokušavam zuriti u sunce (ili tako nešto), ali ne uspijevam što me još jednom upućuje na potrebitost novih sunčanih naočala. Svoje sam izgubio prošlo ljeto i još ih nisam do kraja prežalio. Mislim da ću kupiti iste jer moj nezgrapni oblik glave zahtjeva poseban tretman.

U svoj toj čari proljeća, u uglovima i duž ulice nas pozdravlja realnost. Hrvatska realnost koja nije onakva kakvom bi je htjeli, ipak nesmetano prolazimo ulicama ne osvrćući se. Pretpostavljam da smo navikli, okamenili smo i ispunili se sebičnošću. U svoj toj fami života polazimo od sebe, naše sreće i mogućnosti. U trenutku sam postao nekako razdražljiv. Promijenio sam raspoloženje kao kakva žena tijekom onih dana u mjesecu. Samo nekoliko trenutaka prije sam se smijao, a sada sam se smrknuo i tako sam prešetavao Ilicom kako bih otišao ugrabiti jednu smiješnu cvjetnu majicu koja će mi dobro doći za nadolazeće tople dane. Kako je surova ta realnost, baš me tišti, učili su me pomoći kada god je to moguće, ali u moru tih nesretnih ljudi ne vidim mogućnosti. Nemam dovoljno resursa. Ako do sada niste shvaćali, pričam o ljudima koji širom ulica potražuju milostinju. Hrvati su nepovjerljivi, pa vođeni izdvojenim slučajevima gube na povjerenju. Ne osuđujem, no vođen intuicijom vjerujem da još uvijek postoji čovjek, a da je nekolicina tih ljudi izigrana sustavom.

I tako u naletu misli, začuh zvonjavu u džepovima. Sitniš. Ono što pospremim, a kasnije zaboraviš da si ga ikada pospremio. Izvadim tako sitniš iz džepa jakne, a mislim da se ne bih razočarao kada bih isti krenuo brojati. U svom tom zbiru bilo je nekih pedesetak kuna što je dostatno za dvodnevnu prehranu, ali ja nisam gladan, a imam i onaj nadomjestak novaca – u novčaniku. Ovi ljudi nemaju novčanik, neki od njih nemaju ni krov nad glavom. Nemaju struju. Nemaju vodu. Imaju tek ovu ulicu i nas, nas koji ćemo se smiliti nad njihovom sudbinom. Tako nošen proljetnom atmosferom, odlučio sam razdijeliti taj novac i znao sam da ću se nakon toga osjećati bolje. Počeo sam negdje od Draškovićeve, a u nekoliko navrata dobio sam blagoslov i hvala. Pogledavao sam u te posudice, većinom improvizirane, pomislio sam da čak i ako nas žele prevariti nisu baš vješti u tome. U tim posudicama se nije moglo nabrojati ni pedesetak kuna, sve u kovanicama,a ljudi su svi mahom stariji od pedeset godina, vjerujem s teškom životnom pričom. U svojoj glavi odlučio sam povući paralelu s političkom scenom, a to su u mojoj glavi u tom trenutku bili jedini prevaranti kojih sam se mogao dosjetiti. Oni nas potkradaju u daleko većim iznosima, a mi im iz godine u godinu dajemo novu šaku povjerenja.

Završio sam svoju igru, a s toplinom koja jurca duž čitavog mog bića odjurio sam prema kolodvoru. Nošen tek povjetarcem, sjetih se Šimićeva stiha ”Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”