Nikola Tominac:“Moramo shvatiti da je broj stvarno oboljelih puno veći nego što se prikazuje u izvještajima”

Intervju na portalu likaclub.eu

Gospodina Nikolu Tominca upoznali smo u ciklusu ličkih priča, a iste se možete prisjetiti OVDJE. Danas ga spominjemo prvenstveno kao čovjeka u ulozi načelnika Stožera civilne zaštite Grada Dugo Selo, mjesta u kojem se i pojavio prvi slučaj zaraze koronavirusom.

Zamolili smo ga da se pokuša prisjetiti samog početka…
"Sve je zapravo počelo u siječnju i veljači ove godine kad su do nas stizale vijesti o pojavi nekakvog virusa tamo daleko, negdje u Kini. To je u tom trenutku za većinu naših građana bilo neinteresantno pitanje. Nažalost, uskoro se to pojavilo i u Europi. Tada je čelništvo grada zajedno sa mnom kao načelnikom Stožera civilne zaštite Grada Dugo Selo počelo pripreme za eventualnu epidemiju, iako nitko nije znao o čemu se radi. Uskoro su počele stizati prve stravične slike sa sjevera Italije i svi smo se pomalo zabrinuli. I da peh bude veći, ubrzo su stigle vijesti da je jedna od prvih osoba zaražena na području Republike Hrvatske baš u našem gradu. To je bilo 25. veljače. Spriječili smo pojavu panike, zaštitili identitet osobe i angažirali sve resurse za novonastalo stanje. Uspostavljena je suradnja s županijom i Ministarstvom zdravstva i drugim potrebnim institucijama kako bismo organizirali novonastalo stanje i život naših građana u takvim situacijama. Gradonačelnik Panian i ja te pojedini članovi stožera smo tog popodneva i večeri sjedili stalno za telefonom i kontaktirali razne institucije kako postupiti u novonastaloj vrlo složenoj situaciji. Zdravstvene službe, posebno epidemiolozi, preuzele su prvi udar sanacije terena, MUP i vatrogasci kontrolu prostora, Crveni križ zbrinjavanje osoba u potrebama, a gradska uprava organizaciju i usklađivanje svih ostalih aktivnosti. Pravo ratno stanje, ali bez oružanog djelovanja."

Dalje nastavlja:

“Kada je došlo do potpunog zatvaranja prostora nastupila je dosta složena situacija – kome dati propusnice za napuštanje mjesta boravka jer je interes građana bio dosta velik. U gradskom dvorištu često su se znale pojaviti dosta velike skupine građana i to je sve trebalo organizirati. Zahvaljujući našim djelatnicima nije bilo značajnijeg zastoja u radu. Naša Marica je stalno bila na laptopu i često od kuće rješavala pojedine zahtjeve. Počelo je u trgovinama nestajati pojedinih artikala i pojave velikih gužvi pred trgovačkim centrima, provala u pojedine trgovine što smo s policijom i komunalnim redarima uspjeli dovesti u solidan red. Bili smo na rubu živaca i snaga, ali smo slogom svih subjekata na području grada uspjeli i to prevladati.”

Slušajući ga, čovjek se zapita i zamisli kako je biti u njegovoj koži u takvim situacijama…

“Pošto mi supruga radi u epidemiologiji u Dugom Selu znali smo izvan radnog vremena satima odgovarati na razne zahtjeve i probleme naših sugrađana. Mislim da sam imao nekoliko tisuća poziva u tjedan dana. Često smo se pitali možemo li to fizički i psihički izdržati jer jednostavno nije bilo radnog vremena i odmora iako smo oboje u poznim godinama života. Unučiće nismo danima viđali što nam je najviše nedostajalo… ali jednog jutra, dok je grad spavao mirnim snom, bez gužve na cestama, ona i ja smo išli na posao. Oko nas sablazan grad, tu i tamo koja osoba koja se negdje žurila. Na licima ljudi strah od neizvjesnosti. Supruga me je primila za ruku i rekla: “kad smo razdvojeni izdržali Domovinski rat i sve to preživjeli, zajedno ćemo pobijediti i koronu i pomoći našem gradu i našim i svim drugim unučićima da se izvuku iz svega toga”. Odmah sam osjetio novu snagu u tom bunilu i iscrpljenosti i krenuli smo prema svojim radnim mjestima, rastavši se sa osmijehom nakon niza dana tjeskobe. Došavši u gradsko dvorište tamo me je čekala skupina ljudi za propusnice. Već su naše cure i dečki punim intenzitetom radili na izdavanju propusnica na čemu im velika hvala. Tada još nije bilo nikakvih informatičkih programa i sve se odvijalo ručno što je otežavalo brzinu rješavanja. Svaka od tih osoba u dvorištu imala je svoju životnu priču i trebalo je brzo i efikasno djelovati. Posebno su me dojmile smrti u obitelji: trebalo je otići u BiH ili negdje drugdje izvan granica na sprovod najbližima, dopremiti mrtvo tijelo sina iz Švicarske, a niti jedan prijevoznik to nije htio obaviti jer je nakon povrata morao u dvotjednu karantenu, brizi o svojim najbližima u zemlji i inozemstvu, spajanju članova obitelji, raseljavanja Zagrepčana nakon potresa, nabavka hrane i lijekova, obradi poljoprivrednog zemljišta i brojnim drugim pitanjima. Tiha jeza…”

Gospodin Tominac ističe vrijednost rada i truda, ne samo čelništva grada i djelatnika gradske uprave, nego i svih ostalih.

"Čelništvo grada i djelatnici naše gradske uprave, zdravstveni djelatnici, vatrogasci, policajci, pripadnici Crvenog križa i svi ostali su ponosni na svoj rad u tim teškim trenucima jer smo omogućili da naš grad donekle normalno funkcionira."

Na kraju još kaže:

"Bitka je gotova; možda dolazi teže vrijeme da prevladamo ovu vrlo tešku krizu, ali sve ovisi o svima nama koliko ćemo se pridržavati mjera zaštite i da do krajnosti ne opteretimo bolnički sustav sa teže oboljelima. Kada će sve ovo prestati: ne znam, ovisi o brojnim faktorima, a nadasve o uspješnosti cjepiva i brzini njegovog otkrivanja. Moramo shvatiti da je broj stvarno oboljelih puno veći nego što se prikazuje u izvještajima. Zato je potrebno držati razmak, nositi maske i održavati higijenu kako bi se prekinule veze zaraze i prenošenja bolesti na novooboljele. Sada je potrebno i ovlaživati zrak i provjetravati mjesta boravka kada su vanjske temperature niže od ljetnih. Budimo odgovorni za svoje zdravlje i zdravlje drugih."