Preuzeto: glasglacke.hr, D.R.

Na 9. Etno festivalu – Benkovac 2016., manifestaciji koja okuplja pjevačke skupine, a u sklopu Benkovačkog kulturnog ljeta, prošle je subote muška pjevačka skupina iz Brinja osvojila nagradu za izvornost.

U natjecateljskom dijelu je nastupilo devet izvođača, a program su otvorili prošlogodišnji pobjednici Muška pjevačka skupina ˝Srossmayer iz KUD-a ˝Šokadija˝ iz Strizivojne u Osječko-baranjskoj županiji. Prema ocjenama prosudbenog povjerenstva, osim Brinjaka, nagradu za izvornost nastupa dobio je i mladi guslar Ivan Vidić. Treću nagradu povjerenstva dobila je ženska pjevačka skupina Dream team Babe iz Ljubuškog u BIH, a drugu nagradu muška pjevačka skupina KUD-a Bedem iz Grebaštice. Pobjednik i dobitnik grand prixa je ženska pjevačka skupina Duge KUD-a Šokadija iz Strizivojne.

Organizatori ove uspješne manifestacije su KUD Branimir Benkovac i TZG Benkovca.

                                                                                                     Photo/Antonela Perković, KUD Brinje

Pravilnik o provedbi mjere M08 „Ulaganja u razvoj šumskih područja i poboljšanje održivosti šuma“, podmjere 8.6. „Potpora za ulaganja u šumarske tehnologije te u preradu, mobilizaciju i marketing šumskih proizvoda“ iz Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. (NN 45/16)

Natječaj za provedbu podmjere 8.6.– provedba tipa operacije 8.6.1. “Modernizacija tehnologija, strojeva, alata i opreme u pridobivanju drva i šumskouzgojnim radovima” (NN 55/16)

Natječaj za provedbu podmjere 8.6. – provedba tipa operacije 8.6.2. “Modernizacija tehnologija, strojeva, alata i opreme u predindustrijskoj preradi drva” (NN 55/16)

Izmjena natječaja za provedbu podmjere 8.6. »Potpora za ulaganja u šumarske tehnologije te u preradu, mobilizaciju i marketing šumskih proizvoda« – provedba tipa operacije 8.6.2. »Modernizacija tehnologija, strojeva, alata i opreme u predindustrijskoj preradi drva« (NN 57/16)

Natječaj za provedbu podmjere 8.6. »Potpora za ulaganja u šumarske tehnologije te u preradu, mobilizaciju i marketing šumskih proizvoda« – provedba tipa operacije 8.6.3. "Marketing drvnih i nedrvnih šumskih proizvoda" (NN 58/16)

Tip operacije 1. Modernizacija tehnologija, strojeva, alata i opreme u pridobivanju drva i šumskouzgojnim radovima

Korisnici

• šumoposjednici;
• udruženja šumoposjednika;
• obrti, mikro, mala i srednja poduzeća registrirana sukladno nacionalnim propisima

Prihvatljivi troškovi
Kupnja novih i rabljenih strojeva, alata, uređaja i opreme za sječu, privlačenje, izvoženje i iznošenje drva; za proizvodnju šumske biomase; za daljinski prijevoz drva; za šumsko uzgojne radove za pripremu šumskog tla za sjetvu ili sadnju; izgradnja objekata i kupnja nove i rabljene opreme za skladištenje, zaštitu i sušenje drvnih proizvoda (silosi, skladišta za drvnu sječku, utovarivači, atomizeri, sušare itd.); opći troškovi

Potpora
Do 50% ukupnih prihvatljivih troškova, između 5.000 – 700.000 EUR-a.


Tip operacije 2. Modernizacija tehnologija, strojeva, alata i opreme u predindustrijskoj preradi drva

Korisnici
Obrti, mikro, mala i srednja poduzeća registrirana za djelatnosti prerade drva

Prihvatljivi troškovi
Kupnja novih i rabljenih strojeva, alata, uređaja i opreme za predindustrijsku preradu drva (blanjalice, pile); za proizvodnju peleta i briketa; instalacija i/ili kupnja informacijsko-komunikacijskih tehnologija u postupcima pridobivanja drva i predindustrijske prerade drva; izgradnja objekata i kupnja nove i rabljene opreme za sušenje, parenje, skladištenje i zaštitu proizvoda od drva (sušare, parionice, silosi, skladišta za drvnu sječku, utovarivači, atomizeri itd.); opći troškovi

Potpora
Do 50% ukupnih prihvatljivih troškova, između 10.000 – 1.000.000 EUR-a

Tip operacije 3. Marketing drvnih i nedrvnih šumskih proizvoda

Korisnici

• šumoposjednici;
• udruženja šumoposjednika;
• obrti, mikro, mala i srednja poduzeća;
• jedinice lokalne uprave i samouprave i njihova udruženja

Prihvatljivi troškovi
Marketing drvnih i nedrvnih (šumskih proizvoda); opći troškovi

Potpora
Do 50% ukupno prihvatljivih troškova, između 5.000 – 30.000 EUR-a  

VIŠE NA: www.apprrr.hr

Preuzeto: glasgacke.hr

Institut za javne financije RH predstavio je danas  rezultate istraživanja vezane uz „Transparentnost proračuna lokalnih jedinica“. Na prezentaciji u Novinarskom domu u Zagrebu bio je i župan ličko-senjski Milan Kolić, kojom prilikom mu je Institut za javne financije RH uručio priznanje za najtransparentniji županijski proračun.

Prema strogim kriterijima struke, uz brojne detalje uzeta je u obzir transparentnost objave pet ključnih dokumenata vezanih uz poslovanje županija, gradova i općina, pri čemu je Ličko-senjska županija ostvarila maksimalnu razinu proračunske transparentnosti. Uz brojne pokazatelje i  interaktivne karte, ukupnu transparentnost jedinica lokalne samouprave danas su vidjeli i ministar financija Zdravko Marić te ministrica uprave  Dubravka Jurlina Alibegović.

Ovaj kratki uvid u najtransparentnije i najnetransparentnije jedinice ukazuje da i najmanje  jedinice  mogu ostvariti najbolju moguću transparentnost, dok nekim vrlo dobro stojećim, nažalost, ta razina izostaje. Stoga Ličko-senjska županija treba svima služiti   kao odličan primjer transparentnosti kako prema  građanima tako i prema  i proračunskim korisnicima,  istaknula je na današnjem predstavljanju rezultata istraživanja ravnateljica Instituta za javne financije Katarina Ott.

Odlične ocjene Ličko-senjske županije po pitanju transparentnosti nisu novost. Prema istraživanjima GONG-a i Udruge gradova iz 2014. godine Ličko-senjska županija zauzela je visoko drugo mjesto. Na ovaj se način Ličko-senjska županija i po tim istraživanjima i kriterijima našla u skupini 21% transparentnijih jedinica lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj. Cilj ovih, kao i potonjih istraživanja nije samo istraživanje transparentnosti, nego li i odgovornosti pojedinih jedinica lokalne i regionalne samouprave, čime će se detektirati  i potaknuti pozitivne trendove te ih motivirati na višu razinu odgovornosti u  ovom segmentu rada.

 

Zahvaljujući Muri i svim sponzorima, za koje podsjećamo poziv vrijedi još i danas, u Stajnici će se i ove godine održati već tradicionalni turnir povodom Svete Marije Magdalene.

Ne zaboravimo one riječi koje je Andrea Halgota nedavno napisala u tekstu Bolje da umre selo nego običaji, a koje svi mi znamo (ili bi trebali znati i osjećati):

"Iako su neka druga vremena, iako nas u selu nema ni za momčad, idemo se nastaviti boriti za naš običaj, za naš blagdan. Pa da zaigramo nogomet, zapjevamo na misi, zaplešemo na veselju. I da kupimo novi komad robe za taj dan, jer i to je dio tradicije. Ne kaže se bezveze "bolje da umre selo nego običaji!"
Ajde, pomozimo našem Muri!! Ako ništa, sastat ćemo na taj dan koga od familije ili, kao u dobra stara vremena, po danu komentirat "ki je ča obukal" a u noći na sve četiri kući!"

SVETA MISA KOD KAPELICE SV. MARIJE MAGDALENE NA BRDU BIT ĆE

TAKOĐER 23. SRPNJA 2016. GOD. U 11h!

Vidimo se u Stajnici!

Slika/youtube.com 

---

Povodom obilježavanja blagdana Sv. Marije Magdalene, u Stajnici će ove godine uz malonogometni turnir i ostale standardne sadržaje, prvi puta biti i šlajs konja.

„Ovo će biti samo početak, a nadam se da će se nastaviti svake godine kao tradicija“, dodaje ogranizator tradicionalnog malonogometnog turnira, Ivica Murković – Mura koji je sve to i inicirao te dogovorio sa Udrugom Brinjski sokol iz Brinja.

Toga dana, 23. srpnja 2016.godine, u Stajnici će biti petnaest konja,  kaže organizator cijelog događaja.

Što nam preostaje, nego doći i vidjeti! 

 

 

Jedan broj časopisa već je iza nas, a vaj drugi je upravo sad pred vami!

Ča su drugi rekli o nami o onom prvom broju i čime smo ispunili dvadesetak stranic novog broja, pogljedajte na doli priloženom linku.

Nećemo vam previše odavat u ovom najavnom tekstu za drugi broj. Reć ćemo vam samo da smo izvukli zanimljive slike iz starog albuma; dotakli se ljudi ki su zaslužili da se o njimi divani; ispripovidali lipe priče iz ličkog kraja; spekli smo kruv po domaćem receptu; prisitili se kako je to nekad bilo, a kako danas kad je letno doba u pitanju; malo smo i potračali u tete Marice nugliću...

I onda sve skupa završili s čašicom dobre domaće rakije i besedom s kojom ćemo se siguro svi mi složit: „Moreš ti poć iz Like, ali Lika iz tebe nikud!“

Ugodno čitanje i listanje novog broja našeg časopisa!

 

 Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link :

 

 

  http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price iz Lickog kraja broj 2.pdf

 

Preuzeto: agroklub.com

---

Kako (o)čuvati stado, braniti ga ponajprije od divljih životinja, ali i ljudske krađe, odgovor najbolje mogu dati vlasnici pasa tornjaka. Posebice jer su tornjaci pastirski psi - kaže nam Andrea Halgota (25) iz ličkog Brinja, koji čuvaju i štite stado, za razliku od ovčarskih pasa koji ga usmjeravaju, okupljaju i rade po naredbama pastira.

Na svojem gospodarstvu ona uzgaja pse tornjake već treću generaciju, a pokazali su se itekako zahvalni u (o)čuvanju njena dva stada od po 40 ovaca. Uz stado je, kaže ona uvijek jedan stariji odnosno mlađi pas, a za sigurnost životinja najbolja je čuvarica kuja, jer je itekako privržena onome što čuva.

Za sigurnost stada najbolja je čuvarica kuja

Uvijek je na čelu svog čopora o kojem vodi brigu, održava red i stalno je "budna". Andreine ovce dok su na ispaši čuvaju tri tornjaka koji u proljetnom periodu prije košnje trave sa stadom idu na brdske pašnjake i proplanke svakodnevno ih odvodeći na ispašu sve do srpnja.

Tornjaci se od životinja ne odvajaju, a ujutro ih oko 7 sati, kada puste ovce iz tora predvodi jedan pas, za kojim kreće cijelo stado, dok su druga dva na začelju odnosno sa strane. Životinje se tako prevode ujutro i navečer, a tijekom dana ih se i obiđe kaže naša sugovornica.

Dodaje kako je jedan od pasa uvijek "taj koji javlja o opasnosti odnosno koji nadzire stado, a pri tom ne mora biti i najhrabriji". Akcije kaže nema sve dok glavni pas ne oglasi pobunu i(li) nastalu opasnost po životinje, a njega karakterizira snažan lavež.

Kod tornjaka je zahvalno to što bez povoda ne dramatiziraju situaciju, razmišljaju svojom glavom, mirni su, pozorni i hrabri. "Bez pravog razloga tornjak neće ulijetati u sukob, odnosno procijenit će kada to doista treba učiniti", kaže naša sugovornica, otkrivajući kako će uvijek pas predvodnik provjeriti ima li doista razloga za intervenciju.

12 godina bez štete

U njihovom kraju zaštita stada itekako je potrebna jer ličkim su ovcama nerijetko prijetnja medvjedi, lisice, vukovi - a u zadnje vrijeme zamjetna je i pojava čagljeva. Divlje životinje kada osjete psa nemalo zaobilaze plijen, što se kod Halgota pokazalo svrsishodnim jer 12 godina nemaju štete ni na jednom grlu.

Devedestih je godina ta obitelj čula za pse tornjake i odlučila ih priskrbiti svojem stadu, a kasnije i uzgajati tu pastirsku pasminu. Tornjak je pas koji ne treba istrčavanje kao neke druge pasmine, ne mora cijeli dan biti sa čovjekom, nemalo mu treba priroda a ako je riječ o radnom psu, oni se ne socijaliziraju, barem ne tako kao oni koji će biti kućni ljubimci. "Ako ih naučite da su im svi prijatelji onda nemaju neprijatelja", ističe Andrea.

Mirovina nakon osam godina rada sa stadom

Svoje pse nakon osam, devet godina obitelj povlači iz rada sa stadom, jer odlaze u "mirovinu" koja im, pokazalo se, pada teško. "Već šest mjeseci povlačim pse iz radnih aktivnosti, a oni se neprestano vraćaju čuvanju stada i odlasku na pašnjake", kaže Andrea dodajući kako, kada se nauče da ovce preuzimaju mlađe generacije, stariji tornjaci i kod kuće nisu daleko od mjesta obitavanja životinja.

Jedna od osobina u pravilu crno-bijelih odnosno smeđe-bijelih tornjaka jest i uvredljivost koja ih na sreću ne drži dugo, a psi su to koji ne pokazuju slabost i nepovjerljivi su prema strancima. Pasminu od bolesti u konačnici najčešće muči kostobolja (artroza) što je rezultat profesionalnog im rada.

Prema riječima predsjednice Kinološkog kluba Tornjak - Zagreb, Snježane Štruklec tornjaci su dominantni psi, srednje konstitucije koje među ostalim resi okretnost, borbenost, ali i razmišljanje kako da i sam ne nastrada u nekom sukobu. Traži "čvrstu ruku" odnosno osobe koje će mu (iz)davati naredbe bez dvojbi. Porijeklo vuku iz Azije, a u osnovi su to bili nomadski psi koji su pratili ljude u seobama.

Projekt "Life" darivanja tornjaka stočarima vrijedan više od 400.000 eura

Kod nas je kaže Štruklec sa selektivnim uzgojem ove pasmine prvi (za)počeo gospodin Šandor Horvat, a na terenu je zaživio i projekt "Life" koji je u rad uključio Državni zavod za zaštitu prirode, resorno ministarstvo odnosno potporu s više od 400.000 eura, Europske komisije za darivanje(m) štenaca tornjaka stočarima, pri čemu se pratilo stradavanje stoke od predatora odnosno divljih životinja.

Zvijeri im najviše prijete u Zadarskom zaleđu, Lici i Gorskom kotaru gdje je i najviše vukova, medvjeda, čagljeva, ali i pasa lutalica odnosno kućnih ljubimaca koje nesavjesni vlasnici ostave po šumama pa oni u konačnici postaju divlji psi. Štruklec ističe kako je danas u tzv. rodovnu knjigu u Hrvatskoj, upisano preko pet tisuća tornjaka čija se cijena po štenetu u prosjeku kreće od 200 eura naviše. Cijena životinje doznajemo ovisi o porijeklu, kvaliteti, zdravstvenom stanju. Dobro je, ističe naša sugovornica što se priroda pobrinula "da su to uglavnom zdravi i čvrsti psi koji ako nisu radni, imaju odlične pretpostavke biti kvalitetni obiteljski psi naklonjeni djeci".

Dodaje da je pravi radni pas onaj koji čuva stado, ostaje s njim i vraća ga u tor, a tornjaci su i jako prilagodljivi psi, staloženi i svjesni svoje snage. Doznajemo da "nisu od velike hrane", a prije nego izađu s ovcama na ispašu dobivaju mlječne porcije poput kiselog mlijeka i slično, a za večeru im se pripremi piletina, goveđi želuci i drugo meso koje obitelj pribavlja u dogovoru s klaonicama. Kako su tornjaci pastirski psi (kao takvi su sačuvani) oduvijek su hranjeni oskudno, a Andrea kaže kako u svom kraju zna neke od njih koji i danas žive na palenti i mlijeku. Važno je napominje da na pojilištima za stoku i psi uvijek imaju dovoljne količine vode.

Preuzeto: www.agrobiz.hr, tekst: Miroslav Kuskunović, slike: Robert Anić

---

 "Ne znam je li dobro ili loše to što je autocesta Zagreb-Split prošla pored Brinja. Danas zahvaljujući njoj u Zagreb stignemo za jedan sat, do Rijeke se vozimo malo dulje, postali smo prometno jako dobro povezani sa svim dijelovima Hrvatske. Istodobno smo ostali izolirani na jedan drugačiji način. Nekada su turisti prolazili kroz mjesto, zastajali da se osvježe, okrijepe, radili su i hotel, restorani, kafići, poljoprivrednici su uz cestu prodavali poznati lički sir, voće, povrće, suvenire... Bilo je života tijekom ljeta, živjelo se od turista. Danas putnici samo projure po autocesti pored Brinja, dive se prirodi i prekrasnome dvorcu Sokolac koji se vidi u daljini i malotko se odluči spustiti u mjesto."

Tako nam je na početku razgovora u sjedištu općine Brinje ukratko ispričao načelnik Zlatko Fumić.

Među četiri-pet slika krajobraza, koje se putniku utisnu u sjećanje, za vožnje autocestom između Zagreba i Splita, svakako je i pogled koji s nadvožnjaka puca na dolinu, nekoliko kilometara po izlasku iz tunela Mala Kapela, prije odvajanja ceste za Senj, kod Žute Lokve. Pogled privlači i u sjećanju zauvijek ostaje prizor ostataka utvrde na zadivljujućoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja. Kameni ostaci dio su nekadašnjega dvorca koji je pripadao glasovitoj obitelji Frankopan. Utvrda, odnosno njezini ostaci nose ime Sokolac, a mještani ih zovu još i Gradina. Dolina, zapravo niz vrlo pitomih i blagih brežuljaka ovjenčanih šumovitim visovima, nosi ime Brinjska dolina.

Naš sugovornik, poljoprivrednik koji je na čelu općine zadnje tri godine, sjeća se razdoblja kada je njegova obitelj dobro živjela od proizvodnje povrća, posebice krumpira koji su prodavali u okolnim turističkim mjestima – Senju, Crikvenici, Novome Vinodolskom.

"Nismo mogli proizvesti toliko kolike su bile potrebe, kaže nam Fumić u svom uredu u kojemu radi još devet djelatnika." Danas se u Brinju domaći krumpir jedva može kupiti. Proizvodnju je uništio jeftini uvoz krumpira iz Egipta i drugih zemalja s jeftinom proizvodnjom pa ispada kako se više ne isplati saditi i prodavati.

Za dogovora s Fumićem o tome što trebamo vidjeti i opisati i čemu posvetiti pažnju, jer ipak je riječ o prvoj reportaži iz našega serijala Globalno selo, u ured je stigao osebujni brinjski svećenik Posavljak Pejo Ivkić, koji svojim vedrim duhom i šalama već s vrata unosi veliku dozu optimizma i veselja u život ove male sredine.

"Načelniče, novinari prvo moraju doći k meni uvjeriti se kakvu ljekovitu travaricu radimo mi u ovome kraju! Liječi dušu", u šali kaže Ivkić koji sprema dokumentaciju i ponudu za obnovu još jedne male crkvice u mjestu. U šali veli kako će obnoviti sve crkve i kapelice, ali je pitanje tko će u njih dolaziti, jer Brinje iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, ljudi odlaze, a malotko se vraća.

"Stočarstvo, uzgoj ljekovitoga bilja i drvna industrija jedine su djelatnosti koje ovdje treba razvijati. Ljudi bi proizvodili i radili da ima koga tko bi otkupio to što uzgoje ili proizvedu. Otkup je najvažniji, ako nemate siguran otkup onda nema smisla ni proizvoditi", kaže svećenik Ivkić i dodaje kako su Hrvati izgubili optimizam koji je nužan za život. "Mislim da svi previše kukamo nad svojim životima, a zapravo svi živimo još uvijek jako dobro. Pa, pogledajte ovu ljepotu ovdje. Tko ne bi poželio živjeti u ovome pitomom kraju, gdje ni zime više nisu hladne kao što su nekada bile, dodaje dok na terasi obnovljena župnog dvora kušamo njegovu „ljekovitu“ travaricu."

I dok smo sa svećenikom i načelnikom raspravljali što se to događa u Hrvatskoj, zašto je teško pokrenuti gospodarstvo, pristigla je i direktorica Turističke zajednice Brinje Mira Špehar. Slavonka koja živi u Zagrebu se, 30 godina po gubitku posla, javila na natječaj, dobila taj posao pa se preselila u Brinje. S iskustvom života i rada u Libiji i Maroku Špehar je unijela, kao i svećenik Pejo Ivkić, neki novi optimizam i energiju te dozu vjere kako se ipak nešto može napraviti i pokrenuti. 
"Spočetka srpnja imat ćemo prvu biciklijadu, već smo se počeli reklamirati i vjerujem da će doći podosta ljudi i naših Brinjana koji su u Zagrebu okupljeni u Zavičajni klub Sokolac", kaže Mira Špehar. U šali uvjerava i svećenika i načelnika kako bi bilo dobro da i njih dvojica nabave bicikle pa brendiraju Biciklijadu kao spoj duhovnog i svjetovnog.

Brinjani su posebno ponosni na dvorac Sokolac, spomenik nulte kategorije i jedan od najljepših spomenika srednjovjekovlja, koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje u XIV. stoljeću. Stari grad smjestio se na malom uzvišenju u središtu Brinja te svojim izdignutim položajem i zanimljivim volumenima dvorske kapele i ulazne kule oduvijek privlači turiste i prolaznike. U doba Frankopana bio je iznimno reprezentativno zdanje, objašnjava nam Špehar te kaže kako se u grad ulazilo kroz kvadratnu trokatnu kulu.

U Općini i Turističkoj zajednici uvjereni su kako mogu ne samo dvorcem, nekolicinom vrijednih i lijepih crkvica u mjestu te Zavičajnom kućom koja je uređena u ličkome stilu, i predmetima koje su darovali brojni Brinjani okupljeni u Zavičajni klub Sokolac, ali i s Etnografskim muzejom u Zagrebu, potaknuti turistički potencijal.

"Manjka nam gastronomskih sadržaja", požalila se direktorica Špehar dok nam je pokazivala predmete u zbirci starih strojeva, zlatoveza, odjeće, bicikala, razglednica iz različiti povijesnih razdoblja... "Zasigurno niste znali kako je nakon II. svjetskog rata Brinje imalo i tvornicu žileta."

Nedaleko od zavičajne kuće obnavlja se i star mlin u vlasništvu djeda Jure Biondića. "Kada je mlin svojedobno bio radio vlasti su uzimale 3 kg od svake vreće, bio je to porez na mljevenu pšenicu, kukuruz", kaže Biondić, koji vjeruje da će, nakon što se mlin uz pomoć Ministarstva kulture dokraja obnovi, opet postati prava atrakcija.

Općina uređuje i područje oko Sinčić-špilje koja također može postati prava atrakcija za turiste. Na glatkoj stijeni Siničić-špilje, oko 550 metara od ulaza, nakon probijanja začepljena sifonskog jezera speleolozi su 1999. otkrili urezano još nepoznato slikovno pismo.

"Do danas ništa slično nije otkriveno u Hrvatskoj. Neobični znakovi bili su slični germanskim runama, a znanstvenici su ih nekoliko puta pokušali dešifrirati. Svaki put kada bi im se činilo kako su na pravome putu otkrivanja točnoga podrijetla pisma, naišli bi na znak koji se ne bi uklapao. Na kraju su zaključili kako je najvjerojatnije riječ o primitivnome mjesečevom kalendaru starom čak 11.500 godina", kaže nam direktorica TZ Mira Špehar.

Iako Brinje u lipanjsko sunčano prijepodne djeluje idilično, s prekrasnom prirodom i idealnom klimom, brojke o stanovništvu govore da već desetljećima ipak nešto ne štima. Nakon I. svjetskog rata općina je imala 18.500 stanovnika, potom prije Domovinskoga 6500, a sada ih je oko 3100, od toga ih je u Brinju 1300, ostali žive u 11 okolnih naselja.

Načelnik Zlatko Fumić kaže kako je glavni razlog to što nema posla. "Nestale su nekadašnje velike tvrtke koje su ovdje zapošljavale mnogo ljudi, poput Industrogradnje koja je nekada tu imala ogroman pogon. Imamo tri pilane koje rade, ali s problemima u vezi sa sirovinom - Hrvatske šume im ju ne daju, iako su one u centru hrvatskoga šumarstva", kaže. Dodaje kako imaju problem i s dvjema poslovnim zonama. U jednoj posluje nekoliko firmi, a druga zjapi prazna i ne mogu je revitalizirati iako jedan od vlasnika pilanu želi preseliiti u zonu i ondje pokrenuti proizvodnju peleta te zaposliti još 20 do 30 ljudi.

"Predmet stoji u DUDI-ju i čekamo da netko dođe i uvjeri se kako to nije neko poljoprivredno zemljište, odnosno da je bolje pustiti poduzetnike da započnu nešto raditi. Nažalost, sve odluke donose se u Zagrebu, a ondje presuđuju ljudi koji nemaju osjećaj koliko je jednostavno donijeti odluku nakon što dođeš i nešto vidiš, osjetiš", iskreno nam kaže Fumić. "Tako je i s hotelom u središtu mjesta, koji nema vlasnika i nitko ne zna što će biti s njim."

Općina Brinje ima 1985 hektara poljoprivredne površine. Registrirano je oko 400 OPG-a, poljoprivredom se aktivno bavi njih 150 i to, prije svega - stočarstvom. "Zbog loše organizacije otkupa, što je najveći problem, te neplaćanja kao drugoga gorućeg problema hrvatske poljoprivrede, propala je jedina braniteljska zadruga koja se bavila proizvodnjom te skupljanjem ljekovitoga bilja", kaže načelnik Fumić i objašnjava kako je i sadašnje stanje u stočarstvu teško jer je nekolicina farmera počela rasprodavati krave. PIK Rijeka nije im platio mlijeko već četiri mjeseca.

"Ljudi nemaju od čega vraćati kredite i plaćati obveze pa polako prodaju krave", kaže Fumić čija obitelj proizvodi mlijeko i uzgaja tovnu junad. Načelnik obrađuje 40 hektara zemlje ima 25 mliječnih krava i 20 junadi koje prodaje u okolne mesnice. 
"Kada sam došao na čelo općine donijeli smo odluku da se poljoprivrednike oslobodi plaćanja dijela naknada za legalizaciju poljoprivrednih objekata jer je to bio jedini način da se njihovi objekti legaliziraju i da se mogu prijavljivati na natječaje fondova Europske unije. Prva smo općina koja je povukla takav potez i bili smo u HRT-ovoj emisiji Plodovi zemlje predstavljeni kao rijedak pozitivni primjer općine koja je pomogla poljoprivrednicima", dodaje Fumić. Unatoč tome poljoprivredi ne ide dobro.

Donedavno su imali registriranih 2500 krava, a sada 780. I nadalje ih svakodnevno farmeri prodaju u klaonice. To su nam potvrdila i dvojica najvećih proizvođača mlijeka Mario Kostelac i Goran Fumić. Osmeročlana obitelj Kostelac dobila je iz operativnoga program za stočarstvo novac za pokretanje pogona proizvodnje sira. "Sve je počelo dobro, cijena mlijeka je bila povoljna, povećali smo stado, proizvodili sir, ali se onda sve okrenulo i krenulo naopako", kaže Mario Kostelac. On obrađuje 30 hektara na 150 različitih parcela, sam proizvodi hranu za svojih 20 krava, a kako stalno kasne isplate za mlijeko i cijena ponovo pada - polako odustaje.

"Vraćamo kredit za siranu, sir više ne proizvodimo, krave rasprodajemo. Ne znam od čega ćemo živjeti ako definitivno napustimo stočarstvo. Ovo je idealan kraj za stočarstvo, ali nešto ne štima ako svi propadamo", kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Iako iste probleme ima i njegov kolega Goran Fumić, on djeluje malo optimističnije. Ima 41 grlo stoke, 22 su na mužnji i proizvodi 400 litara mlijeka dnevno. I on je bio pokrenuo proizvodnju sira pa odustao. 
"Moja sirana vrijedi 680.000 kuna, a sada ne radi. Odustali smo zbog sivoga tržišta. Na cesti sir prodaju šverceri, dovezu ga i iz Bosne, nas legalne proizvođače nitko ne štiti", kaže Fumić, uvjeren kako su hrvatsku poljoprivredu uništili uvozni i trgovački lobiji.

Obrađuje 26 hektara zemljišta na čak 100 različitih parcela, među prvima je koji su dobili odluku o isplati novca za mjeru 4.2, za kupnju cisterne za rasipanje gnoja. Kaže kako se cijeli život sa suprugom muči, rade 365 dana u godini i neće odustati, a i njegov sin nasljednik već vozi traktor, obrađuje njive i voli stoku. "Imamo idealne uvjete za stočarstvo i proizvodnju i vjerujem da će se to jednoga dana pokrenuti", kaže optimistično ovaj poljoprivrednik.

No, optimizam se ne vidi na licu vlasnika pilane Zlatko-commerce d.o.o. iz Jezerana - Mila Dumenčića. Njegova pilana je na ogromnome prostoru koji je sam proširivao i uređivao. Ima deset kamiona, zapošljava 30 ljudi i izvozi drvo u Austriju, ali zbog promjene zakona zadnjih godina je izgubio sirovinu.

"Država ju je odlučila davati onima koji proizvode namještaj, a nama ne. Moja pilana je radila u socijalizmu, cijeli život sam u ovome poslu, zapošljavam mnoge ljude, imam plan izgradnje pogona za proizvodnju peleta no dobivam sve manje sirovine. Ne znam tko je lud u ovoj našoj zemlji? Mladi odlaze, jedan sam od rijetkih koji zapošljava druge, a netko u Zagrebu ne vidi dalje od nosa i ne razumije da će uništiti jedinu djelatnost koja još u Lici funkcionira", kaže Dumenčić.

Slično je i s vlasnicima drugih pilana koji trenutno uvoze drvo iz Slovenije jer ga u Hrvatskoj ne mogu dobiti dovoljno. 
"Ne znamo što će biti kad ne budemo više mogl uvoziti iz Slovenije", kažu vlasnici pilana. "Požurite, idemo još do vrtića, nadam se da ćemo "uhvatiti" i moje u Općini, sve su se cure sredile za današnje slikanje", šali se načelnik.

Prekasni dječji vrtić u mjestu danas prima više od 20 djece, a tete su kreativne, dobitnice su brojnih nagrada za najkreativniji vrtić u županiji. "Vidite kako je u nas lijepo", reći će nam potkraj "reportažnoga" dana uglas načelnik, direktorica Turističke zajednice, svećenik i stručna suradnica za društvenu djelatnost Ana Manjerović. "Dok vi u gradu u ovo doba dana žurite s posla nekim prijevoznim sredstvom, tražite parkirno mjesto, čekate pred semaforima, mi lijepo na kraju radnoga dana, ma gdje sjeli, imamo pogled na prekrasnu prirodu. Uz dobru i ljekovitu travaricu, dobru i zdravu hranu popodnevni odmor postaje uživanje", zaključuju naši domaćini.

Osobna karta

Brinje je sjedište općine koja se prostire između obronaka Velike Kapele i Velebita. 

Područje brinjskoga kraja zemljopisno se naslanja na Primorje, ali bez obzira na to klima je izrazito kontinentalna te je zbog temperaturnih inverzija jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj, ljeta su kratka i sušna, a zime duge i snježne. 
Domaće stanovništvo sačuvalo je izvorni čakavski govor, a većinski stanovnici su Hrvati. 

Dijelovi naselja Brinje su zaseoci Blažani, Hobari, Jelići (do 1900. Jelić-selo), Krznarići-Gerići (do 1900. ime je Krznarić-selo), Lokmeri, Perkovići Brinjski, Radotići i Rajkovići. 

U općini su sljedeća naselja: Brinje, Glibodol. Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč i Žuta Lokva.

• površina 358,20 km² i 3256 stanovnika u 12 naselja s ukupno 1166 kućanstava

• 400 OPG-a registrirano (150 aktivno)

• 220 učenika u osnovnoj školi

• 2500 kuna općina daje po novorođenome djetetu

• 15. kolovoza (Velika Gospa) – Dan općine

• Web stranica općine

• Web stranica Turističke zajednice

Pripremio: Petar Hranuelli

Vrijeme: 18.06.2016. - 10.07.2016.

Otvorenje: 18.06.2014. u 19 sati

Mjesto: LOVINAC, DOM KULTURE

Organizator : Općina Lovinac & Galerija Remek-djela

Info: www.lovinac.hr & www.remek-djela.com

U subotu, 18. 06 , s početkom u 19 sati, u Domu kulture Lovinac u Lovincu, otvara se izložba skulptura i slika MARIJE UJEVIĆ-GALETOVIĆ. Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.
Čitavo djelo Marije Ujević Galetović odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…
Iskazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze. Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Pa ipak, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskušenjem poklekle Eve, nezaustavljiva se bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda - barem za sada, dok traje - uspješna je.
I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.
Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost. Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem utvrđuju, zadobivaju vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom. Individualnim, precizno razrađenim rukopisom Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; tako njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

Iz predgovora Nikola Albaneže

 

ŽIVOTOPIS

Marija Ujević-Galetović rođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti — Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska). Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine. Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru — gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Žena-mačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) — te u sklopu arhitektonskih cjelina — u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku). Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990. Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević-Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

 

Tekst: Ivica Murković

Photo: Damir Brletić

 

---

 

Večeras je do nas stigla vijest da je u 95-toj godini života preminula najstarija Stajničarka, teta Mare Pernar Štefanić.

Žena koja je ispričala mnoge priče, mnoga saznanja, iskustva, običaje, te time pridonijela stvaranju prvih knjiga o brinjskom kraju.

Jel sve ispričala, to sada više ne možemo znati, ali ono što je sigurno da je njezin doprinos u očuvanju i bilježenju povijesti itekako velik.

Svoje posljednje dane provela je u Domu za stare i nemoćne u Križpolju.

Sahrana će biti u srijedu, 08. lipnja 2016. godine u 14h u Stajnici.

Neka joj je laka zemlja!