Razno

Dnevnik slučajnog prolaznika: "Slušaj sebe, društvo je za*ebano!"

Kolumna na likaclub.eu

U čovjekovu svijetu, gdje sustavi određuju naše promišljanja i način života. U svijetu gdje je čovjekova vrijednost umanjena. U svijetu gdje smo nekada prepušteni sami sebi. U tom svijetu živim ja. Ja sam slučajni prolaznik, baš kao i svi mi. Ja sam onaj koji primjećuje. Onaj koji vidi. Onaj koji zna. Onaj koji može, ali i onaj koji nije uvijek dovoljno hrabar. Ovo je takav svijet, svijet gdje nam fali hrabrosti. Hrabrosti da ustanemo i zaderemo za promjene. To najčešće zamijeni šapat, tiho mrmljanje ili samo misao.

Nalazim se u sred ničega. Stigao sam na ovaj svijet i uvijek sam htio nešto promijeniti. Mogu li stvarno nešto mijenjati ? Mislim da mogu. Želim.

Našao sam se u gradu i morao sam stići do željezničkog kolodvora. Morao sam ući u tramvaj, koji je katkada središte zanimljivih zbivanja i još jednom se suočiti sa stvarnošću. U gužvi uvijek jasno vidim razlike. Vidim poglede poprijeko i jaz koji vlada između ljudi. Vidim okamenjene osmijehe i poglede osude. Ne bih htio to vidjeti. Htio bih vidjeti vezu, ono nešto ljudsko u svima što nas povezuje.

Nalazim se u tramvaju. Gužva je i stojim. Netko mi dahće iza vrata. Ne volim kada mi netko diše za vratom, čak ni u prenesenom smislu. Okrenuo sam se kako bih si vožnju učinio ugodnijom. Ljudi svih dobi, muškarci i žene, svi su bili u tom tramvaju. Kada se nađeš u gužvi i bez slušalica čuješ svašta. Čuješ ljude kako razmjenjuju životna iskustva, a vidiš i kako im se pogledi na svijet i život znatno razlikuju.

Pomisliš kako stariji ljudi imaju usađene jednake vrijednosti, pomisliš kako su njihovi pogledi na svijet jednaki. Sve je to samo misao. Svi smo mi toliko različiti, a samo to što smo svi različiti nas čini toliko jednakima.

Razgovaraju dvije baka, procjenjujem šezdesetih godina. Načuo sam, jedna se zove Jasna, a druga je prozvana samo kao draga. Uvodni razgovor bio je vjerojatno dosadan kao i svaki drugi, pa ga nisam doživio. To su bili trenutci kada sam htio iskočiti iz nagužvanog tramvaja, nije mi se dalo više tamo biti. Mislim da sam u jednom trenutku počeo tražiti zanimaciju, osvrtao sam se po tramvaju i nepristojno osluškivao tuđe razgovore.

Najednom, uspio sam. Našao sam svoju zanimaciju i razgovor koji sam pomno osluškivao. Dvije gospođe, stasite, čvrsto stojeći na nogama i ne tražeći slobodno mjesto stajale su nekoliko metara od mene. Bar sam ih tako ja vidio. Pričale su o životu i svakodnevici. Svojoj i svojih najmilijih. Jasna se obratila dragoj s tugljivim tonom, vidno nezadovoljna: ” Joj, draga moja noge me tak’ bole, baš bih mogla sjest. Stalno sam po tim doktorima, već mi ih je preko glave.” Naša draga iz ove priče je odšutjela ne dajući neke jasne reakcije. Zatim je gospođa Jasna postavila novo pitanje: ”Kak’ je tvoja mala ?”

Gospođa draga je izgleda znala što odgovoriti na to pitanje, pa se raspričala: ‘‘Znaš, jako su dobro ! Rastala se, ali jako se dobro snašla. Malena je upisala gimnaziju, znaš, aha, jako je dobar đak bila. Jako sam sretna bila zbog svoje ljepotice. Kćer je dobro, radi još uvijek u školi, dobro joj je. Dobro je dok ima bilo kakav posao.”

Gospođa Jasna opet progovara, saznajem da i ona ima unuku. Stariju. Kaže: ”Moja mala će sad završiti srednju, pa treba na fakultet nekakav. Ona hoće za učiteljicu, a ja joj velim da izabere nešto drugo. Nije lako raditi s dječurlijom i plaća je nikakva. Rekla sam joj neka medicinu upiše.”

Nešto se desilo na licu gospođe drage, pa kaže: ”Znaš, lepa moja, nije uvijek dobro razmišljati samo di ćeš novaca imati. Meni je najvažnije da su nam deca sretna. Neka sami za sebe izaberu ono što se njima sviđa. Mi tu kaj nekaj trkeljamo, ne bumo mi taj posao radile. Oni se budu dizali i išli svaki dan. Moja kćer je htjela za učiteljicu i neka je, ja vidim da je njoj dobro. Za sebe i malu ima. Plaća se i alimentacija i dobro je. Bitno da ide.”

Na to, Jasna doda: ”Teško je u Hrvatskoj sa svime”, a draga ju poklopi: ‘‘Bude nam bolje kad bumo se manje žalili.”

Zastao sam. Osim slične frizure ništa slično na gospođama. Možda će ih povezivati i to što će u obitelju imati učiteljicu. Tko zna. Sjetio sam se da su meni govorili koješta kada sam birao studij za sebe. Upućivali su me na različite studije. Sjećam se kako su me uplašili i kako sam u zadnji čas odlučio da moram slijediti svoje snove. Zamislio sam se i razmislio o tome hoće li djevojka iz priče sljedeće godine upisati učiteljski ili će je okolina poljuljati u njenim htijenjima. Poznajem nekolicinu ljudi koji su poklekli pred društvenom propagandom. Poklekli su pred pričom koja ti govori da je važnije dobro zarađivati, nego biti sretan. Nikada nisam vidio smisao u tome i želim, želim da svi slijedite svoje snove. Nekada je poželjno samo kimnuti glavom, ali opet napraviti po svom. Napravite onako kako želite, budite što želite i do toga dođite na način koji vi želite.

Stigao sam. Željeznički kolodvor je bio preda mnom. Ušao sam u vlak. Sve je isto. Ljudi su isti. Pogledi su jednako hladni, a tama se nadvija u bespućima ovog velikog ničega.

Stigao sam doma. Ležim u krevetu, a kapci mi se spuštaju. Odlazim.

I dok zaklapam oči, odlazim…

Što ako stvarnost nije stvarnost i što ako san nije san ?

Ništa je stvarnost. Svašta su snovi. Odlazim u svašta. Biram svašta. Biram biti netko. Želim da budemo snovi. Budimo snovi. Ja sam. Ti si. Mi smo.

Dan sjećanja na Vukovar (1991.-2016.)

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.

Priča o gradu (Siniša Glavašević)

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.


KLIK I POGLEDAJ IZVJEŠĆE - SINIŠA GLAVAŠEVIĆ

I Brinje je u znaku obilježavanja počasti žrtvi Vukovara...

 

Priznanje LSŽ za najtransparentniji županijski proračun

Preuzeto: glasgacke.hr

Institut za javne financije RH predstavio je danas  rezultate istraživanja vezane uz „Transparentnost proračuna lokalnih jedinica“. Na prezentaciji u Novinarskom domu u Zagrebu bio je i župan ličko-senjski Milan Kolić, kojom prilikom mu je Institut za javne financije RH uručio priznanje za najtransparentniji županijski proračun.

Prema strogim kriterijima struke, uz brojne detalje uzeta je u obzir transparentnost objave pet ključnih dokumenata vezanih uz poslovanje županija, gradova i općina, pri čemu je Ličko-senjska županija ostvarila maksimalnu razinu proračunske transparentnosti. Uz brojne pokazatelje i  interaktivne karte, ukupnu transparentnost jedinica lokalne samouprave danas su vidjeli i ministar financija Zdravko Marić te ministrica uprave  Dubravka Jurlina Alibegović.

Ovaj kratki uvid u najtransparentnije i najnetransparentnije jedinice ukazuje da i najmanje  jedinice  mogu ostvariti najbolju moguću transparentnost, dok nekim vrlo dobro stojećim, nažalost, ta razina izostaje. Stoga Ličko-senjska županija treba svima služiti   kao odličan primjer transparentnosti kako prema  građanima tako i prema  i proračunskim korisnicima,  istaknula je na današnjem predstavljanju rezultata istraživanja ravnateljica Instituta za javne financije Katarina Ott.

Odlične ocjene Ličko-senjske županije po pitanju transparentnosti nisu novost. Prema istraživanjima GONG-a i Udruge gradova iz 2014. godine Ličko-senjska županija zauzela je visoko drugo mjesto. Na ovaj se način Ličko-senjska županija i po tim istraživanjima i kriterijima našla u skupini 21% transparentnijih jedinica lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj. Cilj ovih, kao i potonjih istraživanja nije samo istraživanje transparentnosti, nego li i odgovornosti pojedinih jedinica lokalne i regionalne samouprave, čime će se detektirati  i potaknuti pozitivne trendove te ih motivirati na višu razinu odgovornosti u  ovom segmentu rada.

 


Andrea Halgota: "Tornjaci su najbolji čuvari stada!"

Preuzeto: agroklub.com


Kako (o)čuvati stado, braniti ga ponajprije od divljih životinja, ali i ljudske krađe, odgovor najbolje mogu dati vlasnici pasa tornjaka. Posebice jer su tornjaci pastirski psi - kaže nam Andrea Halgota (25) iz ličkog Brinja, koji čuvaju i štite stado, za razliku od ovčarskih pasa koji ga usmjeravaju, okupljaju i rade po naredbama pastira.

Na svojem gospodarstvu ona uzgaja pse tornjake već treću generaciju, a pokazali su se itekako zahvalni u (o)čuvanju njena dva stada od po 40 ovaca. Uz stado je, kaže ona uvijek jedan stariji odnosno mlađi pas, a za sigurnost životinja najbolja je čuvarica kuja, jer je itekako privržena onome što čuva.

Za sigurnost stada najbolja je čuvarica kuja

Uvijek je na čelu svog čopora o kojem vodi brigu, održava red i stalno je "budna". Andreine ovce dok su na ispaši čuvaju tri tornjaka koji u proljetnom periodu prije košnje trave sa stadom idu na brdske pašnjake i proplanke svakodnevno ih odvodeći na ispašu sve do srpnja.

Tornjaci se od životinja ne odvajaju, a ujutro ih oko 7 sati, kada puste ovce iz tora predvodi jedan pas, za kojim kreće cijelo stado, dok su druga dva na začelju odnosno sa strane. Životinje se tako prevode ujutro i navečer, a tijekom dana ih se i obiđe kaže naša sugovornica.

Dodaje kako je jedan od pasa uvijek "taj koji javlja o opasnosti odnosno koji nadzire stado, a pri tom ne mora biti i najhrabriji". Akcije kaže nema sve dok glavni pas ne oglasi pobunu i(li) nastalu opasnost po životinje, a njega karakterizira snažan lavež.

Kod tornjaka je zahvalno to što bez povoda ne dramatiziraju situaciju, razmišljaju svojom glavom, mirni su, pozorni i hrabri. "Bez pravog razloga tornjak neće ulijetati u sukob, odnosno procijenit će kada to doista treba učiniti", kaže naša sugovornica, otkrivajući kako će uvijek pas predvodnik provjeriti ima li doista razloga za intervenciju.

12 godina bez štete

U njihovom kraju zaštita stada itekako je potrebna jer ličkim su ovcama nerijetko prijetnja medvjedi, lisice, vukovi - a u zadnje vrijeme zamjetna je i pojava čagljeva. Divlje životinje kada osjete psa nemalo zaobilaze plijen, što se kod Halgota pokazalo svrsishodnim jer 12 godina nemaju štete ni na jednom grlu.

Devedestih je godina ta obitelj čula za pse tornjake i odlučila ih priskrbiti svojem stadu, a kasnije i uzgajati tu pastirsku pasminu. Tornjak je pas koji ne treba istrčavanje kao neke druge pasmine, ne mora cijeli dan biti sa čovjekom, nemalo mu treba priroda a ako je riječ o radnom psu, oni se ne socijaliziraju, barem ne tako kao oni koji će biti kućni ljubimci. "Ako ih naučite da su im svi prijatelji onda nemaju neprijatelja", ističe Andrea.

Mirovina nakon osam godina rada sa stadom

Svoje pse nakon osam, devet godina obitelj povlači iz rada sa stadom, jer odlaze u "mirovinu" koja im, pokazalo se, pada teško. "Već šest mjeseci povlačim pse iz radnih aktivnosti, a oni se neprestano vraćaju čuvanju stada i odlasku na pašnjake", kaže Andrea dodajući kako, kada se nauče da ovce preuzimaju mlađe generacije, stariji tornjaci i kod kuće nisu daleko od mjesta obitavanja životinja.

Jedna od osobina u pravilu crno-bijelih odnosno smeđe-bijelih tornjaka jest i uvredljivost koja ih na sreću ne drži dugo, a psi su to koji ne pokazuju slabost i nepovjerljivi su prema strancima. Pasminu od bolesti u konačnici najčešće muči kostobolja (artroza) što je rezultat profesionalnog im rada.

Prema riječima predsjednice Kinološkog kluba Tornjak - Zagreb, Snježane Štruklec tornjaci su dominantni psi, srednje konstitucije koje među ostalim resi okretnost, borbenost, ali i razmišljanje kako da i sam ne nastrada u nekom sukobu. Traži "čvrstu ruku" odnosno osobe koje će mu (iz)davati naredbe bez dvojbi. Porijeklo vuku iz Azije, a u osnovi su to bili nomadski psi koji su pratili ljude u seobama.

Projekt "Life" darivanja tornjaka stočarima vrijedan više od 400.000 eura

Kod nas je kaže Štruklec sa selektivnim uzgojem ove pasmine prvi (za)počeo gospodin Šandor Horvat, a na terenu je zaživio i projekt "Life" koji je u rad uključio Državni zavod za zaštitu prirode, resorno ministarstvo odnosno potporu s više od 400.000 eura, Europske komisije za darivanje(m) štenaca tornjaka stočarima, pri čemu se pratilo stradavanje stoke od predatora odnosno divljih životinja.

Zvijeri im najviše prijete u Zadarskom zaleđu, Lici i Gorskom kotaru gdje je i najviše vukova, medvjeda, čagljeva, ali i pasa lutalica odnosno kućnih ljubimaca koje nesavjesni vlasnici ostave po šumama pa oni u konačnici postaju divlji psi. Štruklec ističe kako je danas u tzv. rodovnu knjigu u Hrvatskoj, upisano preko pet tisuća tornjaka čija se cijena po štenetu u prosjeku kreće od 200 eura naviše. Cijena životinje doznajemo ovisi o porijeklu, kvaliteti, zdravstvenom stanju. Dobro je, ističe naša sugovornica što se priroda pobrinula "da su to uglavnom zdravi i čvrsti psi koji ako nisu radni, imaju odlične pretpostavke biti kvalitetni obiteljski psi naklonjeni djeci".

Dodaje da je pravi radni pas onaj koji čuva stado, ostaje s njim i vraća ga u tor, a tornjaci su i jako prilagodljivi psi, staloženi i svjesni svoje snage. Doznajemo da "nisu od velike hrane", a prije nego izađu s ovcama na ispašu dobivaju mlječne porcije poput kiselog mlijeka i slično, a za večeru im se pripremi piletina, goveđi želuci i drugo meso koje obitelj pribavlja u dogovoru s klaonicama. Kako su tornjaci pastirski psi (kao takvi su sačuvani) oduvijek su hranjeni oskudno, a Andrea kaže kako u svom kraju zna neke od njih koji i danas žive na palenti i mlijeku. Važno je napominje da na pojilištima za stoku i psi uvijek imaju dovoljne količine vode.

Preminula najstarija Stajničarka

Tekst: Ivica Murković

Photo: Damir Brletić

 


 

Večeras je do nas stigla vijest da je u 95-toj godini života preminula najstarija Stajničarka, teta Mare Pernar Štefanić.

Žena koja je ispričala mnoge priče, mnoga saznanja, iskustva, običaje, te time pridonijela stvaranju prvih knjiga o brinjskom kraju.

Jel sve ispričala, to sada više ne možemo znati, ali ono što je sigurno da je njezin doprinos u očuvanju i bilježenju povijesti itekako velik.

Svoje posljednje dane provela je u Domu za stare i nemoćne u Križpolju.

Sahrana će biti u srijedu, 08. lipnja 2016. godine u 14h u Stajnici.

Neka joj je laka zemlja!

"Mamin sin"

Objavljeno na: likaclub.eu

Slika: mamaibeba.net


Privrženost sina majci nije rijetka, no ako dostiže krajnosti često se naziva ustaljenim nazivom mamin sin. Neovisno o tome bili tek jedno od djece ili jedinci nose sa sobom iste karakteristike. Osim toga njihova privrženost često predstavlja prepreku u vezi, a stalne usporedbe s majkom boljim polovicama predstavljaju izvor frustracije.

 

Mamini sinovi su prepoznati kao osobe kojima je majka životna vodilja, a bez majke bivaju izgubljeni. Zna sve o njima, a oni joj s druge strane besciljno vjeruju i smatraju kako ih majka poznaje bolje od njih samih. Taj odnos katkada biva toliko iskrivljen da svaka ljudska interakcija završava usporedbom s majkom. S majčine strane, katkada i opsesivno ponašanje prema sinu proizlazi iz straha da neće dobiti koliko zaslužuje. Sve kreće još od najranijeg djetinjstva, kada se majke postavljaju izrazito protektivno. Bivaju njihovi najbolji prijatelji i bez zadrške sudjeluju u svim njihovim odlukama. Često kasnije sinovi takvih majki imaju problema sa osamostaljenjem, jer su učeni da majka nekolicinu stvari obavlja umjesto njih samih. Iako je teško razlučiti dobre od loših stvari, ni previše prisan odnos ne mora biti najbolji tip uspostavljanja interakacije. Vremenskim odmakom biva sve više društveno prihvatljiv, no u određenim životnim segmentima još uvijek može predstavljati problem.

Kada je riječ o emocionalnoj vezi, problem nastaje jer mamini sinovi izrazito puno vremena troše na komunikaciju s majkama. Očekuju od partnerice da raspolaže istim znanjima. Iako nisu u potpunosti posvećeni, podrazumijeva se da će one znati jednako dobro kuhati ili da će sve biti jednako dobro ispeglano kao u periodu dok su živjeli s majkom.

Savjet za svaku djevojku jest da se ne nameće kao prioritet, jer rivalitet s majkom neće donijeti rezultata. Ako odlučite stati između majke i sina rezultat može biti nepoželjan, jer vrlo vjerojatno će izabrati majku. To ne znači da ne voli dovoljno, ali mu majčina ljubav pruža veći životni oslonac.

Imajte na umu da širok spektar informacija dijeli s njom. Stoga, netom prije što odlučite o nečemu razgovarati sa svojim partnerom jasno mu naglasite kako su to informacije samo za vaše uši i nadajte se da će to usvojiti.

Razgovarajte o osjećajima. Jasno ukažite na probleme, no nipošto ne umanjujte vrijednost njegove majke. Diferencirajte svoju ulogu od uloge majke i osvrnite se na ono što mu majka ne može dati. Budite ustrajni u tome, jer na prvu teško da će pasti.

Nemojte o njegovoj majci govoriti izričito u negativnom kontekstu. Ističite dobro, jer odnos njegove majke prema njemu nerijetko je rezultat straha. Vjerojatno vas simpatizira, jer utjecaj majki na sinove ovog kalibra toliko je jak da u slučaju da joj se ne svidite vjerojatno ne bi bili skupa.

Budite strpljivi. Kanalizirajte ljubomoru i pustite vremenu da odradi svoje. Mamin sin će učiniti sve za ljubav svoje majke, no isto tako i za vas. Učili su od žene, a razumjeti način na koji razmišlja pola je odrađenog posla.

Otočac: Jedna posebna godišnjica mature...

Tekst/slika: indirektno.com


Jučer je u restoranu “Bumerang” proslavljena 25. godišnjica mature generacije maturanata 1991. godine Srednje škole Otočac.

Značaj ove obljetnice poseban je ne samo po tome što je ista okupila prijatelje koji se nisu vidjeli četvrtinu stoljeća i koje je školovanje odvelo u razne krajeve Lijepe naše, već i po činjenici da se veći muški dio generacije već u kolovozu i rujnu 1991. godine neposredno nakon mature dragovoljno priključio obrani Hrvatske bez da su i puške znali držati, pa je jučerašnja obljetnica za većinu njih bila i obljetnica prisjećanja na stvaranje nezavisne i samostalne Republike Hrvatske.

Obljetnica je uspjela, maturanti su razmijenili iskustva i prisjetili se srednjoškolskih dana, te im ovim putem svima čestitamo 25. godišnjicu mature!

 

Ljudi ko ljudi, nikad zadovoljni!

Eto, tek što smo jučer radosno prenijeli vijest od Općine Brinje o nabavi novog komunalnog vozila, već se našlo nezadovoljnih duša koje su potakle načelnika Fumića da napiše svoj osvrt i odgovor na službenoj Facebook stranici Općine Brinje:

Dragi moji sugrađani,

jučer se razvila velika polemika oko kupnje novog komunalnog vozila i čitajući i slušajući Vaše komentare ostao sam pomalo razočaran sa ponekim komentarima koji su vjerojatno napisani iz neupućenosti ili neznanja. Osjećaj razočarenja je još više potaknut činjenicom što sam osobno uložio mnogo truda i volje i lobiranja da dođemo do navedenog vozila. Najveću polemiku je izazvala cijena vozila. Vrijednost osnovnog modela vozila je cca. 500.000,00 kn, a ono što ga dodatno poskupljuje je nadogradnja opreme u iznosu od 700.000,00 kn. Vozilo sufinancira Fond za zaštitu okoliša u velikom postotku od 80% ukupnog iznosa, a Općinu Brinje je vozilo ukupno koštalo 240.000,00 kn što će se podmiriti putem financijskog leasinga. Uistinu mi nije jasno da nekima od Vas smeta činjenica nabavke novog suvremenog vozila za 240.000,00 kn dok se nekada davalo za popravke starih i dotrajalih vozila i preko 100.000,00 kn godišnje.
Vezano uz spomenuto dječje igralište u Jezeranama, moram napomenuti da je to u nadležnosti Županije i školstva, ali svjesni činjenice da se duže vrijeme ništa ne poduzima po tom pitanju, preuzeo sam stvar u svoje ruke i poduzeo prve korake po tom pitanju. Mještani Križpolja se tako mogu osvjedočiti ovih dana da su u tijeku radovi na uređenju dječjeg igrališta u Križpolju, a po završetku, planira se slično igralište urediti i u Jezeranama. Osim toga, započeli smo radove na uređenju vidikovca na ulazu u Brinje, završetak radova se očekuje ove jeseni.
U polemici se spominje i javna rasvjeta koju također radimo po naseljima, ali kako sam već pisao i govorio na javnim skupovima, financijske mogućnosti nam ne dozvoljavaju da sve odjednom napravimo te se uistinu nadam da ću do kraja mandata svima uspjeti omogućiti rasvjetu.
Također, spominjete da su svi lopovi što me iskreno rastužuje jer 50 godina živim pošteno od svog rada, a tako namjeravam i dalje. Upravo iz tih razloga prvi sam od svojih kolega uveo javne susrete s građanima na kojima možete saznati sve moje poteze, financijsko izvješće i planove za daljnji rad. Tako nešto do sada nije bila praksa nigdje i mnogi moji kolege mi čestitaju na otvorenosti, a ja im odgovaram da sam tu radi svojih građana i da su oni ti kojima polažem račune te želim da su upoznati sa svime. Vrata mog ureda su uvijek otvorena u sve radne dane što također nije bila praksa jer je ustaljeno do sada načelnikov uredovni dan za stranke bio ponedjeljak. Moje radno vrijeme nije ni 8 ni 12 sati već sam svojim građanima na raspolaganju od 06 sati do 24 sata svakodnevno i na broju telefona 099/222-0256 te me mnogi od njih zovu da zajednički riješimo probleme s kojima se susreću. Osim tog, uskoro ću javno objaviti popis svega što smo uradili u protekle tri godine moga mandata te ćete se moći uvjeriti da je popis poprilično dug s obzirom na činjenicu da sam vlast u Općini Brinje preuzeo u možda najgorem mogućem trenutku vrhunca krize u Lijepoj nam našoj Domovini. Općinu sam preuzeo prazne blagajne, bez ijednog isplaniranog projekta, ali nisam se predao već zasukao rukave i primio se posla zajedno sa svojim suradnicima i zaposlenicima kojima se ovim putem javno zahvaljujem jer znam da im nije bilo lako budući da je moj tempo uistinu teško pratiti.
Dragi sugrađani, teško je u kratkom vremenskom roku ispraviti sve nedostatke koji su se nagomilavali godinama. Molim Vas za još malo strpljenja i ovim putem Vam još jednom napominjem da su vrata mog ureda svima otvorena te sam uvijek dostupan makar telefonskim putem da zajedno riješimo sve Vaše probleme koji Vas tište, a u mojim su nadležnostima za rješavanje.

Srdačno Vas pozdravljam,
Vaš načelnik Fumić!

U Brinje stiglo novo komunalno vozilo

Tekst/slika: A.M./Fb Općina Brinje


U srijedu 27.04.2016. u Brinje je stiglo još jedno suvremeno komunalno vozilo marke „IVECO“. Novo komunalno vozilo za sakupljanje komunalnog i selektiranog otpada zapremnine je 8 kubika, a vrijednosti 1,2 milijuna kuna. Ovo manje komunalno vozilo također je sufinancirano sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost poput komunalnog vozila marke „MAN“ koje je Općina Brinje za potrebe Komunalnog društva „Brinje“ nabavila 2014. godine. Sufinanciranje nabave komunalnog vozila preko Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurano je u omjeru 80 % sredstava Fonda naspram 20 % sredstava Općine Brinje koja je sredstva osigurala putem financijskog leasinga. Vozilo ima ugrađenu opremu za nadogradnju sustava prikupljanja otpada u pogledu obračuna naplate komunalne usluge odvoza otpada po volumenu otpada.
Načelnik Zlatko Fumić je predao vozilo na korištenje Komunalnom društvu "Brinje" koje je u posljednje dvije godine postalo bogatije za opremu u vrijednosti cca 4 milijuna kuna jer su dobili na korištenje veliko komunalno vozilo marke „MAN“, kontejnere, kante, kompostere te sada manje komunalno vozilo marke „IVECO“.
Direktorica Komunalnog društva „Brinje“ Josipa Pavlović zahvalila se načelniku Zlatku Fumiću i Općini Brinje na pomoći i razumijevanju nužnosti nabavke manjeg komunalnog vozila jer će sada komunalno društvo bez problema moći vršiti sakupljanje komunalnog otpada i u zaseocima do kojih vode uže nerazvrstane ceste, a po kojima veće vozilo zbog svoje širine ne može voziti te je iz tih razloga dosad dio stanovništva Općine Brinje bio zakinut za usluge odvoza otpada.
Prilikom službene primopredaje, vlč. Šimo Božić je blagoslovio novo komunalno vozilo kako bi dobro i dugo služilo na korist široj zajednici.

 

„Il' su snijezi, il' su labudovi…“

Otvorim jutros oči, dragi moji, a kako mi pogled iz kreveta seže na prozor, vidim nešto čudno. Nije da vidim, jer poznato je već da ja bez svojih naočala baš ništa ne vidim, ali bijelo je. I ćorav bi primijetio. Nema druge nego tražiti naočale. Lupkam ja tako dlanom i prstima po noćnom ormariću ne bi li napipala naočale (to pipanje je već jutarnji ritual). Za vrijeme dok sam tapkala oko kreveta, prolazi mi kroz glavu ona poznata slavenska „il' su snijezi, il' su labudovi…“ Pa kako to naš narod kaže, „u zala doba“, nabasam ja na svoje naočale, nataknem ih na nos i polako k prozoru.

Bome da, snijeg. Ljudi moji, snijeg! I znate koja mi misao prva prođe kroz glavu? Pa valjda se i ova priroda urotila protiv nas. Misli ona da mi Ličani lakše pribavimo drva za grijanje, nego benzin za kosilicu. Pa ajde, da ne treba kosit, sad ćemo to ovako riješit. I dobro, brzo navučem nekakvu vestu na sebe (jer nije baš prevruće) i sjednem najprije razmisliti. Ja sam vam jedna od onih koji kraj kreveta ujutro malo sjednu da počinu. Takvi su današnji mladi ljudi.

I tako… misao mi nekako luta, pa zbrajam koji je datum, pa što sam to vidjela kroz prozor, pa je li vani mojim životinjama hladno. Čovjek doista ne zna kamo bi se okrenuo oko sebe. Nije baš uobičajeno da nam pred 1.svibanj padne snijeg. Ali, ma kako bi i bilo uobičajeno. Pogledajmo samo kakvi smo i sami – neuobičajeni. Ako je kiša, proklinjemo i kišu, i vodu, i hladnoću, i što ja znam koga sve ne. Ako je sunce, ajme nama, vruće je, suša je, sve izgori, ništa neće urodit plodom. Ako je vjetar – bolesno je to vrijeme. Ako nema vjetra – ne valja, pripeklo. Ja evo još nisam našla pogodno vrijeme za nas obične smrtnike. Čim nekome malo nos procuri – krivo je vrijeme. A koliko smo sami krivi? Jesmo li krivi? Jesmo li pripomogli ovoj prirodi da se ovako okrene „protiv nas“? Vraća li to ona nama ono što mi njoj godinama radimo?

Ne znam uopće tko je dovoljno kompetentan da odgovori na sva ova pitanja. Uvijek nekako mislimo da je netko drugi odgovoran. Nikada ne polazimo od sebe. Šalu na stranu, trebamo li doista poći od sebe i sebe zapitati „što ja to radim…“? Ne znam, nemam odgovora. Ali nije zgodno, ne. Izgleda da nam ponekad doista trebaju naočale, a ponekad ni one nisu dovoljne da bi uvidjeli da se oko nas sve mijenja. Da, mijenja se priroda, mijenja se klima, mijenjaju se ljudi. A mislim da je jedino potrebno da svatko ostane čovjek. Pa ako ti je susjedu ovaj snijeg i uništio baštu, pomozi mu posaditi drugu. Ako mu je uništio voćku, daj mu da pobere s tvoje. Jer došlo je vrijeme kad ćemo doista ponovno trebati jedni druge. I već trebamo.