U subotu, 11.veljače 2012, u Narodnom sveučilištu Dubrava, započela je 35. smotra folklornih amatera Grada Zagreba, Koncertom pjevačkih skupina. Zavičajno društvo "Sinac" izvest će program pod nazivom “Jedne zimske večeri, u prvoj malenici” na III. koncertu folklornih zavičajnih skupina grada Zagreba, u subotu, 25. veljače 2012, u NS Dubrava (Dječje kazalište), Cerska 1, u 19,00 sati.

Osim ZD "Sinac" nastupat će još šest zavičajnih društava i udruga. Dođite i dobro se zabavite uz pjesmu i ples iz svog rodnog kraja!

(prenosimo sa zd-sinac.hr)

Selo Jezerane prvi se put spominje godine 1476., pod imenom Jezerin.
Crkva u Jezeranama sv. Jurja mučenika izgrađena je 1821. i obnovljena 1961. u istoimenoj župi koja je osnovana 1790. godine. Proslava zaštitnika župe Sv. Jurja slavi se u travnju kao i blagdan Imena Marijina na drugu nedjelju u rujnu.

Pozivamo sve one koji će 05.veljače u 11h biti u blizini svojih radija neka okrenu frekvenciju HR - 1.program jer će tada bit izravan prijenos liturgijskog slavlja iz Kompolja, župe don A. Kaćunka. Za vrijeme mise pjevat će Brinjski Kristofori (zbor djece i mladih iz Brinja, Križpolja i okolice).

***

Sjećate se filma „Redovnice nastupaju“? Počinjem se osjećat ko Whoopy Goldberg, a ekipa koja se eto okuplja oko mene poput njezinih su redovnica. Ma neka smo mi Whoopy i redovnice ako ćemo tako privuć više djece i mladih u Crkvu, a s ovim gostovanjima po susjednim župama (uskoro i šire) promovirat svoja mala lička sela za koja neki možda nikad nisu ni čuli.

Brinjski Kristofori pridružili su se popularnoj društvenoj mreži Facebook. Pravo mjesto na kojem možete vidjet sve naše prošle, sadašnje i buduće „akcije“ http://www.facebook.com/pages/Brinjski-Kristofori/218909251523435

Vrijeme je maškara ili kako ovdje znaju reć „mačkara“, a moram priznat da otkako sam u Stajnici (6 godina) još mi nijedne mačkare nisu pokucale na vrata i zapjevale

„Mi smo male mačkare danas je naš dan, dajte nam nešto pa idemo van“

Kad slušam starije kako je to nekad bilo, vrijeme koje se s nestrpljenjem isčekivalo danas ga u Stajnici nema… Okolna,veća sela i mjesta još održavaju i njeguju takve običaje, a morat ćemo i mi nešto poduzet, a ne samo ovako pisat o tome, a ne poduzimat ništa.

No, jedna lijepa manifestacija i organizirana zabava u vrijeme vladanja maškara, koja već postaje tradicija ,tzv. „Maskirani bal u Brinju“ ove godine započinje 04.veljače i održavat će se svake naredne subote (za odrasle) i nedjelje (za djecu) sve do 18.veljače.

Više o organizaciji na www.zk-brinje.hr.

Prelo? Pa šta? Možda bi se netko mogao upitati! Ali , nije to bilo kakvo prelo, to je naše Ličko prelo, pa se može samo zapitati : je li to moguće da već 32. godine društvo "LIKA" sa 100% učinka održi svoje tradicionalno Ličko prelo. E to je moguće! I ove godine je, na oduševljenje svih okupljenih, održano u župnoj dvorani Presvetoga Trojstva u Oakvillu-Ont. A ulaznice su doslovce planule i svaki puta se napuni dvorana sa preko 400 Hrvata , možemo reći iz svih krajeva Lijepe naše. I vrijeme nam je išlo na ruku , tako da nam gosti nisu imali problema u prometu ni pri dolasku a niti pri odlasku. Znalo je biti i snijega do koljena, ali opet smo bili tu kao i ovu večer.

Kao i svake godine na ulazu su nas dočekali veterani prela, Joe i Perica, koji su uz lijepu riječ dobrodošlice počastili goste sa čašicom Badelove šljivovice, koju, eto nismo odbili. A za još ljepši ugođaj prela, pobrinula se i grupa gospođa koje se još uvijek razumiju u preslicu i tijekom večeri su vrtile vretena, prele i pjevale. Lipe i darovite sestre Karolina i Sandy pozdravile su nas goste i započele program. Kanadska i Hrvatska himna uzdigla nas je sve na noge. I minutom šutnje odali smo počast svim mrtvima i svim palima za slobodu Domovine Hrvatske. A zabava je nastavljena pjesmom ličkog podmlatka, koje je tako lijepo vidjeti i čuti s ličkom pjesmom i riječju. A da djevojke ne bi bile same, pridružili su im se i lički bećari koje je pjesmom vodio Mića Štefanac. E, to je bilo lipo čuti i zapaliti sve prisutne da svi zajedno zapjevamo. Pokazalo nam se je kako se plešu lička kola, pa se u kolo uhvatio i ko zna i ne zna, jer je lipo u kolu biti. A zaslužili smo svi i večeru koju nam je blagoslovio pristutni svećenik Ilija. Njegova riječ blagoslova i pokoja šala otvore nam apetit. A mora i biti, jer večera je opet nešto čega se moramo dotaknut: Lička i to spravljena od gospođe Marice Francuz i njezinog osoblja. To su bile prave Ličke delicije: zelje i kobasice, krumpira, palente, slanine, pohane piletine, riže, finog povrća, a sve to uz obilje tekućine, kako tko voli. Zalit sve s vinom, pivom, sokovima i ostati kako treba sve do kraja, sit i veseo. A uz sve, za još bolje veselje poslije jela pobrinula se , kao i svih godina do sada, na veliko zadovoljstvo, grupa DOMOVINA, iz Hamiltona i to do kasno u noć, zapravo do poslije pola noći. Uz svu zabavu posvećenu Prelu i Domovini, tu je bilo i slavljenika koji su svoje rođendane došli podijeliti s domovinskim društvom. Moram ,a da ne zaobiđem, mog nećaka Juricu Mesića koji je slavio svoj 28. rođendan, a s bratom Vladom radio na baru. Također i prijatelj mi Marko, proslavio je svoj 65. rođendan sa suprugom i društvom u pjesmi i veselju.

Plesalo se , pjevalo, pilo...... šalilo i ne pitajući se hoćemo li kući. Ah, da! Još i tombola je bila. Kao i uvijek imamo darivaoce, pa je bilo i tombola. Bilo je sretnih manje ili više, ali lijepo se je i nadati se nečemu. A dvije lijepe šunke su bile glavna nagrada i svatko je mogao ih očekivati. Al, uvijek ima "drugi put". Bit će Prela još! Evo, ovo naše Oakvillsko je prošlo, slijedeće je u Hamiltonu, a treće polovicom veljače u Londonu-Ont.

Ovim putem molim domaćina njihovih prela ako imaju kakvog materijala, slika i sl. da slobodno to mogu poslati Predsjedniku kluba "Stajnica" koji ce to objaviti. Možete mu se javiti na e-mail nikola.tominac@gmail.com. Vidimo se i čujemo do godine.

Hvala svima na posjeti Ličkom prelu, čime ste ujedno uveličali ovu našu domoljubnu zabavu i druženje. Slike s prela možete pogledati u Galeriji.

Nakon završetka blagoslova kuća, župnik je zabilježio podatke o kućanstvima koji nam prikazuju sadašnje, stvarno, stanje u našim župama:

Moram priznat kad ovo sve gledam hvata me jeza…hoće li i naša Stajnica za koju godinu krenut putem Lipica s nulama na statistikama? Križpolje se još „drži“, ali do kad? Hoće li se situacija u budućnosti promijenit ne znam, ali treba bit optimističan... Ima mladih ljudi koji bi mogli promijenit ovu statistiku…nadam se samo da će pročitat ovaj članak odnosno ove statističke podatke.

Zahvaljujem župniku Mariju V. koji mi je pripremio ove podatke!

Nakon što je godine i godine kapelica stajala poput spomenika, ove godine, točnije 20.sijećnja, zazvonila su i zvona s njezina tornja, isijavala je svjetlost kroz njezine prozore i vrata, čula se Riječ Božja sa njezina oltara. Ni kiša ni snijeg nije mogla sakrit radost mnogobrojnih vjernika zbog okupljanja i slavljenja Mise u toj, davno zapuštenoj, kapelici.

Moram priznat da mi je bila posebna čast što me kolega orguljaš iz Brinja, Vanja Milojević, pozvao da zajedno s njim i njegovim pjevačima uzveličam taj događaj, jer tu atmosferu koja je vladala tih sat vremena treba doživjet…tako nešto čovjek ne može opisat. Župnik Pejo Ivkić, koji je i zaslužan za ovaj događaj, održao je prekrasno Misno slavlje i propovijed. Uz sjećanje na svece Fabijana i Sebastijana, naglasak je stavio na svakog pojedinca da pokuša najprije poraditi na sebi, izbaciti zlo i pustiti dobro da uđe u njegovo tijelo. „U ljudima oko sebe uglavnom samo tražimo pogreške i mane umjesto da počnemo zamjećivat ono dobro u čovjeku. Svoju vjeru treba živjet iz dana u dan, bit ćemo ispunjeniji, zadovoljniji sami sobom“, riječi su koje su ostavile trag u mojim mislima i na mom srcu.

Božićno vrijeme, uz sve svoje čari, posebno je i po tome što upravo u to vrijeme svećenici obilaze svoje župljane kako bi blagoslovili ne samo njih nego i cijelu njihovu obitelji kuću. Mnogi svećenici često za oltarom pozivaju da se ne zatvaraju vrata pred svećenicima koji im ionako samo jednom godišnje dolaze u kuću. Često sam i sama razmišljala o tome „pa Bože zašto bi netko bježao pred svećenikom, koji mu ne želi zlo već baš suprotno“?! Ali…što sam starija, to sve više počinjem shvaćat što se događa i zašto se ljudi toliko „boje“…  Ljudi se ne boje  nego se srame primit svećenika u kuću! Običaj je i prilika da se tom prigodom daruje, koliko tko može,za potrebe crkve ili svećenika ili u bilo koje druge nakane to obitelj želi. Ne znam zašto imam osjećaj da to više nije vlastita želja i mogućnost svakog župljana nego nešto što se „mora“ jer si inače na listi „negativaca“ čije ime odzvanja sa svih zvona! U jednom članku čiji autor također govori o ovoj temi u oči mi je zapelo ovih nekoliko rečenica:

„Stari je običaj da vjernici tom prilikom daju uglavnom simbolički dar svojim svećenicima u znak svoje pažnje, ljubavi i skrbi. Ako mogu ili imaju volje darovat će i za ostale potrebe svoje župske zajednice. Vjernici, dakle ništa nikome ne plaćaju. I blagoslov nekog stana, kuće ili obitelji ništa ne košta, ništa se ne plaća, kao ni posjet svećenika obitelji, domu ili kući.“
(cijeli članak je na http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=1769)

Nadam se da će ovaj članak potaknut svih da se ne boje svećenika i da se ne boje da će se „osramotit“. Otvorite vrata blagoslovu pogotovo ako u kući imate starije, nemoćne ili pak malene koji ne mogu doć u crkvu. Ako možete i želite darujte svećenika, a ako ne možete ne sramite se, nitko nam ne može na silu uzet nešto što nemamo ili iz nekog razloga ne želimo dati. Svi mi, ako želimo bit dobri i uzorni vjernici i župljani, na neki svoj način možemo pridonijet dobrobiti crkve i zajednice… Nije sve u novcu, vjerujte mi i znam da tako misli i većina svećenika (i naš župnik dio je te većine).

Završit ću svoje razmišljanje slovima koja se nalaze na onoj naljepnici koju svećenik ostavi prilikom blagoslova: GMB… prema jednom tumačenju to su inicijali triju kraljeva (Gašpar , Melhior i Baltazar), a po drugom to je kratica od latinskog izraza "Christus mansionem, benedicat!" – Krist neka blagoslovi kuću!

U milijunskom gradu nikoga ne bi iznenadilo rođenje djeteta, ali u malenom selu, poput naše Stajnice, svako rođenje djeteta za svih nas znači nadu u opstanak, nadu da ovo naše selo neće izumrijet i da neće postati samo dio povijesti o kojoj će se pričati i pisati „nekad davno postojalo selo Stajnica“...

Naš novi stanovnik zove se Noa. Prema osobinama biblijskog Noe, ime našeg najmlađeg Stajničara može značiti potpuni mir, tješitelj, utjeha, smiraj. Za njegovo rođenje čestitamo njegovim roditeljima Antoniji i Velimiru Perković!