Razno

Zabrinjavajući status na Facebooku: „Radnici u Hrvatskim šumama ostali bez posla, ali i bez prava naknade Zavoda za zapošljavanje!“

 „Šetam“ danas po društvenoj mreži Facebook i uočim jedan vrlo zabrinjavajući status gospođe Ruže Lasić Blažanin, direktorice Vodovoda Brinje. Prenosim taj status u cijelosti: 

„Može li netko objasniti: Koja je razlika između agencije za povremeno zapošljavanje radnika i agencije za iskorištavanje radnika?

Na ovo pitanje me naveo slučaj radnika koji su radili za Hrvatske šume preko Agencije za povremeno zapošljavanje. Ugovor o radu bio je na određeno do 31.12.2015., a raskinut 23.12.2015. Uz to su im podvalili da potpišu sporazumni otkaz ugovora o radu umjesto poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tako da izgube i pravo na naknadu kod Zavoda za zapošljavanje. Na upit kod agencije rečeno je da su Hrvatske šume tako odradile razlog za otkaz. 
Pa zar im nije dovoljno pretumbavanja od agencije do agencije?! Svaki mjesec druga agencija! I još im treba uskratiti i pravo na naknadu kod Zavoda za zapošljavanje?! O Bože da li itko od sitih misli na gladne!“

Ne mogu ja samo tako nešto ovakvo pročitati i zaboraviti! Odmah sam poslala upit gospođi Ruži o čemu je to riječ i ubrzo dobila ovaj odgovor:

„Radnicima su umjesto 31. prosinca 2015. dali otkaz 23. prosinca 2015. i još im podvalili da potpišu sporazumni otkaz umjesto poslovno uvjetovani otkaz. Poslodavac ništa ne dobiva, a radnici jadni koji bi imali pravo na Zavod gube par tisuća kuna jer ne mogu dobiti naknadu ukoliko su sporazumno raskinuli radni odnos. Pa da ih itko iz šuma zaštitio! Agencija kaže da nije do njih da su Hrvatske šume pripremile takve raskide i nijima dostavili. Ovi jadni ljudi to potpisali ne misleći da ih itko želi preveslati. Mislili sigurno „neće nas valja zeznuti,  nema posla, idemo na zavod“ , ali smjestiše oni njima da nemaju naknade na zavodu.“

Za pretpostaviti je da će ova priča dobiti epilog i da će se na ova pitanja saznati odgovori, ali i odgovorni. 

Slika/rtl.hr

Ličani bili i ostali uz bećara i bećarac!

 

Tjednima vjerno pratim slučaj bećarac o kojem sam više pisala i na svom blogu u tekstu pod nazivom A moj mali ne hvali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo, a sada prenosim lijepu vijest sa 24sata za sve koji su poput mene bili na strani tog bećara.

Nepravomoćnom presudom sutkinja Dunja Bertok oslobodila je Branimira Čolakovića iz Valpova od optužbi policajke Marije Iličić koja je smatrala da ju je taj član KUD-a Valpovo ponizio i povrijedio njezino dostojanstvo stihom 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi...'.

Naime, sutkinja je u kratkom obrazloženju presude rekla da sud nije mogao utvrditi prekršaj niti da se Branimir Čolaković uopće obratio policajki spornim bećarcem tijekom povorke u kojoj se kretao s kolegama iz folklornog društva na Ljetu valpovačkom 28. lipnja. 

Prisjetimo se izjave gospođe Verice Dasović, organizatorice kulturnih zbivanja u Otočcu, koju je dala za LikaClub u vrijeme kada je ovaj slučaj izašao u medijima.

"Običaji se prenose i čuvaju. Bećar i bećarac ne izostaju niti na jednom tradicionalnom događanju ili manifestaciji.
Bećarci umjerenog teksta pa do onih koji su neumjerenog sadržaja..Ali zar to nije prihvatljivo? Kome je smetalo? Nikada nikom! Zar moramo uvoditi “fućkanje” umjesto tekstova? Ili je možda upitna tehnika pjevanja?
Možda bi bilo dobro da se tehnološki prebacimo u slušanje bećaraca putem slušalica i onda bi se mogao dogoditi apsurd diskriminacije.. Zašto? Netko bi u prolazu mislio kako se njemu ili njoj smijemo!
Mladi bećar iz Valpova je bio i ostao bećar! A folkoraši mu daju svu svoju podršku bez obzira na apsurd koji se događa ovih dana."

Slučaj, za kojega mnogi nismo niti vjerovali da je uopće slučaj, riješen je u korist ovog bećara, ali i vrijednosti bećarca!

Slika/freevk.htnet

Dušni dan u Stajnici

Dušni dan obilježava se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Tada se vjernici mole za duše pokojnika i za njih pale svijeće po grobovima. 

Mnogi od nas nisu bili u mogućnosti obići baš sve drage nam pokojne, ali svijeću za njih zapalimo i mislima ih posjetimo gdje god da jesmo, a uvijek se nađe i netko tko nas bar fotografijom odvede baš tamo gdje se njihov grob nalazi.

Hvala kolegici, Ani Biškupić iz Brinja na par fotografija koje je zabilježila

baš na današnji Dušni dan u Stajnici.

 

 

Dani kada se na poseban način sjećamo naših pokojnih...

 

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. 

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

Tekst: zupa svana

Mihaela Bolješić: "Neke cure paze da im ne pukne nokat, a ja pazim da mi ne puknu kosti"

Nastavljam s predstavljanjem mladih, perspektivnih ljudi. U sportskom smo svijetu i to opet u taekwondou o kojem smo također već imali riječ i s kojim se proslavila djevojka iz Brinja, Andrea Galetić. Nisam od onih koja samo gleda u vrh, nego i tik ispod njega. Zasigurno i među vama ima onih koji će se positovijetiti s činjenicom da ne mogu uvijek svi biti prvi i oni o kojima se kao takvima neće uvijek naglas pričati samo zato što na prvoj poziciji ima mjesta samo za jednoga.

Današnja priča je o djevojci Mihaeli Bolješić, koja je itekako uspješna u ovom sportu! Neću duljiti nego riječ prepuštam upravo njoj...
 
„Taekwondo je za mene nekada bio samo običan sport sve dok nisam počela osvajati medalje i pobjeđivati. Kako sam uopće počela trenirati taj sport? Imala sam 8 godina. Došla sam kući iz škole i tata mi je rekao da se otvorio taekwondo klub i da mogu ići vidjeti što je to ako mi se sviđa i nastaviti. Došla sam tamo i bilo je jako puno djece. Počeli smo trenirati i bilo je jako teško. Došla sam kući i rekla tati da želim i dalje nastaviti trenirati. Tako je i bilo. Iz dana u dan želja je bila sve veća i veća za tim sportom. Malo po malo počela sam ići na natjecanja. Prvu i najdražu medalju ostvojila sam 2011. godine u Brinju. Danas ih u mojoj kolekciji ima 31. Medalja svakakvih: zlatnih, srebrnih, brončanih, nezasluženih i naravno zasluženih. Priznajem nekad mi dođe dosta svega. Rijetko kad, al opet nastavim dalje jer bilo bi šteta da propadne sve ono što imam iza sebe i ispred sebe. Najčešće nakon što u porazu razočaram samu sebe jer se "NAPUSTIM" kada se najviše trebam. I budem ljuta i od tog silnog bijesa mi dođe da kažem DOSTA! Traje čak nekoliko minuta. Priznajem, ponekad smetnem s uma koliko je ovo dobro. Jer ima jedno mjesto gdje sam sama na svijetu bez obzira sto sam okružena drugima. Klekneš na tatami dok imas minutu pauze i gledas kako znoj sa čela kaplje na njega kaplje. Kapljica po kapljica...kapljice znoja, bol u svim mišićima u tijelu, teško disanje bili su dovoljni da vrate onaj osjećaj. Na tom mjestu ne postoji ništa drugo. Ne postoji niti jedan drugi problem, niti jedna druga prepreka osim onih u dvorani. Onih prepreka zbog kojih sam ja borac. Toliko toga se u dva sata dogodi u svijetu, dok za tebe tih dva sata vrijeme stoji. Time out. Nije mi lako. Niti želim da bude. Teško mi je. Zato sam borac. A onda dođe trenutak kad staneš na borilište, oči u oči sa protivnikom. I sve te silne sate treninga ulazes u 6 minuta, 6 minuta jedne borbe, 6 minuta adrenalina, 6 minuta kada od tisuće ljudi u dvorani ti glasa ne čujes, niti ikoga vidiš. Imaš samo borilište i onoga ispred sebe. Želis samo pobjedu. A može te dočekati i poraz i ozljeda i nokaut i još milijun nepredvidivih situacija. Tako je to, ista stvar i u životu. I kako god završilo, ideš dalje... Iza svakog poraza stoji i nešto dobro. Iz svakog poraza nešto ćeš i naučiti. Ja sam borac, zbog svega što osjećam, nisam navikla držati glavu dolje. Postoji nešto što te čini moćnijim. Svaki poraz, svaka ozljeda, jer postoji ponos. Taekwondo više nikad za mene neće biti samo sport, taewkondo me naučio živjeti, naučio me  gubiti, naučio me što je to ponos, da poslje svakog poraza izađe nešto dobro. Put do crnog pojasa nije bio lagan, jako jako težak.  5 pojaseva je trebalo proći do zadnjeg i najvišeg pojasa crnog kojeg sam položila 25.01.2015. Crni pojas je samo bijeli pojas koji NIKADA NIJE ODUSTAO. Naravno najvise zasluženi za sve to su moji roditelji i cijela obitelj. Da nema njih ničega ovog nebi bilo i na tome im puno hvala. Prvi trener koji me naučio sve o ovom sportu bio je Nikola Pamper, prvi i najzaslužniji trener. Drugi trener Matija Luketić naucio me da poslje kiše dolazi sunce. Treći trener Predrag Galetić naučio me da treba biti strpljiv za sve, strpljen - spašen. Četvrti i predzadnji trener Miroslav Dosel trener bez kojeg ne bi bilo smijeha, trener koji me kroz zabavu svemu učio. I posljednji trener moj brat, Vlatko Bolješić koji me naučio puno novih stvari. Svima im hvala!
Jednom su me pitali ŽIVOT ILI TAEKWONDO, a ja sam se nasmijala i pitala pa zar to nije isto?!“
 
Mihaela je i jučer za vrijeme dok je ova priča nastajala osvojila 1.mjesto na natjecanju 1.Brinje Open u kategoriji do -47.
 
Želimo joj još mnogo uspjeha, a priču završavam s riječima koje sam pronašla uz njezinu sliku profila na Facebooku, riječima iz kojih ćete najbolje shvatiti što njoj taj sport znači.
 
„Neke cure imaju sexy noge,a ja imam pune noge masnica. Neke paze da im ne pukne nokat, ja pazim da mi ne puknu kosti. Neke se svaki dan šminkaju, meni se svaki dan cjedi znoj sa lica. Neke cure imaju izlaske, ja imam treninge. Možda nisam ljepša, pametnija, bolja od njih. Ali... ne bi mijenjala svoj život s njihovim ni za što na svijetu. Jer ja imam TAEKWONDO.“
 

Ispovijest bivšeg ličkog ovisnika:"Između života i smrti, izabrao sam život!"

Mnogi mladi ljudi onu fazu, koju rado nazivamo „odrasli klinci“, prođu na različite načine, a mnogima od njih nažalost upravo ta faza obilježi ostatak života... Alkohol, cigarete, droga i još tko zna kakve sve zamke nađu se odjednom pred njima i mnogi u njih upadnu. Moja današnja priča, priča je upravo jednog od njih...

„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta "buntovnički“.  Ljut na školu,starce i sve ono što sam "morao", a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršanjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke,odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja i škole.“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo mog sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: lsd (slike ili tripovi ), extacy (bomboni,ekseri), speed....“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom...

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevnica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt sa kokainom i heroinom... I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam, kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj...

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih namilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam...sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik moje priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški, razumljivo. Mnogi od vas zasigurno se, poput mene, pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a moj sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje...

„Ujutro 6 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu...i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetkog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko šest sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko osam sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija...“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje koji su također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti bajno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo...upravo to mu se i dogodilo...

 „Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao...“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih riješava.

Kada ovako slušate i čitate ispovijest ovog čovjeka, zasigurno se poput mene pitate „Kakva je svakodnevica tog čovjeka? Jel ga ta mračna prošlost prati i danas kada npr.krene u potragu za poslom i još mnoga druga pitanja vrte vam se po glavi. Moj sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže mladić.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele... Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne ćini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe,nedostaju im one sitnice poput  tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća sa drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade,no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire,a pogledi na svijet uži; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ljiežemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se sa neistraženim svemirom u sebi! Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih dusa, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine "čuda" od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u "izlogu", a "skladišta" su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne...

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje vam ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujem na povjerenju koje mi je ukazao i dopustio da njegovu priču objavim.

Kroz cijeli razgovor ovaj mladić citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su mi ostali najupečatljiviji završavam ovu priču:

"Ne sudite! I nećete biti suđeni,

jer kakvim sudom sudite,

onakvim će vam se suditi,

I kakvom mjerom mjerite,

onakvom će vam se mjeriti." (Mt 7,2)

                                                           

Sugovornik: M. Perković

Ekskluzivno objavljeno na portalu LikaClub.eu

 

Lički krumpir - ponos Hrvatske i Like

Napokon je zaštićen lički krumpir

U Službenom listu Europske unije objavljena je uredba o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla – Lički krumpir (ZOZP).

Time je Republika Hrvatska dobila, pored Krčkog pršuta, Ekstra djevičanskog maslinovog ulja Cres, Neretvanske mandarine, Ogulinskog kiselog zelja/Ogulinskog kiselog kupusa i Baranjskog kulena još jednu oznaku čiji je naziv registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu.

Proces zaštite traje od 2011.

Proces zaštite naziva Lički krumpir (ZOZP) započeo je u srpnju 2011. godine, kada je Udruga proizvođača Ličkog krumpira podnijela Ministarstvu poljoprivrede zahtjev za registraciju oznake zemljopisnog podrijetla naziva Lički krumpir. Ministarstvo poljoprivrede je u studenom 2011. godine donijelo Rješenje o registraciji oznake zemljopisnog podrijetla čime je naziv Lički krumpir postao zaštićen u Republici Hrvatskoj. U lipnju 2014. godine Ministarstvo poljoprivrede uputilo je Europskoj komisiji zahtjev za registraciju naziva zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla Lički krumpir na razini Europske unije. Nakon procedure na europskoj razini, objavom navedene Provedbene Uredbe Komisije, naziv Lički krumpir upisuje se u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

Zemljopisno područje Like

Zaštita proizvoda Lički krumpir temelji se na njegovoj kvaliteti koja proizlazi iz specifičnosti uzgojnog područja i na njegovom ugledu vezanom uz dugu tradiciju uzgoja. Proizvodnja Ličkog krumpira obuhvaća zemljopisno područje Like. Lika je kontinentalna regija u jugozapadnoj Hrvatskoj, a nalazi se u dvije administrativne regije i to najvećim dijelom u Ličko-senjskoj županiji i manjim dijelom u Zadarskoj županiji. Za proizvodnju se koristi sjemenski krumpir sorata Desire, Bintje ili Viktorija ili drugih sorata sličnih karakteristika čiji sadržaj suhe tvari iznosi minimalno 19%.

Preuzeto sa: likaclub.eu

Lika - proglašena najljepšom!

Andrea i Jurica mladi su par iz brinjskog kraja. Ne bi oni bili tako posebni da na nacionalnoj izložbi pasa “CAC Karlovac” nije zablistala njihova mlada kuja po imenu Lika.
Andrea se bavi uzgojem autohtonih pasmina pasa punih 10 godina. Počela je s Bosansko-hercegovačko -hrvatskim planinskim psom tornjakom, koji je zapravo autohtoni Dinare,a time i ličkih planina i prvi put se u zapisima spominje već u 11.stoljeću. Dosada je uzgojila 4 legla tornjaka, a za mjesec dana očekuje i peto. Većina pasa iz njezinog uzgoja čuva ovce na području Like i Dalmatinske zagore, ali ima i onih koji svoj dom nađu i izvan granica Hrvatske. Jedna ženka otputovala je u daleku Finsku.

Kako je Jurica lovac, proširili su svoj uzgoj na još jednu autohtonu pasminu – Posavskog goniča. Autohotoni su to psi u Posavini, ali zbog izuzetne otpornosti, prilagodljivosti i ustrajnosti u lovu, proširili su se i na područje Like gdje su zaista brojni, možda i najzastupljeniji goniči u Lici.

Doma imamo 6 tornjaka, čak tri generacije. Najstariji su u 11.godini, a najmlađi još nema godinu dana. Trenutno imamo i 3 kuje posavskog goniča, a prošli tjedan smo u sklopu nacionalne izložbe pasa “CAC Karlovac” izložili našu mladu kuju, staru 17 mjeseci, Liku od Sertića (to joj je puno ime i prezime)., kaže Andrea

Lika je bila odlična na svom prvom javnom nastupu: dobila je ocjenu odličan, bila je prvak razreda mladih ženki i najljepši mladi pas svoje pasmine. U daljnjem natjecanju proglašena je najljepšom ženkom u pasmini.

Titulu najljepšeg mužjaka, ali i najljepšeg psa pasmine osvojio je jedan lijepi mužjak iz Lipica.

Šteta je što ljudi drže i hvale strane pse kad postoje ovako predivne hrvatske pasmine. Mi se dogodine nadamo i prvom leglu radnih i paradnih potomaka naše Like. Osim nje imamo i Donu (Azru) staru 4 godine i njezinu mladu kćerkicu Obou staru 7 mjeseci., dodaje Andrea 

Njihova Lika sa izložbe se ponosno vratila u svoju Liku, a i oni skupa s njom.

Ovim mladim ljudima koji već imaju i potomka, želimo puno sreće sa uzgojem pasa i puno uspjeha na daljnjim izložbama!

Tekst/slika: likaclub.eu 

 

Na odmor preko Kapele

 

 

Ljetna sparina, gradski smog
Nose me mislima do zavičaja mog.

Brojim dane kada će obaveze stati
I kada ću stvari u torbe spakirati.

Djeca već svaki dan ispituju,
Nestrpljivo polazak isčekuju.

„Još malo, dica“, kažem im odvažno,
A i samoj mi pri pomisli srce zakuca snažno!

Misli evo već i sad mi lete,
Na ljeta protekla odmah me sjete.

Kapeli čim sam bliže,
Svježi zrak na prozor stiže.

Nema tamo smoga ni vreve gradske
Tek miris šume, idile prave seoske.

Preko Vratnika često se od tamo otputim
Noge namočim i navečer se natrag vratim.

Moram vam reći da su noći u ličkom kraju
Najsličnije pravom zemaljskom raju!

I zato ne pitajte me ovo što već znate,
Odredištima za odmore mene ne zamarajte!

Ove moje na nogama cipele i misli vesele
Otputit će se baš kao i svako ljeto: preko Kapele!

 

Odobrena sredstva za nadogradnju vrtića u Brinju

Dana 17.lipnja 2015. godine u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, načelnik Fumić je potpisao ugovor o sufinanciranju projekta Nadogradnja Dječjeg vrtića Tratinčica.

Nakon završetka provođenja građanske akcije uređenja dječjeg igrališta, koji je prijavljen na natječaj za građanske akcije raspisan od Zaklade Kajo Dadić te je isti prošao i uspješno realiziran Općina Brinje kreće u novi projekt usmjeren prema svojim najmlađim stanovnicima. Općina Brinje želi osigurati sve preduvjete za ugodan život svojih najmlađih jer su oni temelj i budućnost općine. 
S obzirom na ukazane stvarne potrebe i broj djece koje se nalazi na listi čekanja za upis u DV Tratinčica u suradnji s ravnateljicom DV Tratinčica gđom Ružicom Perković i načelnikom Općine Brinje Zlatkom Fumićem te nadležnim službama Općine krenulo se u izradu projektne dokumentacije za nadogradnju dječjeg vrtića koji je apliciran na raspisani javni poziv od strane Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije u veljači ove godine.

Općini Brinje kao prijavitelju projekta odobrena su sredstva u iznosu od 85%, dok će ostalih 15% financirati Općina Brinje iz vlastitog proračuna. Ukupna vrijednost projekta je 348 158,69 kuna čime će DV Tratinčica dobiti novih 50m2 prostora i time omogućiti svojim najmlađim i njihovim roditeljima održavanje predškolske nastave u prijepodnevnom terminu programa predškole.
Malim, ali sigurnim koracima Općina Brinje čini sve kako bi osigurala svojim stanovnicima kroz takve i slične projekte koji su u pripremi kvalitetan život u općini. Načelnik Fumić, ističe da su problemi u cijeloj lokalnoj zajednici veliki i gomilani godinama, ali malim koracima se kreće u rješavanje istih.

Načelnik i ravnateljica iskazuju veliko oduševljenje ovim projektom. „Djeca i mladi su naša budućnost i potrebno je puno truda i rada uložiti da bi se pomaci u lokalnoj zajednici vidjeli te prije svega da bi stanovništvo naše općine vidjelo pomaka u kvaliteti života u mjestu gdje žive. Ovaj projekt je samo jedan od dokaza da radim i ulažem velike napore za dobrobit svoje općine. Gdje ima volje, ima i načina da se urade pozitivne promjene u lokalnoj zajednici“, rekao je načelnik Fumić.

Tekst i slika: FB Općina Brinje