Skoro pa 100 godina odkako je djed napustio Stajnicu I otisao za Argentinu I nikad se vise nije vratio, njegovi potomci tj. druga generacija je odlucila preci 20000km I posjetiti to djedovo mjesto ispod Velike Kapele.

Pa krenimo redom.

Davne 1926 godine dva brata Stipa I Pera Perkovic Stenta iz Stajnice  odlucise potraziti bolji zivot na drugoj strani svijeta  u obecanoj zemlji, zemlji u  kojoj je ekonomija rasla I zivot bio bolji. I tako krenuse u 25-26-toj godini zivota na svoj zivotni put prema Argentini sa ostalim deckima iz Like. Teska srca al u nadi da ce se vratiti uskoro  kupit nesto zemlje I sagradit kucu. Putovalo se 3 mjeseca brodom I nakon dolaska u Argentinu zivot je krenuo svojim tokom, bilo je posla, novaca  I nade da budu se vratili jednoga dana natrag u Stajnicu  o cemu su I sanjali. No ipak  ti se snovi srusise,  neposredno nakon dolaska za nekih par godina ekonomia u Argentini  okrenula se naglo na gore, nastala je nestasica u zaposlljavanju, novac je gubio vrijednost I jedino rijesenje je bilo ostati tu gdje jesi jer nazalost drugog izbora nema.

Nedugo nakon toga stize pismo iz daleke Argentine u kojem pise svojem bratu Tomi Stenti u Stajnicu.

“Dragi brate vratili bi se natrag u Liku ja I brat al nemamo za kartu, nema posla nema novaca, ostajemo ovdije”. Bile su to kratke I teske rijeci odluke napisane rukom covijeka koji je vec predvidio svoju sudbinu .

Nedugo nakon toga Stipin brat gubi zivot u jednome rudniku I Stipa ostaje sam u dalekoj Argentini. Daleko od svoje Like I njegove Stajnice koju je je sanjao iz noci u noc, svoje malo selo u podnozju zelene Velike Kapele  bilo je tako blizu a tako daleko, a u tudem svijetu daleko, daleko nostalgija dusu para za Stajnicom, curama I tamburama. Godine su prolazile Stipa se ozenio sa Argentinkom I imao 5 djece od kojih je najstariji sin Louis Pablo I njegov mladi brat Oscar Esteban ostali u kontaktu sa rodbinom u Stajnici.

Pisma su dolazila na nasu adresu 80-tih godina I to na Spanjolskom jeziku. U to vrijeme bilo je tesko naci prevoditelja koji bi mogao procitati i prevesti Spanjolski jezik na Hrvatski, tako da se samo po slikama moglo zakljuciti da I oni zele odrzati kontakt sa ocevem familijom u starome kraju. Javljali su se za Bozic, Uskrs I sa razglednicom iz nekoga putovanja,  a I mi bi se njima javili na isti nacin ali na Hrvatkom jeziku kojeg ni oni nisu razumijeli.

Godine su prolazile I kontakti se izgubili.  Danas uz pomoc Inteneta I drustvenih mreza stvari se odvijaju drugacije tako da sam pokusao da stupim u kontakt sa njihovom djecom sto je I poslo za rukom.  Znao sam da Oscar Esteban koji nam je cesto pisao slao je I slike od svoje djece, kcer Veronica I sin Dario.  Na drustvenoj mrezi pronasao sam Veronica Perkovic u Chubut Argentina I poslao poruku. Nedugo zatim stigla je I poruka natrag koja glasi:

Tom ja jesam Veronica Perkovic, moj djed je Stipa Perkovic koji nije vise ziv,  moj tata je Oscar Esteban Perkovic koji je nedugo umro, I on je pisao njegovoj familiji u Lika, Croatia mislim da se ona zove Vera Perkovic, ali nisam sigurna dali smo mi rodbina.

Pozdrav iz Argentine

Veronica Perkovic

 

Znao sam da sam na pravome putu, pitao sam mamu dali ima jos ta pisma sto stu pisali od Strica Stipe sinovi iz Argentine I naravno da je arhiva bila spremna I dostupna za nekoliko minuta. Poslikao sam I poslao natrag Veronici pisma koja je pisao njezin otac. Odgovor je stigao brzo.

Tom to je pisao moj tata mi smo rodaci !!!!

I tako je sve krenulo, nedugo zatim javio se I brat Dario koji mi je rekao. “Volim Hrvatsku I navijat cu za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu, zemlju mojega djeda o kojoj je uvijek nama pricao, a ti mi molim te posalji kockasti dres od Reprezentacije Hrvatske kojeg cu nositi sa ponosom”.

Tokom razgovora rekao sam im da posjedujemo I Web Stranicu od Zk Stajnica gdje mogu naci pregrst informacija o Stajnici. Nedugo zatim javila se Veronica sa ovim rijecima:

Znas isprintala sam sve sto se moglo isprintati sa www.stajnica.com I napravila sebi jednu ogromnu knjigu, moj tata da je ziv za njega bi bilo ovo nesto neopisivo, uvijek je zelio da otide I vidi Stajnicu I Hrvatsku. On nije mogao ali znas ja dolazim ove godine. Moram vidjeti gdje se moj djed rodio I to zeleno polje ispod brda Velike Kapele.

 

Sredinom Lipnja, skoro pa 100 godina poslje doputovala je Veronica  Stipina unuka u Liku u mjesto Stajnica. Stara kuca u kojoj je roden djed Stipa I dan danas sluzi kao drvarna no ipak uspijela je obstati I oprti se zubu vremena  kao da je znala da ce se vratiti Stipini potomci i prekoraciti preko staroga praga.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   

 

I ovo su njezine rijeci:

 

Rodena sam u Argentini od majke Argentinke I oca pola Hrvata pola Argentinca. Nisam nikada ni mogla pomislit da postoji ovako ljepa Zemlja daleko od Argentine na drugome kraju svijeta. Nerazumijem zasto ljudi napustaju ovako ljepu zemlju I odlaze?  Znas lipo mi je u Stajnici, ljudi su gostoljubivi i prihvatili su me kao da sam rodena ovdije, ne razumijem Hrvatski jezik ali osjecam I razumijem ove ljude I njihovu dobrotu. Ovdje ima jako puno prirodne ljepote, Velika Kapela je carobna planina sve je zeleno I cisto a Stajnicko polje je prekrasno I tako ljepo mirise pokosena trava. Plitvice su raj na Zemlji, a Jadransko more je velicanstveno. Ljudi su dobri ovdije  svi mi nude kafu, sljivovicu I pivu to mi se svida, volim to. Volim Zagreb grad drevne culture, a Zadar i Kalelarga je kao iz Bajke.

Volim ovu zemlju ja sam dio Hrvatske I Hrvatska je dio mene, Krv nije Voda !

 

Vratit cu se opet !

Veronica 

 

Večernjakova blogosfera: Kiša me na tebe podsjeti

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice.

Ovo su situacije kada bilo kakav stil pisanja prestaje važiti. Ovo je kada iz mene progovara emocija, a emocija nema stil. Pospremio sam uspomene, imam ih u mislima, a sjeta nagovara moje srce da zakuca brže. Često tako razmišljam s kišom, ona oživi moju emociju i podsjeti me kako daljina nije prepreka ljubavi i kako ljubav ne vezujemo samo uz čovjeka, ali je čovjek sredstvo njena formiranja.

Odsanjao sam te, a pljusak je sa sobom donio sve ono lijepo što se dešavalo u prethodnih dvadesetak godina. Ulazim u tramvaj, sklapam kišobran i brzinski utrčavam ne bih li u toj gužvi ugrabio prostora dovoljno da se mogu ukopati i preživjeti mahnitu vožnju. Ceste su podivljale, nije dugo bilo kiše i ljudi ponovno doživljavaju skliske kolnike. Snalaze se. Nadomak mene stoji starija gospođa, baka, čvrsto držeći svog, rekao bih, unučića i gladeći ga po kosi dok se on sneno drži za tramvajsku sjedalicu.

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice. Osjećaj topline kao oganj, ali bez opeklina, pritom ne zaboravljajući nazvati te svim nebeskim tijelima. Bio si joj sunce i zvijezda, ponekad mjesec, a najčešće sunašce. Tvoja fizička odraslost njoj nije predstavljala bitan faktor, a dok s ponosom promatra kako je plafon sve bliže vršcima tvojih prstiju, tako svjesna kako je tvoj poriv za svijetom jači, još intenzivnije uči te kako je biti dobar najveća vrijednost koju možeš imati u ovom besramnom svijetu.

Lutam. Vezujem emocije i događaje. Trenutak se krišom smijem, a već drugi gorčina se prostire mojim licem. Ma, tako se ljutim jer su mi oduzeti oni koje nisam htio dati. Ne osjećam se uvijek spremno koračati bez njih, a ljutnji dajem prostora toliko da se kao razmaženi dječarac spremam prekrižiti ruke i nezadovoljstvom ometi vlastitu aktivnost.

Promatrajući kapljicu na tramvajskom prozoru njenu prolaznost poistovjetim sa životom, ali baš kao što kapljica obilježi svoju putanju, tako i ljudi ostave svoje tragove. Toliko snažno se integriraju u tebe za cijelog života, a njihovo učenje te čini cjelovitim u ovom malo manje cjelovitom svijetu.

Misao o tragovima me vodi do njenih začetaka. Promišljam o svojoj kišnoj Stajnici, tamo sam tkan. Satkale su me riječi, promatranje i pitanja na koje sam uvijek dobivao najbritkije odgovore. Tamo se osjećam najbliže tebi. Nikada se neću sramiti kada me usporede s tobom. Naučila si me da ‘praštam, jer nitko zla ne može učiniti koliko ti možeš oprostiti. Naučila si me da šamar ne shvaćam dovoljno ozbiljno, jer nesretniji je onaj koji ti ga je dao. Naučila si me da priđem svakome tko plače i smijem se sa svakim tko se smije.

Mlad sam i propitkujem važnost, ali češće prihvaćam smjenu, jer možda se na onome svijetu zaista gradi štit. I kako sam rekao jednom, ponavljam, sjećat ću te se zauvijek. Ti za mene nisi bila broj i nikada nećeš postati datum.

 

Današnja Lička priča pripada Anamariji Bogdanić Vlašić...

Anamarija Bogdanić Vlašić rođena je 18.1.1975. godine u Zagrebu, gdje je stjecala osnovnoškolsko, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje.

"Moja majka Mirjana rođena je Otočanka, odrasla u Gospiću (od oca Nikole Sekule iz Prozora i majke Lidije iz Mostara), a otac Ivan Bogdanić rođeni je Sinčeranin. Da, eto imam i četvrtinu hercegovačke krvi!"

Kada je upitaju što je, ona bez razmišljanja odgovara:

"Odgovaram da sam Ličanka, pa tek onda Zagrepčanka! Tako me percipiraju i prijatelji ne Ličani, kolege na poslu."

Tome je itekako pridonijelo bavljenje glazbom u Zavičajnom društvu Sinac:

"U Zavičajnom društvu Sinac sam od svojeg djetinjstva prvo bila uključena u pjevački zbor, a od svoje 11 godine sviram prim u tamburaškom sastavu KUD-a Sinac."

S posebnim žarom Anamarija govori o svom ocu:

"Otac Ivan bio je jedan od osnivača Zavičajnog društva Sinac i kasnije kroz dugi niz godina biran za predsjednika ovog društva. Puno je radio i činio za našu Liku i svoj rodni kraj, tako da je i cijela moja obitelj bila usmjerena na “život za Liku”. Iako nije glazbenik niti pjesnik, tata je napisao i uglazbio puno lijepih pjesama, koje naše Društvo rado izvodi, a još više te raduje kad su te pjesme prihvaćene u cijeloj Lici, pa i Hrvatskoj: “Lipa stara” (izvode je mnogi zagrebački zborovi), “Ličanine moja diko”, “Gackoj na izvoru”, “Iz Otočca u Sinac”, “Nad Gradinom misečina sija”, “Liko moja tamburice stara”… Lijepe su to pjesme, koje su obogatile lički melos i dale mu jedan plemenitiji štih… (jer nije Lika samo Vuk magare na plot nagonio….)"

Upravo što i sama kaže, kad u takvom okruženju odrastaš, naprosto zavoliš i prigrliš način života i smjerokaze svojih roditelja.

Kada smo se dotaknule sjećanja iz djetinjstva i mlađih dana, Anamarija s nostalgijom govori:

"U sjećanju su mi sva obiteljska putovanja prema Lici za sve školske ili druge praznike, kada bih jedva čekala da sjednemo u auto i u troglasju pjevamo (mama, tata i ja). Nažalost, nemam braće niti sestara, pa sam svoje bratske i sestrinske osjećaje razvijala s bratićima Tomislavom i Milom i sestričnom Anđelkom u Sincu, koji su isto tako odlični glazbenici, naročito moj bratić Tomislav Bogdanić, koji je sada vrstan tamburaš u TS Patrioti."

Za ovakvu osobu nije ni čudno da joj se životni put s glazbom i Zavičajnim društvom nastavio i do voditeljskog mjesta:

"Voditeljsku palicu Zavičajnog društva Sinac naslijedila sam 2007. godine od naše Ličanke i Ladarice Ane Kelin. Naime, temelje profesionalizma i ozbiljnog izvornog folklora našem Društvu dala je upravo gospođa Kelin, inače rođena Kosinjanka."

Anamarija napominje da joj nakon gospođe Kelin nije bio problem preuzeti tako uhodani brod.

"Sada sam u ulozi i izvođača i voditelja, a za savjete, pa čak i poneku probu, još uvijek zamolimo našu gospođu Anu."

Moja sugovornica je uz ovakav glazbeni tempo i majka troje djece i priznaje da ništa od toga ne bi stizala da nema podrške i potpore supruga Tomislava.

"Kad zaguste nastupi, nije lako uskladiti sve to i s obiteljskim obvezama, ali uz veliku potporu i pomoć mog supruga Tomislava, uvijek se nađe rješenje i sve ostale obveze naših troje djece se uspijevaju uskladiti."

Anamarija s ponosom ističe da je i članica mješovitog crkvenog zbora Pape dobrog, u svojoj Župi sv. Ivana XXIII., pape, u zagrebačkoj Dubravi.

"Možda zvuči neskromno, ali jako sam ponosna što sam dio tog zbora, jer svaka nedjeljna misa je uz molitvu ujedno i odličan koncert."

Ova lička priča nije samo priča o Anamariji, ovo je priča i o Zavičajnom društvu Sinac, koje ove godine obilježava 40 godina postojanja.

"Osnovano je 29.6.1979. godine. To je najstarije zavičajno društvo Ličana u Zagrebu, a osnovali su ga sinački intelektualci koji su radi obrazovanja i kasnije zaposlenja otišli u metropolu i ovdje ostali zasnovavši novi život… Na početku svojeg djelovanja Zavičajno društvo Sinac imalo je svoju literarnu sekciju, koja je izdavala časopis Izvor, malonogometnu ekipu, koja je svojedobno ostvarivala zapažene rezultate. Godine 1983. igrali su finale turnira Kutija Šibica. Sve do početka Domovinskog rata Zavičajno društvo Sinac je za prvomajske praznike organizirao Auto – rally od Zagreba preko Brinja i Otočca do Sinca."

Danas je u Zavičajno društvu Sinac aktivna samo kulturno – umjetnička sekcija, govori Anamarija.

"U svojem neprekidnom 40-godišnjem radu ova sekcija izdala je 4 nosača zvuka (“Ličanine moja diko”, “Hrvatske staze ljubavi”, “Pjesmom kroz Liku” i zadnji, “Kad zapiva…”). Uz audio uratke, izdana je i pjesmarica ličkih pjesama “Pjesmom kroz Liku”. "

U svim ovim godinama postojanja, nastojalo se u okviru svojih mogućnosti, a najčešće „financijske nemogućnosti“, puno činiti za razvijanje kulture i turističko-gospodarskog sadržaja u zavičaju.

"U suradnji s KUD-om Lipa iz Sinca organizirali smo svetkovine Ilinje, spajali i prijateljili našu Ličko-senjsku županiju s drugim županijama Hrvatske, ali i Hercegovinom, Vojvodinom, austrijskim i mađarskim Gradišćem, sudjelovali u svim većim akcijama obnove nakon Domovinskog rata…"

Što se tiče suradnje s folklornim društvima koji su u Lici, Anamarija kaže:

"U zavičaju najbliže surađujemo s KUD-om LIPA iz Sinca koja pak bilježi 95 godina postojanja te je tom prigodom upravo ovih dana izdala svoj samostalni CD pod nazivom „Zvone zvona svetoga Ilije“. Jako nam je drago i ponosni smo na svaki napredak i pomak u radu ovog društva, jer to je znak da u zavičaju još ima žiška i da još „vatra gori“ u već opustošenom kraju. Tako uz Ilinju u Sincu, koju pripomažemo organizirati s KUD-om Lipa, suorganiziramo i Koncert pasionske baštine „Sinac pod križem“ u Otočcu, koji se održava svake godine dva tjedna uoči Uskrsa. To je prilika i za turističku promidžbu Gacke doline, jer svake godine na koncertu gostuje drugi crkveni zbor iz Metropole, čiji članovi po prvi puta borave u našem kraju i upoznaju ljepote našeg zavičaja. Nerijetko im to bude motiv za posjet ovog prostora sa svojim obiteljima u kasnijem proljetnom i ljetnom periodu. Ujedno ovim koncertom na neki način odgajamo i domaću publiku."

Zavičajno društvo Sinac broji 35 aktivnih članova pjevača, plesača i svirača različite generacijske dobi od najmlađih 17 godina do 80 godina.

"To daje posebnu draž ovome društvu, jer stariji nas uče i prisjećaju se starine i običaja, starih pjesama, a mladost pak daje svoju ljepotu, svježinu, nasmijanost… Svakako priželjkujemo u svojim redovima više mladosti, i ovim putem pozivam sve Ličane (i ne samo Ličane) da pošalju svoju djecu ili ako su dobrog glasa neka nam se i sami pridruže u Zavičajnom društvu Sinac."

Za sve zainteresirane, Anamarija govori vrijeme i mjesto održavanja proba:

"Naše probe su svakog utorka u 20,00 sati u prostorima Dječjeg kazališta Dubrava, Cerska 1. Jednom tjedno zaista nije puno, a baterije se napune pozitivom.

Osim Ličana, članovi društva su i Slavonci, Hercegovci, Zagorci… koji su postali veliki prijatelji Like i već na neki način skoro postali Ličani.

O planovima i nastupima u bližoj budućnosti, voditeljica kaže:

"Veselimo se sada našem prvom sljedećem nastupu za Ličku večer u motelu Plitvice, 22.2.2019. godine, pa pozivam sve Ličane i prijatelje Like da dođu i osjete dašak Like uz nas i TS Patriote. Poslije ovog nastupa okrećemo se pripremama za gostovanje u Lovincu, u novoosnovanom Kulturnom informativnom centru, koji svaki mjesec za svoje sugrađane organizira jedno kulturno događanje. To je pravi put kako naši lički gradovi i općine trebaju djelovati. Ipak , osjeća se u cijeloj Lici da kultura pomalo ulazi na mala vrata, no to je uglavnom rezultat nesebičnog rada pojedinaca i entuzijasta. Posjećenost svih tih događanja u Lici nije velika, jer nažalost naša Lika je svakim danom sve više desetkovana brojem stanovnika. Zato će vjerujem i ova Lička večer u motelu Plitvice biti dobro posjećena, jer je više Ličana izvan Like, nego u Lici."

Prije nego što još jednu Ličku priču završim, moram je dopuniti riječima tek nekih njezinih prijatelja, članova društva, suradnicima… koji o ovoj ženi imaju samo riječi hvale:

"Anamarija je pčela radilica. Spremna pomoći. Dostupna, jednostavna. Samokritična i kritična. Prilagodljiva ljudima i okolini s kojima radi. Temeljita. Dobar čovjek i još malo više. To da je šarmantna radije neka nadopune muškarci, ja ću samo reći da je osjećajna i spremna pa i na žrtvu da zaštiti slabijeg. Obiteljska žena i vjernica koja drži do tradicije i živi je. Ma Ličanka, nema ča! I još k tome Sinčeranka!" (Jasna Ilić)

"Uvijek za dogovor. Uvijek nas pita što mislimo kada nešto odlučuje, uvažava naša mišljenja. Vesela uvijek čak i kada nam nešto prigovara to nije s ljutnjom. Uistinu jedna jako dobra osoba. Evo sinoć na probi već se mora razmišljati za smotru što ćemo izvoditi, a ona se s nama konzultira što mi predlažemo i što mislimo." (Marica Perković Bedross)

"Dobra je kao osoba, brižna, vesela, druželjubiva. Daje sve od sebe!" (Tomislav Rajković)

I što još preostaje nego završiti ovu priču riječima Anamarije Bogdanić Vlašić, žene koja bi s ponosom mogla nositi titulu žene, majke, kraljice. Kažem “mogla bi”, ali njezina skromnost i jednostavnost joj to ne dopuštaju.

"Glazba je ono što volim, s čime sam odrastala, s čime živim i bez čega ne mogu. Zahvaljujući glazbi, upoznala sam divne ljude, sklopila divna prijateljstva. Čak mogu reći da je glazba zasigurno odredila moju sudbinu. Zahvaljujući njoj našla sam posao i svoju ljubav!"

 

 

Izvor: vila-velebita.hr

 Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

poziva Vas na

tradicionalnu

24. Ličku večer

koja će se održati u petak 22. veljače 2019. godine s početkom u 19.30 sati

u restoranu Plitvička kuća, Lučko bb, Zagrebačka obilaznica

Uz tradicionalna lička jela i bogatu tombolu

zabavljat će Vas

tamburaški sastav "Patrioti" iz Ličkog Osika i

KUD "Sinac" iz Zagreba

Voditelji:

Iva Šulentić i Minja Cvitković

Scenarij:

Katarina Kolaković

Ulaznice po cijeni od 200,00 kuna možete rezervirati na mob.:

091 570 4227

Ulaznice možete podići osobno na adresi Udruge, Selska cesta 20, Zagreb

UTORKOM I ČETVRTKOM OD 10 -18 sati

(počevši od utorka 29.1.2019. na dalje)

uz prethodnu najavu na isti broj mobitela

Veselimo se Vašem dolasku!

E-knjiga "Kurzgefasste Geschichte des k.u.k. Otočaner Infanterie-Regiment Graf Jellačić Nr. 79 und seiner Stammregimenter" ("Kratka povijest c. i k. otočke pješačke pukovnije grofa Jelačića br. 79 i njezinih pukovnija-prethodnica"), koja govori o ličkoj vojnoj povijesti nalazi se linku Kurzgefasste Geschichte des K.u.k. Otočaner Infanterie-regiments Graf ... 

Preuzeto: brinje.hr

Na temelju članka 391. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 (pročišćeni tekst), te Odluke o raspisivanju javnog natječaja za prodaju nekretnina na području Općine Brinje Općinskog vijeća Općine Brinje od 20. prosinca 2018. godine, raspisuje se

JAVNI NATJEČAJ ZA PRODAJU NEKRETNINA NA PODRUČJU OPĆINE BRINJE

I. Raspisuje se javni natječaj za prodaju:

1. k.č.br. 8370/16, koja u naravi predstavlja oranicu gradilište, površine 175 čhv, odnosno 629 m2, upisane u zk.ul.br. 2645, k.o. Brinje
- početna cijena: 20,00 kn/m2
2. k.č.br. 8370/17, koja u naravi predstavlja oranicu gradilište, površine 180 čhv, odnosno 647 m2, upisane u zk.ul.br. 725, k.o. Brinje
- početna cijena: 20,00 kn/m2
3. k.č.br. 8370/18, koja u naravi predstavlja oranicu gradilište, površine 183 čhv, odnosno 658 m2, upisane u zk.ul.br. 2627, k.o. Brinje
- početna cijena: 20,00 kn/m2
4. k.č.br. 578/5, koja u naravi predstavlja oranicu, površine 16 čhv, odnosno 58 m2, upisane u zk.ul.br. 2644, k.o. Brinje
- početna cijena: 20,00 kn/m2
5. k.č.br. 169, koja u naravi predstavlja zemljište u Porkulabi, površine 138 čhv, odnosno 496 m2, upisane u zk.ul.br. 124, k.o. Stajnica
- početna cijena: 8,00 kn/m2
6. k.č.br. 170, koja u naravi predstavlja zemljište u Porkulabi, površine 1068 čhv, odnosno 3841 m2, upisane u zk.ul.br. 124, k.o. Stajnica
- početna cijena: 8,00 kn/m2
7. k.č.br. 171, koja u naravi predstavlja kuću broj 25/B (učiona) i dvorište u Porkulabi, površine 203 čhv, odnosno 730 m2, upisane u zk.ul.br. 124, k.o. Stajnica
- početna cijena iznosi 35.541,30 kuna

II. Za parcele iz točke I. ovog Natječaja pravo sudjelovanja na Javnom natječaju imaju fizičke i pravne osobe koje prema propisima Republike Hrvatske mogu stjecati vlasništvo nekretnina u Republici Hrvatskoj.

III. Za nekretnine iz točke I. podtočke 1. – 4. pravo prvokupa imaju vlasnici susjednih parcela.

IV. Svaki ponuditelj dužan je uplatiti jamčevinu u visini od 10% početne cijene nekretnine, na račun Općine Brinje HR3223400091803700006, model: 68, poziv na broj odobrenja: 7757-OIB na ime „jamčevina za kupnju nekretnine/a u k.o. _______________“. Izabranom natjecatelju uplaćena jamčevina se uračunava u iznos kupoprodajne cijene nekretnine/a, dok se ostalim natjecateljima jamčevina vraća u nominalnom iznosu po okončanju natječaja, tj. nakon donošenja konačne odluke o prodaji. Ako izabrani natjecatelj odustane od sklapanja ugovora o kupoprodaji gubi pravo na povrat jamčevine.
Natjecatelju koji ne uspije na natječaju uplaćena jamčevina se vraća u roku od 15 dana od donošenja Odluke o prodaji.

V. Ponuda mora sadržavati :

ime i prezime, adresu i OIB ponuditelja (za fizičke osobe), odnosno naziv tvrtke s adresom sjedišta i OIB (za pravne osobe), kontakt,
presliku domovnice ili osobne iskaznice ako je ponuditelj fizička osoba (za državljane RH), preslika putovnice ili osobne iskaznice za strane državljane, presliku isprave o upisu u sudski (trgovački), obrtni, strukovni ili drugi odgovarajući registar države sjedišta gospodarskog subjekta (ne starije od 6 mjeseci do dana raspisivanja natječaja) za pravne osobe i obrtnike,
naznaku čestice odnosno nekretnine za koju se podnosi ponuda i ponuđena kupoprodajna cijena koja ne može biti niža od početno utvrđene cijene,
dokaz o plaćenoj jamčevini,
broj računa za povrat jamčevine ponuditeljima čije ponude ne budu odabrane,e-izvadak ili original ili preslika zemljišno-knjižnog izvatka za parcelu ili parcele koje graniče sa parcelom koja je predmet prodaje. Izvadak ne smije biti stariji od 6 mjeseci do dana objave natječaja. Ovaj dokaz mogu dostaviti vlasnici susjednih parcela koji ostvaruju prednost pri kupnji

VI. Ponude se dostavljaju na adresu: Općina Brinje, Trg admirala Janka Vukovića Podkapelskog 6, 53260 Brinje, s naznakom: "Ponuda za kupnju nekretnina na području Općine Brinje", - NE OTVARAJ -.
Natjecatelji su ponudu za kupnju nekretnine/a dužni dostaviti u roku od 30 dana od dana objave natječaja.
Natječaj se objavljuje dana 13. siječnja 2019. godine u dnevnom tisku „Novi list“, web stranici Općine Brinje (www.brinje.hr) i na oglasnoj ploči Općine Brinje.

VII. Nepotpune i nepravodobne ponude neće se razmatrati.

VIII. Najpovoljnijom ponudom smatrat će se ponuda ponuditelja koja zadovoljava uvjete iz natječaja i koji ponudi najvišu ponuđenu cijenu.

IX. Ukoliko više ponuditelja ponude za istu nekretninu istu cijenu koja je ujedno najviša, najpovoljnijom ponudom smatrat će se ona koja je ranije pristigla.

X. Općinsko vijeće ima pravo bez obrazloženja poništiti natječaj u cijelosti ili njegovom dijelu, odnosno ne prihvatiti nijednu ponudu i zbog tih razloga ne odgovara za eventualnu štetu.

XI. O rezultatima natječaja natjecatelji će biti obaviješteni u pisanom obliku u roku od 30 dana od dana donošenja Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuditelja.

XII. Porez na promet nekretnina snosi kupac.

XIII. Ponuditelji, čije su ponude izabrane kao najpovoljnije, dužne su nakon primitka Odluke o izboru zaključiti kupoprodajne ugovore sa Općinom Brinje kao prodavateljem.
Ako najpovoljniji ponuditelj odustane od kupnje odnosno sklapanja kupoprodajnog ugovora u roku koji naknadno odredi prodavatelj ili ako ne uplati ugovoreni iznos u roku, nekretnina će se prodati ponuditelju čija ponuda zadovoljava uvjete iz natječaja i koji je ponudio slijedeću najvišu cijenu.

XIV. S izabranim natjecateljem zaključit će se kupoprodajni ugovor kojim će se urediti rok, način plaćanja i prijenos vlasništva nad kupljenom/im nekretninom/ama.

XV. Informacije o nekretninama mogu se dobiti na telefon: 053/701-270, 053/701-262.

KLASA: 940-01/18-01/09
URBROJ: 2125/04-19-03
Brinje, 09.01.2019.

Predsjednik Povjerenstva
Milan Kolak, dipl.ing.šum.

Današnja lička priča pripada gospodinu Nikoli Tomincu, umirovljenom vojnom povjesničaru. Rođen je 1954. u Stajnici. Na kraju osnovne škole odlazi u Dugo Selo…

"U Stajnici sam proveo prekrasno djetinjstvo u najljepšoj dolini s prekrasnim cvijećem u proljeće."

Za pretpostaviti je da čovjek poput Nikole ni u mirovni ne miruje:

"Trenutno sam u vojnoj mirovini, ali sam izabran od svojih Dugoselaca za zamjenika gradonačelnika Dugog Sela. Tu koristim svoje dugogodišnje iskustvo i stečene radne vještine za dobrobit grada. Puno se bavim istraživanjem Prvoga svjetskog rata, snimanjem TV serijala posvećenom toj tematici, sudjelovanju na brojnim znanstvenim skupovima, terenskim istraživanjima od Ukrajine, Slovenije, Italije i Francuske. Posao pun dinamike kojemu nema kraja. Autor sam brojnih članaka, knjiga i priloga koji su objavljeni u zemlji i izvan nje. Uz to brinem se i o osmero unučadi koji traže svoj dio mojega slobodnog vremena. Nije dosadno…"

Upravo te radove i događanja možete vidjeti na: http://www.nikolatominac.com/publikacije/. Naš dragi sugovornik prije nekoliko godina napisao je knjigu “Stajnica i okolica”. Odakle se rodila želja za pisanjem te knjige saznali smo u nastavku razgovora:

"Prvenstveno želja da se ne zaboravi sjećanje na “stari kraj” i da se na jednom mjestu sakupi vrlo važna foto dokumentacija i sjećanja posljednjih starih ljudi koji su u vrijeme pisanja knjige još uvijek bili živi. Puno mi je u tome pomogao moj prijatelj Franjo Rajković koji je s magnetofonom obišao brojne ljude i prikupio mi vrlo kvalitetnu podlogu za knjigu."

U vezi pisanja prethodno navedene knjige, nastavili smo razgovor…

"Materijal je sakupljan oko sedam godina. Trebalo je proći brojne kilometre i doći do brojnih ljudi do njihovih sjećanja i građe. Vrlo nam je važna bila naša WEB stranica Zavičajnog kluba ( www.stajnica.com ) preko koje smo surađivali s našim Stajničarima širom svijeta. Knjiga je danas objavljena u elektronskom obliku (Stajnica i okolica) i na njoj i vidim da je brojni ljudi intenzivno čitaju."

Pokušala sam saznati kakvo je njegovo iskustvo s izdavanjem knjige u Hrvatskoj:

"Kvalitetnu knjigu je vrlo teško napisati jer zahtijeva puno vremena, truda, živaca, ali i financijskih sredstava kojih u startu uvijek nedostaje. Treba stvoriti vrlo kvalitetnu organizaciju vrijednih i stručnih suradnika jer bez njihove pomoći to teško ili nemoguće ide. Za financiranje nije bilo većih problema jer smo imali dobre sponzore tako da smo mogli napraviti vrlo kvalitetnu knjigu što je za ličke prilike dosta teško."

Nikola kaže da trenutno radi na brojnim temama iz Prvoga svjetskog rata u kojima su smješteni i naši povijesni Ličani, no da je u planu i dopunjeno izdanje “Stajnice”:

"Ako Bog da sreće i zdravlja za nekoliko godina bi se moglo pojaviti drugo dopunjeno izdanje “Stajnice”. "

Budući da znam da je Nikola i predsjednik Zavičajnog kluba Stajnica, zanimalo me malo i o samoj udruzi:

"Udruga je osnovana 1991. godine s ciljem pomoći brinjskom kraju u Domovinskom ratu, ali i na zaštiti kulturnog blaga toga kraja. Osim knjige tu su i naše “Stajničke noći” kada nam financijske mogućnosti dozvoljavaju, na koje pozivamo i ličke KUD-ove. Noć je postala tradicija i nadam se da će i dalje to ostati iako nas muče godine života i što svaki čas netko napusti ovaj svijet. Dok budemo bili u moći održavat ćemo našu noć. Danas imamo stotinjak članova širom svijeta, ali je u vrhu ostala jedna vrijedna ekipa koja bez obzira na godine i razne bolesti uspješno vodi udrugu."

Na pitanje kako je zadovoljan radom udruge, te ispunjava li prvotni cilj, gospodin Tominac kaže:

"Bez obzira na godine naših članova udruga ispunjava svoj cilj."

Zanimalo me je kakvo je njegovo mišljenje, angažiraju li se dovoljno mladi Ličani na očuvanju ličkih običaja, održavanju tradicije…

"Mislim da na početku života mladi imaju goruće probleme oko rješavanja životnih probleme, posao, stan i ostalo. U zrelijoj dobi uključuju se u aktivnosti, ali možda nedovoljno. Treba im potpore i rezultati neće izostati. Moja je generacija stvarno dala veliki obol zaštiti naših običaja i tradicije."

Što se tiče posjećivanja i odlazaka u Liku…

"Zbog brojnih obaveza vrlo malo posjećujem Liku. To su uglavnom druženja jednom godišnje, Mandalena i Katarina ponekad."

O budućnosti Like Nikola, nažalost, nema ohrabrujuće riječi:

"Nažalost, ljudski resursi su u Lici nestali i bojim se da je taj prostor ispražnjen. Lika je kičma Hrvatske i postoje brojne neiskorištene prednosti i resursi osobito u turizmu i eko poljoprivrednoj proizvodnji; kvalitetna voda, šume, vrlo dobre prometnice…"

Gospodina Nikolu sam upitala sjeća li se koje zgodne anegdote iz dana provedenih u Lici.

"Bilo je brojnih događaja, a najljepši su svakako bili zimski dani s puno snijega i ličkih prela, a ljeti nogomet. Tada nije bilo TV-a i PC-a pa smo slobodno vrijeme koristili u nogometu. Bilo je predivno živjeti u onome kraju kada se svuda oko nas čula dječja graja, blejanje ovaca, brojna goveda na pašnjacima oko sela, žetelice i kosci u polju… ah, sve je to nepovratno nestalo."

Na samom kraju razgovora, gospodin Nikola je poručio mladim Ličanima:

"Mladima bih poručio da ne zaborave na Liku, mjesto naših korijena, postojanja i vjere u budućnost. Posebno da ne zaborave naše minere, kirijaše i rudare koji su širom svijeta stjecali sredstva za svoje obitelji ili za njihovo iseljavanje u bogatije i prosperitetnije krajeve širom svijeta. I njihovi potomci se danas vraćaju na svoje korijene i ista istražuju. Neka su ostala zabilježena i na našim WEB stranicama. Najbolji primjeri za propagiranje “staroga kraja” su naši mladi ljudi koji rade na našem portalu ZK Stajnica, poput tebe Branka, poput Ivana iz Dugog Sela, Štente iz Kanade… Baš kao i ovi mladi koji rade na portalu likaclub.eu . Uvijek se može naći vremena (samo tko želi) da se posvetimo tom području i rezultati neće izostati."

Da mi je jednom

poći do svih cesta

tunela

rudnika

plantaža

mostova

premošćenih rijeka

šumskih radilišta

raznih gradilišta

gdje ste se grbili

s čežnjom o domu mislili

Vi dragi neuki

često iskoriščavani

Vi MALI tako VELIKI

bez vašeg znoja koliko bi

bespuća bilo

bez vaših žuljeva

mnoga cesta ne bi

nikamo vodila

bez vašeg života

mnoga bi rijeka mrtva bila…

Nikad neću to sve moći vidjeti!

Da sam počela čim sam se rodila

na svako to mjesto ne bih stići mogla!

(Zdenka Sablić: “K izvoru”, Zagreb, 1991.)

 

Na današnji dan, prije 50 godina vjenčali su se Anica Sertić (rođena Jelić) i Nikola Sertić (znan kao Mike Pruder).

 

Neka im je sretan zlatni pir i da skupa prožive još duge godine!

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ ALBUM

photo/Slobodna Dalmacija

---

NEKA NAS PRATI BOŽJI BLAGOSLOV U NOVOJ 2019. GODINI

Sve moje župljane u Križpolju, Jezeranama i Stajnici, raseljene diljem svijeta, moje prijatelje i dobročinitelje, moje facebook prijatelje, vjerne gledatelje moje emisije Zlatni savjeti na Laudato TV i sve ljude dobre volje, pozivam da se danas zahvalimo Svevišnjemu na koncu ove godine i da ga zamolimo za Njegov Blagoslov u slijedećoj 2019. godini.

Onima koji su u ovoj godini patili zbog bilo čega, neka budu utjeha riječi 126. psalma:
"Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi".

Zadnji, 150. psalam kaže: 
"Hvalite Boga u Svetištu njegovu,
slavite ga u veličanstvu svoda nebeskoga!
Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,
slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!
Sve što diše, Gospodina neka slavi! "!

SRETNA I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2019. GODINA

Vaš župnik - fra Jure Marčinković

 

Posljednja priča u ciklusu ovogodišnjih Ličkih priča. Znate da sam inače slaba na "male ljude", a posebno u vrijeme blagdana, i da sam i prijašnjih godina pisala priče poput: Ante Vuković, Ivan Tominac, Dean Vranić i dr. 

Ova danas posvećena je... Ma neću vam ništa reći, nego pročitajte...

Oni su mali ljudi u očima mnogih, ljudi koji svakodnevno odrađuju svoje poslove besprijekorno, ljudi bez kojih bi mnogo toga oko nas bilo u kaosu, ljudi koji su itekako bitni da bi društvo moglo funkcionirati, ali nažalost vrlo često prolaze nezapaženo…

Oni su među nama, njih svakodnevno susrećemo … Spremačice, tehničke službe, vozači, skladišni radnici, medicinske sestre, policajci… Stavite ruku na srce pa recite koliko puta pokraj nekih od njih prođete, a da ih i ne pozdravite? Koliko puta ih pogledate s visoka kao da su neka druga vrsta živih bića? Zastanite na tren.

S druge strane, jeste li se ikada upitali kako bi svijet izgledao da smo svi dr.mr. i slično? Jeste li se upitali kako bi sve oko nas funkcioniralo da nema tih „posebnih vrsta zanimanja“ i radnih mjesta? Svaka čast pojedincima, ali nažalost više je onih primjera koji možda i sada odmahuju rukom na sam spomen tih ljudi.

U ovoj priči pročitat ćete iskustva naših ljudi, Ličana, na radnim mjestima koja obavljaju. Neki od njih žive i rade u Lici, neki su u nekim drugim gradovima, a neki i u inozemstvu, ali svih veže nekoliko čimbenika: radišnost, marljivost, samozatajnost… i veza s Likom.

Nikome ovdje ne navodim imena, jer su me tako zamolili da ne bi zbog svojih izjava imali probleme na poslu, ali zapravo su sama imena ovdje i nebitna. Važnija je poanta cijele ove priče! Osvrnimo se oko sebe i opažajmo te male, a toliko značajne ljude!

Ličanin koji radi na viličaru u jednom skladištu kaže:

"Ja dobijem nalog za utovar. Natovarim kamion, zapalim cigaretu, pa odem po drugi nalog, itd. I tako sve ide u krug dok ne prođe 8 sati i kući. Šefa ni ne viđam."

Gospođa koja radi kao spremačica. Iako je po stručnoj spremi čak i prekvalificirana za taj posao, nažalost kako nema izbora poslova da bi radila u struci, prisiljena je raditi bilo što i to joj nije teško.

"Moj posao nije cijenjen. Kad god pred kim kažem da čistim onda po pogledima vidiš da me svrstavaju u grupu koja ne zna niš`, koja je nepismena i kao da imam samo dva razreda škole. I ča je najgore, moj posao više cijene ljudi izvan firme, koji tek povremeno dolaze kao vanjski suradnici, nego oni naši koji su tu svakodnevno."

Nije me iznenadila izjava gospođe spremačice kada je rekla:

"Za djecu bi se čovjek iznenadio. Misliš da ne vide neke stvari, a zapravo vide sve i poštivaju i mene i moje kolegice više od odraslih."

Jedna medicinska sestra, nije rodom Ličanka, ali je udajom došla u Liku, dugi niz godina radila je u Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama, a od prije par godina počela je raditi u Austriji. Živi u Lici, ali dio mjeseca radi vani, a onda je dio mjeseca kod kuće.

"Veća je plaća, radnika se više cijeni. Radim kao cjelodnevni njegovatelj u kući kod jedne obitelji kod koje onda za to vrijeme dok sam tamo i živim. Radim 14 dana, a 14 dana sam doma. Posao je preko jedne agencije koja je korektna prema meni. Mogu birati kod koje obitelji želim raditi. Plaća se po zaslugama i naravno, ako se kvalificiraš za određeni posao, plaća ti je još veća."

Kada sam je upitala kako joj je sada u usporedbi s radom u Hrvatskoj samo je otpuhnula kao da mi je uzdahom rekla “nebo i zemlja”.

"U Hrvatskoj bi i sada mogla opet dobiti isti posao koji sam i prije radila. Međutim, ta opcija mi više nije u glavi. Radila sam i noćne smjene, trpjela mobbing od strane uprave. Uvijek su nešto izmišljali, nije bilo dana da nisam bila pod stresom."

Što sam više ljudi kontaktirala, počela sam se pitati “Hoću li čuti ijednu lijepu priču? Hoću li od ikoga koga sam stavila na popis za razgovor čuti da je zadovoljan s odnosima na poslu u ovoj našoj državi?”

Sljedeći koji mi je otvorio dušu jedan je pravosudni policajac, koji već 25 godina radi u zatvorskom sustavu. Njegove riječi ostavile su me bez teksta. No, to me i nije trebalo čuditi nakon vijesti koje su se zadnjih dana vrtjele po medijima, njegova priča došla je kao zaključak da je cijeli pravosudni (ma i svi ostali) sustav u rasulu.

"U mojih 25 godina rada izmijenilo se 6 ili 7 načelnika. Kada sam mislio da je jedan loš, onda bi došao još gori i tako redom. Sve gore od goreg. Ne plaćaju nam prekovremene sate. Daju nam slobodne dane i to ne onda kada bi nama možda trebalo i kada bi ih mi sami htjeli koristiti nego kad oni odrede. I smjene nakon tih slobodnih dana određuju po svojoj volji, ne vraćaju te više u smjenu u kojoj si bio. Više vjeruju zatvorenicima nego nama policajcima. Potegnuli smo već desetke tužbi za koje je već sudski postupak u tijeku. Najviše nas bole zakinute plaće zbog tih prekovremenih sati."

Na pitanje je li dobro raspoređen broj zatvorenika na broj policajaca, sugovornik odgovara vidno razočarano i odjednom je bujica osjećaja potekla iz njega

"Premalo nas je, a veliki broj kriminalaca nad kojima smo raspoređeni. Mladi ljudi koji se tek školuju za ove poslove odustaju vrlo brzo kada vide kako cijeli taj sustav loše funkcionira. Plaće policajca početnika su oko 3400 do 3800 kn (pravosudnih nešto malo više). Ne razumijem kako cijela garnitura vodstva, od ministra pa niže, misle tko će im za koju godinu raditi, ako ovako nastave. Danas je prosječan staž naših pravosudnih policajaca 32 godine i nijedan nije ispod 42 godine starosti. Da bi mladi pravosudni policajac postao profesionalac u tom poslu, treba mu najmanje 6 do 7 godina obuke uz starijeg. iskusnijeg kolegu. Ove mlade bez takve prave i temeljite obuke, uz mentorstvo, zatvorenici preveslaju taj čas. Djelatnici koji i nisu direktno povezani s policijom, kadar poput liječnika, medicinskih sestara, službenika u administraciji, odlaze jer ne mogu trpjeti nepravdu koju moraju provoditi jer nadređeni tako diktiraju."

Kada sam pokušala saznati kako to da je tolike godine opstao na tom radnom mjestu, sugovornik odgovara

"Da usporedim taj posao onda kada sam počeo raditi i danas, mogao bih samo reći k`o dva planeta. Tada se pravosudnog policajca, ma i općenito policajca, cijenilo. Znalo se gdje je kome mjesto, što tko treba raditi, znalo se što se smije, a što ne. Sve je bilo uređeno i pravednije. Da danas tek krećem u radni odnos, ne bi sigurno ni dana ovdje proveo na ovom radnom mjestu. Sada bome kako je da je, ne bih išao nikud. Ipak sam stari radnik i sa svojim kolegama već sam dostigao status da se znam postaviti i da se ne može nitko prema meni baš odnositi kao prema tek početniku, kako se nažalost ponašaju."

Kada sam već privodila razgovor kraju, sam gospodin rekao mi je još sljedeće

"Znaš što je najžalosnije? Roditelji zatvorenika kada dolaze u posjetu znaju nam često reći: “Svaka vam čast za koju plaću radite s njima! Treba da imate duplo veće plaće. Mi ih ne bi mogli trpjeli niti bi znali kako s njima izaći na kraj, mi koji smo im roditelji!” I znaš što je jadno i tužno, što mi, policija općenito, uglavnom odrađujemo svoj posao kako treba, a onda zapnu brojni slučajevi u ladicama istražnih sudaca koji dopuste da predmeti stoje i prođu svi mogući rokovi i kriminalci izlaze van, a da se ništa ne napravi. O odnosu ministra prema nama bolje da ništa ni ne govorim, jer kad ga čuješ da nas umjesto pravosudnim policajcima naziva čuvarima, što dalje treba pričati…"

Toliko tužnih priča, toliko ružnih priča, toliko nepravde, a svi su oni ljudi. Ljudi koji odrađuju svoj posao, sigurna sam najbolje što mogu, odlaze kući svojim obiteljima s gorkim okusom u ustima, ali ne smiju o tome govoriti jer čemu opterećivati i obitelj s problemima na poslu. Žive i rade i kada ih vidiš nikada na njima ne bi rekao što svakodnevno proživljavaju, nikada na njima ne bi rekao da su zbog nečega nezadovoljni jer većina od njih hoda s osmjehom među ljudima.

Pitam se dok sve ovo sada pišem, zašto ljude općenito degradiramo i različito se prema njima odnosimo zbog poslova koje obavljaju, zbog stručne spreme i sličnih karakteristika. Zašto ljude ne gledamo baš kao ljude, kao čovjeka? Jedan lijepi primjer takvog odnosa je jedan naš Ličanin koji radi u metropoli u jednom dječjem vrtiću.

"Radim u Dječjem vrtiću 11 godina i to na poslovima održavanja, ma kao da oko svoje kuće sređujem. To su sitni popravci struje, vode, plina, farbanje stolarije, krečenje dječjih soba, hodnika i ostalih prostorija. Tu je i vanjsko održavanje dvorišta, košnja trave, šišanje živice, skupljanje lišća u jesen! Metenje staza, ceste, orezivanje voćaka i drugo što treba! Sve radimo za djecu i njihovu sigurnost da se ugodno osjećaju dok su u vrtiću! Meni je super na poslu! Imam korektan odnos s ravnateljicom i ostalim radnim kolegama. Nemam nikakvih problema! Volim raditi taj posao i uživam u njemu!"

Jeste li iz ovih riječi dobili dojam koliko samo taj korektan odnos s nadređenima donosi zadovoljstva čovjeku? Zašto takvi odnosi nisu i u gore navedenim pričama? I oni su svi ljudi kojima ponekad treba riječ pohvale, ona malena riječ koja čovjeku itekako daje motivaciju “Hvala!” ili osmijeh kada ga susretneš na hodniku ili negdje. Zaboravljamo da nas ne čini čovjekom radno mjesto ili struka ili financijska moć ili neka treća društvena moć, nego ono što smo unutar sebe i ono kako se odnosimo prema ljudima oko sebe. To nas čini čovjekom!

Završavam ovogodišnji ciklus ličkih priča! Nadam se da će dogodine zadnja priča u godini biti s mnoštvom lijepih primjera čovječnosti. Upravo to vam želim u novoj godini: Budite povrh svega ljudi! Imajte osjećaja prema “malim ljudima” koji su zapravo jako veliki i bitni u našem društvu. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, na kraju života, nitko nas neće pamtiti po našim titulama, još manje po nosu kojim smo parali nebo, nego po onome kakvi smo bili ljudi, kakav sam bila i kakav si bio kao čovjek!