Goran Jurković: Pjesma u čast poginulim policajcima

Na Žutoj Lokvi kapelica stoji,
I podsjeća ljude na krvavi dan,
Kad stradaše tada policajci moji,
Što sanjaše sa mnom zajednički san.

Bili su mladi, na vrilu života,
Željeli su samo domovinu svoju,
Al' krvnika tada ne bješe sramota,
Napasti na mladost u krvavom roju.

S osmijehom na licu i toga su jutra,
Preuzeli smjenu, krenuli u službu,
Ni znali nisu da nemaju sutra,
Niti će im biti vremena za družbu.

I došli su ovdje, na križanju stali,
Sačekušu krvnik pripremi im svoju,
Dok njihovu mladost kidaše rafali,
Padoše k'o jedan u krvavom boju.

Vinko, Drago, Milan, Zdravko, ostadoše tamo,
Ne uspješe krvnik do kraja u svemu,
Od svih nama dragih, osta' Darko samo,
Da svjedočit' može o krvavom trenu.

Poslušajte ljudi svjedočanstvo stoga,
Vitezova naših što stradanje piše,
Što padoše časno u čast doma svoga,
Da stradanja takvog ne bude nam više.

Pokloni se danas sav hrvatski puče,
Na ovome mjestu dok barjak se vije,
Za njihove duše, ne daj da se muče,
Dok jutarnje sunce njihov humak grije.

Goran Jurković