"Iz velegrada u polja ivančica"

Andrea Halgota je svojim sastavkom, koji govori o njezinom i povratku njezine obitelji u Stajnicu, i na samom završetku osnovnoškolskog obrazovanja pokazala svoj trud i dokazala da se on uvijek isplati. Sastavak «Iz velegrada u polja ivančica» predložen je za Lidrano, dobio priznanje iz «Radoboja», proglašen jednim od najljepših sastavaka povodom Dana planeta Zemlje, a svoju snagu pokazuje i suza u oku svakog slušatelja ili čitatelja…

Iz velegrada u polja ivančica

Stojim tu, na mjestu na kojem bi mi svatko zavidio, na prostranoj ravnici punoj rosom okupanih ivančica. Prve jutarnje zrake miluju staklenu površinu malog potočića. Sve mi se čini kao iz bajke. Iza mene vrhovi Velike Kapele i kuće u daljini. To je Stajnica, moje selo, moj mali raj. Zagrlim pogledom crvene krovove kuća, toranj crkve Sv. Nikole i novu autocestu u daljini. Ali ne mogu da se ne sjetim onoga što je urezano u mene kao trag sječiva u kori mladog drveta.
To je Zagreb, grad gdje sam se rodila, rekla prve riječi, učinila prve korake. Tu kao kap na dlanu leži moje djetinjstvo. Svi oni automobili, tramvaji, plahi golubovi na Trgu bana Jelačića zauzimaju posebno mjesto u mom srcu.
Ali život je pun iznenađenja, preokreta i nadanja. Nepredvidivi su putovi Gospodnji. Naučila sam i sad to znam. Znam to otkako sam prestala misliti da sam “purgerica” i otkako sam shvatila da se u životu treba boriti da nešto postaneš i postigneš.
Tako je život naveo moju obitelj da ostavimo nebodere, zaboravimo zuj tramvaja. Poglede sa Sljemena i vratimo se na selo. Sad smo tu, radimo vjerno i brinemo se za naše bijelo stado. Radujemo se svakoj prinovi u našem stadu i sretni smo što nam je život dao ove trenutke mira koji nalazimo na svakom koraku.
Ja zađem u polje ivančica pa potrčim u tu bijelu ljepotu slobodna kao ptica. Gledam nježnu bjelinu i pletem vjenčić od ivančica. Stavljam ga na glavu. Ja sam kraljica polja! Moja majka gleda naše bijelo stado i maše mi. Njezin osmjeh govori mi da je i ona sretna. Koliko prostranstva i slobode imamo. Najljepši su trenutci kad se u predvečerje stado ovaca vraća kući s ispaše, a mali jaganjci žure slijedeći svoje majke. Naša četveronožna čuvarica Luna, moja vjerna prijateljica, prati ih u stopu.
Kako je lijep život, a borba za opstanak vječna i neuništiva. I ide život polako, ispunjeno i sigurno. Zapad je crven, a sunce tone lagano za brda. Mi sjedamo na kućni prag dok polako tone u san polje ivančica, a potok blješti u zalazećem suncu.
Baka upire pogled u daljinu, tamo gdje sunce nalazi smiraj i kaže: “Sunce crveno zalazi. Sutra će opet osvanuti lijep dan.” Radosni smo jer ovdje svaki novi dan donosi radost. Budi se mirno i spokojno bez žurbe i bez buke, okupan rosom, sunčan ili umiven kišom.

Andrea Halgota
 

Andrea je samo u posljednjih godinu dana, koliko je ja poznajem, sudjelovala i pomagala u pripremanju svih glazbeno-scenskih nastupa, te svojim glasom aktivno sudjeluje u crkvenom pjevačkom zboru. Na jesen se sprema u Zagrebu nastaviti svoje školovanje, ali uopće ne sumnjam da će nas često iznenađivati svojim posjetima te da će se i vratit kad obavi svoju misiju jer kao što je i sama napisala u svom sastavku: