Razno

Ispovijest bivšeg ličkog ovisnika:"Između života i smrti, izabrao sam život!"

Mnogi mladi ljudi onu fazu, koju rado nazivamo „odrasli klinci“, prođu na različite načine, a mnogima od njih nažalost upravo ta faza obilježi ostatak života... Alkohol, cigarete, droga i još tko zna kakve sve zamke nađu se odjednom pred njima i mnogi u njih upadnu. Moja današnja priča, priča je upravo jednog od njih...

„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta "buntovnički“.  Ljut na školu,starce i sve ono što sam "morao", a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršanjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke,odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja i škole.“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo mog sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: lsd (slike ili tripovi ), extacy (bomboni,ekseri), speed....“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom...

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevnica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt sa kokainom i heroinom... I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam, kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj...

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih namilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam...sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik moje priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški, razumljivo. Mnogi od vas zasigurno se, poput mene, pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a moj sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje...

„Ujutro 6 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu...i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetkog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko šest sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko osam sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija...“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje koji su također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti bajno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo...upravo to mu se i dogodilo...

 „Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao...“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih riješava.

Kada ovako slušate i čitate ispovijest ovog čovjeka, zasigurno se poput mene pitate „Kakva je svakodnevica tog čovjeka? Jel ga ta mračna prošlost prati i danas kada npr.krene u potragu za poslom i još mnoga druga pitanja vrte vam se po glavi. Moj sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže mladić.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele... Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne ćini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe,nedostaju im one sitnice poput  tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća sa drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade,no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire,a pogledi na svijet uži; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ljiežemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se sa neistraženim svemirom u sebi! Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih dusa, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine "čuda" od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u "izlogu", a "skladišta" su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne...

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje vam ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujem na povjerenju koje mi je ukazao i dopustio da njegovu priču objavim.

Kroz cijeli razgovor ovaj mladić citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su mi ostali najupečatljiviji završavam ovu priču:

"Ne sudite! I nećete biti suđeni,

jer kakvim sudom sudite,

onakvim će vam se suditi,

I kakvom mjerom mjerite,

onakvom će vam se mjeriti." (Mt 7,2)

                                                           

Sugovornik: M. Perković

Ekskluzivno objavljeno na portalu LikaClub.eu

 

Lički krumpir - ponos Hrvatske i Like

Napokon je zaštićen lički krumpir

U Službenom listu Europske unije objavljena je uredba o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla – Lički krumpir (ZOZP).

Time je Republika Hrvatska dobila, pored Krčkog pršuta, Ekstra djevičanskog maslinovog ulja Cres, Neretvanske mandarine, Ogulinskog kiselog zelja/Ogulinskog kiselog kupusa i Baranjskog kulena još jednu oznaku čiji je naziv registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu.

Proces zaštite traje od 2011.

Proces zaštite naziva Lički krumpir (ZOZP) započeo je u srpnju 2011. godine, kada je Udruga proizvođača Ličkog krumpira podnijela Ministarstvu poljoprivrede zahtjev za registraciju oznake zemljopisnog podrijetla naziva Lički krumpir. Ministarstvo poljoprivrede je u studenom 2011. godine donijelo Rješenje o registraciji oznake zemljopisnog podrijetla čime je naziv Lički krumpir postao zaštićen u Republici Hrvatskoj. U lipnju 2014. godine Ministarstvo poljoprivrede uputilo je Europskoj komisiji zahtjev za registraciju naziva zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla Lički krumpir na razini Europske unije. Nakon procedure na europskoj razini, objavom navedene Provedbene Uredbe Komisije, naziv Lički krumpir upisuje se u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

Zemljopisno područje Like

Zaštita proizvoda Lički krumpir temelji se na njegovoj kvaliteti koja proizlazi iz specifičnosti uzgojnog područja i na njegovom ugledu vezanom uz dugu tradiciju uzgoja. Proizvodnja Ličkog krumpira obuhvaća zemljopisno područje Like. Lika je kontinentalna regija u jugozapadnoj Hrvatskoj, a nalazi se u dvije administrativne regije i to najvećim dijelom u Ličko-senjskoj županiji i manjim dijelom u Zadarskoj županiji. Za proizvodnju se koristi sjemenski krumpir sorata Desire, Bintje ili Viktorija ili drugih sorata sličnih karakteristika čiji sadržaj suhe tvari iznosi minimalno 19%.

Preuzeto sa: likaclub.eu

Lika - proglašena najljepšom!

Andrea i Jurica mladi su par iz brinjskog kraja. Ne bi oni bili tako posebni da na nacionalnoj izložbi pasa “CAC Karlovac” nije zablistala njihova mlada kuja po imenu Lika.
Andrea se bavi uzgojem autohtonih pasmina pasa punih 10 godina. Počela je s Bosansko-hercegovačko -hrvatskim planinskim psom tornjakom, koji je zapravo autohtoni Dinare,a time i ličkih planina i prvi put se u zapisima spominje već u 11.stoljeću. Dosada je uzgojila 4 legla tornjaka, a za mjesec dana očekuje i peto. Većina pasa iz njezinog uzgoja čuva ovce na području Like i Dalmatinske zagore, ali ima i onih koji svoj dom nađu i izvan granica Hrvatske. Jedna ženka otputovala je u daleku Finsku.

Kako je Jurica lovac, proširili su svoj uzgoj na još jednu autohtonu pasminu – Posavskog goniča. Autohotoni su to psi u Posavini, ali zbog izuzetne otpornosti, prilagodljivosti i ustrajnosti u lovu, proširili su se i na područje Like gdje su zaista brojni, možda i najzastupljeniji goniči u Lici.

Doma imamo 6 tornjaka, čak tri generacije. Najstariji su u 11.godini, a najmlađi još nema godinu dana. Trenutno imamo i 3 kuje posavskog goniča, a prošli tjedan smo u sklopu nacionalne izložbe pasa “CAC Karlovac” izložili našu mladu kuju, staru 17 mjeseci, Liku od Sertića (to joj je puno ime i prezime)., kaže Andrea

Lika je bila odlična na svom prvom javnom nastupu: dobila je ocjenu odličan, bila je prvak razreda mladih ženki i najljepši mladi pas svoje pasmine. U daljnjem natjecanju proglašena je najljepšom ženkom u pasmini.

Titulu najljepšeg mužjaka, ali i najljepšeg psa pasmine osvojio je jedan lijepi mužjak iz Lipica.

Šteta je što ljudi drže i hvale strane pse kad postoje ovako predivne hrvatske pasmine. Mi se dogodine nadamo i prvom leglu radnih i paradnih potomaka naše Like. Osim nje imamo i Donu (Azru) staru 4 godine i njezinu mladu kćerkicu Obou staru 7 mjeseci., dodaje Andrea 

Njihova Lika sa izložbe se ponosno vratila u svoju Liku, a i oni skupa s njom.

Ovim mladim ljudima koji već imaju i potomka, želimo puno sreće sa uzgojem pasa i puno uspjeha na daljnjim izložbama!

Tekst/slika: likaclub.eu 

 

Na odmor preko Kapele

 

 

Ljetna sparina, gradski smog
Nose me mislima do zavičaja mog.

Brojim dane kada će obaveze stati
I kada ću stvari u torbe spakirati.

Djeca već svaki dan ispituju,
Nestrpljivo polazak isčekuju.

„Još malo, dica“, kažem im odvažno,
A i samoj mi pri pomisli srce zakuca snažno!

Misli evo već i sad mi lete,
Na ljeta protekla odmah me sjete.

Kapeli čim sam bliže,
Svježi zrak na prozor stiže.

Nema tamo smoga ni vreve gradske
Tek miris šume, idile prave seoske.

Preko Vratnika često se od tamo otputim
Noge namočim i navečer se natrag vratim.

Moram vam reći da su noći u ličkom kraju
Najsličnije pravom zemaljskom raju!

I zato ne pitajte me ovo što već znate,
Odredištima za odmore mene ne zamarajte!

Ove moje na nogama cipele i misli vesele
Otputit će se baš kao i svako ljeto: preko Kapele!

 

Odobrena sredstva za nadogradnju vrtića u Brinju

Dana 17.lipnja 2015. godine u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, načelnik Fumić je potpisao ugovor o sufinanciranju projekta Nadogradnja Dječjeg vrtića Tratinčica.

Nakon završetka provođenja građanske akcije uređenja dječjeg igrališta, koji je prijavljen na natječaj za građanske akcije raspisan od Zaklade Kajo Dadić te je isti prošao i uspješno realiziran Općina Brinje kreće u novi projekt usmjeren prema svojim najmlađim stanovnicima. Općina Brinje želi osigurati sve preduvjete za ugodan život svojih najmlađih jer su oni temelj i budućnost općine. 
S obzirom na ukazane stvarne potrebe i broj djece koje se nalazi na listi čekanja za upis u DV Tratinčica u suradnji s ravnateljicom DV Tratinčica gđom Ružicom Perković i načelnikom Općine Brinje Zlatkom Fumićem te nadležnim službama Općine krenulo se u izradu projektne dokumentacije za nadogradnju dječjeg vrtića koji je apliciran na raspisani javni poziv od strane Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije u veljači ove godine.

Općini Brinje kao prijavitelju projekta odobrena su sredstva u iznosu od 85%, dok će ostalih 15% financirati Općina Brinje iz vlastitog proračuna. Ukupna vrijednost projekta je 348 158,69 kuna čime će DV Tratinčica dobiti novih 50m2 prostora i time omogućiti svojim najmlađim i njihovim roditeljima održavanje predškolske nastave u prijepodnevnom terminu programa predškole.
Malim, ali sigurnim koracima Općina Brinje čini sve kako bi osigurala svojim stanovnicima kroz takve i slične projekte koji su u pripremi kvalitetan život u općini. Načelnik Fumić, ističe da su problemi u cijeloj lokalnoj zajednici veliki i gomilani godinama, ali malim koracima se kreće u rješavanje istih.

Načelnik i ravnateljica iskazuju veliko oduševljenje ovim projektom. „Djeca i mladi su naša budućnost i potrebno je puno truda i rada uložiti da bi se pomaci u lokalnoj zajednici vidjeli te prije svega da bi stanovništvo naše općine vidjelo pomaka u kvaliteti života u mjestu gdje žive. Ovaj projekt je samo jedan od dokaza da radim i ulažem velike napore za dobrobit svoje općine. Gdje ima volje, ima i načina da se urade pozitivne promjene u lokalnoj zajednici“, rekao je načelnik Fumić.

Tekst i slika: FB Općina Brinje

 

"Cvijet za ljepši okoliš"

 

Izvor: FB Općina Brinje

Majci među zvijezdama

Uoči sutrašnjeg Majčinog dana, moje današnje razmišljanje naglas posvećeno je upravo njoj, majci. U nastavku prenosim svoj tekst u cijelosti...

 

 

Sutra je dan posvećen majkama, Majčin dan. Moje današnje razmišljanje namijenjeno je upravo njoj, majci. Žena koja te nosi pod svojim srcem 9 mjeseci, žena koja te lakše ili teže, prirodno ili uz pomoć liječnika donese na svijet, žena koja  bdije uz tebe kada si bolestan, žena koja misli na tebe i kada kraj nje nisi, žena koja nosi najljepše ime... MAJKA.

Ne znam bi li toliko snažno doživljavala sam pojam majke da je moja kraj mene, ne znam bi li znala što ona doista znači svakom živom biću, ne znam bi li tu osobu bez koje ni svijeta ne bi bilo toliko cijenila da nisam bez nje već pune 23 godine, ja to doista ne znam...

Gledajući svoje prijatelje oko sebe za vrijeme svog odrastanja, ali i dan danas, kako se nekad ružno odnose prema svojim majkama dođe mi teško, žao i odmah mi proleti misao glavom „Da bar ja imam mamu koja će me nazvati i pitati kada ću doći ili kako sam ili zašto sam ostavila sobu u neredu...“ Inače je to tako u životu, ljude uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja da bi mogli ostati bez njih. To je valjda tako svima nama. Mora ti se dogoditi ono nešto drastično da bi počeo više cijeniti ljude, stvari, ma sve.

Kako često znaju reći „sudbini ne možeš pobjeći“ i u tome zasigurno nešto ima i vjerujem da je svakome od nas već pri začeću zapisan tijek života. Nikome život nije lagan. Najgore je kad se idemo uspoređivati, a čovjek nikad ne zna kakav križ nosi baš onaj na čijem bi mjestu željeli biti. Mene je život ostavio bez majke, ali mi je prije osam godina podario ulogu majke jednom, a dvije godine kasnije i drugom dječaku, koji su sada već pravi fakini. Ne opterećujem svoju djecu sa spoznajom da ja nemam majku, niti im trubim nešto tipa „nemate pojma kako je bit bez majke, morate me cijeniti, poštivati...blablabla“ Puštam ih da odrastaju, da griješe, da se i ljute na mene jer samo tako izgradit će jednu svoju ličnost, svoje ja. Ne opterećujem ih, ali oni što su stariji, mnogo toga osjete i vide sami. Gledaju svoje prijatelje koji gotovo svaki vikend provode kod svojih baka, prijatelje koje baka čuva kada roditelji idu nekud na svadbu ili malo van, prijatelje kojima baka dolazi na predstavu u školu, prijatelje koji za Dan žena ili Majčin dan odlaze s roditeljima k baki s cvijetom u ruci koji se taj čas nađe u vazi na sred stola, a ne na spomeniku uz lampaš.

Život ne možeš prepustiti tuzi, očaju, žaljenju, moraš nastaviti živjeti, moraš naučiti živjeti bez tog jednog vrlo bitnog životnog faktora koji ti je poput desne ruke.

Prije nekoliko godina jednom dragom prijatelju preminula je majka. Razmišljala sam što bi mu rekla da ga nekako utješim, što bi mu rekla, a da mu ne bude još gore, a takve riječi nisam mogla naći. Imala sam osjećaj da od mene očekuje takve riječi budući je znao da sam i ja bez majke već dva desetljeća. Znate što sam mu u tom trenutku rekla? „Ja ti ne mogu reći da će ti ikad biti lakše i da ćeš ikad preboljeti ovaj gubitak. Ja ti to ne mogu reći jer bi lagala! Moraš nastaviti živjeti, moraš nastaviti raditi, moraš nastaviti biti ono što si bio dok je ona bila kraj tebe. Iako fizički tu više nije, na taj način, zapravo će uvijek, ali uvijek biti.“ Prolazilo je vrijeme, krenule su se redati godišnjice, a on je od dana od kada je otišla počeo pisati pjesme, pjesme svojoj majci, pjesme u kojima joj se obraća, u kojima izražava svoju tugu, svoj nemir. Kroz pjesme joj govori sve što mu je na srcu, što ga tišti, zbog čega ne spava, na što u tom trenutku misli. Pjesme su mu ispušni ventil u kojem izbaci taj trenutni, reći ću bijes jer točno znam taj osjećaj i ne mogu ga drugačije nazvati nego bijes.

„Moja majka spava, ne ustaje više.

U kuhinji njenoj kolač ne miriše,

nit kava kuha, nit se s nama smije...

Nikad više neće biti kao prije.

Umorno je srce prestalo kucati.

Uzalud sada plačem...

Majko ti se vrati..

Ne mogu ti majko mila

više reći hvala što život

si meni dala..

Al moje te srce još i danas voli,

za tvoju se dušu dragom Bogu molim..“ (Vlatko Jambrović, Križpolje)

 Ljudi, pogotovo oni na selu koji su dosta konzervativnog i primitivnog razmišljanja umjesto da ti budu podrška da kreneš dalje, da budeš veseo, oni se zgražaju ako te vide da si negdje na veselju ili u pjesmi. Kud se moraš sam sa sobom boriti tud te ljudi još stišću da se često osjećaš jadno, a bez razloga. Sjećam se sličnih postupaka svoje bake koja je zabadava već bila u Zagrebu u gradskom okruženju, ali isto taj jedan primitivni stav nije mogla preko noći promijeniti. Prvih tjedan dana nakon majčine smrti u školu je slala sestru i mene sa crnom mašnicom na košuljici i vrlo često nam znala natuknuti „nemojte zaboraviti da ste vi sirote i da morate paziti kako se ponašate“. Sad kad se sjetim tog užasnog osjećaja kad svi bulje u tebe, tukla bi glavom u zid od muke, ali ista ta baka s vremenom je i sama naučila i shvatila da nisu bitni ljudi nego mi same i da se ponašamo onako kako same osjećamo da trebamo.

Ne prođe meni ni jedan dan, već pune 23 godine da se svoje majke ne sjetim, a posebno na ovakve dane poput sutrašnjeg. Dan kada ću baš kao i svake nedjelje otići na njezin grob, spustiti cvijet, zapaliti svijeću i zapjevati joj onu Škorinu:

„Majko jedina, dugo , dugo ne vidjeh te ja

Kad si otišla, na srcu mi želja zaspala

Srest ćemo se jednom majko

među zvijezdama,

ti si za mene jedina...“

 

Ovo je priča o njima-"LIKA CLUBBING: Naša priča"

Ovaj kutak naše stranice posvećujem mladima koji stoje iza jednog velikog projekta nazvanog Lika Clubbing. Moram priznat da sam prvi put čula za Lika Clubbing na facebooku. Na prvi pogled  nije mi bilo jasno što, tko, kako, jednom rječju, nisam imala pojma što to uopće znači. No, čim vidim u nazivu LIKA, u mojim očima ne može proći nezapaženo. Igrom slučaja došla sam do glavnom i odgovornog pokretača cijelog projekta i iz prve ruke saznala odgovore na sve upitnike koji su mi se javljali u glavi u vezi, za mene u tom trenutku, samo profila na facebooku. 

Neću duljit, prepuštam ostatak ovog članka samom voditelju cijelog ovog projekta, Anti Fumiću, a vama preporučam da na vremenu sjednete i pročitate.  Ponekad nismo ni svjesni koliko truda, ljudi, interesa i zalaganja stoji iza samo dvije riječi, poput Lika Clubbing, koje nisu samo naziv profila na fb ...

"Ideja je došla slučajno. S obzirom da sam u studentskoj udruzi koje sam prije bio član, prilično aktivno skretao pažnju na događaje, zaključak je bio da je vrijeme da krenem raditi na nekom svom projektu. Krajem 2011. godine u potrazi za samim sobom, i smjerom razvoja mojih potencijala, znao sam samo da volim nešto što je promocija. Tada još nisam znao da je sve to zapravo jedna velika znanost.
Primjetio sam da u Lici vladaju narodnjaci. To mi je dalo ideju da treba napraviti nešto drugačije. Veliki odmak. U nekoliko dana zaključio sam da bi mogao probati napraviti party bez narodnjaka. Ime pod kojim je sve počelo, bilo je „pilot“ ime ali i pravi pilot projekt. „Lika Clubbing“ ime je koje je radilo veliki odmak od narodne glazbe, i dogovorili smo prvi party u Gospiću. Zabava je prošla vrhunski, mladi su primjetili ideju da ekipa pod nazivom „Lika Clubbing“ organizira zabave bez narodnjaka, i razvoj je počeo.
U nešto više od dvije godine, do polovice 2013., organizirali smo oko 30 neformalnih događaja i preko 90% ih je bilo posjećeno s brojkom 300 i više mladih, što se u Lici rijetko viđalo ako se uzme u obzir da se na partyju puštala samo strana i domaća (hrvatska) glazba. Financijski ti događaji nažalost nisu bili dovoljno isplativi da pokrenemo posao u noćnom životu, i većina financija se temeljila na pokrivanju troškova organizacije događaja i putovanja jer je većina organizatora dolazila samnom iz Zagreba u Liku. Polovicom 2013. došlo je do prekretnice. Nakon suradnje s nekoliko klubova u županiji demotivirala nas je činjenica kako klubovi zaista ništa nisu naučili u tih dvije godine naše stalne prisutnosti na glazbenoj sceni županije. Brend je imao vjernu publiku, ali vlasnici klubova s kojima smo surađivali nisu uspjeli shvatiti što znači „promocija“.
To je bila druga velika prekretnica koju je Lika Clubbing prošao. Sljedeći cilj bio je pronaći izlaz iz nezavidne situacije održavanja brenda ili odustati od projekta „Lika Clubbing“. Nakon nekoliko mjeseci promišljanja zajedno s glavnim suradnikom u projektu odluka je bila sljedeća, pokrećemo„glasilo“ – web portal. S obzirom da je brend postojao, na njega je trebalo nadograditi nešto konkretno. Cilj više nije bio partijanje, već pozitivne vijesti i fokus na mlade. Ta odluka o portalu značila je i da ćemo ipak još malo pokušati raditi na Lici, i ne odustati. Pokazalo se ispravno!
Polovicom prošle godine stavili smo portal „na noge“ i krenuli u suradnju s nekoliko ozbiljnijih partnera. Prošle godine u osmom mjesecu odradili smo i organizaciju snimanja prvog glazbenog spota, promovirali ga diljem Hrvatske, odradili i nekoliko većih događaja (ne klubskih ), i u listopadu prošle godine zaključili kako nam je forma web portala previše ograničena za sadržaj kojeg je bilo sve više. Krenuli smo u redizajn, i početkom ove godine, 05.01., pozvali sve fanove i čitatelje na potpuno novi redizajnirani portal, koji možete vidjet klikom na ovaj link
LIKA CLUBBING IMA NOVI DIZAJN
Danas naš tim broji deset suradnika, od kojih nas pet svakodnevno radi na održavanju portala 
LIKA CLUBBING Nacionalni smo medij koji prati događaje iz svijeta i Hrvatske, s naglaskom na zanimljive teme iz naše Ličko-senjske županije koje se nikada nismo i nećemo odreći. "

Jel vam sad jasno zašto sam rekla da sjednete i pročitate ovaj članak? Vjerujem da ste baš kao i ja ostali zapanjeni što sve stoji iza "samo" dvije riječi. Ante, tebi i tvom timu želimo puno uspjeha u daljnjem radu i NE ODUSTAJTE! Mnogo je onih koji vide i cijene što radite, a bit će ih i puno više, vjerujem da pravi Ličani kad tad dođu do spoznaje što vrijedi.

Za kraj članka ja neću ništa reć, baš ništa, nego završnu riječ prepuštam Anti i njegovom projektu u usponu, jer ovo je ipak njihova priča... 

 "Želim zahvaliti svima koji su nas pratili tijekom svih ovih godina, i pozvati na onaj „lički prkos“ ali u pozitivnom smjeru. Mi se trudimo, a vi nam pomozite Liku predstaviti onako kako ona to zaslužuje, u cijeloj Hrvatskoj i svijetu: Ponosno i lijepo!"

Kontakt za bilo kakve informacije, suradnju i potencijalne donacije koje su u svakom pa i ovom projektu itekako dobrodošle:

marketing@likaclubbing.eu

Umro Marko Tominac - Gutman

Povodom 

smrti našega dragog člana Marka Tominca – Gutmana iz Budaševa kod Siska njegovoj obitelji izražavamo iskrenu sućut u ovim teškim trenutcima. Neka Vam dragi Bog dadne snage u prevlađivanju boli povodom gubitka Vašeg Marka.

Članovi ZK Stajnica 

Alarmantno stanje depopulacije u ruralnim sredinama

U Općini Brinje, hotelu „Lika Jug“ uz autocestu A1, danas je uz nazočnost stotinjak načelnika i zamjenika načelnika hrvatskih općina održana sjednica Skupštine Udruge općina u RH.

Skupštini je nazočio ministar Uprave Arsen Bauk, dožupan Ličko senjske županije Sanjin Rukavina kao izaslanik predsjednika Hrvatske zajednice županija Tomislava Tolušića, gradonačelnik Gospića Petar Krmpotić kao izaslanik predsjednika Udruge gradova Željka Turka.

Kad je riječ o novom Zakonu reforme lokalne uprave i samouprave predsjednik Udruge općina RH Đuro Bukvić drži da će s njim jedan dio općina dobiti a jedan izgubiti, što će pokazati budućnost.

O tome više na: lika-online.com.