Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Brinju!

Preuzeto: lika-online.hr

U prigodi obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, Brinje su već tradicionalno pohodili članovi Oldtimer kluba „Delnice 1995“ i Kluba 138. brigade Hrvatske vojske „Goranski risovi“ kao dionici 11. Oldtimer auto-moto rallya “Putevima 138. brigade HV”.

Po dolasku sudionika rallya u Brinje, u župnoj crkvi Uznesenja BDM održana je misa zadušnica posvećena poginulim braniteljima. Nakon svete mise predstavnici Oldtimer kluba „Delnice 1995“ i Kluba 138. brigade Hrvatske vojske „Goranski risovi“ su zajedno sa delegacijom Općine Brinje predvođenom načelnikom Brinja Zlatkom Fumićem i predsjednikom Općinskog vijeća Ivanom Perkovićem, položili vijence i zapalili svijeće kod Centralnog križa na središnjem brinjskom groblju te kod spomen-ploče 138. brigade HV-a na Trgu admirala Janka Vukovića Potkapelskog.

Načelnik Zlatko Fumić se zahvalio članovima Oldtimer kluba i Kluba 138. brigade HV-a na dolasku u brinjski kraj kako bi se zajednički prisjetili njihovih kolega suboraca koji su položili svoje živote u Domovinskom ratu, a kako bi se ostvario stoljetni san naših djedova i očeva u stvaranju slobodne i suverene Hrvatske.

Delegacije Općine Brinje i Kluba 138. brigade HV-a položile su vijence i zapalile svijeće i u Križpolju i Glibodolu kod spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima.

Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, svi sudionici rallya su počašćeni grahom na brinjskoj tržnici koji su za njih pripremili članovi Planinarskog društva Škamnica iz Brinja.

A.M.

Otišao je veseli starac bijele kose...

Nikola Perković, rođ. 13. travnja 1949.god. u Stajnici. Radni vijek odradio je u Sloveniji i Njemačkoj, a onda i Hrvatskoj u Dalekovodu odakle je i otišao u zasluženu mirovinu.

Starac bijele kose, vedra duha, nasmijana lica, uvijek za šalu. Čovjek kojeg je bilo zadovoljstvo susretati zbog pozitivne energije koju je oko sebe širio, čovjek koji je ponosno nosio u sebi ličku krv koja ga je na svaki poziv za ličke, a posebno stajničke večeri vukla da se odazove. Čovjek koji je bio dugogodišnji član ZK Stajnica, čovjek o kojem bi mogla pisati niz lijepih stvari napustio je ovaj svijet. Što je bila njegova volja, a što od Onoga gore, to njih dvoje najbolje znaju. Ono što je bitno da je on otišao s ovoga svijeta u život vječni, život u kojem će svih nas zajedno sa svim našim dragima koji su već tamo gore, bez sumnje čekati.

Nikola je ispraćen u krugu najuže obitelji 02. kolovoza 2017.godine na groblju u Velikoj Gorici.


"Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima..." (D. Cesarić)

 

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu!

U znak sjećanja na pok. Zdravka Vranića...(04.08.1995.-04.08.2017.)

Mnogi su živote dali za ovu našu Domovinu...mnogi...među njima je i Zdravko Vranić. Iako je živio u Jezeranama, zauzeo je posebno mjesto u srcima mnogih Stajničara.

I iza njega ostala su djeca, a najmlađi sin, Dean, danas odrastao čovjek nedavno je za naš portal dao interview iz kojeg iznosim nekoliko rečenica prigodnih povodom obljetnice smrti njegova oca...

Dean Vranić: "Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao. Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina."

 

U znak sjećanja na poginulog Zlatka Tominca... (04.08.1995.-04.08.2017.)

Slika: lika-online.hr

Kako se prisjetiti Zlatka nego riječima njegovog sina...sina koji se za vrijeme Oluje tek razvijao ispod majčina srca...sina koij ga nikad nije mogao fizički dotaknuti niti vidjeti... 

Ivan Tominac: Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.

Ne stane ljubav prema ocu u stih,
Ne stane ljubav ni u knjigu,
Ali danas neću biti tih.

Hrabrosti moja zagrlit ćemo se u snovima,
Porazgovarat ćemo o mojim planovima,
I podržat ćeš me i čuvati kao do sada,
Iako ja bih da dolje si rada,

Ipak gore me čuvaj i dalje i dođi kada stigneš,
Dođi u snove na čašiču sreće i divana,
Dođi mi onako hrabar jer ti si moja nebeska snaga.
  

Ličko-senjski vatrogasci na požarištu u okolici Splita

Izvor: Vatrogasna zajednica LSŽ, 19.07.2017.

Treća noć ličko - senjskih vatrogasaca na požarištu u okolici Splita.

Odmor je neophodan i provodi se na smjene, a udobniji je zahvaljujući časnim sestrama koje su ličko - senjskim vatrogascima na terenu dopremile deke i vreće za spavanje.
Zahvaljujemo im 20 puta, u ime svakog vatrogasca upućenog na izvanrednu dislokaciju.

Nažalost, ne znamo više informacija o časnim sestrama koje ovih 20 vatrogasaca sigurno nikada neće zaboraviti.
Ako vide ovu objavu, zahvaljujemo im od srca.
Zapravo i nisu važne deke i vreće, jer čovjek koji nije osjetio asfalt, beton ili kamen na požarištu ne zna koliko oni ponekad mogu biti ugodni za odmor iscrpljenoga vatrogasca. U ovom slučaju važna je gesta i namjera da asfalt, beton i kamen, ako već situacija iziskuje, budu udobniji. HVALA VAM!

Također, zahvaljujemo svim građanima koji su tijekom dana na požarište donosili hranu i piće za vatrogasce.

Dnevnik slučajnog prolaznika: Ljubav nije briga za tvoje kile viška

Kolumna na likaclub.eu

“Ljubav je za ljude sve…” Je? Nije? Smatram kako ljubav ne poznaje čovjeka, a ima nevjerojatno snagu učiniti ga većim u ovome sumornom svijetu. Ljubav ne poznaje čovjeka, ne gleda njegovu spoljašnjost i dobro pristaje svakome. Pristaje čovjeku neovisno o rasi, religiji ili fizičkom izgledu (!!!). Par kila viška ili pjegice ne mijenjaju namjenu. Namjena je ista. Ista u svakome i za svakoga.

Ukrcao sam se u vlak, a točno 5 minuta od kuće do željezničkog kolodvora bilo je dovoljno da me oblike znoj. Preživio sam, sjedim u vlaku i spremno iščekujem zvižduk. Tri djevojčice ili djevojke, ne znam, no siguran sam kako ne broje više od šesnaest godina, sjede s moje lijeve strane i preglasno se smiju. Zaista. U javnom prijevozu je red ispoštovati svakog putnika, a ovako se to ne čini. S druge strane bilo je tu previše psovki i podrigivanje. Izgubljenu maniri, a od muškaraca se traži da ne budu ženstveni […] Kako? Kako ako ja ne želim podrigivati, preglasno se smijati i psovati? Teško je naći kompromis između spolova ako postoje krajnosti, a postoje i narušavaju sklad. No, nije ovo samo kritika spolova i zašto sam sve počeo pričom o ljubavi? U vlak je došetala djevojka s naočalama, u trenirci i s nekoliko kila viška. Pa, što? Izgleda da su joj tri djevojke bile razredne kolegice i sjela je k njima.

Komunikacija je tekla podrugljivim tonom…

“Oooo, gdje si stara? Kako je bilo s dečkom?”

Odgovorila je nešto tiho i nasmiješila se.
Druga je stala ispitivati pitanja o njenom seksualnom životu, a vidjelo se da djevojci nije ugodno, ali bila je pristojna. Ponudila im je odgovore na sva pitanja koja je mogla, a na druga se smješkala.

Ugodno ih je pozdravila i napustila je vlak na sljedećoj stanici, a nastavak slijedi ovako:

“Jesi ti vidjela tog lika? Odvratan je i prištav (hahahaha).
Daaaa, ajme! Ali nije ni ona bolja, kaže druga.”

Nisam mogao više slušati, a nisam ni morao jer je njihov podrugljivi smijeh otkrivao mnogo. Ne znam što bih kritizirao počevši od društvene propagande, pa do obitelji. Postoji ono čemu nas uvijek zaborave učiti, a to je o svijetu bez osude. Umjesto toga dobili smo svijet degradacije po osnovi…zato što si čovjek jer niti jedan čovjek nije savršen. Čovjek je prirodan u nesavršenostima i ljubavi. To je čovjek. Takvog čovjeka želimo. Čovjeka kojeg će voljeti i koji će voljeti jer je čovjek. Da, baš tako glupo kako zvuči!

Petrova & Katarina u Stajnici 2017.

KLIKNI NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM 

 

 

Zlatna misa vlč. Mate Vukovića

Ako se ikada zaputite u Gorski kotar, makar da obiđete taj naš divan susjedni kraj, ne zaboravite mještanima spomenuti da ste iz Stajnice. I svakog će Gorana to asocirati na divnog i nadasve simpatičnog svećenika - Matu Vukovića. U Gorskome kotaru gotovo da nema mještana koji nije čuo za njega, tog vremešnog i šaljivog svećenika koji je cijeli svoj radni vijek proveo tamo.

Ova godina posebna je za tog našeg čovjeka koji je posvetio svoj život vjeri i Crkvi. Prošlog je tjedna proslavio 50 godina svoga svećenstva svečanom Zlatnom misom u kapelici Marije Majke Crkve, u Rijeci. Tamo gdje sada stanuje naš dobri svećenik.
Pa evo kratkih crtica iz njegovog životopisa.
Mate Vuković, u našem kraju poznat kao Ruzić, rođen je 11.veljače 1943.godine u Stajnici, od oca Josipa i majke Marije. Osnovnu školu završio je u Stajnici. Srednju školu pohađao je najprije u Pazinu, a zatim u Rijeci gdje je i maturirao. Studirati je počep 1963.godine u Pazinu. Studirao je u Pazinu, Zadru a završio teologiju u Rijeci. Zaređen je za svećenika 2.7.1967. u Senju, a Mladu misu je imao 30.7.u Stajnici. 
Cijeli svoj radni vijek proveo je u Gorskom kotaru. Kao mladi svećenik, 1968.godine postaje župnik u Tršću, Prezidu i Čabru. 1990.godine preuzima župu Vrbovsko gdje je bio župnik sve do 2008.godine. Od 2008.do 2014.godine bio je župnik Brod Moravica, Postene i Završja. 
U kolovozu 2008.godine odlazi u mirovinu nakon punih 40 godina rada. Seli u Svećenički dom Ivana Pavla II u Rijeci.
9.srpnja 2017.proslavio je Zlatnu misu kao spomen na 50 godina od Mlade mise u Stajnici.
 
Mate Vuković i dalje rado koji put godišnje posjeti svoju rodno selo, Stajnicu, gdje ima sestru i njezinu obitelj.
 
Završit ću ovaj tekst o ovom divnom čovjeku njegovim riječima koje mi je izgovorio kada sam ga upitala koliko ima godina, a koje će vam otkriti koliko je šaljiv i kako na život gleda pozitivno:
"Imam 74godine i živit ću dok se ne izvrnem!".
 
 
 
 
 

Škola u Stajnici - oživljava stara ruševina

Škola u Stajnici...koliko puta ste poput mene prošli pokraj te zgrade gledajući je i misleći si „Bože, kolika zgrada stoji prazna i kako naočigled propada“. Zgrada koja je nekad vrvjela dječjim glasovima, zgrada koja čuva tisuće i tisuće zgoda i nezgoda učenika i njihovih učitelja, zgrada koja je već odavno izgubila svoj sjaj i svoju čar i stoji poput tužne vrbe u samom centru našeg sela...

Naši roditelji, bake i djedovi rado će se prisjetiti 60-ih godina s ulomkom o toj novoj školi izvučenog sa foruma „Naša lika“:

Od 1958. godine zbog velikog broja učenika nastava se održavala u kući Tome Sertića- Tikvice i u školi na Kolišću, kada je uvedena osmogodišnja škola. Škola je najprije bila četverogodišnja a zatim šestogodišnja i na kraju osmogodišnja. Uvođenjem osmogodišnje škole bilo je potrebno osigurati i veće kapacitete školskih zgrada. Takva situacija zahtijevala je izgradnju novih kapaciteta, osobito iz razloga što su đaci iz okolnih sela-Jezerana, Črnca, Razvale i Lipica išli na nastavu od petog do osmog razreda u Stajnicu. Za tu je potrebu preuređena jednokatna zgrada nekadašnjeg zadružnog doma koji je izgrađen 1947. godine. Nova škola započela je s radom školske godine 1962/63 i zadovoljavala je za ono vrijeme svojim kapacitetom. Na katu je imala četiri učionice i sanitarni čvor, dok je u prizemlju bila zbornica, ured upravitelja i tajnika kemijski i fizikalni laboratorij i improviziranu prostoriju za tjelovježbu. Prvi direktor bio je Bogdan Vuksan. Godine 1963. stajničku školu pohađao je 241 polaznik. Učitelji su bili Bogdan Vuksan
(upravitelj), Vinka Ledenko, Ljerka Mesić, Blanka Harapin, Katica Vidaković i Đurđa Bjelobrajdić. Kratko vrijeme radio je i naš Stajničan Ivica Biondić, danas profesor na Učiteljskokj akademiji u Zagrebu. U to je vrijeme bila vrlo aktivna folklorna i dramska sekcija. Zabilježeno je da je zima 1968/69. g. obilovala snijegom zbog čega su đaci onemogućeni u redovitom dolaženju na nastavu punih osam dana.
Među česte organizacijske promjene osnovnog školstva spada i ona iz 1973. g. kad je osnovan Centar osnovnog obrazovanja »Narodni heroji Brinja« s tadašnjim osnovnim organizacijama udruženog rada »Srđan Uzelac« u Brinju, «Ljubica Gerovac« u Stajnici i »Ivica Lovinčić« u Križpolju.
Veliku ulogu u osuvremenjavanju škole u Stajnici imao je nastavnik i upravitelj Jure Perković-Svitina. Poslije 1971. izgrađeni su školski stanovi kako bi se poboljšao standard prosvjetnog osoblja. Izgrađena su i asfaltirana igrališta za tjelovježbu i športske igre. Školska zgrada je u to vrijeme znatnije obnovljena. Nažalost, sve to nije spriječilo daljnja iseljavanja stanovništva. U tom su vremenu učitelji i nastavnici bili Anica Šprajc, Ivica i Savka Mesić, Anica Krznarić, Ludvig Kušanić, Ivica Šimunić, Mandica Pavlović, Marica Lasić i Zora Kranjčević.
Najpoznatiji stajnički prosvjetni djelatnik Jure Perković - Svitina, poklonio je 31 godinu rada stajničkojškoli, odgojivši brojne generacije.

 

Članak iz ličkih novina iz 1962.godine:

U zadnjih nekoliko mjeseci počelo se šuškati da škola dobiva novog vlasnika koji će od nje nešto novo napraviti. Zasigurno ste i vi baš poput mene koliko s oduševljenjem slušali te priče, toliko i pomalo s nevjericom da će išta od toga biti. Međutim, prije par dana škola u Stajnici privukla je pažnju svojih mještana i svih nas koji smo dio društvenih mreža gdje su osvanule ove fotografije:

Sve ono priče odjednom postaju stvarnost! Sve ono o čemu se šuška mjesecima postalo je zbilja. Naša stajnička škola, naša stara ruševina počela je oživljavati, a sve zahvaljujući obitelji Perković koja je donedavna živjela i radila u Švicarskoj i koja se bez razmišljanja odučila vratiti u svoje selo. Povratak nije značio ležanje i uživanje u ličkom zraku nego i ulaganje u Stajnicu, ulaganje u budućnost Stajnice! Što će točno od škole koja se trenutno preuređuje biti to još obitelj Perković, točnije njihova snaha Antonija s kojom sam vodila razgovor, ne odaje. No, jedno je sigurno, ova škola postat će izvor novih radnih mjesta, nove nade za brojne žitelje našeg kraja i učinit će centar naše Stajnice onakvim kakav on treba i biti.


Nadam se da je škola tek početak obnove starih ruševina i da će biti motivacija i ostalima za nove ideje i nove poduzetničke pothvate kojima bi i Murkovićev dvor i pilana jednog dana oživjeli.

Do tada, uživajmo bar u oživljavanju škole, jer za to naše malo selo i to je veliki pothvat! 

Sretno obitelji Perković u realizaciji ideje!