Razno

"Cvijet za ljepši okoliš"

 

Izvor: FB Općina Brinje

Majci među zvijezdama

Uoči sutrašnjeg Majčinog dana, moje današnje razmišljanje naglas posvećeno je upravo njoj, majci. U nastavku prenosim svoj tekst u cijelosti...

 

 

Sutra je dan posvećen majkama, Majčin dan. Moje današnje razmišljanje namijenjeno je upravo njoj, majci. Žena koja te nosi pod svojim srcem 9 mjeseci, žena koja te lakše ili teže, prirodno ili uz pomoć liječnika donese na svijet, žena koja  bdije uz tebe kada si bolestan, žena koja misli na tebe i kada kraj nje nisi, žena koja nosi najljepše ime... MAJKA.

Ne znam bi li toliko snažno doživljavala sam pojam majke da je moja kraj mene, ne znam bi li znala što ona doista znači svakom živom biću, ne znam bi li tu osobu bez koje ni svijeta ne bi bilo toliko cijenila da nisam bez nje već pune 23 godine, ja to doista ne znam...

Gledajući svoje prijatelje oko sebe za vrijeme svog odrastanja, ali i dan danas, kako se nekad ružno odnose prema svojim majkama dođe mi teško, žao i odmah mi proleti misao glavom „Da bar ja imam mamu koja će me nazvati i pitati kada ću doći ili kako sam ili zašto sam ostavila sobu u neredu...“ Inače je to tako u životu, ljude uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja da bi mogli ostati bez njih. To je valjda tako svima nama. Mora ti se dogoditi ono nešto drastično da bi počeo više cijeniti ljude, stvari, ma sve.

Kako često znaju reći „sudbini ne možeš pobjeći“ i u tome zasigurno nešto ima i vjerujem da je svakome od nas već pri začeću zapisan tijek života. Nikome život nije lagan. Najgore je kad se idemo uspoređivati, a čovjek nikad ne zna kakav križ nosi baš onaj na čijem bi mjestu željeli biti. Mene je život ostavio bez majke, ali mi je prije osam godina podario ulogu majke jednom, a dvije godine kasnije i drugom dječaku, koji su sada već pravi fakini. Ne opterećujem svoju djecu sa spoznajom da ja nemam majku, niti im trubim nešto tipa „nemate pojma kako je bit bez majke, morate me cijeniti, poštivati...blablabla“ Puštam ih da odrastaju, da griješe, da se i ljute na mene jer samo tako izgradit će jednu svoju ličnost, svoje ja. Ne opterećujem ih, ali oni što su stariji, mnogo toga osjete i vide sami. Gledaju svoje prijatelje koji gotovo svaki vikend provode kod svojih baka, prijatelje koje baka čuva kada roditelji idu nekud na svadbu ili malo van, prijatelje kojima baka dolazi na predstavu u školu, prijatelje koji za Dan žena ili Majčin dan odlaze s roditeljima k baki s cvijetom u ruci koji se taj čas nađe u vazi na sred stola, a ne na spomeniku uz lampaš.

Život ne možeš prepustiti tuzi, očaju, žaljenju, moraš nastaviti živjeti, moraš naučiti živjeti bez tog jednog vrlo bitnog životnog faktora koji ti je poput desne ruke.

Prije nekoliko godina jednom dragom prijatelju preminula je majka. Razmišljala sam što bi mu rekla da ga nekako utješim, što bi mu rekla, a da mu ne bude još gore, a takve riječi nisam mogla naći. Imala sam osjećaj da od mene očekuje takve riječi budući je znao da sam i ja bez majke već dva desetljeća. Znate što sam mu u tom trenutku rekla? „Ja ti ne mogu reći da će ti ikad biti lakše i da ćeš ikad preboljeti ovaj gubitak. Ja ti to ne mogu reći jer bi lagala! Moraš nastaviti živjeti, moraš nastaviti raditi, moraš nastaviti biti ono što si bio dok je ona bila kraj tebe. Iako fizički tu više nije, na taj način, zapravo će uvijek, ali uvijek biti.“ Prolazilo je vrijeme, krenule su se redati godišnjice, a on je od dana od kada je otišla počeo pisati pjesme, pjesme svojoj majci, pjesme u kojima joj se obraća, u kojima izražava svoju tugu, svoj nemir. Kroz pjesme joj govori sve što mu je na srcu, što ga tišti, zbog čega ne spava, na što u tom trenutku misli. Pjesme su mu ispušni ventil u kojem izbaci taj trenutni, reći ću bijes jer točno znam taj osjećaj i ne mogu ga drugačije nazvati nego bijes.

„Moja majka spava, ne ustaje više.

U kuhinji njenoj kolač ne miriše,

nit kava kuha, nit se s nama smije...

Nikad više neće biti kao prije.

Umorno je srce prestalo kucati.

Uzalud sada plačem...

Majko ti se vrati..

Ne mogu ti majko mila

više reći hvala što život

si meni dala..

Al moje te srce još i danas voli,

za tvoju se dušu dragom Bogu molim..“ (Vlatko Jambrović, Križpolje)

 Ljudi, pogotovo oni na selu koji su dosta konzervativnog i primitivnog razmišljanja umjesto da ti budu podrška da kreneš dalje, da budeš veseo, oni se zgražaju ako te vide da si negdje na veselju ili u pjesmi. Kud se moraš sam sa sobom boriti tud te ljudi još stišću da se često osjećaš jadno, a bez razloga. Sjećam se sličnih postupaka svoje bake koja je zabadava već bila u Zagrebu u gradskom okruženju, ali isto taj jedan primitivni stav nije mogla preko noći promijeniti. Prvih tjedan dana nakon majčine smrti u školu je slala sestru i mene sa crnom mašnicom na košuljici i vrlo često nam znala natuknuti „nemojte zaboraviti da ste vi sirote i da morate paziti kako se ponašate“. Sad kad se sjetim tog užasnog osjećaja kad svi bulje u tebe, tukla bi glavom u zid od muke, ali ista ta baka s vremenom je i sama naučila i shvatila da nisu bitni ljudi nego mi same i da se ponašamo onako kako same osjećamo da trebamo.

Ne prođe meni ni jedan dan, već pune 23 godine da se svoje majke ne sjetim, a posebno na ovakve dane poput sutrašnjeg. Dan kada ću baš kao i svake nedjelje otići na njezin grob, spustiti cvijet, zapaliti svijeću i zapjevati joj onu Škorinu:

„Majko jedina, dugo , dugo ne vidjeh te ja

Kad si otišla, na srcu mi želja zaspala

Srest ćemo se jednom majko

među zvijezdama,

ti si za mene jedina...“

 

Ovo je priča o njima-"LIKA CLUBBING: Naša priča"

Ovaj kutak naše stranice posvećujem mladima koji stoje iza jednog velikog projekta nazvanog Lika Clubbing. Moram priznat da sam prvi put čula za Lika Clubbing na facebooku. Na prvi pogled  nije mi bilo jasno što, tko, kako, jednom rječju, nisam imala pojma što to uopće znači. No, čim vidim u nazivu LIKA, u mojim očima ne može proći nezapaženo. Igrom slučaja došla sam do glavnom i odgovornog pokretača cijelog projekta i iz prve ruke saznala odgovore na sve upitnike koji su mi se javljali u glavi u vezi, za mene u tom trenutku, samo profila na facebooku. 

Neću duljit, prepuštam ostatak ovog članka samom voditelju cijelog ovog projekta, Anti Fumiću, a vama preporučam da na vremenu sjednete i pročitate.  Ponekad nismo ni svjesni koliko truda, ljudi, interesa i zalaganja stoji iza samo dvije riječi, poput Lika Clubbing, koje nisu samo naziv profila na fb ...

"Ideja je došla slučajno. S obzirom da sam u studentskoj udruzi koje sam prije bio član, prilično aktivno skretao pažnju na događaje, zaključak je bio da je vrijeme da krenem raditi na nekom svom projektu. Krajem 2011. godine u potrazi za samim sobom, i smjerom razvoja mojih potencijala, znao sam samo da volim nešto što je promocija. Tada još nisam znao da je sve to zapravo jedna velika znanost.
Primjetio sam da u Lici vladaju narodnjaci. To mi je dalo ideju da treba napraviti nešto drugačije. Veliki odmak. U nekoliko dana zaključio sam da bi mogao probati napraviti party bez narodnjaka. Ime pod kojim je sve počelo, bilo je „pilot“ ime ali i pravi pilot projekt. „Lika Clubbing“ ime je koje je radilo veliki odmak od narodne glazbe, i dogovorili smo prvi party u Gospiću. Zabava je prošla vrhunski, mladi su primjetili ideju da ekipa pod nazivom „Lika Clubbing“ organizira zabave bez narodnjaka, i razvoj je počeo.
U nešto više od dvije godine, do polovice 2013., organizirali smo oko 30 neformalnih događaja i preko 90% ih je bilo posjećeno s brojkom 300 i više mladih, što se u Lici rijetko viđalo ako se uzme u obzir da se na partyju puštala samo strana i domaća (hrvatska) glazba. Financijski ti događaji nažalost nisu bili dovoljno isplativi da pokrenemo posao u noćnom životu, i većina financija se temeljila na pokrivanju troškova organizacije događaja i putovanja jer je većina organizatora dolazila samnom iz Zagreba u Liku. Polovicom 2013. došlo je do prekretnice. Nakon suradnje s nekoliko klubova u županiji demotivirala nas je činjenica kako klubovi zaista ništa nisu naučili u tih dvije godine naše stalne prisutnosti na glazbenoj sceni županije. Brend je imao vjernu publiku, ali vlasnici klubova s kojima smo surađivali nisu uspjeli shvatiti što znači „promocija“.
To je bila druga velika prekretnica koju je Lika Clubbing prošao. Sljedeći cilj bio je pronaći izlaz iz nezavidne situacije održavanja brenda ili odustati od projekta „Lika Clubbing“. Nakon nekoliko mjeseci promišljanja zajedno s glavnim suradnikom u projektu odluka je bila sljedeća, pokrećemo„glasilo“ – web portal. S obzirom da je brend postojao, na njega je trebalo nadograditi nešto konkretno. Cilj više nije bio partijanje, već pozitivne vijesti i fokus na mlade. Ta odluka o portalu značila je i da ćemo ipak još malo pokušati raditi na Lici, i ne odustati. Pokazalo se ispravno!
Polovicom prošle godine stavili smo portal „na noge“ i krenuli u suradnju s nekoliko ozbiljnijih partnera. Prošle godine u osmom mjesecu odradili smo i organizaciju snimanja prvog glazbenog spota, promovirali ga diljem Hrvatske, odradili i nekoliko većih događaja (ne klubskih ), i u listopadu prošle godine zaključili kako nam je forma web portala previše ograničena za sadržaj kojeg je bilo sve više. Krenuli smo u redizajn, i početkom ove godine, 05.01., pozvali sve fanove i čitatelje na potpuno novi redizajnirani portal, koji možete vidjet klikom na ovaj link
LIKA CLUBBING IMA NOVI DIZAJN
Danas naš tim broji deset suradnika, od kojih nas pet svakodnevno radi na održavanju portala 
LIKA CLUBBING Nacionalni smo medij koji prati događaje iz svijeta i Hrvatske, s naglaskom na zanimljive teme iz naše Ličko-senjske županije koje se nikada nismo i nećemo odreći. "

Jel vam sad jasno zašto sam rekla da sjednete i pročitate ovaj članak? Vjerujem da ste baš kao i ja ostali zapanjeni što sve stoji iza "samo" dvije riječi. Ante, tebi i tvom timu želimo puno uspjeha u daljnjem radu i NE ODUSTAJTE! Mnogo je onih koji vide i cijene što radite, a bit će ih i puno više, vjerujem da pravi Ličani kad tad dođu do spoznaje što vrijedi.

Za kraj članka ja neću ništa reć, baš ništa, nego završnu riječ prepuštam Anti i njegovom projektu u usponu, jer ovo je ipak njihova priča... 

 "Želim zahvaliti svima koji su nas pratili tijekom svih ovih godina, i pozvati na onaj „lički prkos“ ali u pozitivnom smjeru. Mi se trudimo, a vi nam pomozite Liku predstaviti onako kako ona to zaslužuje, u cijeloj Hrvatskoj i svijetu: Ponosno i lijepo!"

Kontakt za bilo kakve informacije, suradnju i potencijalne donacije koje su u svakom pa i ovom projektu itekako dobrodošle:

marketing@likaclubbing.eu

Umro Marko Tominac - Gutman

Povodom 

smrti našega dragog člana Marka Tominca – Gutmana iz Budaševa kod Siska njegovoj obitelji izražavamo iskrenu sućut u ovim teškim trenutcima. Neka Vam dragi Bog dadne snage u prevlađivanju boli povodom gubitka Vašeg Marka.

Članovi ZK Stajnica 

Alarmantno stanje depopulacije u ruralnim sredinama

U Općini Brinje, hotelu „Lika Jug“ uz autocestu A1, danas je uz nazočnost stotinjak načelnika i zamjenika načelnika hrvatskih općina održana sjednica Skupštine Udruge općina u RH.

Skupštini je nazočio ministar Uprave Arsen Bauk, dožupan Ličko senjske županije Sanjin Rukavina kao izaslanik predsjednika Hrvatske zajednice županija Tomislava Tolušića, gradonačelnik Gospića Petar Krmpotić kao izaslanik predsjednika Udruge gradova Željka Turka.

Kad je riječ o novom Zakonu reforme lokalne uprave i samouprave predsjednik Udruge općina RH Đuro Bukvić drži da će s njim jedan dio općina dobiti a jedan izgubiti, što će pokazati budućnost.

O tome više na: lika-online.com.

Kapela mirno spava

 Kapela kao da zaspala je,

Svojom mirnoćom kao da počast odaje

Hladnim zrakom ona diše

                                  Za sve drage i bliske

                                          Za sve Ličane kojih nema više...

 

Male sredine rađaju velike ljude

Hrvatska je dala svijetu zvijezde od izumitelja poput Nikole Tesle, nobelovce poput Lavloslava Ružičke, (...) pa do sportaša poput Janice Kostelić, Dražena Petrovića ili Davora Šukera.
 
Ova priča koja slijedi u nastavku, jedna od mnogih koje će uslijediti, rezultat su moje želje za predstavljanjem djece, mladih ljudi, velikih talenata o kojima se priča i koji postižu velike uspjehe, a koji su iz naših malih ličkih sela. Možda sam mogla svih stavih u jednu priču, ali nisam...jer iz dana u dan ispliva na površinu novo ime, nova brinjska, ali i državna nada, s umjetničkog, znanstvenog, sportskog i dr. područja. Upravo zato zaslužuju svaki svoj zaseban prostor na našoj web stranici.
 
Dakle, ovo je priča o prekrasnoj mladoj dami, koja nije zaslužila ovaj članak i pozornost samo svojom ljepotom nego i vrhunskim sportskim postignućem. Neću prepričavat, kao što i inače to ne volim radit, nego vam priložit dopis mlade nade TKD Brinja... 
 
"Zovem se Andrea Galetić, rođena sam 08.03.1999. u Ogulinu.
Taekwondo-m sam se počela baviti od 5. razreda. Tada nisam ni znala što je
to, ali s vremenom mi se taj sport počeo sve više svđati.
Znoj i upor na treninzima se ipak isplatio,a na natjecanjima smo to i pokazali.
2011. godina mi je bila više nego odlična, bila sam 3. na Kadetskom prvenstvu Hrvatske. S takvim rezultatom bila sam nagrađena stipendijom, koja je i ujedno prva takva u povijesti Brinja.
To mi je davalo sve više volje za radom na treninzima i evo i dan danas se sjetim toga i iskreno sama sebi se divim što sam došla do ovog mjesta gdje jesam!

(slike preuzeta sa Općina Brinje)


No nije rad bio samo na treninzima već sam i svako slobodno vrijeme provodila trčeći po šumama. Razgibananje je bilo obavezno svaki dan! Slobodne trenutke nisam provodila beskorisno već se vozila na rolama ili biciklu.
Eto, danas sam već više, crveni pojas i pripremamo se za pogalanje u 1.mj. za crni.
Ovaj vikend je Juniorsko prvenstvo Hrvatske i pripremala sam se za to 4 mj.
Nadam se da će dobro proći i da će bit još koja pobjeda u nizu, jer mi svaka pobjeda diže sve veću želju da daljim treniranjem. Svaki dan pomislim i na svoju budućnost u Taekwondo-u u kojoj se vidim kao trenerica kluba jer bi željela svo svoje znanje prenijet na druge, na buduće mlade nade Takeowondo-a.
Zahvaljujem svojem bivšem treneru Nikoli Pemperu (zamjenik Taekwondo saveza Ličko-Senjske županije i  dopredsjednik Taekwondo saveza) na svom uloženom znanju koje je prenio na mene, te koji je prepoznao i izvukao iz  mene talent prema ovom sportu. Također zahvaljujem i predsjedniku kluba Milanu Bolješiću, sadašnjem treneru Miroslavu Došenu, a najviše svojim roditeljima koji me u tome naviše podupiru." 
 
Inače sam vrlo sentimentalna, a pogotovo kad je riječ o mladim ljudima koji su ujedno i moji bivši učenici i koje uvik gledam kao djecu i prema kojima ne mogu bit objektivna ni da hoću. Stoga mi i svaka ovakva vijest izazove posebne osjećaje, ali i ponos. Što ima ljepše i jače i uzvišenije nego čut da je dijete, s kojim si surađivao u odgojno-obrazovnom procesu, u svom životnom usponu i što je najvažnije od svega da je isto to dijete ostalo upravo onako skromno i ponizno kakvo je i bilo. I to je najvažnije od svega! 
 

(slika preuzeta sa Glas Gacke)


Andrea, imaš podršku i uže i šire zajednice, zato samo naprijed i nikad nemoj prestat bit upravo takva kakva i jesi: dobra,  plemenita, vrhunska sportašica!

Malo dobrih ljudi

Svi ste već primijetili da su moji članci uglavnom ispunjeni pojedincima, malim ljudima kojinisu svjesni  svojih vrijednosti i svoje zapravo veličine i koji zaslužuju da se o njima priča ne samo zbog njih samih, nego da bi nam svima bili uzor.
 
Izuzetna mi je čast čut, vidjet, a još ljepše znat da su baš takvi ljudi u mojoj blizini, stoga i ovi članci koje objavljujem samo su znak divljenja, pažnje i podrške da nikad ne padnu u kušnje pod bremenom teških vremena. Ovo je samo jedna priča, a vjerujem da njemu, čovjeku kojem je u obliku ovog članka posvećena, ona ne znači ništa osobito i da je njemu njegov čin, ovaj događaj koji je došao do medija, jednostavno njegov stil života i odraz vrijednosti koje ima usađene u sebi i do kojih drži,  a koje su u današnje vrijeme poput čuda.
 
Davor Mesić – Pikula (39) iz Križpolja čovjek je kojem je bankomat doslovce sam izbacio novac u vrijednosti 1000,00kn u trenutku kada je pokraj njega prolazio u Otočcu. Zastanite na trenutak i upitajte se što biste vi učinili da vam se tako nešto dogodi? Prolaziš pokraj bankomata i vidiš kako „cure“ novci. Mislim da ovaj čovjek nije niti razmišljao što učinit nego je novac uzeo i odnio u banku od čijeg je voditelja dobio samo „Hvala!“. Prilikom pripremanja ovog članka iz razgovora sa samim Davorom u misli su mi zasjekle ove riječi: „ Znaš što me baš boli oko svega toga? Zamolio sam u banci da taj novac doniraju u humanitarne svrhe odnosno za poplavljena područja u Slavoniji. Oni su na to izjavili da to mogu samo prikazali kao višak u bankomatu i to je to! E u tom trenu sam se upitao jesam li uopće dobro učinio što sam taj novac vratio banci jer će ga netko stavit sebi u đep.“
 
Davorov čin nije ostao nenagrađen jer je samo nekoliko dana kasnije baš isti taj iznos osvojio u jednoj kladionici. Čak i da se nije taj dobitak ostvario, znam da bi on svejedno bio zadovoljan jer je jedan od onih ljudi koji znaju da je oteto prokleto i njegov miran san i čista savjest vrjedniji su od svih ti novaca.
 
Evo svu me trnci prolaze od samih misli u kojima pokušavam rekonsturirat sav taj događaj. I onda mi netko ide reć Bog ne postoji. E pa dragi moji živite kako znate, (ne)vjerujte u što hoćete, ali meni baš ovakvi slučajevi, događaji, iz dana u dan govore „Onaj gore sve vidi i svima vrati po zaslugama, prije ili kasnije,pa što god tko mislio!“.  
 
Davore, svaka čast što si usprkos ovom vremenu u kojem živimo, pokazao da se isplati bit čovjek i što si svima nama dokaz da ipak u moru nemorala, kriminala, bahatosti i licemjerja ipak ima i malo dobrih ljudi.

 

DIo preuzet sa: Lika clubbing
 

"Svaka priča ima više priča" - ll.dio

Evo baš kao što i sam naziv onog mog članka kaže „Svaka priča ima više priča“, zato i slijedi očekivani nastavak. Upravo to mi je bio i cilj, čut sve strane o Mandaleni. Dakle, već pretpostavljate čija priča slijedi u nastavku… Od samog organizaotora Ivice Murkovića – Mure. Moram priznat da nakon razgovora s njim, moje mišljenje prema tom čovjeku sada je još i veće i snažnije jer je samim prisutupom dokazao i pokazao kako je doista velik čovjek. Samo nekoliko dana nakon objave već navedenog članka uslijedio je njegov poziv. Moram priznat da na prvu najprije nisam niti slutila tko me zove, a onda kad se predstavio, prva pomisao bila mi je „Sad ću dobit jezikovu juhu“, no ono totalno neočekivan tijek razgovora… Pokušat ću ga donekle citirat i iznijet njegovu priču o svemu...

„Draga Branka, prije svega želim ti se zahvalit na svemu što pišeš i objavljuješ na našem webu. Vidi se da ti slušaš glas naroda i iznosiš sve što čuješ kao i svoja mišljenja,  na čemu ti veliko hvala. Zadnjim člankom potakla si me da ti se javim i da i ja javno progovorim o svemu oko Mandalene i općenito oko organizacije bilo kakvih događaja u našoj Stajnici. Želim se najprije osvrnut na odgovore iz upitnika svog velikog prijatelja Predraga… Slažem se sa mnogo toga što je naveo i cijenim mišljenje svakoga,  ali eno onaj dio koji se tiče turnira u čast našem pok. Zdravku Vukoviću… Znate li da sam ja taj koji sam ga prije nekoliko godina  osnovao i pokrenuo? I dan danas bi se taj turnir održavao da se nije prije par godina dogodilo da sam baš u to vrijeme bio na terenskom radu u Dubrovniku i kada sam zapravo sve već izorganizirao i molio dečke iz Stajnice da održe taj turnir jer ja fizički ne mogu bit na dvije strane, njihov odgovor bio je <Mi to ne možemo bez tebe>.  I sami znate kad jedne godine nešto preskočite da je to teško ponovno obnovit,a  tako bi bilo i sa Mandalenom, da ijednu godinu preskočim sa organizacijom, zatrnula bi se i ta proslava. Vjerujte da ja dok sam živ i dok me zdravlje bude donekle služilo organizirat ću bar taj događaj, a uvik će bit onih koji će me u tome podržavat, kao i onih koji će mi iza leđa gunđat. Da se razumijemo, ja baš nikakve materijalne niti financijske koristi od toga nemam. Sve to radim jer to volim, jer volim svoju Stajnicu. Oni s kojima se više čujem i družim znaju da sam na burzi, da je situacija jako teška, ali ovaj moj vedar duh i dobra volja i druženje s ljudima najveće mi je bogatstvo na kojem bi mi mnogi zavidjeli i zavide. Da gledam samo na sebe nikad ništa ne bi niti pokretao niti organizirao. Pogledajte evo samo usput nekoliko primjera zbog kojih bi mnogi da su na mojem mjestu digli ruke od svega…Moja supruga pjeva naše ličke pjesme koje se slušaju širem lijepe naše, a da ne govorim izvan granica i prekooceanskih zemalja. Okolna mjesta često je zovu na razna lička okupljanja, a recite mi kad je zadnji put pjevala u našem kraju i za naš kraj? Naravno da mi je krivo i žao što je tome tako, ali eto, nije me to pokolebalo. Ne sramim se svog financijskog stanja niti bi ikad iz čega izvlačio osobni interes, što se ne može reć za vodeće ljude našeg sela. Posebno me dirnuo događaj na jednoj od prošlih Mandalena kada smo primili donaciju od cca 700,00kn s naglaskom <za crkvu>, a taj novac došao je u privatni đep . Mislim da se svi sjećate tog događaja.  Evo neću dalje dužit…mislim da iz svega ovoga možeš zaključit kakav sam čovjek i da bez obzira na svoje stanje (teška financijska situacija uslijed nezaposlenosti), ne posustajem niti pomišljam na prestanak organizacije Mandalene jer je to za moju Stajnicu i sve ljude dobre volje kojima je doista stalo do našeg sela. Na kraju moram još samo istaknut veliku podršku od sponzora, bez kojih bi jako teško i nikako sve i organizirao, a od kojih su najveći pilana „Zlatko-Commerce“ i „Holjevac“,  općina Brinje i brojni drugi ugostiteljski i trgovački obrti i pojedinci diljem lijepe naše, koji mi nadam se neće zamjerit što ih sve ovdje ne nabrajam. Eto, Branka, hvala ti još jednom na svim objavama, a posebno eto ova posljednja koja me potaknula za ovim javljanjem.“

Ehhh, ne znam jesu li vas Murine riječi dotakle, ali mene jesu tim više što ga potpuno razumijem. I sama sam često na udaru kritika, ali znate kako bi naš narod rekal „Ki će vrag svimi udovoljit“. Treba bit uporan, treba bit svoj, naravno u želji i nastojanju da činimo dobro, a nikom (namjerno) zlo jer unutarnje zadovoljstvo čovjeka nema cijenu niti se može mjeriti s bilo kakvim materijalnim dobitkom.

Evo što na kraju reć nego, nadam se da smo sad tek otvorili razmišljanje o Mandaleni, te o pripremama bilo kakvih “ eventa“  u našem zavičaju. Nadam se da će svi oni koji sve to promatraju sa strane bit podrška pokretačima jer naizad sve je to za svih nas koje nešto posebno veže za naš kraj, bili u našoj Stajnici ili ne.

 

P.S.  U razgovoru, Mura mi je spomenuo da ima mnoštvo fotografija i video zapisa, stoga jedva čekam da stignu do mene i da ih podijelim sa svima vama.

Ukoliko imate bilo kakve prijedloge, bilo o Mandaleni ili bilo čemu vezano za naš kraj; ako nešto želite podijelit s javnošću i da bude objavljeno na ovom našem webu, slobodno se javite na brankap83@net.hr . No dobro, nemojte me samo pitat kadi je čija meja jer vam tu neću moć pomoć. 

 

 

 

  

Jezeranski poduzetnik - primjer za diplomski rad na EFZG

Kada od jedne mlade žene, ličanke iz Velike Gorice, čujem da joj je prilikom odabira teme za diplomski rad glavni motiv bio uspješan poduzetnik  iz Jezerana, tada je ova priča zaslužno i na ovoj web stranici.

Tema diplomskog rada Maje Vlahinić bila je "Drvna industrija RH u razdoblju gospodarske krize" (Ekonomski fakultet u Zagrebu). Opsežan intervju provela je sa vlasnikom pilane "Zlatko-commerce d.o.o." iz Jezerana, gospodinom Milom Dumenčić.

Nema smisla da ja sad nešto nadaleko i naširoko prepričavam i napričavam, u prilogu je cijelo poglavlje pod nazivom "Poslovanje pilane Zlatko-commerce u doba recesije" izdvojeno iz diplomskog rada.

 Ovdje ću iznijet tek nekoliko citata kako bi vas zaintrigirala da pročitate ostatak priloženog poglavlja.

"Razgovor putem dubinskog intervjua dodatno je osvijetlio djelovanje krize na poslovanje, promjene ponašanja poduzeća u području proizvodnog asortimana, cijena proizvoda, distribucijskih kanala, promocija i tržišta.

Pilana Zlatko Commerce radi od 1981. godine, još od socijalističkog uređenja u kojem nije bilo moguće imati privatno poduzeće. Pošto je većina drvo-prerađivačkih poduzeća tada bilo u državnom vlasništvu, privatna poduzeća kao i pilana u našem slučaju, teško su dolazili do sirovina. Raspolagali su sa 300-500 kubika drvne mase godišnje. Pilana je tada poslovala sa 2-3 zaposlenika zbog male količine sirovina s kojom su raspolagali pa su samim time imali i malo posla. U razdoblju krize na važnosti dobiva strategija upravljanja odnosa s potrošačima, prvo ih treba privući bilo to reklamom, svojim kvalitetnim radom ili nekom drugom kvalitetom, te odnose treba održavati tako da roba bude uvijek isporučena na vrijeme te u najboljem mogućem transportu. (...)

Vlasnik pilane govori kako je radnička klasa u doba socijalizma bila mnogo bolja, ali poduzetništvo nije bilo toliko otvoreno kao što je to danas.

Pilana Zlatko Commerce bavi se preradom drvne mase te najviše izvozi u zemlje bivše Jugoslavije, od europskih u Italiju, Njemačku, Sloveniju i Austriju a od azijskih u Rusiju. Zaposleno je 23 radnika, većinom muškaraca mlađe dobi od 19-35 godina. (...)

Vlasnik pilane ima 58 godina, završenu srednju školu, cijeli svoj život posvetio je radu u pilani od prvog dana zajedno s njegovim ocem i obitelji. Svojim najvećim problemom smatra to što nema znanja iz engleskog jezika koje mu je i prijeko potrebno za surađivanje s poslovnim partnerima i kupcima. Ovo nije jedini takav slučaj u Hrvatskoj, takvi primjeri su vrlo česti kod drvo-prerađivačkih poduzeća, a glavni razlozi tomu su : poduzetničke prilike početkom 90-ih godina, relativno mali troškovi ulaska u pojedine tipove poduzetništva kao i egzistencijalna situacija pojedinaca, uslijed čega se samo-zapošljavanje u vlastitim poduzećima pojavilo kao jedan od načina rješavanja problema (obiteljske) nezaposlenosti. Ovo poduzeće je u obiteljskom vlasništvu te će nakon sadašnjeg vlasnika ostati u nasljedstvu sina. (...)

Vlasnik pilane smatra kako na ličkom području danas postoji previše pilana, a pošto je kapacitet mali i kada se rasporedi ostaje vrlo malo sirovina za korištenje tijekom cijele godine a ne posluju svi uspješno, kvalitetno i kompatibilno. Prijašnji kapaciteti bili su oko 20 000 kubika a danas pilana posluje sa oko 14 000 kubika. Država nije dovoljno dobro zaštitila proizvođače drvne industrije, konkurencija je velika a opstaje onaj koji je u svom poslu najbolji. (...)

Kako pilana ne bi snosila velike posljedice vlasnik je tražio načine kako poslovati, a da krizu ne osjete na svoje poslovanje. Da ne bi došao u situaciju da mora otpuštati radnike pobrinuo se da nađe strane kupce. Tako je poduzeće počelo raditi za 4 velika austrijska poduzeća te su sve one gubitke koje su imali na području regije i zemlje dopunjavali sa izvozom van Hrvatske. Tako već dulje vrijeme posluju sa 4 austrijska poduzeća : Reinertimber, Sial, Ana Dabak, Storaensko. (...)"

O planovima ove pilane pročitajte u prilogu, a meni još samo preostaje izrazit čestitku Maji koja je za svoj diplomski rad odabrala baš primjer poduzetnika iz Like i time s odličnim uspjehom kročila u svijet akademskih građana. Vlasniku pilane mnogo uspjeha i u daljnjem radu, tim više što upravo o takvim ljudima i poduzećima ovisi i živi velik broj ljudi iz tog kraja.

I evo, na kraju ove prekrasne priče, koja svima nama neka bude poticaj za rad, jer od rođenja do smrti, svaki period života nosi svoj rad: predškolcima je to igra, školarcima i studentima učenje, a kasnije rad u pravom smislu te riječi. Ponekad se osjećam poput Sijerkovića koji na kraju svih svojih meteoroloških prognoza kaže poneku izreku, stoga ovdje smatram prikladnom onu od Goethea:

"Ti samo radi, a veselje će doći samo od sebe!"

 

Slika preuzeta sa TVRTKE.COM