Razno

Iz udruge"Vila Velebita"

Upućujemo naše čitatelje da posjete stranice naše krovne udruge Ličana "Vila Velebita" na kojima se u digitalnom obliku nalazi najnoviji broj časopisa "Vila Velebita" u kojem ima vrlo vrijednih članaka a posebno i o našoj "Stajničkoj noći", te pripreme za Ličku noć u GLOBUS-u.

Više na: http://vila-velebita.hr/

Načelnik Fumić dao odgovore na brojne upite mještana općine Brinje

Dragi moji sugrađani,
posljednjih dana svjedok sam učestalih upita vezano uz daljnju izgradnju javne rasvjete te Vas stoga izvješćujem kako se nastavlja sa daljnjom izgradnjom shodno financijskim mogućnostima. Ovih dana završavaju se radovi u Jelvici, zaseoku Trtnji, a nakon toga slijede radovi u zaseoku Antolići s čime bi za ovu godinu bili dovršeni radovi izgradnje javne rasvjete u Križpolju te nam u narednom periodu još preostaje izgradnja rasvjete u zaseoku Mali Kut. Naselja Stajnica i Lipice su dobrim dijelom pokrivena što se tiče javne rasvjete, preostaje izgradnja rasvjete u zaseoku Pauše u Lipicama. U Jezeranama preostaje izgradnja rasvjete u jednom dijelu zaseoka Črnač te pravac prema zaseoku Šakići. U Prokikama preostaje izgradnja rasvjete u pravcu prema Županjdolu. U Letincu preostaje izgradnja rasvjete u zaseocima Vičići, Rajkovići i Lasići. U Brinju je u planu izgradnja javne rasvjete u ulicama Kalanji, Blažani-Gerići i Linarići. Kao što vidite iz navedenog, polako uvodimo javnu rasvjetu na sva područja naše Općine što sam Vam i obećao.
Uz izgradnju javne rasvjete, jesenas smo popravili i asfaltirali sve kritične ceste pri čemu je na asfaltiranje utrošeno više od pola milijuna kuna, a na nasipavanje i proširenje preko 350.000,00 kn. Uz to, šira javnost nije upoznata s informacijom da Općina Brinje provodi legalizaciju cesta koje još nisu ucrtane što također iziskuje dosta vremena, ali i znatna financijska sredstva. Tako je u proteklom periodu ucrtana cesta u Gornjoj Kamenici i to krak prema zaseoku Mesići, cesta u Lučanima pravac prema Lovinčićima, cesta u Blažanima, cesta Holjevci-Draženovići, cesta prema centralnom groblju, a sad slijedi ucrtavanje ceste u Brinjskoj Kamenici i to spoj Šegani – Jurkovi.
Općina Brinje s obzirom na skromni proračun, znatna sredstva izdvaja i za školstvo.
Za sufinanciranje prijevoza djece u srednju školu u Otočac mjesečno izdvajamo 10-11.000,00 kuna, za sufinanciranje troškova školske kuhinje u OŠ Luke Perkovića mjesečno izdvajamo preko 10.000,00 kuna, za logopedski kabinet mjesečno se izdvaja 3.000,00 kn, za rad stručnog suradnika defektologa također 3.000,00 kn mjesečno te za tečaj harmonike u osnovnoj školi izdvaja se svaki mjesec 3.000,00 kn. Osim toga, Općina Brinje sufinancira i autobusnu liniju za Ogulin svaki mjesec oko 10.000,00 kn.
Kako se može vidjeti, a prikazan je samo mali dio općinskih izdvajanja, rashodi su poprilično veliki, a općinski prihodi nažalost svakim danom sve manji.
Dragi moji sugrađani, sve što je obećano će se i napraviti, ali nažalost ne može se sve odjednom odraditi, što zbog financijskih što zbog vremenskih prilika te Vas stoga molim za malo strpljenja i zahvaljujem na razumijevanju!
 

Vaš načelnik Zlatko Fumić

Preuzeto sa: FB Općina Brinje

U Ličko-senjskoj županiji pomoćnici u nastavi ogorčeni!

U rujnu 2015.godina na sva se zvona objavila lijepa vijest da su Ličko-senjskoj županiji za Projekt „Zajedno u budućnost“ ukupne vrijednosti 1.330.978,23 kn, odobrena sredstva iz EU socijalnog fonda u iznosu od 1.264.429,31 kn, dok LS županija sufinancira 5% vrijednosti projekta.

Problemi su krenuli od samog početka školske godine. Natječaj je raspisan već kada je nastava počela, a onda još dok su se kandidati odabrali došao je i listopad. Učenici, točnije njih 33, strpljivo su čekali i dočekali svoje asistente odnosno pomoćnike u nastavi.

Radi se o pomoćnicima zaposlenima u OŠ Donji Lapac, OŠ Luke Perkovića Brinje, OŠ Plitvička Jezera, OŠ S. S. Kranjčevića Senj, OŠ Zrinskih i Frankopana Otočac, OŠ Anža Frankopana Kosinj, OŠ Kralja Tomislava Udbina, OŠ dr. Franje Tuđmana Korenica, SŠ Plitvička Jezera, SŠ P. Rittera Vitezovića Senj, SŠ Otočac i Strukovnoj školi Gospić.

Ne, nije ovo samo osvrt na brojke i nazive škola, nego je ovo osvrt na ljude koji imaju vrlo težak i zahtjevan posao. Ljude koji trebaju obavljati svoj posao ne samo stručno, nego i sa posebnim odnosom jer je ipak riječ o djeci s posebnim potrebama. Ljude koji su pri samom dnu rang liste prioriteta za isplate plaće. Tko je za to kriv? Kako to obično biva u našoj državi, nitko! Svi prebacuju lopticu krivnje i odgovornosti jedni na druge, a ti ljudi vrijedno, savjesno, marljivo i s puno ljubavi obavljaju svoj posao jer on ne podrazumijeva bavljenje igračkama nego živim bićima koja ih svaki dan trebaju.

Nije nepoznanica da se novac iz EU fondova čak i kada se odobri, čeka vrlo dugo, ali to znaju jako dobro oni koji ga traže i koji ga iz njih povlače. Mnoge županije o tome vode računa te njihovi, konkretno, pomoćnici u nastavi niti ne osjete da novac iz EU još nije stigao, jer na vrijeme osiguraju novac za plaće tim ljudima iz svojih sredstava odnosno proračuna. Zašto Ličko-senjska županija nije jedna od njih, ne znam. Odgovor je samo „Nemamo dovoljno sredstava!“.

Zastoj je nastao kako se nagađa oko Parlamentarnih izbora prošle godine zbog kojih je Provedbeni  paket koji sadrži Zahtjev za nadoknadom sredstava umjesto u studenom dostavljen LS županiji tek krajem prosinca. Isti je već i dostavljen natrag, ali nema povratne informacije kada će sredstva za plaće pomoćnicima biti doznačena.

Prema ugovoru, plaće bi pomoćnici u nastavi trebali dobivati do 20.tog u mjesecu, ali izgleda da je i to sve samo eto tako napisano reda radi, a tko je još vidio da se tko drži ugovora.

Što preostaje drugo nego čekati. Djeca s kojom rade nisu kriva za ovu situaciju i ne smije se na njima prelamati nezadovoljstvo ovih vrijednih ljudi. Strpljenje je sve što im preostaje i nada da će jednom netko bolje posložiti rang listu prioriteta te da će doista onaj osmijeh s kojim svaki dan rade sa svojim malim prijateljima biti doista pravi odraz sveukupnog zadovoljstva zbog činjenice da se taj njihov rad cijeni i na razini cjelokupnog društva.

U nadi da će već za vrijeme ove moje objave pomoćnici dobiti na račun svoje zaslužene plaće, te da Lika neće postati kraj u kojem će u potpunosti odgovarati izjava Izeta Fazlinovića „Tko je još vidio raditi i dobivati plaću“, završavam ovu priču.

Izvori: GlasGacke, Ličko-senjska županija, RTL vijesti

Tribina u Brinju: Energetska obnova obiteljskih kuća

U utorak, 26.01.2016. godine, u prostorijama Općine Brinje je u organizaciji Projektnog ureda Opereta projektiranje d.o.o. iz Zagreba održana informativna tribina na temu Programa energetske obnove obiteljskih kuća pri Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Tribina je izazvala veliko zanimanje građana te je općinska vijećnica bila premala za sve one koji su htjeli čuti pojedinosti o postupku prijave na natječaj FZOEU čije se raspisivanje očekuje krajem mjeseca ožujka. Građani su postavljali mnogobrojna pitanja prezentatorima koji su spremno odgovarali na postavljena pitanja, a u raspravu se uključio i načelnik Općine Brinje Zlatko Fumić koji je također ponudio vrijedne informacije svima zainteresiranim građanima. Glavni uvjet za prijavu potencijalnih korisnika na natječaj je dokaz o legalnosti obiteljske kuće odnosno građevinska dozvola ili uporabna dozvola ili uvjerenje da je ista izgrađena prije 1968. godine. Javni poziv Fonda će biti raspisan za postavljanje nove stolarije, energetski učinkovite fasade, krovišta, solarne kolektore i izmjenu sustava grijanja, a potencijalni korisnici će moći ostvariti sufinanciranje u iznosu od 80 % ukupne vrijednosti radova.

Načelnik Fumić je i ovom prigodom istaknuo kako želi pomoći svim građanima sa područja Općine Brinje da se uspješno prijave i dobiju sredstva putem ovog Programa FZOEU te je iz tog razloga i organizirana ova tribina kako bi do što većeg broja građana došle potrebne informacije.

Kako se za navedenu tematiku pokazao velik interes kod građana općine Brinje, načelnik Zlatko Fumić je najavio u što skorijem roku još jednu informativnu tribinu na kojoj će se građanima prezentirati korisne informacije vezane uz prijavu na Javni poziv za energetsku obnovu obiteljskih kuća pri FZOEU te će javnost biti pravovremena obaviještena o vremenu i mjestu održavanje iste.

Tekst/slika: Ana Manjerović/Općina Brinje

Zabrinjavajući status na Facebooku: „Radnici u Hrvatskim šumama ostali bez posla, ali i bez prava naknade Zavoda za zapošljavanje!“

 „Šetam“ danas po društvenoj mreži Facebook i uočim jedan vrlo zabrinjavajući status gospođe Ruže Lasić Blažanin, direktorice Vodovoda Brinje. Prenosim taj status u cijelosti: 

„Može li netko objasniti: Koja je razlika između agencije za povremeno zapošljavanje radnika i agencije za iskorištavanje radnika?

Na ovo pitanje me naveo slučaj radnika koji su radili za Hrvatske šume preko Agencije za povremeno zapošljavanje. Ugovor o radu bio je na određeno do 31.12.2015., a raskinut 23.12.2015. Uz to su im podvalili da potpišu sporazumni otkaz ugovora o radu umjesto poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tako da izgube i pravo na naknadu kod Zavoda za zapošljavanje. Na upit kod agencije rečeno je da su Hrvatske šume tako odradile razlog za otkaz. 
Pa zar im nije dovoljno pretumbavanja od agencije do agencije?! Svaki mjesec druga agencija! I još im treba uskratiti i pravo na naknadu kod Zavoda za zapošljavanje?! O Bože da li itko od sitih misli na gladne!“

Ne mogu ja samo tako nešto ovakvo pročitati i zaboraviti! Odmah sam poslala upit gospođi Ruži o čemu je to riječ i ubrzo dobila ovaj odgovor:

„Radnicima su umjesto 31. prosinca 2015. dali otkaz 23. prosinca 2015. i još im podvalili da potpišu sporazumni otkaz umjesto poslovno uvjetovani otkaz. Poslodavac ništa ne dobiva, a radnici jadni koji bi imali pravo na Zavod gube par tisuća kuna jer ne mogu dobiti naknadu ukoliko su sporazumno raskinuli radni odnos. Pa da ih itko iz šuma zaštitio! Agencija kaže da nije do njih da su Hrvatske šume pripremile takve raskide i nijima dostavili. Ovi jadni ljudi to potpisali ne misleći da ih itko želi preveslati. Mislili sigurno „neće nas valja zeznuti,  nema posla, idemo na zavod“ , ali smjestiše oni njima da nemaju naknade na zavodu.“

Za pretpostaviti je da će ova priča dobiti epilog i da će se na ova pitanja saznati odgovori, ali i odgovorni. 

Slika/rtl.hr

Ličani bili i ostali uz bećara i bećarac!

 

Tjednima vjerno pratim slučaj bećarac o kojem sam više pisala i na svom blogu u tekstu pod nazivom A moj mali ne hvali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo, a sada prenosim lijepu vijest sa 24sata za sve koji su poput mene bili na strani tog bećara.

Nepravomoćnom presudom sutkinja Dunja Bertok oslobodila je Branimira Čolakovića iz Valpova od optužbi policajke Marije Iličić koja je smatrala da ju je taj član KUD-a Valpovo ponizio i povrijedio njezino dostojanstvo stihom 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi...'.

Naime, sutkinja je u kratkom obrazloženju presude rekla da sud nije mogao utvrditi prekršaj niti da se Branimir Čolaković uopće obratio policajki spornim bećarcem tijekom povorke u kojoj se kretao s kolegama iz folklornog društva na Ljetu valpovačkom 28. lipnja. 

Prisjetimo se izjave gospođe Verice Dasović, organizatorice kulturnih zbivanja u Otočcu, koju je dala za LikaClub u vrijeme kada je ovaj slučaj izašao u medijima.

"Običaji se prenose i čuvaju. Bećar i bećarac ne izostaju niti na jednom tradicionalnom događanju ili manifestaciji.
Bećarci umjerenog teksta pa do onih koji su neumjerenog sadržaja..Ali zar to nije prihvatljivo? Kome je smetalo? Nikada nikom! Zar moramo uvoditi “fućkanje” umjesto tekstova? Ili je možda upitna tehnika pjevanja?
Možda bi bilo dobro da se tehnološki prebacimo u slušanje bećaraca putem slušalica i onda bi se mogao dogoditi apsurd diskriminacije.. Zašto? Netko bi u prolazu mislio kako se njemu ili njoj smijemo!
Mladi bećar iz Valpova je bio i ostao bećar! A folkoraši mu daju svu svoju podršku bez obzira na apsurd koji se događa ovih dana."

Slučaj, za kojega mnogi nismo niti vjerovali da je uopće slučaj, riješen je u korist ovog bećara, ali i vrijednosti bećarca!

Slika/freevk.htnet

Dušni dan u Stajnici

Dušni dan obilježava se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Tada se vjernici mole za duše pokojnika i za njih pale svijeće po grobovima. 

Mnogi od nas nisu bili u mogućnosti obići baš sve drage nam pokojne, ali svijeću za njih zapalimo i mislima ih posjetimo gdje god da jesmo, a uvijek se nađe i netko tko nas bar fotografijom odvede baš tamo gdje se njihov grob nalazi.

Hvala kolegici, Ani Biškupić iz Brinja na par fotografija koje je zabilježila

baš na današnji Dušni dan u Stajnici.

 

 

Dani kada se na poseban način sjećamo naših pokojnih...

 

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. 

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

Tekst: zupa svana

Mihaela Bolješić: "Neke cure paze da im ne pukne nokat, a ja pazim da mi ne puknu kosti"

Nastavljam s predstavljanjem mladih, perspektivnih ljudi. U sportskom smo svijetu i to opet u taekwondou o kojem smo također već imali riječ i s kojim se proslavila djevojka iz Brinja, Andrea Galetić. Nisam od onih koja samo gleda u vrh, nego i tik ispod njega. Zasigurno i među vama ima onih koji će se positovijetiti s činjenicom da ne mogu uvijek svi biti prvi i oni o kojima se kao takvima neće uvijek naglas pričati samo zato što na prvoj poziciji ima mjesta samo za jednoga.

Današnja priča je o djevojci Mihaeli Bolješić, koja je itekako uspješna u ovom sportu! Neću duljiti nego riječ prepuštam upravo njoj...
 
„Taekwondo je za mene nekada bio samo običan sport sve dok nisam počela osvajati medalje i pobjeđivati. Kako sam uopće počela trenirati taj sport? Imala sam 8 godina. Došla sam kući iz škole i tata mi je rekao da se otvorio taekwondo klub i da mogu ići vidjeti što je to ako mi se sviđa i nastaviti. Došla sam tamo i bilo je jako puno djece. Počeli smo trenirati i bilo je jako teško. Došla sam kući i rekla tati da želim i dalje nastaviti trenirati. Tako je i bilo. Iz dana u dan želja je bila sve veća i veća za tim sportom. Malo po malo počela sam ići na natjecanja. Prvu i najdražu medalju ostvojila sam 2011. godine u Brinju. Danas ih u mojoj kolekciji ima 31. Medalja svakakvih: zlatnih, srebrnih, brončanih, nezasluženih i naravno zasluženih. Priznajem nekad mi dođe dosta svega. Rijetko kad, al opet nastavim dalje jer bilo bi šteta da propadne sve ono što imam iza sebe i ispred sebe. Najčešće nakon što u porazu razočaram samu sebe jer se "NAPUSTIM" kada se najviše trebam. I budem ljuta i od tog silnog bijesa mi dođe da kažem DOSTA! Traje čak nekoliko minuta. Priznajem, ponekad smetnem s uma koliko je ovo dobro. Jer ima jedno mjesto gdje sam sama na svijetu bez obzira sto sam okružena drugima. Klekneš na tatami dok imas minutu pauze i gledas kako znoj sa čela kaplje na njega kaplje. Kapljica po kapljica...kapljice znoja, bol u svim mišićima u tijelu, teško disanje bili su dovoljni da vrate onaj osjećaj. Na tom mjestu ne postoji ništa drugo. Ne postoji niti jedan drugi problem, niti jedna druga prepreka osim onih u dvorani. Onih prepreka zbog kojih sam ja borac. Toliko toga se u dva sata dogodi u svijetu, dok za tebe tih dva sata vrijeme stoji. Time out. Nije mi lako. Niti želim da bude. Teško mi je. Zato sam borac. A onda dođe trenutak kad staneš na borilište, oči u oči sa protivnikom. I sve te silne sate treninga ulazes u 6 minuta, 6 minuta jedne borbe, 6 minuta adrenalina, 6 minuta kada od tisuće ljudi u dvorani ti glasa ne čujes, niti ikoga vidiš. Imaš samo borilište i onoga ispred sebe. Želis samo pobjedu. A može te dočekati i poraz i ozljeda i nokaut i još milijun nepredvidivih situacija. Tako je to, ista stvar i u životu. I kako god završilo, ideš dalje... Iza svakog poraza stoji i nešto dobro. Iz svakog poraza nešto ćeš i naučiti. Ja sam borac, zbog svega što osjećam, nisam navikla držati glavu dolje. Postoji nešto što te čini moćnijim. Svaki poraz, svaka ozljeda, jer postoji ponos. Taekwondo više nikad za mene neće biti samo sport, taewkondo me naučio živjeti, naučio me  gubiti, naučio me što je to ponos, da poslje svakog poraza izađe nešto dobro. Put do crnog pojasa nije bio lagan, jako jako težak.  5 pojaseva je trebalo proći do zadnjeg i najvišeg pojasa crnog kojeg sam položila 25.01.2015. Crni pojas je samo bijeli pojas koji NIKADA NIJE ODUSTAO. Naravno najvise zasluženi za sve to su moji roditelji i cijela obitelj. Da nema njih ničega ovog nebi bilo i na tome im puno hvala. Prvi trener koji me naučio sve o ovom sportu bio je Nikola Pamper, prvi i najzaslužniji trener. Drugi trener Matija Luketić naucio me da poslje kiše dolazi sunce. Treći trener Predrag Galetić naučio me da treba biti strpljiv za sve, strpljen - spašen. Četvrti i predzadnji trener Miroslav Dosel trener bez kojeg ne bi bilo smijeha, trener koji me kroz zabavu svemu učio. I posljednji trener moj brat, Vlatko Bolješić koji me naučio puno novih stvari. Svima im hvala!
Jednom su me pitali ŽIVOT ILI TAEKWONDO, a ja sam se nasmijala i pitala pa zar to nije isto?!“
 
Mihaela je i jučer za vrijeme dok je ova priča nastajala osvojila 1.mjesto na natjecanju 1.Brinje Open u kategoriji do -47.
 
Želimo joj još mnogo uspjeha, a priču završavam s riječima koje sam pronašla uz njezinu sliku profila na Facebooku, riječima iz kojih ćete najbolje shvatiti što njoj taj sport znači.
 
„Neke cure imaju sexy noge,a ja imam pune noge masnica. Neke paze da im ne pukne nokat, ja pazim da mi ne puknu kosti. Neke se svaki dan šminkaju, meni se svaki dan cjedi znoj sa lica. Neke cure imaju izlaske, ja imam treninge. Možda nisam ljepša, pametnija, bolja od njih. Ali... ne bi mijenjala svoj život s njihovim ni za što na svijetu. Jer ja imam TAEKWONDO.“
 

Ispovijest bivšeg ličkog ovisnika:"Između života i smrti, izabrao sam život!"

Mnogi mladi ljudi onu fazu, koju rado nazivamo „odrasli klinci“, prođu na različite načine, a mnogima od njih nažalost upravo ta faza obilježi ostatak života... Alkohol, cigarete, droga i još tko zna kakve sve zamke nađu se odjednom pred njima i mnogi u njih upadnu. Moja današnja priča, priča je upravo jednog od njih...

„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta "buntovnički“.  Ljut na školu,starce i sve ono što sam "morao", a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršanjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke,odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja i škole.“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo mog sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: lsd (slike ili tripovi ), extacy (bomboni,ekseri), speed....“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom...

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevnica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt sa kokainom i heroinom... I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam, kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj...

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih namilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam...sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik moje priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški, razumljivo. Mnogi od vas zasigurno se, poput mene, pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a moj sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje...

„Ujutro 6 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu...i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetkog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko šest sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko osam sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija...“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje koji su također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti bajno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo...upravo to mu se i dogodilo...

 „Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao...“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih riješava.

Kada ovako slušate i čitate ispovijest ovog čovjeka, zasigurno se poput mene pitate „Kakva je svakodnevica tog čovjeka? Jel ga ta mračna prošlost prati i danas kada npr.krene u potragu za poslom i još mnoga druga pitanja vrte vam se po glavi. Moj sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže mladić.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele... Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne ćini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe,nedostaju im one sitnice poput  tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća sa drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade,no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire,a pogledi na svijet uži; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ljiežemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se sa neistraženim svemirom u sebi! Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih dusa, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine "čuda" od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u "izlogu", a "skladišta" su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne...

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje vam ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujem na povjerenju koje mi je ukazao i dopustio da njegovu priču objavim.

Kroz cijeli razgovor ovaj mladić citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su mi ostali najupečatljiviji završavam ovu priču:

"Ne sudite! I nećete biti suđeni,

jer kakvim sudom sudite,

onakvim će vam se suditi,

I kakvom mjerom mjerite,

onakvom će vam se mjeriti." (Mt 7,2)

                                                           

Sugovornik: M. Perković

Ekskluzivno objavljeno na portalu LikaClub.eu